25. sat (2002.)

25. sat (25th Hour, 2002., 135 min.)

Redatelj: Spike Lee

Glume: Edward Norton, Philip Seymour Hoffman, Barry Pepper, Rosario Dawson, Brian Cox

 

Davno je Horace Greely, jedan od ranih američkih novinara, republikanac, reformist, borac protiv ropstva, rekao: „Go West, young man, go West and grow up with the country.”

Davno prije njega, sir Francis Bacon je rekao: Champagne for my real friends, and real pain for my sham friends.”

 

Nikad se neću zasititi dobrih “njujorških” drama, bez obzira na vrijeme u koje su smještene. Nikad neće nedostajati redatelja koji će taj neodoljivi grad nalaziti prikladnom pozornicom svojih junaka i antijunaka. Pisci su nam podarili mnoge knjige, a redatelji mnoge filmove koje, pljuvali mi po Americi ili ne (s pravom ili ne), mnogi volimo. Film je ekranizacija romana prvijenca Davida Benioffa, koji ga je i prilagodio. Ovo je neobična i slojevita priča o gradu, dobru, zlu, slučajnostima i mladiću irskoga podrijetla koji je, kao i mnogi, skrenuo na stranputicu. Jedan od redatelja koji, uz mnoge druge, definitivno zna recept za ovakvo što prenijeti na ekran je Spike Lee. Samo kad hoće. 25 sat zasigurno spada među nekoliko najboljih „njujorških“ filmova posljednjih 10-15 godina i od mene ima vrlo toplu preporuku.

Što znači sveameričko „Do the right thing“? Što znači ponašati se ispravno, što je pravda, što pravi posao i što su međuljudski odnosi u danas već izlizanom post-9/11 razdoblju? Što ljudima znače Bushevi skandali, njegova administracija, rat? Moraju li biti temeljac gotovo svakome filmu čija se radnja odvija u New Yorku? Srećom, ne. Ovaj je („srećom ne“ nije usamljen) imao prigodu nastati tek godinu nakon tog užasnog događaja, no svejedno se ne utopiti pod ruševinama Blizanaca, u melankoliji, nostalgiji, ljutnji, s vremenom već i nategnutom patriotizmu. Ljudi su živjeli i živjet će svoje male i velike živote onakvima kakvima su ih stvorili ili kakve su im udijelile karte, ovisno o gledištu ili vjerovanju. Monty Brogan (Edward Norton) mladić je koji usred noći zaustavlja automobil kako bi spasio odbačenog psa mješanca, nekakvog američkog terijera. I taj nekad bijedni i opušcima izbušeni pas svaki svoj slijedeći dan duguje njemu. Monty je također jedan od onih, kojih se dotaknuo zakon – izabrao je stranputicu kao lakši put do lagodnijeg života, no ista mu ta prečica prijeti pristojnim brojem godina iza rešetki. U vezi sa seksipilnom Naturelle (Rosario Dawson), Monty će posljednji dan i noć slobode provesti s ekipom prijatelja, probranim ljudima koje poznaje od djetinjstva, onima koji su uspjeli naći sebe u nekim drugim vrijednostima, no zadržavši to zrno neraskidive dječačke vezanosti i u dobru i u zlu.

Oprašta se Monty tu noć i od oca Jamesa (Brian Cox), koji je na suprugu, iako pokojnu, ljutit zbog sinovljeva imena koje nosi prokletstvo, jer Montgomery Clift je umro… mlad. Brian je ponosni izdanak onih koji nastavljaju tradiciju barova, navijanja za Yankeese, točenja zelene pive za St. Paddyja i… utapanja tuge u alkoholu. Burzovni mešetar prigodna imena Frank Slaughtery (Barry Pepper) zgodan je i samouvjeren, no naravno, prgavi Irac s kojim je Monty odrastao, a skromni i izgubljeni profesor književnosti Jacob Elinski (Philip Seymour Hoffman) odan školski prijatelj, obziran, platonski oduševljen sedamnaestogodišnjom učenicom Mary (Anna Paquin), nenaučen na alkohol i tulumarenje; ekipa snova za oproštajnu večer. Zbog čega oproštajna večer, ne ide na odsluženje doživotne i tko je kome priređuje? Inspektori, priznajmo, znaju biti jako dobri, ali tako jako? Priređuje li Monty zabavu kako bi otkrio tko je krivac što će njegova mladost u narednih nekoliko godina biti uzrokom njegove bijede?

Postoje momenti/scene/riječi koje bude ono déjà vu, postoje rupice kroz koje rado progledah i po drugi put jer potrudila sam se zaboraviti na „ah, gdje sam vidjela sličnu scenu“ ili „od koga li sam čula ovo razvučeno she-eet?“. Film je, s rupama ili bez njih, nenametljivo slojevita drama modernoga društva, u kojem Monty predstavlja lice i naličje New Yorka kakvoga znamo barem iz filma. Iako vidno uplašen grozotama koje mu, zgodnom i slađušnom, boravak u „korektivnoj ustanovi“ može donijeti, drzak je i prštav poput fontane, heroj je i kriminalac. Film se niti trenutka ne libi njegovog zločina, kako god on „pasivan“ bio, jer zločin je zločin, niti nam Montyja servira kao žrtvu, nevino janješce koje plaća tuđe račune. Kako rekoh, ljudi su živjeli i živjet će svoje živote, a u njima kazna koja je zapala Montyja nije pravda sama po sebi. To i nije osobito neobično, jer povezati termin pravde s bilo čime danas, bilo gdje, u filmu ovakve ili drugačije tematike, u filmu inače ili u životu,  teško je izvesti na neki smislen način. Pravda, oliti kazna, samo je drugačiji oblik moći. Spikeov je New York leglo ljepote i grijeha, no svejedno, pogled iz skupocjenog stana mladog burzovnog mešetara kažnjava kamionima prepunim građevinskog otpada i razrovanim podsjetnicima nemilih katastrofa: duga je bitka za povratak – čovjeka, grada, morala, politike, svijesti.

Ne bih znala, postoji tu nešto vrlo suptilno, kao i masa toga što mi je osobito drago, a rekla bih, čak i tipično za Spikea ali ne isključivo njega. (Samo kao primjer, scena s ogledalom, koje će se sjetiti svatko tko ju je vidio.) Riječi, bujica ljutitih riječi usmjerenih na nacije, ove ili one etničke grupe, ovakve ili onakve poslove, rad, nerad, samo su se stopile u toplu gestu naopako ispisanog imena u prozoru autobusa – ili automobila. Ljutnja prouzročena pitanjem koje opterećuje i strahom koji osjeća izlijeva se rešetajući facu u ogledalu – jebi se, momčino, zbog vlastite pogreške i frustracije i ne traži od svih stanovnika planete da poljube tvoje bijelo irsko dupe. Ljudski je griješiti, ljudski je priznati, ali ljudski je i htjeti saznati zbog čega baš ti padaš. No, lijepo je imati prijatelje, oca, djevojku i psa. Oni su ipak s tobom na kraju. Učinit će za tebe stvari koje s pameću nemaju veze.

25. sat posjeduje jačinu za one koji je žele osjetiti, ujednačen i odmjeren ritam, gdje retrospektiva i naučenom oku i umu ponekad poremeti to vražje predviđanje. Film se dugo već kuha za papir jer me zbilja kupio na prvu loptu: moderna no vječna ljudska drama općenito je nešto što mu daje poseban intenzitet, a redatelj se ne stidi to pokazati nauštrb mnogih zamjerki – nedostatak akcije spočitavaju mu mnogi, ne ja. Ostalo? Prosudite sami.

7 Responses to “25. sat (2002.)”

  1. Marin says:

    Nevezano uz recenziju…

    Pogledajte sliku koja se vrti na uvodnoj stranici FAK-a kad je u pitanju ovaj film, dobro promotrite orgazmično lice Rosario Dawson i tagline: “Posjeduje jačinu za one koji je žele osjetiti.”

    (Ne)namjerna genijalnost?

  2. Anonymous says:

    lol :)

  3. Sven Mikulec says:

    Marin, nisam ni skontao. :) Svakako nenamjerno, ali je ispalo zakon.

    Vanja, hvala na rječitom podsjetniku, gledah ga dok još nisam gledao filmove istim očima. :) Vrijeme je za ponavljanje gradiva.

  4. vanja says:

    np – i ja ponavljah gradivo.

    ovo s excerptom ili kako ga već zovete i Rosario je totalno … :D

  5. swvi says:

    jedan od mojih dražih filmova…. mogao bi ga gledati svaki dan :)

  6. Arwen says:

    Odlican. Bi li takav bio bez Nortona, ne znam.

Pokreni diskusiju: