Prijenos sa zadrškom: Zašto još uvijek pratimo Oscare

Piše: Jelena Djurdjic

Dodjela Oscara najgledaniji je show na planeti. Zašto? Navika (tradicija), iščekivanje pobjednika i luzera, glamur, zvijezde filmske najveće. Jedan od super kul odgovora u nekoj anketi na zadanu temu (zašto gledati), je i famozni podijeljeni ekran koji daje lica nominiranih u tom krucijalnom momentu – svjedočanstvo konačne neiskrenosti ili naslada sitnih duša. Sama statua, zlaćani kipić, ima vanvremensku dimenziju i planetarnu prepoznatljivost. No, već neko vrijeme se čini, ili ne, ne znam baš zasigurno, ali (neustrašivo) preuzimam rizik da zastupam tezu,  kako dodjela najprestižnijeg priznanja nema onaj x faktor, ako ga je ikad i imala, i da svi koji čine oskar-mašineriju gotovo fanatično igraju na sigurno. Nominirane filmove, pogotovo otkako se otišlo na deset po godini, može svako iole informiran sam odabrati iz godišnje ponude – ne jer su (i) najbolji, nego jer su “oskarovski materijal”. Nijedan se festival nije toliko ušuškao i uljuljkao i postao simbol retrogradnosti i predvidljivosti, bez bar daška riskiranja i inovativnosti, širine i slobode, pa  makar u nominacijama, kao ovaj naš tužni slučaj. Igra se na političko, društveno i socijalno korektno, ili potrebno. A posebno znaju iritirati pobjede režisera i glumaca/ica s naknadnom pameću Akademije, a ne onda kada su bili i najbolji i najaktualniji. Čak se i u najsmješnijim detaljima – izboru toaleta, i bar tog mini ličnog pečata vidi koliko su industrija i konzumerizam sve pojeli.

Sve u svemu, u oskarovskoj povijesti ima horor momenata, ima osrednje-dosadnjikavih momenata. A ima i…

1. 

Razlog broj jedan zbog kojeg možete simpatizirati Oscare je Oscar za Frankly, my dear, I don’t give a damn. Mogao je on te trideset devete završiti i za Goodbye, Mr. Chips, mislite o tome. Gone With the Wind (1939.) šesti je najbolji film svih vremena (AFI), osvojio je pet Oscara (prvi za nekog afro-američkog porijekla), bla, bla… Prohujalo s vihorom jedna je od najvećih ispričanih ljubavi, nestvarna zauvijek u svojoj posebnosti i nešto što se ne snima svake godine. Možda je tad bio zicer dati mu nagrade, ali i ‘fijasko favorita’-reputacija ga je lako mogla zakačiti. Film koji je simbol Hollywooda, dio njegove definicije i prvo yay za kipiće.

2.

Razlog broj dva: poraz Građanina Kanea (1941.). Svaku veliku manifestaciju velikom čine i epski promašaji, a ovaj je Akademiji zakucan na čelo za vječnost i nazad.

3.

1943. je, and the Oscar goes toCasablanca. Film ne mora da se zove Ljubav da bi čista ljubav bio. Eto, volite Oscara jer ga ima Casablanca, a ne Kome zvona zvone.

4.

1963. godine je uručen prvi Oscar za glavnu ulogu jednom Afroamerikancu. Laureat, za ulogu u filmu Lilies of the Field, je Sidney Poitier. Njegova pobjeda tada ne samo da mu pomaže u karijeri, nego predstavlja i začetak nove ere u američkom filmu. Plus što je zasigurno bila i podstrek mnogim ljudima, i ona klasična sitnica koja kotač historije okrene na drugu stranu zauvijek.

5.

Volimo li Oscara zbog počasnih Oscara? Na ovoj listi – you bet your ass we do! Kako čovjek da ne voli Hitcha koji se like a boss pojavljuje, i ispaljuje “Thank you… very much indeed”. Je li fijasko što nije dobio niti jedan regularni? Za njega sigurna sam da je znao biti, no Akademiji se ne može s definitivnom odlučnošću zamjeriti i u tom svjetlu, njihovo odavanje priznanja Irvingom G. Thalbergom, nagradom u rangu počasnog kipića,  jednom od najvoljenijih redatelja zapravo je sasvim fina stvar. Počasni Oscar Charlieju Chaplinu, nakon povratka u Ameriku poslije dvadesetogodišnjeg egzila, vjerojatno je jedan od najemotivnijih trenutaka u oskarovskoj povijesti. Veličanstveni glumac, komičar i redatelj dobiva najduže stajaće ovacije ikada, pred očima svih, za vremena sva.

6.

1973. godine ne znam je li bilo što pametnije raditi nego pratiti dodjelu. Pobjeđuje Kum, a Brando, koji trijumfira u kategoriji najboljega glumca, šalje Sacheen Littlefeather po statuu. Marlon je odbio Oscara, u znak političkog protesta prema načinu na koji američka filmska industrija tretira prava i pitanja Indijanaca, a Sacheen se na dodjeli pojavljuje obučena kao Indijanka i predstavlja kao dio plemena Apača, iako je zapravo riječ o glumici. Nakon ovog događaja postalo je nešto teže protestirati u živom programu (tehnika odloženog prenosa), ali ne i nemoguće, naravno, i skoro svake godine prije ceremonije kreću nagađanja tko će ove godine ispaliti strelicu borbe za ljudske slobode.

7.

1975. godine jedan film, u izuzetnoj konkurenciji (Dog Day Afternoon, Barry Lyndon, Nashville, Jaws)  apsolutno trijumfira. One Flew Over the Cuckoo’s Nest možda je i najnesavršeniji klasik i time je njegova pobjeda još dragocjenija. Na dodjeli Louise Fletcher (sestra Ratched) vjerojatno najemotivnije doživljava trenutak, i izgovara: “I’ve loved being hated by you.”

8.

The Deer Hunter (1978.) kao film generacije. Miks vrijednosti KumaNashvillea. Ni antiratni ni proratni. Film o prijateljstvu, patriotizmu, ludosti, politici. Likovi u sebi prepliću američko-ruske stereotipe i vrijednosti, što priči daje šmek za sva vremena. Možda je došao prekasno, ali ostaje dio oskarovske povijesti koju volimo malo više nego što je uobičajeno.

9.

Četrdesetak sekundi. Vaših. Vaš dio univerzuma da kažete što god želite. Većina ljudi upropasti maestralno. Sally Field ’85. (Places in the Heart) je ono što se traži: “I’ve wanted more than anything to have your respect. The first time I didn’t feel it, but this time I feel it and I can’t deny the fact that you like me, right now, you like me!”. “Films and life are like clay waiting for us to mold it. And when you trust your own insides, and that becomes achievement, it’s a kind of a principle that seems to me is at work with everyone. God bless that principle. God bless that potential that we all have for making anything possible if we think we deserve it. I deserve this.”, Shirley Maclaine ’83. za Terms of Endearment.

10.

Crveni tepih i što obući. Cher zna. Ljuta jer nije osvojila nominaciju za Mask (1986.), Cher dolazi na manifestaciju ravno s karnevala u Riju. Bob Mackie je dizajner tog remek-djela, te crne peruškaste haljine, zanima li koga, a glumica je na kraju poentirala rečnicom “I did receive my Academy booklet on how to dress like a serious actress.” Cher je kasnije dobila Oscara za Moonstruck.

11.

Odsustvo taštine Akademije. Iako zvuči malo nategnuto, ima dosta primjera, a Katharine Hepburn je šampion svih. Četverostruka pobjednica niti jednom se nije pojavila da preuzme nagradu, a jedini put dolazi na ceremoniju 1974.godine, kako bi uručila Thalberg nagradu Lawrence Weingarten (Adam’s Rib, Pat and Mike). Ovacije su uslijedile kako se pojavila iza kulisa. “I’m very happy I didn’t hear anyone call out ‘It’s about time!’ … I’m living proof that someone can wait forty one years to be unselfish.”

12.

Pobjeda nadolazećih glumačkih zvezda Afflecka i Damona, za najbolji scenarij 1998.godine pokazuje kako je moguće pojaviti se niotkuda i osvojiti svijet. Njihovo nepatvoreno radovanje, u stilu Cube Gooding Jr.-a, najslikovitije ilustrira što znači pokupiti Oscara u tom trenutku, a sada već i što je značilo i za njihove karijere.

13.

I posljednji razlog, ili prvi, zašto volimo i gledamo Oscara. Jack Nicholson. Prošle godine nije bio, okej, i mnogi mudraci u Clooneyju vide njegovog nasljednika. Da se smrzneš. Elem, godinama je frajer sjedio u prvom redu, on i cvike – ne može svatko znati gdje i što on gleda. Što bismo dali da smo muha na njegovom ramenu tijekom tih par sati?

3 komentara za “Prijenos sa zadrškom: Zašto još uvijek pratimo Oscare

  • Sick-o says:

    “Sidney Poitier. Njegova pobjeda tada ne samo da mu pomaže u karijeri, nego predstavlja i začetak nove ere u američkom filmu.”

    ne znam baš kakva prekretnica, budući da crnci i dalje glume prvog pomoćnika koji umre u 90% filmova.

    inače super lista!

  • Jelena says:

    a kakva će biti – mršava i sramotna. ali zahvaljući i Poitieru, ne samo njemu jasno, ima ih mnogo više (što i nije teško jer ih je bilo 0). recimo Denzel je tad imao 10-ak godina, Will se tek rodio, Samuel skoro punoletan… ali to je to kad pogledaš, na tome su oni odrasli

    i hvala

  • Vanja says:

    Ova me pričica puna emocija jako usrećila i prisjetila me vremena kad sam tražila ispričnicu da ne idem ponedjeljkom u školu. Nešto sam kao probala probrati koja mi je brojka najslađa u priči ali avaj, bezuspješno.

    Hvala ti, Jelena. 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.