Oscar, to sam ja

Piše: Sven Mikulec

Po nikakvom specijalnom kriteriju poredani, pred vama stoje simboli dodjele Oscara, osobe ili filmovi koji su ostavili dubok trag u povijesti Akademijinog sajma taštine i kojih se u pravilu prvo sjetim kad netko spomene ceremoniju. Od rekordera do voditeljskih legendi, od najvećih gubitnika do najznačajnijih pobjednika, ovo su pojmovi koji iz oskarovske povijesti nikad neće biti izbrisani.

 

13. Pozlaćeni kepec temeljen na golom Meksikancu: Statua Oscara

Kad netko spomene dodjelu Akademijinih priznanja, prvo što svakome padne na pamet, dakako, drugi je najpopularniji ćelavac na svijetu, smješten između ipak nedodirljivog Gandhija i trećeplasiranog Brucea Willisa – zlatni kipić po imenu Oscar. Svi smo ga vidjeli, svi smo čuli za njega, svi smo posvjedočili najmanje jednim forsiranim suzama i fejkanim iznenađenjem u njegovoj blizini, ali tko je ustvari taj momak kojem svatko želi biti prijatelj? 34 je to centimetara visok i 3,85 kilograma težak patuljak izgrađen od pozlaćenoga britanija, s crnim metalnim postoljem i u obličju križara s velikim mačem koji stoji na roli filma. Kao model za skulpturu gol je pozirao meksički glumac Emilio “El Indio” Fernández, a ime mu je Akademija službeno udjelila 1939. godine.

 

12. Još uvijek nenadmašna rekorderka: Katharine Hepburn

Neprikosnovena kraljica Oscara, koja je 2003. godine umrla u 97. godini života, jedina je glumica koja se može pohvaliti s čak četiri kipića u svojim vitrinama (Morning Glory, Guess Who’s Coming to Dinner, The Lion in Winter, On Golden Pond). Utjelovljujući vrlo često snažne, neudane ženske likove i noseći traperice puno prije no što je to ušlo u modu, Hepburnica je postala simbolom moderne žene 20. stoljeća i rijetko koga će iznenaditi odluka Američkog filmskog instituta da je 1999. godine proglase najvećom ženskom legendom Hollywooda. Njen će rekord, ako Meryl Streep ne izvuče kakvu genijalnu ulogu iz rukava, teško biti nadmašen još dugo vremena.

 

11. Najslavniji domaćin: Bob Hope

Bob Hope u svojoj je 60-godišnjoj karijeri snimio oko 70 filmova, pojavio se u nebrojenim predstavama i TV projektima, napisao je 14 knjiga, a zbog čestog zabavljanja američkog vojnog osoblja po svijetu, 1996. proglašen je počasnim ratnim veteranom. Impresivna karijera, apsolutno, ali dobrom dijelu filmofila u sjećanju će ostati kao najveći voditelj oskarovske ceremonije ikad. U 14 navrata Hope se penjao na pozornicu i zabavljao gledatelje i publiku ispred TV ekrana na najvećem zamislivom sajmu taštine, a da ga smrt nije neočekivano zatekla u 100. godini, ne bi se čudio da su ga zvali da ‘ugasi vatru’ i spasi dodjelu nakon što su Franco i Hathawayjica umalo okončali oskarovsku tradiciju.

 

10. Najtrofejniji redatelj: John Ford

Irsko-američki redatelj najslavniji po vesternima poput Poštanske kočije i Tragača, John Ford, nije ostao zapamćen samo kao jedan od najznačajnijih režisera prošloga stoljeća, već i kao oskarovski najnagrađivaniji. Četiri statue za četiri klasika – The Informer (1936.), The Grapes of Wrath (1940.), How Green Was My Valley (1942.) i The Quiet Man (1953.). William Wyler i Frank Capra dijele drugo mjesto na ‘vječnoj listi’ s 3 Oscara, a da lista i nije toliko vječna mogao bi već ove godine pokazati Spielberg, kojem bi pobjeda s Lincolnom, nakon Schindlera i Ryana, donijela također treće priznanje.

 

9. Domaći ponos: Surogat Dušana Vukotića

Ok, u svjetskim okvirima, ovo zbilja nije nešto što se ne zaboravlja, čime se filmofili diče i čime se kurče na kvizovima filmskog znanja, ali za prosječnog, teretom male zemlje iskompleksiranog žitelja ovih prostora, teško da je Vukotićev crtani film nepoznanica. Nastao 1961. u skromnim prostorijama Zagreb Filma prema scenariju Rudolfa Sremca, Surogat je godinu dana kasnije postao prvim neameričkim animiranim filmom nagrađenim najprestižnijom filmskom nagradom. Animacije, reklo bi se, miljama daleko od diznijevske razine, šarmantna je priča o debeljku koji si napuše što god mu treba ušla u povijest filmske umjetnosti i urezala se u pamćenje domaćih ljubitelja filma do te mjere da smo na Tanovićevu Ničiju zemlju, nagrađenu titulom najboljeg stranog filma, tek odmahnuli rukom jer – zna se tko je probio led.

 

8. Najveći šampion: Walt Disney

Walta Disneyja mogli bismo komotno zvati najvećim šampionom Oscara svih vremena. Ako i zanemarimo 4 počasne nagrade koje ionako većina smatra tek utješnima (sjetite se Petera O’Toolea), Disney je tijekom svog 65 godina dugoga života zaradio 59 nominacija i osvojio čak 22 ćelavca, što je rezultat koji će vrlo, vrlo teško ikada biti nadmašen. Disney je, inače, umro dosta rano jer mu je dugogodišnje pušenje došlo glave, tj. pluća, a posljednja stvar koju je zapisao prije smrti navodno je bilo ime, tada još dječjega, glumca Kurta Russella. Nikome, a najmanje Russellu, ni danas nije jasno o čem se tu radilo.

 

7. Probila led: Kathryn Bigelow

61-godišnja američka redateljica, scenaristica i producentica Kathryn Ann Bigelow, svijetu poznata i kao bivša supruga kolege-redatelja Jamesa Camerona, u knjige je ušla kao prva žena nagrađena Oscarom za najboljeg redatelja. The Hurt Locker tako je unio malu rozoga u mračan redateljski svijet u kojem caruju muškarci, i to pretežno – bijeli. Koliko je ova svečanost ustvari privatna zabava elitnoga društva pokazuju i podaci da je Oscar za najboljega glumca crncu dodijeljen tek 1963. (Sidney Poitier – Lillies of the Field), da je prvom najboljom crnom glumicom postala Halle Berry 2001. (Monster’s Ball), a da je prva Afrikanka s Oscarom tek 2003. (!) postala – Charlize Theron. Bigelowici svaka čast na probijanju barijera i dokazivanju da su jedina muda koja redatelj mora imati da opstane u ovom muškom poslu – ona metaforička.

 

6. Nedodirljiva statistika: LOTR: Povratak kralja

Po broju osvojenih Oscara, na tronu ponosno stoje tri velika holivudska spektakla – Ben Hur, Titanic i Gospodar prstenova: Povratak kralja. Od ova tri – sasvim je izvjesno – filmska klasika, izdvojit ćemo posljednji nastavak jedne od najboljih trilogija svih vremena, koja je novezelandskom redatelju Peteru Jacksonu osigurala vječnu slavu i bezgranično prijateljstvo valjda milijardu ljudi koji su uživali u Frodovim pustolovinama i Samovom cendranju. Povratak kralja donio nam je 2004. godine žetvu kakva se dotad na dodjeli nije vidjela, a teško da će u skorijoj budućnosti biti nadmašena – 11 nominacija, 11 Oscara. Svaka čast Benu Huru i Cameronovom oskvrnuću pomorske tragedije, ali kao što Highlander voli reći – there can be only one. To je, bez dileme, Povratak kralja.

 

5. Legendarni luzer: Peter O’Toole

Svake godine na pet nominiranih dolazi jedan trijumf, a neki su toliko puta morali pljeskati na rubu plača i usiljeno se smješkati da su svojim oskarovskim neuspjesima ušli u legendu. Paul Newman neće biti previše depresivan zbog 8 neuspješnih nominacija jer je sve to naplatio kipićem za izvedbu u The Color of Money, još manje će se ‘sekirati’ Jack Nicholson zbog devetostrukog odlaženja sa svečanosti praznih ruku, kad je uspio trijumfirati Letom, Terms of Endearment i Bolje ne može, a neće plakati ni Brando, koji je filmovima On the Waterfront i Kum isprao gorak okus šesterostrukog neuspjeha. Takvu zadovoljštinu, međutim, nisu dobili ni Glenn Close ili Deborah Kerr (6 puta nominirane), Richard Burton (7), Albert Finney (5) ili veliki Alfred Hitchcock (5). Što tek reći za najvećeg gubitnika ceremonije, Petera O’Toolea, koji je morao osam puta pognute glave napustiti dodjelu prije nego što su mu 2003. uvalili Akademijinu počasnu nagradu. Sama činjenica da se O’Toole, kao i ostali velikani, našao u najužem izboru toliko puta više nego dovoljno govori o njegovom radu, tako da je smiješno ikoga nazivati ‘gubitnikom’, ali netko mora držati i ovaj manje slavan rekord.

 

4. Bob Hope novoga doba: Billy Crystal

Bob Hope novoga doba, da tako kažemo, u 1o je navrata vodio svečanost i pamćenju fanova ponudio dosta zbilja pamtljivih trenutaka. Billy Crystal dolazio je i odlazio, odustajao i vraćao se, i stekao reputaciju Akademijina ‘go-to-guyja’, pouzdanog aduta koji vadi iz rukava kad god zagusti. Crystalove izvedbe varirale su od briljantnih do ne pretjerano inspiriranih, pri čemu mi prva na pamet pada prošlogodišnja dodjela, ali sveukupno gledajući – Billy je, kako i dolikuje čovjeku takvoga prezimena, uglavnom bio zbilja sjajan.

 

3. Žetva Velike petorke: Kad jaganjci utihnu

Kao što možete vidjeti i na našoj tradicionalnoj oskarovskoj kladionici, u igri je svake godine zbilja puno kategorija. Vjerujem da nećemo iskazati preveliki nedostatak poštovanja ako utvrdimo da su neke kategorije važnije od drugih. Pokažite mi čovjeka koji tvrdi da je borba za titulu filma godine jednako uzbudljiva kao nadmetanje za Oscara za najbolju šminku ili kostimografiju, i ja ću vam pokazati Marka Grubnića. Najveći interes oduvijek su izazivale kategorije najboljeg filma, redatelja te muške i ženske glavne uloge, a ako tome dodamo i nagradu za najbolji (originalni ili adaptirani) scenarij, dobili smo tzv. Veliku petorku (the Big Five). Od prve dodjele 1928. godine, samo su tri filma osvojila svih pet najvažnijih nagrada – Caprin It Happened One Night, Formanov Let iznad kukavičjeg gnijezda te Kad jaganjci utihnu Jonathana Demmea, od čega smo izdvojili najmlađega i najmanje znamenitog člana trijumvirata.

 

2. Kraljica nominacija: Meryl Streep

63-godišnju svestranu glumicu, koja je prošle godine osvojila svog trećeg ćelavca, mnogi smatraju jednom od najtalentiranijih glumica svih vremena. Čak i ako u završnoj fazi karijeri ne osvoji još jedno priznanje Akademije i time se izjednači s, donedavno se činilo, neuhvatljivom Hepburnicom, Meryl je već sad ušla u povijest, kako filma, tako i oskarovske svečanosti. „Meryl Streep drži rekord po broju nominacija za Oscara“, predstavio ju je Steve Martin dok je bio domaćin dodjele, „ili, kako ja to volim gledati, po broju poraza.“ Od Lovca na jelene i Ženske francuskog poručnika preko Sofijinog izbora i Mostova okruga Madison do Adaptacije i Željezne dame, ova je glumačka ikona tijekom godina uspjela skupiti čak 17 nominacija.

 

1. Koga nema, bez njega se ne može: Woody Allen

Koliko god to možda neobično zvučalo, kao jednog od simbola Akademijine svečanosti uvijek ću pamtiti čovjeka koji je dio reputacije stekao i na svom tvrdoglavom šikaniranju dodjele Oscara. Woody Allen u svojoj je bogatoj karijeri čak četiri puta nagrađen ćelavcem – tri je u vitrine spremio na račun najboljih originalnih scenarija (Annie Hall, Hannah and Her Sisters, Midnight In Paris), a Annie mu je donijela i jedan za režiju. Iako mu je Akademija oduvijek bila prilično sklona (sveukupno ćopio 23 nominacije!), Allen je samu dodjelu u širokom luku izbjegavao, sve dok nije napravio pomalo šokantnu iznimku na prvoj dodjeli nakon 11. rujna. 2002. se nenajavljeno pojavio na pozornici i zamolio producente da i dalje snimaju filmove u New Yorku. S podija ga je ispratio gromoglasan pljesak, a već iduće godine nastavio je s bojkotom iz kojeg je nakratko izašao da bi odao počast gradu koji je obilježio njegovu karijeru i, ništa manje važno, koji je njegova karijera obilježila.

Jedan komentar za “Oscar, to sam ja

  • Jelena says:

    “(…) da bi opstala u ovakvom pretežno muškom poslu, žena zbilja mora imati muda.” PATOS

Leave a Reply

Your email address will not be published.