Zašto Marvel predstavlja još jedan korak ka smrti autorskog filma u Hollywoodu

Piše: Drago

a1

Dewey Cox: “Alright, you call them back today and you tell Mr. CBS that I will do it if I have total creative control.”

Schwartzberg: “Dewey, you can’t have any creative control.”

Dewey Cox: “Okay. Alright, let’s just do it then.“

(WALK HARD: THE DEWEY COX STORY)

Trenutačno omiljeni među kritikom i publikom, oko Marvel Studiosa stvorila se aureola kao oko skupine nepogrešivih autora. Marvel proizvodi kompetentno napravljene i zabavne filmove u kojima većina ljudi može uživati. Uključujući i mene. Ali baš zbog toga što samo rade ni po čemu posebno inovativne filmove koji su, za kurac, nevjerojatno uspješni, smatram da Marvel predstavlja još jedan korak ka smrti autorskog filma u Hollywoodu. Sada kritičari mogu reći – ali Marvel je napokon napravio filmove po stripovima kako bog zapovijeda i spasio nas od diletanata koji ne kuže tko je zapravo Batman ili Kapetan Amerika. Slažem se s tim da su dosljedni izvornom materijalu (kako i ne bi bili kada je sve to ista firma), ali mene smeta to što se o produkcijskoj kući (u ovom slučaju Marvel) počelo razgovarati kao o autoru filma. Naglašavam produkcijskoj kući – ne o redatelju, glumcu ili scenaristu. Sada kritičari mogu opet napasti – da, to je istina, ali taj studio radi dobre filmove. To jest istina, većina njihovih filmova nešto je što se objektivno može nazvati dobrim filmovima. Jednostavno napisani, čisto režirani, brzi, zabavni i prvenstveno nezahtjevni. Možda dobar nije najbolji pridjev, možda je bolje reći da su to solidni filmovi koji postaju veliki hitovi zato što ih se može vrlo jednostavno izreklamirati i plasirati na tržište. Imaju jasne junake, priče i prepoznatljive ikonografije. I svi filmovi koje je Marvel dosad producirao zapravo su dijelovi jedne ogromne franšize (a Hollywoodu nema ništa slađe od uspješne franšize). I time je Marvel postigao da mu zavidi cijeli Hollywood. Međutim, ostatak Hollywooda njima ne zavidi zato što rade solidne filmove nego zato što su blizu ideala stvaranja filmova koji (holivudski) poslovnjaci žele postići već trideset godina – apsolutno izbaciti i umanjiti autorstvo u proizvodima u koje ulažu novac. U Marvelu se u zadnje vrijeme isprakticirao najmračniji i najnegativniji način snimanja filmova. Nešto što se zove movie by committee.

1

‘Captain America: The Winter Soldier’ (2014.)

Nakon kraha par ogromnih filmova koje su stvorili veliki autori poput Coppole i Scorsesea, koji su žarili i palili sedamdesetih, korporativni je Hollywood početkom osamdesetih odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Kako? Tako da se umiješaju u kreativni proces stvaranja filmskog djela. Menadžment je (u pauzama šmrkanja bijelog sa stražnjica skupih kurvi ili bar ja zamišljam da su to radili) odlučio uzeti što više moći iz ruku redatelja i scenarista te su počeli financirati samo one filmove čija se radnja mogla lagano predočiti u par rečenica kako bi se od toga mogla smisliti efektna reklamna kampanja. Nakon toga menadžement je bio taj koji je imao najviše upliva u scenarij, u odabir glumaca i redatelja. Uglavnom, ako nisi bio Spielberg (jer Spielberg zarađuje), nisi imao prevelike šanse snimiti novog Taksista. Ti tzv. high-concept filmovi postali su komercijalna baza Hollywooda osamdesetih. Studio koji je prednjačio u tome bio je Walt Disney (sadašnji vlasnik Marvela) pod vodstvom Michaela Eisnera. Za razliku od drugih većih studija, Disney apsolutno nije htio imati veze s jakim redateljskim ličnostima, već su se koncentrirali na srednje budžetirane i niže budžetirane filmove s jasnim premisama (najčešće komedije i ljubići) koje je lagano reklamirati. Scenarij je morao savršeno pratiti zakonitosti žanra bez ikakvih odstupanja. Filmove su najčešće režirali profesionalci iz televizijskog miljea koji su bili poslušni i brzi. Njihove zvijezde bile su one televizijske (Shelley Long i Ted Danson) ili bivše velike zvijezde koje su uspjele zajebati svoje karijere pa ih nitko drugi nije htio (Bette Davis i Nick Nolte). U neku ruku, Disney je u tom razdoblju oživio način snimanja filmova iz studijskog sistema u kojem nitko nije imao pravo ništa reći osim osobe koja je davala novac za film. Disney je usavršio svoju formulu do toga da gotovo nijedan njegov film nije izgubio novac, i u tom su aspektu vjerojatno bili najuspješniji studio osamdesetih. Međutim, sve je to više-manje postalo besciljno jer ti filmovi sami po sebi bili su lako zaboravljivi i bezlični (čitaj isti); ni od jednoga se nije uspjela napraviti franšiza te ispada kao da ništa nisu ni snimili cijelo desetljeće. Studiji koji su nastavili ipak surađivati s jakim autorskim imenima i koji su ponekad htjeli riskirati ostvarili su puno veće uspjehe (i to ne samo komercijalne). Nakon uspjeha Burtonova Batmana studiji su shvatili moć adaptacije stripova.

4

‘Batman’ (1989.)

Hollywood se u devedesetima i dvijetisućitima vratio jakim autorima (Raimi, Singer, Nolan) koji su od adaptacija stripova znali napraviti remek-djela (Batman Returns, X-Men 2) ili ne baš remek-djela (Batman i Robin, X-Men 3), ali ti su filmovi barem pamtljivi. I onda je stupio Marvel na scenu. Nakon što su isprodali prava na svoje najpoznatije likove (prvenstveno Spiderman i X-Men), Marvel počinje sam producirati filmove. Nakon prvih par hitova kupuje ih Disney te Marvel postaje među publikom i kritičarima nepogrešiva svetinja. Ako proučimo kako Marvel funkcionira, lako je uočiti naznake izrazito jakog sistema iz osamdesetih: iako Jon Favreu nije bio bog zna kakav redatelj, imao je stil snimanja filmova (improvizacijski, pomalo nonšalanatan koji više za Marvel nije bio dovoljan) te je ubrzo nakon drugog Irona Mana otpušten (iako je bilo govorkanja kako će baš on režirati Avengerse). Osim njega samo treba pogledati slijed redatelja koje je Marvel odlučio zaposliti. Dok drugi studiji za adaptacije svojih mogućih uspješnica ipak razgovaraju s redateljskim veličinama (koje ih najčešće odbiju, ali bar ih pokušavaju dobiti), Marvel za režiju svojih budućih hitova uopće i ne pomišlja na takve autore, već uzima rutinere poput Louisa Letteriera (Danny the Dog dobar je, ali bogami ništa drugo nije) za Hulka, Kennetha Branagha (koji se u zadnje vrijeme ispraksirao u preuzimanju režije filmova na kojima su prethodni redatelji otpušteni) za Thora, Alana Taylora (TV redatelja) za drugog Thora, braću Russo (TV redatelje) za Kapetana Ameriku i tako sve do danas. Jedini jači autori koji rade za njih trenutačno su Joss Whedon (koji je najavio svoj otkaz nakon drugih Avengersa) i James Gunn (kojega je doveo Joss Whedon). Uz takvu sliku redateljskih imena bilo je zapravo bizarno vidjeti nekog poput Edgara Wrighta, ali je to ubrzo ispravljeno te je i on dobio otkaz s nadolazećeg Ant-Mana (možda nije htio ničim izazvan cameo od Winter Soldiera koji razgovara s Thanosom i setapira radnju Avengersa 5 usred svog filma) i zamijenio ga je Peyton Reed (TV redatelj).*.

*Zašto toliko TV redatelja na tom popisu – iz jednog jedinog razloga. Televizija je oduvijek bila medij u kojemu redatelji nisu imali preveliku snagu; scenaristi su ti koji su držali pravu moć. Od redatelja se zahtijevalo da samo budu kompetentni i brzi i bez velikih želja da ispričaju svoje priče.

IRON MAN 3

‘Iron Man 3’ (2013.)

Marvelu treba odati priznanje da su ipak riskirali na svojoj prvoj produkciji, Iron-Manu, prvenstveno s Downeyjem kao glavnim glumcem. S obzirom na to da nisu bili sigurni u uspjeh tog filma, nisu potpisali s Downeyjem za nastavke te mu sada moraju plaćati basnoslovne svote novca (i neka, on je zakon). Brzo su naučili lekciju i sada uzimaju glumce koji su voljni raditi za manje novca uz ugovore koji ih vezuju uz Marvel dobar dio njihova života. Uznemirujuća je vijest da je Marvel odlučio ne uzeti scenarista za novog Thora, već će scenarij napisati jedan od menadžera (jer on super kuži Thora). Rezultat je svega toga taj da svi njihovi filmovi izgledaju jednako i čak stilsko/dramaturški ponavljaju jednu te istu šprancu (hoće li se ikada sjetiti negativca koji nije samo zla, jača i veća verzija samog junaka?). Najvažniji aspekt svakog od tih filmova jest da te zainteresira za nastavak koji dolazi za dvije godine. Tako u tim filmovima ubijaju ideju da je svaki zaseban, da će ispričati vlastitu priču. Marvel gradi pakleni krug za koji se nadaju da nikada neće završiti. No najviše zastrašujuć aspekt takva načina snimanja filmova jest da je uspješan komercijalno. Iako je Warner dao Nolanu da od Batmana napravi trilogiju koja je prije svega organski dio njegova redateljskog svjetonazora i koja je polučila ogroman komercijalni i umjetnički (kako kome) uspjeh, to više nije dovoljno – Warner je odlučio kopirati Disney i raditi svoju megafranšizu u kojoj očito više neće biti mjesta za zaokružene cjeline.

*Fox i Sony također idu putem Marvela pa to nešto malo superjunaka koje imaju žele spojiti u nekakav svijet.

3

‘Avengers: Age of Ultron’ (2015.)

Umjesto da se Marvel kritizira zbog načina na koji radi filmove, on se slavi jer je u jednoj stvari dosljedan, a to je da prenosi bit svojih junaka na veliko platno, tj. radi solidne adaptacije nekih stripova. I to je sadašnjim fanovima dovoljno. Ja inače obožavam stripove, i to pogotovo one o superjunacima, ali vrlo se brzo zaboravlja da su i u tom mediju stripovi koji su ostavili najveći utjecaj bili oni jakih autora koji su odstupali od bilo kakvih tada ustaljenih normi. Ti stripovi i priče koje su pokušali iznijeti oni su koji su dali energiju i živost cijelom mediju te ga poboljšali i unaprijedili. Marvel, po mom mišljenju, radi upravo suprotno sa svojim filmovima; uzimaju nešto što može biti ne samo zabavno i lako gledljivo nego važno i umjetnički vrijedno i od toga radi samo setapove za daljnje nastavke. Uskoro će svaki Marvelov film biti ne pretjerano drukčiji nego epizoda Agents of SHIELD (ne daju mi se stavljati točkice). A ta je serija genijalna, zar ne?

4 komentara za “Zašto Marvel predstavlja još jedan korak ka smrti autorskog filma u Hollywoodu

  • Anonymous says:

    Drago, svaka ti dala!

  • moomy says:

    odličan tekst, ali moram reć da mi se baš to sviđa kod Marvelovih filmova, svaki ima neku svoju radnju i glavnog lika, a opet su povezani u neki veći svijet

  • Krešo says:

    Odmah na naslov: zašto bi jedno isključivalo drugo? Odnosno, zašto blockbuster ne može koegzistirati sa autorskim indie filmom?
    Imaš jedno, imaš drugo; imaš ljude koji vole jedno, ljude koji vole drugo, ljude koji vole oboje.
    I zašto baš pick na Marvel koji zapravo jako dobro radi ono što je zacrtano, a ne red ljetnih blockbustera koji su 99% CGI, a 1% duše i likova?

    Full disclosure 1: volim pogledati te filmove.

    Odnosno, zabavljaju me. Ne, vjerojatno nemaju neki poseban značaj za film kao umjetnost. Ali zašto bi imali? Imaš art, imaš indie, imaš rebootove, eksploataciju, akciju, zabavu. Marvel jako dobro radi ono što radi. U biti je prilično impresivno sve to što MCU uspijeva sagraditi — ima ono što filmu nedostaje naspram televizije: kontinuitet, mitologija, razgranatost. Cijela franšiza koja sad već broji desetak redom uspješnih filmova i sve to vrlo uspješno sa prokleto dobrim batting averageom. Sve bez Green Lanterna ili ekvivalent ćorka.

    Full disclosure 2: gledam dosta više televizije nego filma.

    Drugo, blesavo mi je to gledanje svisoka na televizijske redatelje — podcjenjivačko navođenje “TV redatelj” u zagadi kraj npr. Alana Taylora, od svih televizijskih redatelja. Čovjeka koji je režirao, onak’: West Wing, Sopranose, Deadwood, Mad Mene, Boardwalk, Game of Thrones… Ajde da je stajao kraj kamere dok su snimali random epizodu Mentalista, Castlea, Bonesa ili Big Bang Theory. Ali ono su *serije*. I onda odmah poslije izdvojiš Gunna kao “jačeg autora” kojem je životopis puno tanji.
    Je televizija autorski/scenaristički medij. U redu, Marvelu ne treba čovjek koji će reinventati kotač, nego netko tko će nastaviti šprancu unutar većeg konteksta univerzuma.

    Ali opet natrag na ono prvo… Zašto bi jedno isključivalo drugo, zašto bi Marvel diskreditirali jer nema umjetničku aspiraciju autorskog passion projecta?

  • švaba says:

    Istina da su formulaički..al ne možeš očekivati od velikog bloba korporativnih mozgova da će mijenjati recepturu dok drže cash cow za puno vime..zašto bi se igrali s mogućnost flopa? zbog larpurlartizma?
    I ne događa li se ovakvo ustezanje redateljske kreativnosti u cikličnom fazonu?
    kada publika razvije rezistentnost na njihove laboratorijski skrojene filmove – opet će se vratiti na igranje financijskog ruleta s autorskim slobodama…dok opet netko od njih ne nabasa na novu formulu koju mogu vrtiti u besvijest.
    Da, bilo bi divno kada bi sve produkcije kuće omogućile slobodu u kakvoj uživaju Walkovszkyjevi (ali opet…Jupiter Ascending?? Zašto pobogu???) ..bilo bi također divno (i malo uznemirujuće) da svisci zamotavaju čokoladu. Ali zašto dati sviscima da zamataju čokoladu kada imaš cijelu tvornicu malih Austrijanaca ? Svi će još uvijek kupovati milku..a Austrijanci manje zajebavaju oko autorstva od svizaca.

Leave a Reply

Your email address will not be published.