Rudy, Rocky i Nishimura walk into a bar

Piše: Leon

last boy scoutLeon je 24-godišnji apsolvent novinarstva koji slobodno vrijeme provodi gdje se najbolje osjeća, pred zaslonom laptopa ili kinoplatnom. U novoj kolumni pod nazivom Leon Profesionalac povremeno će prosipati svoje svinje pred bisere.
Kontakt: profesionalac.leon@gmail.com


U svjetlu jučer završene premijerne utakmice Svjetskog prvenstva u Brazilu, dok popularnost Japana još uvijek životari na razini iz ere cara Hirohita, nisam sjeo za laptop da bih citirao Linekera, Bartona, Kovača ili cijelu plejadu s nogometom povezanih imena koja skreću pozornost na pljačku neviđenu otkad su Nizozemci malo stakla mijenjali za Manhattan. Umjesto toga, razmislio sam o lekciji koju smo jučer imali prilike upiti, lekciji o gorčini života podijeljenoj uz kikiriki i pivo koje su nam nosili konobari odjeveni u kockaste dresove. Lekciji koju nas nebrojeni sportski filmovi tijekom godina nisu željeli naučiti.

1ryan

Sve ovisi samo o tebi, radi marljivo i predano, nemoj klonuti duhom, perspiracija ispred inspiracije, zasuci rukave i odčepi tu septičku jamu – i bit ćeš nagrađen. Poslom u Googleu, divnim/om suprugom, svjetskom slavom. Protestantska radna etika u suradnji s inspirirajućim krilaticama na kojima je Amerika izgradila svoj nacionalni identitet tako vodi naše likove do trijumfa u bezbroj filmova. Rocky nam je pokazao kamo čista, neokaljana želja i upornost mogu dovesti čovjeka kojem je život okrenuo leđa, Rudy nam je ponudio toplu priču o mladiću odlučnom preskočiti sve prepreke, pa i one fizičke, na putu do ostvarenja snova, Warrior poduzima još jedan korak dalje od realnosti u štoriji o braći koja pomirenje pronađu u UFC-ovu oktogonu, tu je negdje i O. Russelov The Fighter, a ovu na brzinu sklepanu minilistu prigodnim mi se čini završiti Goalom, u kojem talentiran, ali dozlaboga siromašan južnoamerički klinac pronađe svoje mjesto u prvoj momčadi Newcastlea. I dok sam iskreno uživao u svakom od navedenih filmova, uz iznimku ovog posljednjeg, u kojem mi je hajlajt bio kratko pojavljivanje Igora Bišćana u fazi dok još nije mlatio taksiste, iz današnje perspektive čini mi se da unatoč najboljoj namjeri – ako takvo što uopće možemo registrirati u profit-driven industriji kakav je film – ove priče u konačnici donose podjednako koristi i štete jer, uz svu svoju dirljivu, duhovno stimulirajuću fasadu, ipak nedvosmisleno poručuju da moramo uspjeti.

2

Radi kao konj i tvoj (američki) san će se ostvariti, poručuju Rocky, Rudy i ekipa. Na žalost svih nas i veliko veselje filmskih studija, ovakve razgaljujuće priče o svladavanju naoko nepremostivih prepreka nisu pravilo, već iznimke koje potvrđuju isto. Da se radi o pravilima, nadahnjujuće drame ovoga tipa ne bi se ni snimale, jer pouku – ain’t no mountain high enough – ne bismo trebali ubirati s ekrana. Svatko od nas barem je jednom za svoj trud nagrađen sudaranjem s betonskim zidom, svačija se volja slamala na rasvjetnim stupovima poput Grdovićevih automobila, svačiji snovi pretvarali su se u prah brže od Whedonovih vampira. Lekcija koju su nas spomenuti filmovi propustili naučiti jest – u tome nema ništa loše. Pojedinci kojima na putu do uspjeha stoje isključivo osobni demoni i čije ostvarenje sna ne ovisi ni o kakvim vanjskim faktorima rjeđi su od obroka Angeline Jolie i mogu se smatrati zbilja sretnima. Rokijevska vjera u sebe i rudijevsko naganjanje nerealnog sna u većini slučajeva neće polučiti rezultate. Umjesto da veličaju američki san o samoostvarenju, zakamuflirano podebljavajući značaj pobjednika, filmovi bi možda jači dojam ostavljali da pokazuju drugu, površinom daleko veću stranu medalje.

Kako je neuspjeh sastavni dio života, volio bih da je, kao takav, i sastavni dio filmova. Da se Rocky prilikom povratka u ring ozlijedi na zagrijavanju, poput vremešnog Arta Garfunkela prije povratničke turneje, da Rudy pretrpi sudbinu Eduarda da Silve i ne dobije ni minutu u utakmici o kojoj je sanjao godinama, da burazi u Warrioru pomirbu potraže za vrijeme neugodnih božićnih večera, a ne usred ringa kojem u stvarnom životu ne bi prismrdjeli ništa bliže od Željke Markić zagrebačkom Rushu. Čuda se događaju, lutrije osvajaju, a penzioneri postaju svjetski prvaci – umjesto da iz filmova iščitavamo ovakve zavaravajuće poruke, volio bih da nam se servira celuloidni komad života, sa svom slatkoćom i gorčinom koja s njime dolazi. Da parafraziram Chrisa McCandlessa, koji je parafrazirao Thoreaua (paraphraseception!) – radije nego priče i obmane, dajte nam istinu.

2benedict

Kao što nam je bolno ispadanje s Europskog prije šest godina pokazalo – a za primjer namjerno uzimam nešto ovako trivijalno, iako bih mogao navesti bezbroj neusporedivo težih udaraca koje smo primili u međuvremenu – svijet nam ne daje vremena za samosažaljevanje, kajanje ili depresiju, jer za razliku od priča s ekrana kojim nam Ameri pune oči i prazne novčanike, u stvarnosti udarci neće prestati stizati.

Bradu gore. U sljedećoj bitki sudac možda ne bude Nishimura.

4 komentara za “Rudy, Rocky i Nishimura walk into a bar

  • tapir says:

    ipak su to samo filmići iz tvornice snova i svete šume

  • Marcus says:

    ne bih rekao. hollywood piše i propisuje novu mitologiju. pitanje je samo čini li to planirano i pod strogom studijskom kontrolom ili stihijski, zatečeno, po nekakvom osećaju, kao u doba novog hollywooda.
    odličan tekst, btw. svi smo mi manje ili više odrasli na hollywoodu (ko drukčije kaže, kleveće i laže), pa bismo mogli i nešto naučiti od njega. šta reče leon, glavu gore, nije ništa loše u porazu od objektivno jačeg, sutra je novi dan i nova tekma. nema ničeg lošeg ni u tome pobediti slabijeg.

  • DS says:

    Jim Jefferies ima jedan simpatican geg kojim nacelno pokazuje da je kod nase kulture ne toliko stvar fantazme postizanja uspjeha protiv svih sansi, koliko razvijena ovisnost o dostizanju snova. Iako u zivotu imamo gotovo sve sto bismo mogli zeljeti, neusporedivo smo manje sretni od prosjecnog siromasnog afrikanca zato sto smo narkomani snova. Taman kada nesto postignem, hvatam se za jos veci san i ponovno razvijam nesretnost dok ga ne dostignem, ako ga dostignem. Chasing the dragon. You never catch the dragon. Filmovi ovog tipa raspuste emocije koje skupljamo jer nismo u mogucnosti napraviti apsolutno sve sto bi smo htjeli, a zapravo smo odgojeni vjerovati da smo savrseno kompetentni za sve, pa makar realno bili zakurac.

  • Senor says:

    Rocky je ustvari izgubio u prvom filmu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.