Pawnee, Indiana: Jedno ljubavno pismo

Piše: Leon

1

Oduvijek sam bio suviše sentimentalan i iznimno sam se lako vezao za ljude i mjesta. Još uvijek se kroz maglicu sjećam smijeha roditelja kad sam nakon dva dana ljetovanja u Biogradu, kao osmogodišnjak prisilno naguran u obiteljski Ford Mondeo, grad napuštao lijući gorke suze prikladnije heroini neke meksičke telenovele koja je upravo saznala da joj je cijeli život jedna velika prijevara, da joj dobri stari Felipe uopće nije otac i da joj je zgodan i uspješan zaručnik igrom slučaja zapravo mlađi brat. Samo jedno lijepo iskustvo na određenom mjestu uvijek mi je bilo dovoljno da se s tom lokacijom neraskidivo povežem i suznih očiju teatralno obećam da ću se vratiti. Kako je vrijeme prolazilo, prošao sam srednju i faks i stigao u godine kad me nitko više ne može utrpati u stari karavan i odvući od mjesta i ljudi koje volim (osim ako odlučim stopirati u okolici Splita), pa sam posljedično pomalo zaboravio na taj svoj smiješan kutak karaktera. Osamnaest godina nakon telenovelističke scene na biogradskoj rivi i slanog sladoleda od lješnjaka natopljenog iskrenim dječjim suzama, nerazumno dijete u meni neočekivano se probudilo. Ovaj put jedna je suza plaho skliznula niz obraz u znak pozdrava od grada koji do prije nekoliko godina nije ni postojao. Oni bezosjećajniji reći će da ni sada ne postoji. Na sebi dosljedno slinav način oprostio sam se od gradića svijetu poznatog kao Pawnee, Indiana.

Kako nikad nisam dao priliku The Officeu, trebalo mi je nešto vremena da se naviknem na način snimanja serije Parks and Recreation, formata na koji nisam bio naučen. Trebalo mi je, dakle, vremena da počnem cijeniti frendičinu toplu preporuku, a trebalo je, da budem iskren, i zrnce mladenačke hrabrosti da prihvatim televizijsku preporuku iste osobe koja u slobodno vrijeme u Paintu crta otmjeno odjevene patke. Kad je proces navikavanja nakon nekoliko 20-minutnih epizoda završio, otkrio sam da sam zaljubljen. Istini za volju, u to sam se vrijeme oporavljao od srcoloma nastalog zbog rasipanja Communityja, pa sam vjerojatno bio i nešto ranjiviji no inače. Ali Parks and Rec izbrisao mi je sva bolna sjećanja na „bivšu“, ponudivši mi razrađene, bolno simpatične likove, nezaboravne dijaloge i vrckav humor zbog kojeg sam se češće nego rjeđe smijao na glas, zbunjujući i zgražajući neupućenu raju oko mene, raju koja nije bila te sreće da ih brižna prijateljica uputi u smjeru Pawneeja.

p&r

Kako ovo nije recenzija serije, neću trošiti retke na glumu urnebesnih Amy Poehler, Nicka Offermana ili Chrisa Pratta, niti ću pričati o konceptu i razbacivati se pojmovima poput cinema veritea. Ovo je prije svega oproštajno pismo jednog tipa jednom gradu. Parks and Rec se krajem veljače prestao emitirati nakon sedam divnih sezona, a rupu koju je ostavio pokušat ću nadomjestiti nekom makar približno podjednako kvalitetnom serijom. Ili traženjem posla. Što god pronašao za zamjenu, iskreno vjerujem da neće imati ovu pozitivnu energiju zbog koje je Parks tako očito odskakao od konkurencije.

Činjenica je, međutim, da serija i nije imala bogznakakvu gledanost. Jedan The Big Bang Theory, kad se uzme nekakav prosjek, pratilo je tri do četiri puta više publike. Statistiku daleko popularnijih Prijatelja da ni ne spominjem. Parks and Rec nije za svakoga, nije bio ni napisan za svakoga. Radi se o seriji nešto inteligentnija humora, ali daleko od toga da tvrdim da je samo za „našiljenije olovke u pernici“. Ako vam se serija ne sviđa, to samo znači da se niste vezali za likove. Parks je snažan koliko su mu likovi snažni, a ovako simpatičnu i na svim pozicijama moćnu postavu dosad nisam imao prilike vidjeti baš nigdje.

1

Pusti si ponovno, dobronamjerno mi savjetuju prijatelji. Iz istog razloga zbog kojeg ne gledam stare biogradske fotke (preteško je!) neću krenuti otpočetka, vratiti se na onu sudbonosnu jamu u kojoj je Andy polomio obje noge i kickstartao čitavu seriju. Iako bih baš kao Leslie sve te likove volio imati u istoj sobi, zamrznute u vremenu, neokrznute promjenama, otporne na starenje, moje je druženje s ovom ekipom službeno završilo. I to, po mom mišljenju, jednom od boljih finalnih epizoda ikad snimljenih. Čemu god u televizijsko-gledateljskoj budućnosti budem posvećivao svoje slobodno vrijeme, siguran sam jedino da nema šanse da Pawnee bude zaboravljen, čemu definitivno pomaže i činjenica da mi cura poprilično liči na April.

Hvala na lijepih sedam godina, ekipa.

2 komentara za “Pawnee, Indiana: Jedno ljubavno pismo

  • Log Mothafukkin Lady says:

    Divno napisano, iskreno i toplo! Sviđa mi se i novi dizajn sajta. April Bušelić forever!

  • goran says:

    Kako ne voljeti Parkse ili recimo Community,jednostavno ih obožavam…..
    U humorno-televizijskom svijetu ostala je velika praznina njihovim završetkom
    (nadam se da Community još nije gotov…SIX SEASON AND A MOVIE)
    Ona epizoda sa oposunima…”UN” epizoda…..Ray Swanson je jednostavno GENIJALAN…..
    Andy i April su najbolji tv par ikada.
    Sorry Pam i Jim….ikada.

Leave a Reply

Your email address will not be published.