Otvorena veza s gospođom Doubtfire

Piše: Leon

MSDDEPO EC013

Uslijed smrti slavne osobe, internetsko more preplavi horda in memoriam članaka i srcedrapateljnih komentara naoko pogođenih korisnika. Umjetnička djela slikara i kipara odjednom postanu zanimljivija, pjesme stradalih glazbenika okupiraju većinu radijskih frekvencija, na Pirate Bayu puk poludi za najpoznatijim filmovima preminulih glumaca, a na medijskim portalima 20 najfascinantnijih psećih ušiju i analize Dinamova prijelaznog roka privremeno, iz poštovanja, ustupe mjesto površnim pregledima života stradalih osoba, s patetičnim notama, krivo prepisanim citatima i iluzornim uvjerenjima da je nečiji život moguće svesti na dvije i pol kartice stilski nezgrapnoga teksta upitne vjerodostojnosti.

Iz tog sam razloga morao dobro odvagnuti hoću li napisati išta o Robinu Williamsu. Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš, jedna je od onih izlizanih dikti koje ljudi s jednakom težinom i istreniranim izrazom lica koriste za stradale velikane glumačke scene, nesretne psiće pod kotačima obijesnih vozača, izgubljene pare u kladionici ili herpes. Iskrenost ili pomodarstvo, pitao sam se prije početka pisanja, provjeravajući si čistoću motivacija, ne želeći nadodati jednu nenadahnutu kap moru nenadahnutih tekstova koje Williams o sebi neće nikada pročitati. Pokoleban, u tom sam se trenutku sjetio završetka Društva mrtvih pjesnika, one nestvarno dirljive scene odavanja počasti profesoru kakvog nikad u životu nisam imao i neću imati. Sjetio sam se Williamsova pogleda, one vatre u očima, plamena zahvalnosti i ganutosti, iskre ponosa i zadovoljstva, i svega milisekunda trebala mi je da shvatim ne samo da smijem napisati nešto o neprežaljenom velikanu filma, već poučen riječima profesora Keatinga ja to moram napisati. Ne jer svi ostali portali objavljuju takve tekstove, ne jer FAK-u treba stotinu klikova zaljubljenika u Williamsov rad koji će ovih dana kliknuti na sve linkove s njegovim imenom u naslovu, ne jer će moje riječi promijeniti svijet. Moram napisati jer je ovaj „moj barbarski YAWP“ najbliže posljednjem pozdravu što mogu smisliti, a nikad nisam podnosio odlaske bez pozdrava.

4

Gospodina Williamsa nisam nikad upoznao. Dobrih par sati trajala je nada da bih mogao, ali njegova je agentica ideju sasjekla u korijenu poslavši mi automatsku odbijenicu na zahtjev za intervju. O Williamsu kao osobi mogu, dakle, tek citirati one koji su imali sreću provoditi vrijeme s njim. Ali ne želim se pozdravljati tuđim riječima. Ne umišljam si da smo zbog Društva mrtvih pjesnika, Jumanjija ili Patcha Adamsa on i ja imali ikakav poseban odnos – Williams i ja bili smo u ‘otvorenoj vezi’, a moje su osjećaje prema njegovu radu dijelili milijuni ljudi diljem svemira. A opet, ne mogu pobjeći od osjećaja da je, objesivši se prije nekoliko dana, jednim potezom istovremeno oduzeo dvije stvari. Svoj život, jasno, ali i jedan mali dio moga.

Odrastajući u devedesetima, kad se u meni polako formirala sklonost filmovima i pisanju koja će me petnaestak godina kasnije odvesti putem kojim trenutačno kročim, Williamsove su me uloge mijenjale kao osobu. Da su mi uljepšali djetinjstvo bilo bi preblago reći. Pričali mi o Jumanjiju, Kuki, Gospođi Doubtfire ili onom prokletom Flubberu, dotičemo se filmova koji su me povezali s obitelji, zbog kojih je bilo lijepo dane provoditi zatvoren u stančiću, ležati zavaljen na kauču koji bismo razvukli kad bismo se okupili, šikanirati pozive na nogomet ili hračkanje u dalj, što god me već u tim godinama zabavljalo. Kasnije bijah uvučen u svjetove Mrtvih pjesnika i Dobrog Willa Huntinga, budan sam sanjao i srce mi se slamalo dok sam gledao Najboljeg tatu na svijetu. Zbog Kuke sam kao klinac čitao J. M. Barrieja, zbog Jumanjija sam zavolio društvene igre, Najbolji tata na svijetu upoznao me s pojmom autoerotske asfiksije, zbog Pjesnika sam uronio u svijet Whitmana, Coleridgea i Tennysona. Zbog Williamsa sam postao kompletnija osoba.

2

Tepam si da nisam poput radio stanica koje posthumno siluju Loua Reeda ili Toše Proeskog. Govorim si da nisam kao onaj starac u parku koji na zadnjim stranicama u novinama sazna da mu je umro stari prijatelj, pa promrmlja kako je dobar čovjek napustio svijet iako ga nije vidio ni čuo desetljećima. Zavaravam se da se moj tekst razlikuje od svih ostalih objavljenih nakon Williamsove smrti jer je meni, za razliku od svih tih novinarskih lešinara, zaista stalo. Prava je istina, međutim, da ovakvih tekstova ovih dana ima na stotine, jer Williams nije bio samo moj heroj. Dijelio sam ga s milijunima drugih obitelji koje je svojom pojavom i humorom, kao i vraški dobrim odabirom uloga, zbližavao pred prašnjavim video rekorderima, u skučenim stančićima, na kaučima na razvlačenje.

Dijelio sam ga sa svijetom i sa svijetom danas plačem.

5 komentara za “Otvorena veza s gospođom Doubtfire

Leave a Reply

Your email address will not be published.