Ljetovanje kao iz filma, ili kako sam demantirao svoj prošli tekst

Piše: Leon

last boy scoutLeon je 24-godišnji apsolvent novinarstva koji slobodno vrijeme provodi gdje se najbolje osjeća, pred zaslonom laptopa ili kinoplatnom. U novoj kolumni pod nazivom Leon Profesionalac povremeno će prosipati svoje svinje pred bisere.
Kontakt: profesionalac.leon@gmail.com


Zašto se stalno žališ na nešto, Leone. Stalno kmečiš, čovječe, rekao mi je dobar prijatelj više puta otkako sam na FAK-u dobio svoj maleni kutak za prolijevanje žuči i silovanje pleonazama u kolumni s naslovima kakvih se ne bi posramile ni najštreberskije zadaćnice. Ima toliko lijepih stvari o kojima nitko ne piše, ali očito negativa privlači klikove, kaže prijatelj. S obzirom da zaista nitko lišen mazohizma ne gušta u razgovoru s ogorčenim susjedima koji u liftu tlače suputnike pričama o čirevima, probavnim smetanjama i Milanovićevim izgledima na izborima, pomislih jutros da možda stvarno ima nešto u tome. Napisat ću pozitivan, optimističan tekst! Pa makar crko.

Pisah nedavno o tome kako filmovi uljepšavaju stvarnost i ustvari nam laganjem i ublažavanjem istine postavljaju koru od banane na životni put, ali pritom se nisam sjetio da je i moj život, jedno kratko vrijeme doduše, izgledao baš poput filma. Bilo je to ljeto 2010. godine, baš sam bio pogledao Pennov U divljini i, inspiriran slobodom, buntovništvom i nonkonformizmom kojim priča o malom McCandlessu zrači, zaputih se s ruksakom u svijet doživjeti svoju filmsku pustolovinu.

Za ovu priču nije toliko važno što je „svijet“ u koji sam se zaputio bio tek djelić obale plavog nam mora, što sam McCandlessovu idealiziranu, samotnjačku Aljasku zamijenio manje bajkovitim i turistima krcatim Krkom, Cresom i Rogoznicom, što se moj izričaj buntovništva sveo na nošenje manje love i odjeće od uobičajenog. Ako zažmirimo na jedno oko na te sitnice, kao i činjenicu da nisam napustio obitelj, fakultet i strast prema sladoledu i Coca-Coli, moja je ljetna priča te lijepe dvijeidesete zbilja bila baš filmska. Drugi je par rukava što sam se inspirirao filmom koji je šanse za sretan završetak imao koliko i prosječna epizoda GoT-a.

Emile Hirsch u 'U divljini' (2007.)
Emile Hirsch u ‘U divljini’ (2007.)

S obzirom da je prošlo dosta vremena, nisam siguran mogu li se sjetiti svih detalja koji su to ljeto činili posebnim, ali dobar dio njih ne mogu zaboraviti koliko se god jako trudio. Odakle početi… Možda od moje sasvim ozbiljne namjere da se prehranjujem sam. Robinson Crusoe s Otoka Trešnjevke, ambiciozno sam ponio štap za pecanje koji sam odlučio testirati u Selcu. Flaks sam uspio spetljati nakon solidnih sedam minuta čekanja arbuna i ušata, a ne samo da je jedina stvar koju sam uspio uloviti bilo nekoliko podsmijeha njemačkih turista, već su mi nove sunčane naočale, kupljene posebno za moju ljetnu avanturu, uspjele pasti u mračne dubine. Nema veze, zaključih. Ionako ne volim ribe, a biti kul mogu i u hladu.

Kad sam stigao na Cres, odlučih se počastiti sendvičem. Ne onim iz fensi sendvič barova kojima vrvi svaki turistički grad koji imalo drži do sebe. Ne, to bi bilo prelagano – kupit ću parizera, komad kruha i sam ću si složiti ručak. Ideja je bila toliko dobra da se dopala i lutajućim dobermanima, koji su me prestali proganjati tek kad sam im bacio tri četvrtine sendviča.

Nema veze, pomislih. Ionako imam 4-5 kila viška. Veselio sam se spavanju pod zvijezdama. Večer je bila lijepa – nakon nekoliko čašica s prijateljima iz djetinjstva, omamljen nostalgijom i medicom zaputio sam se na pustu plažu, izvadio vreću za spavanje i vrlo brzo usnuo pod stotinama zvijezda. Život je dobar, mislio sam. Četiri sata kasnije otvorio sam oči smrzavajući se, a stidljivo srpanjsko sunce otkrilo mi je da sam svoju vreću uspio postaviti usred jedine lokve na plaži široj od slovenske obale. Pošteno pothlađen sjeo sam u kafić i čekao da se sunce osokoli. Nema veze, zaključih. Ako ništa drugo, stopiranje prema obali bit će zabavno.

Ewan McGregor i Amr Waked u 'Salmon Fishing in the Yemen' (2011.)
Ewan McGregor i Amr Waked u ‘Lovu na losose u Jemenu’ (2011.)

Da sam znao što me čeka na putu, vjerojatno bih radije bio ostao u onoj lokvi i hrvao se s parizer-loving dobermanima. Jedini auto koji je moj palac u zraku uspio šarmirati bio je onaj s dva vidno pijana i manje vidno poremećena Slovenca koji su mene i prijatelja oduševljeno pristali otpeljati skroz do Crikvenice. Već nakon nekoliko minuta, dok je Idiot Prvi za volanom gasio svjetla u najoštrijim zavojima, a Idiot Drugi na suvozačkom ga gađao u glavu CD-ima krcatim lošom glazbom, prijatelj i ja shvatili smo da nikad nismo bili bliže smrti. Trajektna luka na Cresu počinila je pogrešku kad je otvorila kafić, što je propust koji su poremećeni Slovenci odmah odlučili iskoristiti. Litra votke, koju smo prijatelj i ja – silovani da pijemo s njima – skrivećki prolijevali iza leđa, pobrinula se da naši vozači zaspu i počnu se valjati po bircu. Njihov smo auto upeljali na Sv. Lovru i pristojno se zahvalili na vožnji i životu.

Ovaj život predivlji je za mene, zaključih šećući po mračnoj magistrali, onesposobljenog mobitela, naoružan tek jednom ručnom svjetiljkom i mokrom vrećom za spavanje. Idem na jug – što se loše ikada ikome dogodilo u Rogoznici? Da sam znao što me čeka, vjerojatno bih ostao s poremećenim pijandurama koji su se žurili na posao iduće jutro u Ptuj.

Stigavši u Rogoznicu mrtav umoran, odabrao sam jedan lijepi mali molić da ubijem oko. Naslonivši glavu na ogroman ruksak, guštao sam u toplim zrakama sunca i zaključio da život ipak uopće nije loš. Sredovječna ekipa na susjednom molu gledala me znatiželjno i, pronicljiv kakav jesam, u tom trenutku pomislih kako su sigurno ljubomorni, jer sam mlad, bez obaveza i mogu si priuštiti što želim. Nakon što su mi ukrali novčanik dok sam spavao, međutim, mogli su si priuštiti i oni.

aaaaa

Simpatičan momak u obližnjem kafiću priskočio mi je očajnome u pomoć i dao mi lovu da se vratim u Zagreb. Dok sam putovao kući – škiljeći zbog jakoga sunca, prehlađenih bubrega, gladan ko doberman, bez love za sladoled i Colu, silovana duha i raspršenih iluzija – razmišljao sam o toj lijepoj gesti tipa u kafiću i pitao se je li mi ustvari dao tek dio mojih novaca s kojim sada časti ekipu i smije se glupom purgeru.

Da se vratimo na prijateljevu kritiku s početka teksta: možda stvarno nisam sposoban biti optimističan i veseo. Ali kad se prisjetim riječi Woodyja Allena – ja se ne uzrujavam naglas, ja radije razvijem tumor – u ovom moru negative vidim i nešto pozitivno.

4 komentara za “Ljetovanje kao iz filma, ili kako sam demantirao svoj prošli tekst

  • tonymelo says:

    Vrlo čudan i neprikladan tekst za filmski portal.

  • DS says:

    U suštini teksta leži da je potrebno razdvajati stvarnost filmskog djela od vlastite stvarnosti, a vlastitu stvarnost od stvarnosti uopće. Da je tada znao svezu, ne bi se kockao životom.

  • Gjuro says:

    Meni je ovo Leonov najbolji tekst dosad. Very entertaining.

  • thora says:

    meni se uklapa. kolumna -> feature story.

Leave a Reply

Your email address will not be published.