Dok sam ja bio mlad…

Piše: Leon

last boy scoutLeon je 24-godišnji apsolvent novinarstva koji slobodno vrijeme provodi gdje se najbolje osjeća, pred zaslonom laptopa ili kinoplatnom. U novoj kolumni pod nazivom Leon Profesionalac povremeno će prosipati svoje svinje pred bisere.
Kontakt: profesionalac.leon@gmail.com


Sporim hodom ograničenim gužvom koja se stvorila na izlasku iz dvorane još sam jednom odlazio u noć razočaran viđenim. Ispred mene hodao je čovjek od šezdesetak godina, pored njega brat mu po kapi, istih godina, vjerojatno pajdaš iz birtije kojeg je uspio najebati da prije standardnog večernjeg Tomislava svrate malo do ‘Brodvej Tkalče’. „Nekad nisu ovakva smeća puštali,“ prokomentirao je apologetski uz već tradicionalno klimanje glavom u znak neodobravanja.

Svega par sati ranije, starica je sjedila na klupi u parku kroz koji sam prolazio na putu do tramvaja, otpuhujući dim mentol cigareta i vidno gnjaveći, pretpostavljam, unuka pričom o nekim vremenski dalekim svjetovima dok je Tito još bio bog i batina, a menstruacija joj još uvijek nije postala tamo neki pojam u križaljci. „Nekad su zemljom kročile ljudine,“ prokomentirala je uz već tradicionalno klimanje glavom u znak neodobravanja, „a ne ovi jebivjetri i dangube.“

Različita sjeta, različit izvor nostalgije i, s obzirom na žestok kašalj starca iz kina, vjerojatno različit tip cigareta, ali slični tipovi ljudi i jedan te isti nedohvatljivi mit o minulim zlatnim vremenima.

2

Nebrojeno puta posljednjih godina čuo sam jamranje nezadovoljnih kinoljubaca ogorčenih raznoraznim rimejkovima, ributovima i sličnim pizdama materinama. Hollywood nije što je nekad bio, veli mi kolega s faksa, fan Brzih i žestokih koji je u kino prvi put otišao prije nekoliko godina. U zadnje vrijeme sve se vrti oko novca, dodala bi potom kakva dobronamjerna prijateljica nesklona dužim šutnjama u tramvaju. Jeste li čuli da snimaju nastavak Gooniesa, ubacio bi se treći lik, uz isto ono klimanje glavom kojim će za četiri desetljeća maltretirati svakoga koga uspije nagovoriti na šetnju parkom. Sve se promijenilo, sve propada, novac je postao faktor broj jedan i tako uništio taj vrli filmski svijet, industriju koja je dosad, valjda, počivala na osmijesima djece i toplini koju u srcu ostavlja piratizirana verzija Divna života.

Ništa se, ustvari, bitno promijenilo nije.

Film Intolerance D. W. Griffitha, autora Rođenja nacije, u kronikama filmske umjetnosti ostao je zapisan kao prva katastrofalna box office bomba. Dva milijuna dolara skup film Griffithovu je tvrtku tamo u dvadesetima otjerao u bankrot, a autora osudio na životarenje u sjeni paralizirajućeg duga sljedeća dva desetljeća. Šoubiznis, kao što nam otkriva ova pričica stara koliko i Relja Bašić, oduvijek je bio prije svega biznis i tko tvrdi drugačije, taj živi u istom svijetu u kojem je Keanu Reeves sretan čovjek. Svijet snova, nažalost, s tvornicom snova nema nikakve veze, osim ako ne pričamo o box office hitu Inception. Brojke na financijskim izvještajima oduvijek su krojile sudbine filmaša, krunile Joffreyje i dekapitirale Starkovce. Ništa se, ustvari, bitno promijenilo nije.

Paul Simon u gledalištu, nezadovoljan viđenim.
Simon i Garfunkel u gledalištu, nezadovoljni viđenim.

1986. godine kino platnima zaplesali su Vod smrti, Hannah i njene sestre i Aliens. U isto vrijeme dok je projekcija za Cameronovo SF remek-djelo bila ko iz pičke rasprodana, susjedna, pomoćna dvorana zjapila je prazna, sa svega dvoje uplakane djece koje je s platna dozlaboga plašio Howard the Duck. Iste je godine Michael Mann snimio Manhuntera, a Sean Penn karijeru zaflekao teškim kritičko-financijskim promašajem Shanghai Surprise s Madonnom. Na svakog Camerona i Manna te je godine snimljeno stotinu patka Howarda, ali o tim vremenima svejedno pričamo s nostalgijom i čežnjom, frustrirani kino ponudom u kojoj se za naše kune nadmeću Susjedi iz pakla i Mamurluk 3, mantrajući omraženu ‘dok sam ja bio mlad’ rečenicu, klimajući glavom poput nesretnog M. J. Foxa, nesvjesni istine koja leži ispod slojeva neusisanih kokica u mraku kinodvorana, iste one istine o kojoj je pjevao Paul Simon – changes upon changes, we are more or less the same.

Vrijeme je poslužilo kao filter i zaštitilo nas od stotina pizdarija na čije su reklame gledatelji nasjeli prije trideset, pedeset ili osamdeset godina. Vrijeme je preuzelo ulogu Rogera Eberta i reklo nam jasno i glasno što da bez osvrtanja preskočimo, a čemu da damo dva palca gore. Vrijeme je probralo kvalitetu i supstancu u moru pizdarija koje ne biste dvaput pogledali ni da vam život ovisi o tome. Nestalo je kreativnosti u Hollywoodu pa se štancaju obrade starih hitova, koliko čujem. A što je sa Stvorom, ili Scarfaceom, ili Čovjekom koji je previše znao, ili možda čak True Gritom? Jesu li to loši filmovi? Kritičari Hollywooda, inače toliko često u pravu u vezi s toliko različitih stvari, rade dva kapitalna kiksa u pristupanju problemu rimejkova. Prvo, obrađivanje poznate teme ne znači pod mus nedostatak umjetničke i kreativne žice, talenta i nadahnuća. Ako ne vjerujete meni, poslušajte Carpentera, Scorseseja ili braću Coen, a ako vas ni oni nisu uvjerili, vjerujte Shakespeareu. Za ovu priču još relevantnije, obrade su oduvijek snimane i jedini razlog zašto su isparile iz kolektivnog sjećanja jest vrijeme, isto ono vrijeme koje će nama pomoći da zavidamo rane uzrokovane kinopizdarijama, a buduće generacije zaštititi od trošenja vremena na gluposti.

Liza Minelli u 'Cabaretu' izvodi pjesmu 'Money Makes the World Go Round'.
Liza Minelli u ‘Cabaretu’ (1972.) izvodi pjesmu ‘Money Makes the World Go Round’.

Zar se išta promijenilo, pitao se Carpenter kad ga je FAK-ov novinar pitao o degradaciji horrora posljednjih godina. Što god mi možda mislili – ljutiti zbog novih Gooniesa, osmog Fast and Furiousa ili reboota Spider-Mana dok se truplo Raimijeve trilogije još nije ni pošteno ohladilo – ništa se, ustvari, bitno promijenilo nije.

18 komentara za “Dok sam ja bio mlad…

  • Marcus says:

    leon profesionalac je pun pogodak.

  • tomix says:

    Dobar članak Leone, ali problem je u tome što je tada bilo značajno skuplje snimiti promašaj. Nakon jednog box office flopa, karijera ti je zapečačena. Pogledajmo samo primjere Johnnyja Deppa, Keanua Reevesa, Gorea Verbinskog, Willa Smitha. Oni dignu svojih 10-20 milja, a film bude box office flop epskih proporcija, malo se digne frka, opere se lovica negdje drugdje i ajmo dalje. Danas u filmskoj industriji postoji značajno veća količina love i samim time je artistička sloboda kako scenarista i producenata, tako i glumaca svedena na minimum. Danas je nezamislivo da svijet proizvede Seana Conneryja, Juliju Roberts, Johna candyja, Eddieja Murphyja, pa neće valjda žena ili 50-godišnjak biti nositelj filma čija vrijednost prelazi 100 milja $. Mora to biti steroidni frajer, sisata opajdara, uglancani robot. Filmovi ostaju bez supstance jer se mali kinodistributeri više ne mogu boriti sa korporacijama. Nezamislivo je danas da se filmskoj industriji dogode Orson Welles sa glumcima koje je pokupio na ulici ili Stanley Kubrick sa Barryjem Lyndonom. To vrijeme je prošlo. Danas je mjerna jedinica za dobar film Cristopher Nolan koji mora spičkati 200 milja inače je film drek.

  • Budoire says:

    Raimi? Pa on je stvarao ovakav Holovud! Raimijeva trilogija je kempovsko naperlitano sranje ništa bolje od Bejovih Transforemersa, jedina je razlika u tome što je Spider-Man toliko obožavani lik da stvarno moraš biti majmun da napraviš flop. Raimijev Spider-Man nema veze s vezom. Promašaj a ovaj genij nariče nad njegovim hiperprodukcijskim truplom. Nije da je ovaj novi nešto bolji. Hiper produkcija. Uzmi dugi devet i usmeri g u levo koleno.

  • Leon says:

    Nigdje ni ne piše da je Raimijeva trilogija kvalitetna. Radi se o jednom od argumenata da je Hollywood otišao u kurac – nekoliko godina nakon originalne trilogije radi se reboot. U tom je kontekstu Raimi uveden u priču.

    Hvala na komentarima.

  • Bleso says:

    Ma kurac je prije bilo ikad bolje kako i sam kažeš, to je samo jadno preseravanje nostalgika koji sad plaču za Titom, a za vrijeme Tita su plakali za Habsburgovcima. Tako je u filmu, umjetnosti općenito, zaboraviš sranje pamtiš one dobre tako da sam sebi prodaješ priču kako je “kad sam ja bio mali” bilo boljih filmova, na tv-u si mogao pogledat dobre stvari, političari su bili pošteniji a cure su se same skidale…….

  • tonymelo says:

    Mislim da je glavna razlika u količini remakeova danas i nekad, iako bi i tu trebalo uzeti u obzir koliko se filmova danas snimi u jednoj godini, a koliko se snimalo u sedamdesetim i osamdesetim godinama, pa izračunat omjer između originalnih filmova i rebootova i remakeova .

    A što se tiče tomixovog komentara, moram izraziti svoje neslaganje. U današnje vrijeme tehnologija je svima dostupna, a sredstva se mogu skupljati preko stranica poput Kickstartera što je prije bilo nezamislivo. Tako da nezavisni filmaši nikada nisu imali više mogućnosti u iskazivanju svojih artističkih sloboda. Možda je problem upravo u tome što su danas svi redatelji, glumci, DJ-ji i reperi pa je među silnim smećem teže pronaći nešto kvalitetno.

  • shiboleth says:

    Članak inače ok, ali pomalo nedorečen i nepotpun. Ali ipak ok. Teško je doista vjerovati da je ikad bilo drugačije, no taj filmski biznis je, i to je doista problem, tek biznis. I ne mislim da mu i torrenti odmažu, zapravo su se itekako uklopili u računici i profit. Ali problem je to iza kojeg ne stoji nikakvo artističko cendranje već model suvremene eksploatacije ideja i ljudi. Film ne proizvodi ništa osobito već zamagljuje problem i ne mogu se osloboditi dojma da išta drugo radi. Remake, ovakav ili onakav film s više ili manje art-hrabrosti znači nešto nebitno u svijetu gdje produkcija ne zamire. Problem je produkcija, a ne kvaliteta…

  • DS says:

    @ Leon: Prvi filmovi nastali su motivirani potrebom za privlačenjem ljudi. Najraniji film 19. stoljeća odmah je dobio masovne lokalne produkcije i najviše se zarađivalo na šundu. Još onda su počeli snimati sve ljudske seksualne potrebe i zarađivati na tome. Tako da dobro zboriš, film je rođen u showbusinesu. Slično je s fotografijom. Tek naknadno su ljudi počeli razmišljati o tome da bi se filmom mogla ostvarivati umjetnost. Tek naknadno.

    Problem se ekipom koja priča o rimejkovima i starim vremenima je u tome što nisu svjesni da a) prate jednu jedinu kinematografiju i jedan jedini filmski kod te b) nisu svjesni da Hollywood ne radi filmove za njih, nego za tržište. Pod a) godišnje izađe stotinu filmova od kojih je većina izvan Hollywooda. Njihov je problem što su nasađeni na samo jedan tip kino-produkcije, što nas vodi do b), a to je da misle da njihova omiljena američka produkcija radi filmove samo za njih. Ne radi. Radi se prvenstveno za glavne izvore love, što su djeca, tinejdžeri i fanovi velikih franšiza. Tržište se uvijek obnavlja djecom, adolescentima i franšizama. Djeca i adolescenti su glavni izvor zarade. Ninja Kornjače se rebootaju svakih pet godina od prestanka ciklusa zarade jer su to rasponi generacija. Jedni prerastu, dođu drugi. Silina rimejkova i nepotrebno umnogostručenih naslova se radi jer znaju da imaju dovoljnu mjeru tržišta. To je cijela priča.

    @ tomix:

    “Danas u filmskoj industriji postoji značajno veća količina love i samim time je artistička sloboda kako scenarista i producenata, tako i glumaca svedena na minimum.” -> Ovo je kontradiktorno implikaciji tvrdnje da je potrošiti više love prije i doživjeti flop značilo propast, što je istina. Očigledno je da se danas američki flopovi ne doživljavjau tako drastičnima. Milijuni se ulažu, milijuni se vraćaju, što ne implicira da moraš imati manje umjetničke slobode, impliciralo bi obratno: da možeš dobiti više love za probati nešto drugačije. Nolan odradi Betmena, zaradi milijardu, i onda isproba Inception ili Interstellar.

    Razlog zašto su filmovi oskudniji kreativnošću jest taj što je Hollywood orijentiran na tržište i ciljane skupine. Ali tako je bilo gotovo UVIJEK. Svatko tko je upoznat s povijesnim kretnjama unutar žanrova američkog filma zna koliko se kopija nečeg popularnog štanca u nekoj dekadi: postoje kuće koje nude novo, postoje kuće koje nude provjereno. Danas se to radi s mobilnim video igrama, a uvijek se radilo s romanima. Isti mehanizam preživljavanja. Kao ni onda, ni danas ni jedan film ne izlazi van bez temeljitog pretumbavanja potencijalnih zarada i publike. Stoga sva mašinerija prije unajmljenog redatelja gleda što će mu dati da snima i onda ga napuca gore. Tko se izborio za veći status može odbiti, npr. Verbinski i Bioshock, a tko ne, odradi film. Zarade dovoljno love sa svakim projektom da ne moraju godišnje pucati 5 filmova, mogu čekati i planirati što će.

    “Filmovi ostaju bez supstance jer se mali kinodistributeri više ne mogu boriti sa korporacijama.”

    Ovo je potpuna neistina. Nikad nije bilo više indie filmova i festivala, nikada nisu male kinematografije bile popularnije nego danas te nikada nisu bili eksponiraniji nego danas.

    “Danas je mjerna jedinica za dobar film Cristopher Nolan koji mora spičkati 200 milja inače je film drek.”

    Memento je imao budžet 9 milijuna.

    Mislim da je glavna razlika u količini remakeova danas i nekad, iako bi i tu trebalo uzeti u obzir koliko se filmova danas snimi u jednoj godini, a koliko se snimalo u sedamdesetim i osamdesetim godinama, pa izračunat omjer između originalnih filmova i rebootova i remakeova.”

    Npr. 1970. je snimljeno 100-120 filmova u jednoj godini, amerika, 2010. više od 200; automatski više rimejkova pa izgleda kao zasićenje.

  • DS says:

    **zadnji citat odnosi se na tonymelo, ne tomix.

  • Carlito says:

    prije si trebao biti znatno znatno sposobniji, snalažljiviji i kreativniji a danas je sve na dugme.
    i transfer love je na dugme, a braco moj, dok ti ne osjetiš u svojim rukama npr. svežanj od tisuću dolara i ne omirišeš ga, ne znaš koliko to ustvari vrijedi.
    prije se svemu pridodavalo više pažnje i truda, nije bilo sve na dohvat ruke, zato je i bio više zastupljen taj kreativni talent i dar, koji je u konačnici i najvažniji u cijeloj toj priči.

  • DS says:

    Što je na dohvat ruke? Pandorin svijet recimo?

  • Carlito says:

    pandorin svijet? e upravo si fin primjer naveo, avatar je pravi primjer koji pokazuje da je i tu bitno tko i koliko, tj. na koji način, stišće to dugme.
    avatar izgleda veličanstveno, CGI se praktički i ne primjećuje. to je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

  • Carlito says:

    cameron uostalom diktira trendove, genijalac.

  • DS says:

    Ne kužim o čemu pričaš. Govoriš kao da je danas lako snimati filmove. Stisnem gumb. Kakvo stiskanje gumba, znaš li koliko posla ima oko npr. najosnovnije animacije? A da ne spominjemo sve druge aspekte snimanja poput scoutanja lokacija. Američki filmovi imaju po petsto ljudi koji su radili na filmu, i još petstotinjak koji rade pre i post produkcijski. Kako je to stiskanje gumba? To je sve samo ne stiskanje gumba.

  • Carlito says:

    gumb je alegorija za brzinu, tempo i iracionalno.
    danas je sve nadohvat ruke, a kad je sve nadohvat ruke ljudi postanu nezasiti i izgube osjećaj za ukus.
    tsko i film mora biti vjerodostojan na svim nivoima, a vjerodostojnost ne možeš kupiti, moraš imati mjeru i ravnotežu. prije je ta ravnoteže bila kud i kamo pravilnije raspoređena.

  • DS says:

    Do 2000. godine snimljeno je tisuće i tisuće filmova koji su se van pucali u roku tjedan dana. Danas se snimaju dulje nego prije.

  • Carlito says:

    ja sam se referirao na znatno ranije razdoblje, 70 i 80-te., pa i 90-te.

  • DS says:

    Da, to su upravo periodi najbrzeg snimanja. Narocito sedamdesete.

Leave a Reply

Your email address will not be published.