jedi govna kritičaru

Piše: Leon

2

Tri sam sata kuckao tekst, izoliran u krajnjem kutu mračnog, zagušljivog, žohar-friendly kafića, nižući cigaretu za cigaretom, lijući u sebe litre Cole, najzaposleniji nezaposlen tip kojeg ste ikad mogli vidjeti. Dojmovi iz kina bili su još itekako svježi. Recenzija je rasla pred mojim očima, u početku tek jedan sramežljivi odlomak, kržljav i plah, s dva tipfelera i jednom dilemom (pripovijetka ili pripovjetka?), zatim bujica teksta koja je odnijela svaku nedoumicu oko toga hoću li stići poslati tekst uredniku dovoljno rano da još večeras ugleda svjetlo dana. Sa svakom metaforom samopouzdanje mi je raslo, sa svakim zapažanjem uzbuđenje je cvjetalo. Efektan završni odlomak odrađen u stilu. Još jedno čitanje prije slanja. Ovo je sasvim solidan tekst, zaključih u sebi i osvrnuh se da vidim shvaća li itko od prisutnih polupijanih šankera što se ovdje večeras dogodilo. Značaj moje završene recenzije proletio im je iznad glava ispunjenih svakodnevnim preokupacijama – zašto sam stavio dvojku, kad Tottenham igra zakurac u gostima – ali nema veze, rekoh si, to ionako nije moja publika. FAK-ovi čitatelji cijenit će moj trud i ova znojem natopljena večer i svi ti grčevi u prstima na kraju će se isplatiti.

Sat vremena kasnije, nakon nekoliko nervoznih osvježavanja stranice, vidim da je sletio i prvi komentar. Još uzbuđeniji no što sam bio u mraku kinodvorane nakon onih 20 minuta reklama, nestrpljivo kliknuh dva-tri puta, kao, brže će mi otvoriti stranicu na ovoj usranoj te-kom vezi. Četiri sata nakon kržljavog prvog paragrafa ugledao sam nagradu za sav svoj trud – „jedi govna kritičaru, film je teško sranje. ovaj sajt je skroz propo“.

1
Billy Crystal u ‘The Night Was… Humid’ sceni iz Baci mamu iz vlaka (1987.)

Nisam ja od jučer. Još od prvog teksta, objavljenog tamo negdje valjda dok Sanaderu još nisu poispadali kosturi iz ormara, a Dinamovu kapetansku traku nosio je Igor Bišćan, shvatio sam da je internetska populacija nemilosrdna, britka na jeziku, bez imalo srama i s ozbiljnim problemima na području pismenosti. U samo nekoliko sekundi neka je osoba u stanju pošteno istresti sadržaj želuca na tuđi rad, bez imalo ustručavanja, bez imalo pristojnosti ili zadrške. Nisam ja od jučer – jučer su me takve stvari dobrano uzrujavale, pokušavao sam upuštati se u rasprave s tim pojedincima, objasniti im zašto sam napisao ovo ili ono, iskupiti se u njihovim očima, izbjeći postavljanje onog strašnog pitanja: jesam li stvarno loš pisac?

Danas, nekoliko godina nakon jučer, jednostavno shvaćam. Daleko od toga da me „jedi govna kritičaru“ ne štrecne malo, ali i ta mi uvreda znatno lakše pada nakon onog susreta Ante Tomića s „obožavateljem“ na splitskoj rivi, kad je i taj elokventni pisac valjda shvatio da od web-komentara ima osjetno izravnijih vrsta kritike. Danas razumijem da je pljuvanje mojih tekstova jednostavno sastavni dio ova neplaćenog posla. U idealnom svijetu, moji bi tekstovi bili savršeni, istovremeno bi intelektualno zadovoljavali čitalačke potrebe Renea, studenta komparativne književnost s kečketom i Sartreom pod rukom, i Žaca, bauštelca s hozntregerima i osipom pod rukom. Prava je istina da ne postoji tekst koji neće naići na kritiku – ako ga nitko nije popljuvao, nije ga dovoljno ljudi pročitalo – i ta je ideja kamen temeljac zdravog pristupa ovome poslu.

aaaa

Novinari, pisci, ovi ili oni kritičari, bave se nečime što zahtijeva mišljenje javnosti. Ta interakcija između autora i publike divna je stvar, čak i kad te čitatelj više ili manje rječito izmasakrira. Da sam želio ostati pošteđen ikakvih kritika i uvreda, mogao sam komotno svoje misli i osvrte bilježiti u notes, držati ispod kreveta i sanjati da će jednog dana, nakon moje smrti, netko naići na te zapise i shvatiti da je prijašnji stanar bio samozatajan književni genije ili filmski kritičar koji Rogera Eberta ili Pauline Kael može strpati u džep. Istina je, međutim, da je jednako vjerojatno da bi ta osoba pogledala zapise i zaključila – jedi govna kritičaru.

Gigantskom egu i nebeskoj taštini nema mjesta u pisanju, iako je jasno da će ih uvijek biti. Pa ljudi smo. Nagledao sam se svakakvih reakcija kolega (amaterskih) pisaca na (često opravdane) kritike njihova pisanja, i znao sam biti ugodno iznenađen zrelošću kojom su pristupili problemu. Jedan se kolega ispričao zbog nesmotrene konstatacije, zamolivši za razumijevanje i obećavši da će ubuduće bolje provjeriti činjenice. Druga je kolegica zahvalila za komentaru, pristojno ustvrdila da se s njim uopće ne slaže, ali naglasila da je on neobično veseli jer smatra da takve rasprave u komentarima čine osvrt na neki film potpunijim. Važno je da se razgovara o filmovima, napisala je, to je i poanta cijelog sajta. Treći je tip, pak, na neku varijantu ‘jedi govna’ odgovorio bujicom psovki zbog koje bi mu i u srpskim komedijama savjetovali da malo stane na loptu. Ljudi smo, kritike nas pogađaju – ali ne zaboravimo da sami odlučujemo svoje radove predstaviti javnosti. Kad ta javnost nasjedne na link i nakon čitanja recenzije ili kolumne osjeti da je u vjetar bacila pet minuta svog života, ima legitimno pravo izraziti svoje negodovanje. Nismo djeca, malo kritike nikog nije ubilo. U najboljem slučaju, iz konstruktivnih savjeta izvući ćemo pouke i primijeniti ih na budućim tekstovima. U najgorem, ignorirat ćemo te internetske nasilnike, nastaviti po svome i nadati se najboljem. U oba slučaja, nestrpljivo ćemo sjediti uz komp i uzbuđeno čekati da spori urednik objavi našeg mozga djelo, jer to je ono što volimo raditi.

2

Da svatko digne ruke od onoga što voli na prvoj prepreci ili eat shit opasci nije samo besmisleno nego i tužno: ne samo da čitateljima uskraćujemo veselje tog lijepog hračkanja na tuđi rad, već i sebe lišavamo prilike da jednog dana stvorimo nešto što zbilja kvalitetno.

12 komentara za “jedi govna kritičaru

  • Comic Sans says:

    Rano jutros dok su još uvijek svježe umiveni ljudi migoljili ulicama, vozači autobusa preko volje pregledavali je li baš svaki putnik otkucao svoju kartu a kumice na Dolcu tek pripremale svoju dnevnu ponudu grincajga, nisam ni slutio da ću na tako okrutan način biti suočen s činjenicom koja je jedan od većih pokazatelja što ne valja s današnjim svijetom. Bože sačuvaj me grešnih psovki i crnih misli dok smirujem prste kako ne bi polomio tipkovnicu. On u žohar-friendly kafiću niže cigaretu za cigaretom uz LITRE COLE!?!?! Shvaćam ja to. Vjerojatno još živi na maminom čušpajzu ili mu bakina pemzija plaća studentsku rentu. Shvaćam sve te štreberske suvremene geekovske urbane hipstere kojima je vrh dana osmisliti naperlitanu rečenicu bez previše smisla s kojom će zadiviti ostale suvremene geekovcke urbane hipstere. Shvaćam da je to besciljna psihologija vječne pozitive u kojoj je sve divno i krasno i gdje se skeptike i pesimiste etiketira kvazi kul nazivima kao “hejteri”. Ali kraj sveg tog pozitivističkog kvazi literarnog sranja koje nije ništa drugo doli uzajamno oralno brisanje stražnjica da se pisac podiči litrama jebene Cole? Ovo je stvarno jedan novi svijet. Mora da sanjam. Očito iz mene još nije isparila jučerašnja travarica.

  • Leon says:

    Ne dičim se baš tom Colom. Jasno mi je da nije baš zdravo piće.

  • Deni says:

    bakina pemzija? to nešto kao mirovina, sam veće?

  • Giško Šišćetić says:

    Comic, kaj imaš protiv maminog čušpajza. I tko ti je kriv šta se uzdržavaš sam pa radi toga patiš i nesretan si čovjek.

  • Matea Rebrović says:

    Mene više smetaju cigarete od cole, a i kakav ti je to jadan kafić sa žoharima? Jedeš govna, doslovno. Ali ako si na maminom čušpajzu, sve ok!

    U svakom slučaju, ljudi vole srat. I pišući recenzije i pišući komentare na iste. Nikad neću samo izredat psovke autoru niti mu bez argumenata srat oko onoga što me zasmetalo u recenziji/filmu. Možda zato što i sama nekad pišem pa znam KAKO JEBENO BOLE UVREDE, PRESTANITE VIŠE, WORD ĆE MI POSTATI OKIDAČ CRNIH MISLI! Ali onda se sjetim kako sam bila najbolji student u akademskom pisanju kod prof. Daviesa pa mi sunce opet zasja!
    Nemoj drugima činiti ono što ne želiš da se tebi čini (ili tako nešto). Kad smo već kritičari amateri, onda neka nas amateri i kritiziraju. Sve dok sve priča o samom filmu. Ove ostale i one jako proste bi sve obrisala!

  • Huco says:

    Jedi govna kritičaru! Kako možeš nazvati najbolji kafić u kvartu žohar-friendly kafić :)

    Super tekst kolega, al da tebe netko nazove hipsterom, sam ću reć hahahahahaha…

  • Gjuro says:

    Ma ovaj Comicov komentar ili je u dogovoru s autorom ili je namjerno autoironičan. U svojoj promašenosti savršeno ide uz tekst.

  • Comic Sans says:

    Koje jebeno uguzništvo. Okružite realistu, skeptika i cinika pa se rugajte onako dječije – “Hejter! Heejter! Heejter!” Autoru ove kitnjarije vrh buntovništva je fucking nezdrava cola. On kreativnost traži u kilogramima šećera i jebenom dijabetesu. Pokazat će svijetu kako krvari pravi umjetnik. Dok ispaljuje dijabetičarsku penkalu u kažiprst da provjeri razinu šećera u krvi. Dođem ovdje ponekad u pokušaju da pronađem tri čiste rečenice. I na uvijek isti jebeni način na monitoru razbijem nos. Umjesto da analizirate ili makar pokušate smisleno analizirati, trošite jebeno vrijeme na colu i ovakve smijurije. Koga boli ona stvar što se netko posrao po kritičaru? Pojedinac postane kritičar kad ne može biti umjetnik, onako kao što postane doušnik kad ne može biti vojnik. Flaubert, ne? Riggan razjebano kroz zube iscijedi babi koja izgleda kao da je beskućniku polizala šupak. Prestanite cmizdriti i trošiti vrijeme na naperlitane guzičarske rečenice. Počnite gledati jebene filmove. Kroz filmove.

  • Comic Sans says:

    I naslov vam je pogrešno napisan.

  • Gjuro says:

    O tome ti ja govorim, Comic. Čak i ako je autentičan, komentar ti je tragikomičan u ovom kontekstu. Što se naslova tiče, ako baš treba crtati, u pitanju je genijalna igra riječima koja s jedne strane ironizira nepismenost tipičnog anonimnog kritičara, a s druge implicira da bi autor trebao biti spreman jesti kritičareva govna, s čime se doduše ne slažem.

  • josip says:

    Što imate protiv Coca Cole?

  • goran says:

    Svaka budala zna kritizirati,osuđivati,i prigovarati.
    Većina budala to i radi.
    U ovim internetskim bespućima,na žalost one šačice razumnih,svjedoci smo
    forumaških vrijeđanja,lupetanja i prigovaranja uglavnom onih koji su sve a ne
    umjetnici čija dijela kritiziraju.
    Svaka kritika je dobrodošla dok je,i kada je,smislena i razumna.
    Na žalost,takvih je sve manje.Baš kao i razuma.
    I multikulturalnosti-da se nadovežem na odličnu recenziju Sense8.

Leave a Reply

Your email address will not be published.