Ćavi i njegove životinje

Piše: Leon

Stajao je naslonjen na štok od vrata, s nekakvom neobičnom švedskom pivom od nul tristri u jednoj ruci, i cigaretom tek smotanom od duhana od vanilije u drugoj. Namrgođeno je zurio u pod, potpuno ignorirajući razgovor ekipe koja je o nečemu uzbuđeno raspravljala tek nekoliko metara od njega, ne zamarajući se ni nasumičnim tragovima pepela na njegovom Gryffindor šalu. Dok je stajao tako namršten, očito zadubljen u neke misli, lako je bilo zamisliti miša u vrtuljku kako neumorno radi negdje u tajanstvenim dubinama iza njegova traper kečketa. Bio je vidljivo nervozan. Kako, uostalom, i ne bi bio? Bilo je samo pitanje vremena kad će njegova ekipa prestati razgovarati o filmovima, a on propušta priliku ispasti kulturno osviješten jer se nikako, da ga jebeš, ne uspijeva sjetiti kako se izgovara ime redatelja Toma na farmi. Misli mu sporadično prekidaju djelići razgovora njegovih prijatelja, suputnika na dugačkoj i nimalo usamljenoj cesti hipsteraja.

3

Amour (M. Haneke, 2012.)

… osobno me svaki put gane, gane me, sposobnost Inarritua da oživi svoje likove, do te razine da na mene djeluju apsolutno katarzično…

Ako se piše Xavier, a iz Kanade je, čita li se to Ksavijer ili Žavijer?

… meni je Jodorowsky apsolutni vrh. Mislim, svaka čast Dardenneima, iz očitih razloga, ali Jodorowsky je poezija…

Zašto Xavija čitaju Ćavi? Dobro, on igra za Barcelonu, to je Španjolska…

… kad uzmeš u obzir da je Linklater na filmu radio dvanaest godina, hej, dvanaest, ja prije Filozofski završim…

Budalo, zašto samo ne kažeš prezime? Jel’ dolan ili dulan? Što ako je naglasak na drugom slogu? Zašto nisi pazio na početnom francuskom kod Mademoiselle Blanche?

… nema šanse da idem na Mikijev koncert, za tih dvadeset kuna radije dvaput upadnem na kviz u Tvornici…

I eto ga sad, priča se o glazbi. Jebi se, Ćavi. Sa svakom životinjom na svojoj farmi.

2

Predator (J. McTiernan, 1987.)

Ovakvih sam se scena nagledao u svom životu. Pritom je važno naglasiti da, a) nemam ništa protiv Dolanovih ili Linklaterovih filmova, b) nimalo ne osuđujem ljude koji ne dijele moju strast za Die Hardom ili koji ne znaju osnove francuskog. Jedino što osuđujem reakcija je ovakvih ekipa kad u raspravu o značajnim filmovima uđem naoružan Predatorom ili Noći vještica.

Što je najbolje, ništa bolje reakcije ne dobijem u drugim krugovima, kad među fanovima The Raida i dežurnim braniteljima Plaćenika spomenem da me jedan Garden State oduševio, ili da mi je poetičnost Hiroshima, Mon Amour promijenila način na koji doživljavam filmove. Filmofilski elitizam i snobizam nije ništa gori od neosnovanog otpora prema filmovima koji se doživljavaju više umjetničkima, od te forsirane isključivosti prema drugačijem redovito popraćene gestom „zračnog izdrkavanja“ (svi imamo barem jednog prijatelja kojem je to omiljena gesta) na spomen Lyncha. Primijetih da ljudi filmove doživljavaju vrlo strastveno i vrlo osobno – što je divna stvar – osim kad se pojedinac smrtno uvrijedi i prestane te zvati na rođendane jer ga još uvijek peče jedna iskreno bezazlena primjedba na račun opće neinteligencije Prometeja. Velik broj ljudi filmove promatra ili isključivo kao zabavu, ili isključivo kao umjetnost, i u pravilu su rijetki naslovi koji podršku dobivaju u oba zadrta tabora. Sporiji, atmosferični filmovi išarani simbolikom i podtekstom tako su označeni artsy izdrkavanjem, pretencioznim forsiranjem pseudointelektualizma, a eksplozijama nabijeni akcijski spektakli osnovnoškolski jednostavnih radnji odbacuju se kao zaglupljujuća zabava za „jednostavnije“ mase namijenjena zadovoljavanju nižih ljudskih poriva.

1

Garden State (Z. Braff, 2004.)

Naravno da ima filmova koji se savršeno uklapaju u jedan ili drugi opis, i sam bog zna da smo svi pogledali bar nekoliko djela koja ničim nisu opravdala svoje postojanje, ali generaliziranje ne vodi nigdje, osim do beskonačnih rasprava unaprijed osuđenih na propast i tragičnog lišavanja samoga sebe filmskoga iskustva koje bi nam se zaista moglo svidjeti. Recimo, skeptičan sam bio prema Mulholland Driveu, obilo mi se o glavu višegodišnje odgađanje nečega što se pokazalo jednim od najboljih filmova koje sam dosad vidio.

Ovisno o načinu na koji doživljavamo filmsku umjetnost, tj. tražimo li u njoj okrijepu za srce, dušu ili možda samo oči i uši, profilira se naš ukus, pasivno se kreiraju naše vlastite top liste filmova koji su nam u većoj ili manjoj mjeri promijenili život ili barem način na koji doživljavamo odlazak u kino. Svijet filma toliko je bogat, raznovrstan i pogodan za poticanje osjećaja i uzburkivanje misli da baš svatko u njemu može pronaći nešto što ga veseli. Je li to beskrajna maštovitost Terryja Gilliama ili Wesa Andersona, politička provokativnost Michaela Moorea ili nekoć Olivera Stonea, prsa Jolene Blalock ili kružni udarci Ika Uwaisa, manje je bitno. Volio bih da svi salonski filmolozi u kečketima i jednako agresivni siledžije u Komandos majicama konačno shvate da filmski ukusi razlikuju baš kao što se razlikuju i ljudi koji svoje slobodno vrijeme odlučuju poklanjati mraku kinodvorana. Da je svijet drukčiji, bio bi dosadniji. Još gore, filmski bi univerzum bio daleko siromašniji.

 

Jedan komentar za “Ćavi i njegove životinje

  • Jelena Djurdjic says:

    interesantno je da i malo reditelja uspeva da u filmu održi te šatro nepomirljive momente.

    ako je umetnički film to mora biti ozbiljno i temeljno, i to je stvarno trend, malo ko se zajebava usput, to mu dođe jeres. kao da zabavno ne može biti ozbiljno, može, samo je jebeno teško

    s druge strane stvari se previše pojednostavljuju i stvarno se vređa inteligencija repeticijama, pojašnjenjima, crtanju. uopšte serijskoj konfekcijsko proizvodnji nema kraja

    intrigira me ovaj opis fizičkog izgleda fanova oba tabora – jesi radio neko istraživanje 😀 ?

Leave a Reply

Your email address will not be published.