DERBI: Isusi vs. Sotone

Piše: Veno Mušinović

1 (1)

Geneza dobra i zla

Sljedeći meč najveći je i najstariji derbi u povijesti čovječanstva, a možda i svijeta. Derbi svih derbija, onaj koji su svi pogledali bezbroj puta: borba dobra i zla! Navedeni meč iznimno je fotogeničan. Brojni su razlozi, ali svedimo ih na dva osnovna. Prvi je taj da publika svih meridijana, paralela i razdoblja čovječanstva poznaje aktere ove borbe. U začecima civilizacija svijet se spoznavao kroz kontraste; dihotomiju krajnosti. Tako i moralni uvid ima svoj dijalektički pristup kroz meč dobra i zla. Jesu li te crno-bijele naočale manihejski pogled na svijet ili introspekcija naše duše u kojoj stanuje i dobro i zlo u sivom sjedinjenju? (Ovo drugo implicira igrač koji igra na obje strane). Kako god, činjenica je da su svakome pojam protagonista (hero) i antagonista (villain) jasni i raspoznatljivi, čak i ako nisu čuli uvodno predstavljanje Aristotela; našeg vremešnog, ali i dalje aktualnog majstora ceremonije.

Iz toga procjepa morala na dvije prepoznatljive polutke slijedi i uži razlog fotogeničnosti našeg meča: a to je da su prvi narativi, povezani s mitovima i vjerskim knjigama, itekako usmjerili ili pokazali put kojim će se naše priče pričati/doživljavati. Tako i danas u svemoćnim superjunacima, kaubojima bez imena, dobrim vanzemaljcima ili romantiziranim zatvorenicima prepoznajemo isusolike likove što se žrtvuju za opće dobro, iskupljuju grijehe sviju nas, izvršavaju misiju… Skratimo filozofiju: Kako svijet spoznajemo, tako priče i pričamo; a kako priče pričamo, tako i filmove snimamo/gledamo. Sva televizijska prava na utakmicu dobra i zla dugujemo našim precima koji su rascijepili i imenovali stranu koja donosi život, svijetlo i dobro; i onu koja donosi smrt, tamu i zlo.

Razlog uvodne lekcije od Poncija do Pilata (ha!) jest želja autora da se ovaj meč ne osvijetli klerikalnim reflektorima, već u mnogo širem svijetlu poimanja dobra i zla bez upliva religije ili osobnog vjerovanja. Ovaj meč tiče se filmskih likova, a ne njihovih referenci. Kad su u pitanju izbornici, možemo ih nazvati: Moloh, Ahura Mazda, Jin, Jang, Joda, Perun, Veles, Lolek, Bolek, Odin, Tore Andre Flo…

Konačno, počnimo analizu borbe između dva najpoznatija i najzastupljenija lika (barem) zapadnog svijeta u njihovu najpoznatijem obliku. Mrak! Pale se reflektori! (Đavolji heavy metal ritmovi) „U donjem dijelu, u crveno-crnim gaćicama pozdravite nečastive izazivače: Sooooootone!!!!“

(Bachova Misa u h-molu): „A u gornjem djelu, u bijelom kostimu pozdravite Gospode, Mesije, Spasitelje, Otkupitelje i Sinove Božje: Isuseeee Kristeeee!!!!“

A sada, Let’s Get Ready To Rumble!!!!!!!

 

Analize

Ako ostavimo po strani diznijevu devizu da dobro uvijek pobjeđuje, Isus u ovome meču zapravo ima vrlo male šanse za pobjedu. Nije razlog taj što Sotone u prosjeku teže par stotina kilograma više i što imaju impresivan mišićni tonus. Zapravo, to bi mogla biti prednost Isusa jer su agilniji, spretniji s loptom, izdržljiviji (čak 40 dana karantene), spremniji žrtvovati se i uskrsnuti kad ih se pritisne uz… no, jasno je. Problem Isusa jest što, filmski gledajući, imaju vrlo jednoličnu momčad. Teret predloška i očekivanja navijača (Vjernici) zapravo diktira prvu postavu. Vjerojatno bi antikristno bilo reći da im izvornik reže krila, ali sigurno donekle veže ruke igračima na terenu. Svaki igrač širi božju riječ, hoda po vodi, liječi bolesne, štiti nemoćne i pretvara vino u vodu, ali to stvara zamor u filmovima i konfuziju na terenu jer neće postojati podjela uloga i pozicija. Ako neki igrač unese novost u evanđeosku postavu, poput Willema Dafoea, strogi Vjernici u publici razapet će ga i prije nego što ga se Rimljani dočepaju. U redovima Isusa, neobični i inovativni pojedinci griju klupu jer svaki igrači koji uskoči u Isusove sandale pod budnim je okom svojih vjernih navijača. Nevažno je što formacije nemaju smisla i što je svejedno gdje će koji biti raspoređen; bitno je da se točno prati predložak i Božja riječ, bez kerefeka i maštovitih rješenja. Takva će igra biti božanstvena i poštena, ali, filmski govoreći, predvidiva i neinventivna. U duhu kršćanske taktike, Isusova je igra nesebična i nepokolebljiva, puna duha i fairplayja. Način na koji se brane i drže svoje uvjerenje je impresivan, nauštrb ljepote igre.

S druge strane zlo dolazi u raznim izdanjima. Od klasičnih rogatih snagatora, do obijesnih bankara, karizmatičnih advokata, pohotnih ljubavnika, seks-bombi i zastrašujućih gabora. Raznoliko je to društvo, ali je ipak ekipa! (Znate onu: „U raju je lipo, ali…“). Njihova je igra prljava, nepredvidiva, često pritajena i podmukla, puna malicioznih trikova, a otkriva se u detaljima. Kad su u vodstvu, razmetljivo dominiraju, kontrama uništavaju moral protivnicima i šire teror i malodušje. No ako su na terenu punom snažne vjere i pozitivnog duha, Sotone su vrlo ustrajni u napadima. Imaju tri uvježbane akcije za polukontre: požuda tijela, oholost i pohlepa. I premda imaju inicijativu i posjed lopte na svojoj strani, teško dolaze do protivnikovih vrata (raja). Sotonistima i ostalim najvatrenijim navijačima rezultat zapravo i nije bitan dok god je spektakla i atraktivnih poteza. Moralni pobjednici ne zanimaju ih. Osim slobode u igri i karakterizacije lika, dodatna su prednost za Sotone, iz filmske vizure, glumci koji ih glume. Isusi se mogu pohvaliti s tek par zvučnih imena, što je i razumljivo jer je kreativan manevar sužen i strogo diktiran pa su glumački anonimusi nalik Isusu poželjniji. Kod Sotona situacija je obrnuta i na filmski puno plodnijem tlu za karizmatične likove. Moralisti i puritanci tvrde da pravila nisu fer jer se podilazi publici koja je po svojoj voajerskoj slabosti željna nasilja i akcija (onih agresivnih i onih intimnih, jel). Nije bez vraga (!) što veliki glumci kao puno veći izazov vide uloge negativaca nego Batmana, Jamesa Bonda ili Lukea Skywalkera. A gdje ćeš bolje, tj. gore, nego igrati najpoznatijega paloga anđela? I dok ispravan put ima samo jednu stazu, zlo vreba iza svakog ugla. Tja, čak i dobre namjere popločuju put do pakla! Dakle uigrana ekipa Sotona sastoji se od glumačkih gorostasa, naročito u veznom redu, dominantnih i raznolikih uloga. Taktička raznovrsnost, ustrajnost u napadima i širina klupe ono je što ulijeva strah u kosti. Ponekad nemoćno zavapimo koliko je zla u svijetu, a koliko ga je tek koncentrirano na travnjaku?! Ali obrana kršćana navikla je na mučeništvo.

Ishod

Dvije su činjenice. Prva je da nas očekuje epska borba koja će ipak imati predvidljiv scenarij: dobro će biti pod visokim pritiskom i stalnim napadima zla. Bit će zanimljivo gledati domišljatost i snagu napada Sotona te izdrživost i snagu obrane Isusa. Kako kaže stara izreka – film je igra koja traje 90 ili više minuta i na kraju uvijek pobjeđuje dobro. Što je zlo jače, to će obrana rezultata biti veći uspjeh Kraljevstva nebeskog! Premda sigurno neće preći na stranu zla, a kamoli ugroziti vrata pakla; Isusi će izići kao moralni pobjednici, što je upravo ono što Vjernici očekuju.

Druga je činjenica da smo društvo spektakla željno kruha i igara. Za kruh će se pobrinuti Isusi tijelom svojim, ali igru će sigurno kontrolirati Sotone. Zašto smo takvi ili, još bolje, zašto u publici navijamo za spektakularnu igru punu atrakcija i stimulacija drugo je pitanje. Dojam koji ostaje u ovih 2000 godina otkako se igra ova utakmica i 120 godina otkako je pratimo na filmu, jest da su svi zadovoljni. Navijači Sotona sa svakim napadom i svakim trenutkom igre, a navijači Isusa s defenzivnom dosljednošću i izdržljivošću svojih uzora. Ali nemojte misliti da je skrušenost i skromnost Vjernika neracionalna; znaju oni da igraju na gostujućem terenu i da se svaki izvučeni X računa kao pobjeda na drugom svijetu gdje će oni biti domaćini (kladioničarski tipovi by Blaise Pascal).

 

ISUSI: 3-3-3-1

  1. Maxvon Sydow: The Greatest Story Ever Told (1965). Ovaj plavooki visoki Šved najveći je autoritet na terenu, s gotovo 70 godina staža i preko 120 filmova. Pozicija na vratima raja za njega je idealna jer osim što je glumio apostola Petra u miniseriji Quo Vadis? Max ima nevjerojatan raspon od Bergmana (11) do Jana Troella (8), pa do rada s Lynchem, Woodyjem Allenom, von Trierom, Wendersom, Spielbergom i Scorseseom. Borio se protiv Smrti, demona, sramote, umjetničke krize, opsjednute djevojčice, Flasha Gordona i Ghostbustersa. Ipak, najviše tereta, onaj cijeloga svijeta, nosio je u svojem prvom filmu na engleskom jeziku jer je George Stevens htio Amerikancima podariti nepoznatog glumca za utjelovljenje Isusa.
  2. H. B. Warner: The King of Kings (1927). U režiji Cecila De Milla, majstora epskih spektakala, ovaj inače stalan epizodist Caprinih filmova bio je toliko intenzivan kao Isus da su Meksikanci nakon premjere ekstatično išli ljubiti filmsko platno. Najstariji Gospodin i uzor mlađim igračima.
  3. Jeffrey Hunter: King of Kings (1961). Spektakularan film velikoga Nicholasa Raya ostao je u sjeni vrlo sličnog ali superiornijeg Bena Hura. Naš drugi Kralj Kraljeva ipak nije imao jurnjavu četveropregom.
  4. Brian Deacon: The Jesus Film (1979). Snimljen u Izraelu, temelji se na Evanđelju po Luki, a u kratkim crtama glasi: Bezgrešno začeće – bijeg – Hosana! – poljubac – smrt – uskrsnuće – uzašašće – The End!
  5. Enrique Irazoqui: The Gospel According to St. Matthew (1964). U povijesti filmske umjetnosti najcjenjeniji film na terenu. U režiji ozloglašenog marksista, nevjernika i homoseksualca P. P. Pasolinija, film je hvaljen i od struke i od klera. Crkva je hvalila točnost u prikazu, a filmska kritika neorealistički prosede lišen sentimenta, veličanja, kiča i spektakla. Naturščici izgovaraju tekst angažirano i prkosno poput kakva sindikalista ili reakcionara, a Isusa glumi 19-godišnji student ekonomije i komunistički aktivist iz Španjolske. Rezultat je oštra i aktualna politička misao kroz ogoljenu duhovnost.
  6. Henry Ian Cusick: The Visual Bible: The Gospel of John (2003). Defenzivni vezni red zatvaramo Evanđeljem po Ivanu (Pasolini je rekao da je Marko previše vulgaran). Prije nego se izgubio u seriji Lost (2004), Henry je karijeru počeo kao Isus u ovoj trosatnoj verziji Isusovih dogodovština.
  7. Diogo Morgado: Son of God (2014). Ovaj visoki, crni ljepotan Isusa je prvo glumio u desetosatnoj miniseriji The Bible, nominiranoj za nagradu Emmy, da bi taj materijal naštrikali za dugometražni film.
  8. Jim Caviezel: The Passion of the Christ (2004). Priča o posljednjem danu u životu Isusa Krista savršeno se uklapa u Gibsonove redateljske afinitete prema povijesnim kostimiranim spektaklima punih nasilja i krvi. Rezultat je kontroverzna, pa time i najpopularnija verzija priče o Mesiji. Film se izdvaja i dodatnim trudom uloženim za uvjerljivost, pa tako likovi pričaju aramejskim, latinskim i hebrejskim. Sniman u Italiji, među ostalima i u Materi, kao i Evanđelje po Mateju. Zanimljivo je da je poznati Jim Caviezel, inače uzoran katolik, za vrijeme snimanja filma iščašio rame, pokupio upalu pluća, patio od pothlađenosti, a još ga je pogodio grom. Method acting, nema što.
  9. Jeremy Sisto: Jesus (1999 TV). Prije Dva metra pod zemljom i Zakona i reda Jeremy je utjelovio Sina Božjeg. Ako ga i nije najbolje utjelovio, uspio je konkurirati Val Kilmeru za najboljeg Jima Morrisona na filmu. Time je donio veliku radost onima koji Kralja guštera uzdižu na razinu božanstva.
  10. Christian Bale: Mary, Mother of Jesus (1999 TV). Najjače ime prve postave u filmu ulazi tek u 41. minuti. Film se bavi njegovom majkom Marijom u izvedbi Pernille August, Bergmanove glumica koja je osim Isusu bila majka i Anakinu Skywalkeru (očito nije sve u obiteljskom odgoju). Ipak, osim zbog zvjezdanoga statusa Bale zaslužuje mjesto u ekipi i zbog uigranosti sa Sistom: glumili su Isusa iste godine, oba će glumiti Batmana (ovaj glasom i stasom, a ovaj samo glasom), a i oba će glumiti s Garyjem Oldmanom: prvome će biti Commissioner Gordon, a drugom Poncije Pilat; ajme ironije!
  11. Robert Powell: Jesus of Nazareth (1977 Mini-Series). U vrhu napada smjestio se klasičan i iscrpniji prikaz Isusova puta koji uzima epizode iz svih četiriju evanđelja kako bi se ispričala koherentna priča u kojoj je naglasak na prikazu kršćanske misije radije nego iskupljujuće smrti. U glavnoj ulozi našao se slabo poznat Powell, ispred konkurenata Ala Pacina i Dustina Hoffmana (?), a zbog uloge trebao se oženiti za svoju dugogodišnju djevojku. Po Zeffirellijevoj uputi Powell u šest i pol sati nijednom ne trepne (u kadru), omogućujući svojim prodornim plavim očima da omađijaju ekstatične gledatelje. Do današnjeg dana Powellov Isus ostaje ironični prikaz Isusa na filmu.

ZAMJENE:

*Robert Le ViganGolgotha (1935). Film poznatog redatelja poetskog realizma J. Duviviera brzo je pao u zaborav. Možda zbog ranije i komercijalne verzije The King of Kings (1927), ali vjerojatnije zbog izbora za glavnu ulogu, jer Le Vigan, iako intenzivna pogleda i elgrekovski izduljena i suhonjava lica, nije najsretniji izbor budući da je bio kolaboracionist nacista za vrijeme okupacije te gorljivo izražavao fašističke stavove, za što je nakon oslobađanja 1945. osuđen na deset godina zatvora.

*Lothaire Bluteau: Jesus of Montreal (1989). Film o skupini glumaca koji rade predstavu o Pasiji da bi glavni glumac postupno počeo uočavati sličnosti između svojega života i uloge. Najuspješnija ekranizacija Novoga zavjeta na originalan, ali ne i kontroverzan način. Najizgledniji da uopće uđe u igru.

*Willem Dafoe: The Last Temptation of Christ (1988). Ovaj poznat i ozloglašen film bio je i iskušenje za publiku da prihvate Isusa sa svjetovnim problemima i konformističkim stavom: račune plaća tesanjem križeva za rimsku vladu, poklekne pred Sotoninom kušnjom, skine se sa križa, odbije ulogu mesije te s Magdalenom (grešno) začne obitelj, a kad ona umre i s Lazarovom mlađom sestrom. Hm… neće ići.

*Ted Neeley: Jesus Christ Superstar (1973). 50-ih i 60-ih liberali su uvidjeli paralele između Isusova učenja o besklasnom društvu i zajedničkom vlasništvu s komunističkom ideologijom (u teoriji). Usponom hipi kulture kasnijih 60-ih našla se i načelna podudarnost apostola i djece cvijeća. Rezultat je rock opera, a kasnije i uspješna ekranizacija. Priča prati posljednjih sedam dana Kristova života iz Judine vizure. Film je bio napadan od vjerskih fundamentalista zbog bogohulja i antisemitizma; ali i hvaljen zbog originalnosti i hrabrosti. U hrvatskoj verziji Isusa je tumačio Zlatko Pejaković. Enough said.

*Victor Garber: Godspell (1973). Slično kao i poznatiji Isus Krist Superstar, i ova je inačica anakroni spoj Isusova učenja u suvremenom ruhu, samo što su se ovdje dodatno izvorne lokacije zamijenjene onima u New Yorku. Produkcijski vrlo zgodno. Film je labavo temeljen na Evanđelju po Mateju, uz povremene glazbene numere. Vodeću ulogu odigrao je mladi Victor, kasnije prepoznatljiv epizodist čest u ulogama senatora, ambasadora i drugih bezličnih glavonja (Titanik, Milk, Argo…).

*Chris Sarandon The Day Christ Died (1980, TV). Posljednja 24 sata u životu našeg Otkupitelja više iz povijesnog i političkog kuta negoli spiritualnog u izvedbi Chrisa „Koga?“ Sarandona, koji je debitirao nominacijom za Oskara u filmu Pasje poslijepodne. Filmovi poput ovoga odveli su ga u zaborav.

*Kenneth Colley: Life Of Brian (1979). U filmu gdje uvijek treba gledati s vedre strane našao se i jedan kadar za našeg Gospodina. Glumi ga simpa Kenneth, tamo u daljini, što je bilo dovoljno da mu se otvore vrata Hollywooda jer dogodine igra admirala Mračne sile u čak dva nastavka Star Warsa. (Jedini!)

*Matt Stone: South Park (TV). Verzija koja ima svoju kontakt-emisiju Jesus&Pals, član je Super Best Friendsa, zaštitnik djece, frend Roda Stewarta, ovisnik o nekim stranicama na netu, a trikove izvodi samo ako prvo okrenete leđa. Može biti sretan da grije klupu. E da, ima moć superstolarije!

*Phil Caracas: Jesus Christ Vampire Hunter (2001). Film prati veliki povratak Isusa na Zemlju kako bi zaštitio sve lezbijke u Kanadi od vojske vampira. Koristi borilačke vještine, tesarsko umijeće izrade kolaca protiv zubatih bića, a pomaže mu i meksički hrvač El Santos. Nije baziran na Novome zavjetu.

 

SOTONE: 4-2-3-1

  1. Tim Curry: Legend (1985). Sotona kakvog svi znamo! Dok drugi izigravaju pritajena zla kroz ljudske mane, ova je zvijer premoćna i pregolema za čovjekovo tijelo. Crven, s papcima i rogovima kojima pokriva obje rašlje na golu. Timova zlogukog smijeha i lica ježili smo se i u drugim kultnim filmovima, ali nigdje kao u bajci Ridleyja Scotta, gdje želi sve zaviti u crno i ubiti preostale jednoroge.
  2. Rosalinda Celentano: The Passion of the Christ (2004). Osim krvoprolića i neengleskog Isusa, ono po čemu pamtimo Pasiju jest jezivi Sotona! Ima li što sablasnije nego „androgina“ žena koja nosi „androgina“ muškarca kao bebu? Gibsonova poruka sa ženskim Sotonom jasna je svakom iole zatucanijem čovjeku, ali u duhu rodne ravnopravnosti to je politički korektna odluka. I vrlo efektna!
  3. Gabriel Byrne: End of Days (1999). U ovom previše kritiziranom filmu irski glumac krade show kao glumac i ženu kao Sotona da napravi malog Antikrista. Eksplozijom feminizma i kapitalizma krajem stoljeća Sotone su sve češće opsjedali/utjelovljivali žene i bankare poput Gabriela. Vraška nesreća i sreća po nas da je naletio na policajca Jericha Canea, kojeg je utjelovio A. Schwarzenegger.
  4. Max von Sydow: Needful Things (1993). Imati istog glumca u obje ekipe nije antikristna skrivena poruka, već pouka priče da ova tekma nije kozmički okršaj dobra i zla, svijetla i tame, već svakodnevno moralno rezoniranje svakog od nas. Ta je borba u nama, u našem umu, i Max nam to poručuje dvostrukim pojavljivanjem na terenu. Također poručuje da je glumačka posvuduša. Ovdje, u priči Stephena Kinga, vlasnik je istoimene trgovine koja ima sve što čovjeku treba pod cijenu svega što čovjek ima. Zapravo loš film, ali je prvotimac jer sigurno najbolje zna slabosti suparničkog golmana.
  5. Viggo Mortensen: The Prophecy (1995). Civilni rat anđela na zemlji bučkuriš je od priče i filma, ali svatko tko ispadne strašniji i luđi od Christophera Walkena zaslužuje najbolji tretman. U prvoj postavi… svega! Većini je Viggo Aragon, ali pravim navijačima on je Lucifer. Nadmašio je Walkena te mu, kao Gabrijelu, iščupao srce?!? Evo tebi sinko bušilica, pa aj ti s njom direktno u deveti krug pakla!
  6. Walter Huston: The Devil and Daniel Webster (1941). Obrada legende o Faustu uvodna je premisa za patriotsku parnicu dvaju naslovnih likova. Priča je dobila Pulitzerovu nagradu i filmsku verziju nazvanu i All That Money Can Buy. Film je režirao William Dieterle, koji glumi Fausta u Murnauovu filmu iz 1926. Konačno, G. Scratcha kao Sotonu galantno i prepredeno glumi otac Johna Hustona, za što je (jedini među Sotonama) nominiran za Oskara. Neuspješno ga remakea Jennifer Love Hewitt 2004.
  7. Peter Stormare: Constantine (2005). Drugi nečastivi Šveđanin, više je inspiriran kultnim stripom nego kultnim svetim knjigama. Fizička sprema mu je u terminalnoj fazi, a dres hajdučko bijel, ali Peter i na izdisaju čini toliko zla da bi i paklu trebao podrum. Nadmudrio ga je, kao i Pacina, budući Neo.
  8. Jack Nicholson: The Witches Of Eastwick (1987). Karijeru velikoga Jacka možemo sažeti kao: zločesti dečko i karizmatični švaler teško podnosi autoritete. Simbol vražjosti i lascivnosti 80-ih je, kao i američki film u cjelini, bio u zaokretu/padu pa je počeo utjelovljivati samoga sebe – tj. napaljenog Sotonu. Komedijica s poantom da su Pfeiffer, Sarandon i Cher (žene) pravi pakao čak i za Lucifera (zločestog dečka). Slatko.
  9. Robert De Niro: Angel Heart (1987). U trolistu glumačkih legendi de Nira je dopala najintrigantnija uloga u filmu A. Parkera. Uglađen, misteriozan i prefrigan pod imenom Louis Cyphre (aka Lucifer) mota privatnog istražitelja Mickeya „Pretplastičnog“ Rourkea oko maloga prsta kao tvrdo kuhano jaje.
  10. Al Pacino: Devil’s Advocate (1997). Uz pohotnost i perfidnost u vezi, Al igra gramzivost za moć kao John Milton; šef odvjetničkog društva. Što je Jack počeo 80-ih, a Bobby 00-ih, Al je počeo 90-ih – glumiti samoga sebe. Puno galame, kreveljenja i svega čime nas Al uveseljava već 30 godina je super; superplitko, kao i imenovanje lika po piscu Izgubljenog raja te Sympathy for the Devil za odjavnu špicu.
  11. Elizabeth Hurley: Bedazzled (2000). Ovaj vrag ziher nosi Pradu! Jedina pripadnica ljepšeg spola Sotona, ako zanemarimo gabora u obrani. Dok Rosalindina vanjština nagoni da ne nagonimo u napad, Elizabeth u sedam napadnih uniformi: školarke, cheerleaderice, francuske sobarice, medicinske sestre i dr. predstavlja izazov za svačiju obranu. Mete su joj duše Faustovaca, ali i Isusova bi se našla na kušnji.

ZAMJENE:

*Silvia Pinal: Simon of the Desert (1965). Kratak i ponajbolji film Luisa Bunuela nudi priču o Simonu koji želi biti bliže Bogu pa se penje na stup na 6 godina, 6 mjeseci i 6 tjedana (ha!). Ometa ga zanosna Sotona na 3 neobična načina. Na kaju mu uništava volju vrlo konzervativnim tvistom. Glumačkom dvojcu ovo je treća suradnja na Bunuelovu filmu i svi su vraški dobri. Nepravedno je na klupi.

*Peter Cook: Bedazzled (1967). Originalni napadač kojeg 33 godine rimejka puno dijaboličniji lik – žena! Legenda britanskog humora, prabaka Pythonovaca, ovdje je Mefisto u hajpu londonskog svinga 60-ih. Tadašnja hipsterijana loše je ostarjela, ali uvijek je lijepo vidjeti Raquel Welch u životnoj ulozi Požude.

*Vincent Price: The Story of Mankind (1957). Ovaj film nudi svojevrsnu tehničku probu posljednjem sudu i camp verziju priče Vrag i Daniel Webster. Irwin Allen i ovdje je okupio ansambl izraubanih zvijezda: zadnji film Ronalda Colmana, Hedy Lamarr i braće Marx na okupu. Našlo se mjesto i za legendu kostimiranih horora. Da film nije baš tak budalast, Vincent ne bi grijao paklenu klupu.

*Trey Parker: South Park: Bigger, Longer & Uncut (1999). Drugi vratar pakla. Slične impozantne konstitucije kao i startni golman, gromoglasan, crven, s repom, trozubom, rogovima i svime što đavlu treba, osim karaktera. Animirani Sotona nema mentalitet pobjednika. Trpi zlostavljanje svojega ljubavnika Saddama Husseinea, pa on poput Male Sirene i Pepeljuge žudi za boljim životom od onog ugnjetavane kućanice.

*Harvey Keitel: Little Nicky (2000). Paklena verzija Kralja Leara gdje Princ Tame bira nasljednika između tri imbecilna sina antikrista. Njegov je ćaća Lucifer u kreaciji komičara Rodneyja Dangerfielda. Ništa nije smiješno, a što Harvey tu radi, i u filmu i na klupi, nije poznato. Zemljo, otvori se! Ili zatvori.

*Linda Blair: The Exorcist (1973). Dio Sotonista ne vidi mjesto ovoj mladoj nadi u redovima svojega ljubimca. Demon nije isto što i Sotona, ali ovaj pokazuje dotad neviđenu snagu, izdrživost i elastičnost da zaslužuje barem poziv u sotonski nogometni kamp. Opsjeo je tinejdžerku, donio nominaciju za Oscara mladoj Lindi, ali ga na kraju izbacuje, tko drugi nego svećenik Max „Isus von Sotona“ Sydow.

*Harvey Spencer Stephens: The Omen (1976). Također izdanak sotonske nogometne škole ali, za razliku od Linde, proistekao iz sjemena samoga predsjednika kluba: Damien je čistokrvni antikrist! Linda međutim ima bolju reputaciju jer blista u filmu koji je ušao u antologiju najstrašnijih filmova. Lucifer Jr. pak je uzrok/posrednik svojega zla, ali se film vrti oko obrane Zemljana. Damien će dobiti više minuta u nastavcima koji su kvalitetom ipak puno inferiorniji od originala Richarda Donnera.

*?: Rosemary’s Baby (1968) – Oči i dlakava ruka sve je što smo vidjeli od ovog Gospodara Zla. Time je dokazao da je pokazano zlo manje i slabije od onoga koje možemo zamisliti. Vjerojatno nikad neće ući u igru, ali varate se ako mislite da se ne zagrijava negdje pokraj atletske staze. Varate se i ako mislite da je klasik Polanskog nastavak filmova Tri muškarca i beba ili Gle tko to govori. Ne preporuča se trudnicama.

2 komentara za “DERBI: Isusi vs. Sotone

Leave a Reply

Your email address will not be published.