Svatko tko kaže da u Hollywoodu ne postoji diskriminacija žena neupućen je ili šupak

Piše: Sven Mikulec

BOND 2

Prije tjedan dana imao sam priliku popričati s Williamom Friedkinom za Cinephiliju & Beyond, proslavljenim holivudskim djelatnikom i redateljem filmova poput Oscarom nagrađenih Egzorcista i Francuske veze, zatim Sorcerera, Killer Joea i mnogih drugih. Friedkin se u posljednjih pola stoljeća prometnuo u jednog od najistaknutijih filmaša SAD-a, a za razliku od svih ostalih intervjua koje sam dosad odradio, ovaj je zapeo za oko i nekim daleko većim portalima od FAK-a. O mom su razgovoru s Friedkinom članak zasad objavili Indiewire, Entertainment Weekly i HitFix, svi od reda koncentriravši se isključivo na jedan specifičan poduži dio intervjua. Na moje pitanje o položaju žena u filmskoj industriji, Friedkin je otvorio dušu, nepokolebljivo ustvrdivši da je svijet filma „otvoreno polje“ u kojem svatko može napredovati ako je talentiran i odlučan uspjeti. Jasno je da je govorio iz vlastitog iskustva, i dok je svakako lijepo čuti da nijednom nije bio u situaciji uživo svjedočiti diskriminaciji, nikako ne znači da iste i nema. Povukavši paralelu sa svojom neuspješnom košarkaškom karijerom (u srednjoj je bio solidan, ali nije imao šanse među profesionalcima), Friedkin je objasnio da danas u Hollywoodu nema više žena jednostavno zato što nisu dovoljno dobre da isplivaju na površinu.

Članak na HitFixu, u kojem se autor zgraža nad iskrenim viđenjem stanja iz usta 80-godišnjeg Holivuđanina, naslovljen je Upozorenje: Zbog razmišljanja Williama Friedkina o seksizmu u Hollywoodu vaša bi glava mogla eksplodirati. Od ove izjave nikome glava neće eksplodirati, ali činjenica je da je Friedkin rekao nekoliko zanimljivih stvari o kojima vrijedi razgovarati. Iskusni filmaš nije samo HitFixovima ovog svijeta dao priliku za par tisuća dodatnih klikova, već je nesvjesno dao važan impuls dodatnom oživljavanju rasprave o temi koja zaslužuje svaki djelić našeg vremena.

aa

Redatelj Egzorcista tako je rekao da na temelju svog 50-godišnjeg iskustva u Hollywoodu, tijekom kojeg nije upoznao nijednog šefa studija koji zbog predrasuda nije želio raditi sa ženama, iskreno smatra da je svijet filma arena u kojoj se svi mogu ravnopravno natjecati, neovisno o spolu ili boji kože. Ali koliko je šefica studija upoznao u tih 50 godina rada u Hollywoodu? Spominjanje njegove supruge, nekadašnje šefice Paramounta i 20th Century Foxa Sherry Lansing, nije osobito produktivno, kao što vjerujem da ni njegovo navođenje Kathryn Bigelow kao najbolje redateljice akcijskih filmova danas ne može nikome skrenuti pozornost s problema. Koliko god imena redateljica, producentica ili scenaristica možete izvući iz dupeta u jednoj minuti, brojke govore nešto sasvim drugo. Neapologetski, objektivno, zabrinjavajuće i zastrašujuće iskreno – brojke svaki argument da su žene u Hollywoodu ravnopravne muškim kolegama čine potpuno promašenima. Filmska industrija navodno je teren na kojem pobjeđuju isključivo najsposobniji. Ali što ako na taj teren jedna cijela momčad, za koju navija 50 posto svjetske populacije, istrčava hendikepirana? Da produžimo ovu nespretnu nogometnu metaforu, što ako jedna cijela momčad u utakmicu koju sudi Mamićev čovjek ulazi načeta ozljedama, uvjetovana nepravednom predselekcijom, ugrožena kvizlinškim natjecateljicama iz vlastitih redova koje bi najradije obukle suparnički dres, jer znaju da će u njemu moći odigrati znatno više utakmica, makar i u ulozi vodonoše?

Za one koji me ne znaju, ja sam, naime, muško. Bijelac. Rođen u Europi. Nisam tu mogao ništa napraviti. Daleko od toga da se žalim, karte koje su mi podijeljene u svakom su slučaju jebene, kad se uzme u obzir što sam sve mogao izvući iz špila. Ali najmanje što mogu napraviti jest priznati povlaštenost svog položaja. Oni koji to ne mogu napraviti, ili su kronično neinformirani, ili su šupci kojima trenutačni odnos snaga kako u filmskoj industriji, tako i u društvu savršeno odgovara.

aa

Na svakih pet muškaraca zaposlenih u filmskoj industriji dolazi jedna žena. Kad pogledamo 250 najuspješnijih filmova 2012. godine, njih samo 9 posto režirale su žene. Četvrtinu su producirale, petinu montirale, sedminu napisale, a jednu pedesetinu snimale u ulozi direktorica fotografije. S obzirom da tvrdnju da su žene prirodno manje talentirane za rad na filmu od muškaraca mogu zastupati samo zadrti čobani, logičkim nam slijedom preostaju tri opcije koje uzrokuju ovako sramotno nisku zastupljenost žena u Hollywoodu.

Prvo, žene filmovi jednostavno ne zanimaju. Okružen sam ženama strastveno zagrijanim za svijet filma, a ako mislite da je moje društvo iznimka, dovoljno je reći da 50 posto kinoulaznica u SAD-u u prosjeku kupuju žene. Dakle, prva opcija obična je glupost.

Drugo, žene su zainteresirane za rad na filmu, ali koliko god da se trude i pokušavaju probiti, bezuspješno udaraju glavom o stakleni strop na kojem stoje muškarci na čelu studija, glavešine s moći da donose odluke koji poslove na financijski unosnim projektima puno radije daju muškarcima, navodno sigurnijom opcijom u režiranju superherojskih i akcijskih filmova, tj. filmova koji donose najviše love na blagajnama.

I treće, žene su zainteresirane za rad na filmu, ali se ne trude i ne pokušavaju probiti u dovoljnom broju. Ako kod njih i postoji interes za bavljenjem ovim poslom, one od te ideje odustaju jer im se čini suviše hazarderskom, jer smatraju da se bore s vjetrenjačama, jer ih čelo boli od udaranja o zid, jer filmski svijet vide prvenstveno kao igralište za dječake.

BOND

Ako prvu ideju (s pravom) odbacimo kao smiješnu, ostaju nam dvije opcije, od kojih je druga tek neznatno ružičastija od prve. Čak i ako, kako Friedkin kaže, u Hollywoodu više nema predrasuda i posao ženama na temelju spola uskraćuju samo najveći šupci, to samo znači da nema direktne diskriminacije podložne tužbama, medijskom razvlačenju i zgražavanju liberalnog dijela javnosti. Ali ni ova druga opcija nije bajna: ako žene imaju dojam da je filmska industrija prvenstveno posao u kojem se penis prilikom zapošljavanja smatra solidnim dodatkom životopisu, to znači da žene kreću iz znatno nepovoljnije pozicije od muškaraca. Čak i ako tome direktno ne pridonose vladajuće garniture studijskog sustava današnjice, odgovornost je i dalje na muškom dijelu industrije, jer su svjesno ili, možda još češće, nesvjesno propustili popraviti predodžbu o onome što žene „mogu“ i „trebaju“ raditi.

Uostalom, da pojednostavimo stvari, primijetite koje sam riječi koristio u opisivanju ženske borbe za ravnopravnost u filmu. Izrazima poput „ne pokušavaju se probiti u dovoljnom broju“ i sam nesvjesno dajem svoj doprinos utvrđivanju sadašnjih rovova koje načelno želim pomoći raskopati. „Probijanje“ podrazumijeva tešku, zgusnutu masu muškaraca u redateljskom poslu, masu u kojoj žena mora biti iznadprosječno dobra i vješta redateljica ili scenaristica da bi „isplivala na površinu“ među svim tim tipovima koji se nisu morali probijati kroz rodne barijere da bi u svom poslu bili sasvim prosječni. Zašto bi jedna redateljica morala biti prokleto dobra da bi dobila priliku? Koliko je bezveznih redatelja dobilo šansu na velikoj sceni? Želi li me itko uvjeriti da bi neka žena odradila gori posao na nebuloznim filmovima poput Posljednjeg Airbendera, Resident Evil: Osvete ili razočaravajućeg Takena 3? Poanta je u tome da se žene ne bi trebale pogrčiti da se probiju u masu filmaša koji čekaju priliku za nešto veće, već bi se trebale u startu nalaziti u toj polutalentiranoj masi zajedno sa svojim muškim kolegama. Općeprihvaćeni vokabular ovdje je neočekivani tajni agent diskriminacije koji, usprkos najboljim namjerama, radi dovoljno štete sam po sebi.

BOND 4

U traženju smislenog odgovora na pitanje zašto je žena tako malo na sceni, ne smije se ignorirati ni financijski aspekt ovog posla. Snimanje filmova sa sobom povlači financijski rizik, a izvještaji sugeriraju da američke žene u prosjeku zarađuju 78 posto iznosa koji dobivaju njihovi kolege na istim pozicijama. To znači da su manje spremne riskirati da se, uz svoje dnevne poslove, bave i snimanjem indie filmova koji bi jednog dana mogli zapeti za oko nekome u Hollywoodu i osigurati im jednosmjernu kartu do Los Angelesa. Čak i da je razlika u plaći manja, taman da je ta razlika i u svega jednom jedinom dolaru, čak i taj jedan dolar stavlja ih u startu u lošiji položaj od muških kolega. To je definicija povlaštenog položaja.

Ne dotaknuti se Oscara bilo bi suludo u ovakvim razgovorima. Dobitnici Akademijina priznanja, bilo samih ćelavih kipića ili nominacija, u povoljnijem su položaju od ostatka radnog naroda u industriji. Oskarovska nominacija ili pobjeda donose težinu, donose poslove, otvaraju vrata, privlače pozornost i interes javnosti i poslodavaca. Međutim, 77 posto glasačkog tijela Akademije su muškarci, prosječne starosti od 62 godine. Čudi li se itko da je Kathryn Bigelow, koju je baš Friedkin naveo kao primjer teze da najbolji isplivaju na površinu bez obzira na spol, postala prva redateljica s oskarovskom pobjedom ikada? 87 je puta ovo priznanje dodijeljeno u kategoriji režije, i samo je jednom trijumfirala žena. Da budemo još precizniji, u 87 godina otkako postoje Oscari samo su četiri žene uopće nominirane za titulu najboljeg redatelja. Četiri nominacije Leonardo DiCaprio uspio je skupiti tijekom svoje karijere, i svi ga nazivaju jednim od najvećih tragičara današnjice jer još uvijek nije uspio pobijediti. Jednak broj pokušaja koliko su dobile redateljice još od 1927. godine. Nije DiCaprijeva priča ona koju možemo nazvati tragičnom.

Ali nemoj zaboraviti da su žene izvrsne scenaristice, upozorio me nedavno prijatelj, a scenaristika, koliko god se ponekad činila podcijenjenom, ključan je dio filmske umjetnosti. Odgovaram mu brojkama: osam žena osvojilo je Oscara za najbolji originalni scenarij od 73 puta što se nagrada dijelila. Sedam je producentica osvojilo Oscara za najbolji film godine. Ako vam se kojim bizarnim slučajem i ova brojka učini impresivnom, imajte na umu da je svih sedam puta producentica nagradu podijelila sa svojim muškim ko-producentom.

aaa

Muškarci bacaju koplje dalje od žena. Muškarci trče brže, plivaju brže, udaraju jače, a moja baka, nešto starija od Friedkina, rekla bi i da kuhaju i voze bolje. Filmska umjetnost počiva na drugoj vrsti snage – strasti prema filmu, tehničkom umijeću, umjetničkoj inspiraciji, intelektualnoj kvaliteti. Svatko tko, dobronamjerno ili ne, kaže da u srži Hollywooda ne postoji spolna diskriminacija, neupućen je ili šupak.

18 komentara za “Svatko tko kaže da u Hollywoodu ne postoji diskriminacija žena neupućen je ili šupak

  • wot says:

    Svaka čast za članak.

  • lepojka says:

    lik je supak 😀 jedini razlog i kaj nema puno crnih redatelja ili latinoamerickih scenarista je kaj ih vise zanimaju kosarica i nozevi. tenkre totalis. egzorcizam bijele muske superiornosti iz njega treba obavit
    lepo si to napiso, al je mene i ta njegova rasna sljepost bas zasmetala. koji lik.
    neil degrasse tyson je to lijepo reko u pogledu manje zastupljenost nemuskih i nebijelaca u znanosti:http://m.youtube.com/watch?v=z7ihNLEDiuM

  • josip says:

    Hollywood ne zanima dali je netko musko, zensko, bijel, crn, covjek, zivotinja ili bakterija. Hollywood zanima samo i iskljucivo koliko netko moze donijeti novaca. Tko to ne razumije, mozda nije nuzno supak, ali je definitivno neupucen u svijet u kome zivi.

  • Kocka says:

    Ali Leo je ipak muško, tako da je njegova priča zbilja tragičnija. Šalu na stranu, podijeljenog sam mišljenja što se tiče seksizma u Hollywoodu. Ne vjerujem da itko globalno diskriminira žene u toj industriji niti da im se ne da prilika da pokažu što znaju. Poznata je činjenica da su za iste poslove plaćene manje od svojih muških kolega i to je zbilja odvratno. A na pitanje gdje su žene redateljice, nisam sigurna kako bi odgovorila. Mislim da se muški rod jednostavno više baci u taj posao, kao što su kod nas tete u vrtiću i učiteljice razredne nastave. Nije do diskriminacije, nekad su stvari jednostavno takve kakve jesu. No, mislim da će se i to sve mijenjati s godinama.
    Emmi Watson bi se svidio ovaj članak :)

  • Marcus says:

    zanimljiva tema za raspravu posebno od one prošlogodišnje #oscarssowhite pizdarije i kasnije pizdarije na dodeli da su sve što su mogli dodelili imigrantu, e da bi naknadno popravili utisak. ne bih nazvao friedkina ni šupkom ni neupućenim i mislim da je, formalno gledano, potpuno u pravu: nijedan zakon više ne brani ženama i manjinama da se ravnopravno takmiče. nema sistemskog rasizma ni šovinizma. ali ima nečeg drugog što se sporo menja… ima finansijskog kalkulantstva, tradicije i predrasuda vezanih za njih.
    uzmimo primer sjedinjenih država, u neka doba najnaprednije i najliberalnije sredine. tamo su žene dobile imovinska prava tek nakon građanskog rata, kada su se pokazale da su sposobne brinuti se o farmama i radnjama dok su njihovi muškarci pucali jedni na druge oko dileme jesu li crnci ljudi nižeg reda ili nisu ljudi uopšte. žene su širom (demokratskog) sveta pravo glasa i kandidature dobile tek prošlog stoleća. u “naprednoj” švici ili na islandu tek 70-ih. obavezne kvote žena u parlamentima su negde oko 30 %. žene se do nedavno nisu takmičile u pojedinim atletskim disciplinama, ne znam kako stvari stoje sad, jesu li im baš sve discipline dostupne. ženski fudbal se percipira kao smejurija.
    amerika će u bližoj ili daljoj budućnosti dobiti prvu predsednicu. prva generalna sekretarka (jer sekretarica zvuči pogrdno) položila je zakletvu tek 90-ih. prvi predsednik iz redova manjina tek 2009. godine. prvi i, čini mi se, jedini predsednik katoličke veroispovesti 1960. godine i nije doživeo kraj mandata. očekujemo li iskreno da će lovatorska interesna mreža koju nazivamo hollywoodom biti otvorenija od generalne politike kojom se, realno gledano, više ljudi bavi?
    čemu ovakve rasprave? trenutno stanje je samo slika posledice. uzroci se skrivaju dublje. kako stojimo sa brojkama žena na obrazovnim institucijama? koliko ih u procentima upisuje režiju, screenwriting, montažu, kameru, produkciju? koliko ih završava? koliko ih je među profesorima? koliko crnaca? koliko latinoamerikanaca? koliko drugih manjina? koliko imigranata? šta rade posle? kakve su brojke osoba sa hendikepom u hollywoodu? kakve među “oscarovcima”?
    tradicija se uspostavlja, nasleđuje, perpetuira, ali se i menja. doduše, tek kad postane neodrživa. brojke u indie i arthouse svetu su ipak nešto povoljnije i imaju tendenciju rasta. neće se ni hollywood večito zatvarati u uske krugove. njegov problem je ujedno i problem globalne ekonomije koji se zove “cronysm” i sa svakom krizom je bliži kraju.

  • koksara says:

    kao porno glumac izražavam gađenje prema ovom selektivnom kmečanju.

  • zebra says:

    Divan i vrlo potreban tekst. Bravo!

  • Sven Mikulec says:

    Hvala na komentarima.

    Marko, poanta nikad nije ni bila da je Friedkin šupak, taj dojam nisam ni dobio. O tome da je neupućen (u brojke i pravo stanje stvari), to vjerujem da ipak je. Čovjek priča iz svog radnog okruženja, iz svojih iskustava. Lijepo je vidjeti da nije vidio uživo očitu diskriminaciju, ali treba se znati koliko je kriminalno mala zastupljenost žena i pitati što je tome uzrok. Argument poput “nisu dovoljno dobre” nije ni približno dobar.

  • Marcus says:

    ja ne bih rekao ni da je neupućen, nego da se drži stava svoje generacije. to se vidi i na drugim mestima tokom intervjua, posebno u smislu stanja u današnjem filmu. uzgred, u doba kada je on počinjao takođe su postojali stari beli muškarci kojima te novohollywoodske egzibicije nikada nisu baš sele i kojima je studijski sistem od pre rata pojam kinematografije.
    po pitanju žena u kinematografiji, mislim da je uzrok isti kao i drugde. javna sfera kao takva postoji otprilike 5.000 godina. od toga žene pravo pristupa istoj imaju manje od 100 godina. raniji primeri poput marije terezije, katarine velike i elizabete prve nisu dovoljni. takođe, dan-danas dobar broj žena svesno pristaje na patrijarhat, ostaje kod kuće, i čak osuđuje žene sa karijerom. za njih je feminizam ružna reč. nemoguće je postići ravnopravnost preko noći, posebno pod tim okolnostima. ni javna sfera još nije u 50-50 stanju.

  • josip says:

    Sven ima tu jos jedna stvar. Raspravljati i o brojevima, Hollywoodu i diskriminaciji, a pri tome izostaviti podatak da 2% americkih zidova drze preko 50% polozaja o kojima se raspravlja je definitivno supacki.

  • Ante Pavlov says:

    Sven, čestitam na super intervjuu, kao prvo.
    Kao drugo, ne slažem se sa premisom da u Hollywoodu vlada spolna diskriminacija :)
    Mislim da treba sagledati u cjelini javnu sferu te analizirati tko se i zašto gdje angažira. Npr. u Americi (i kod nas) u osnovnom i srednjem školstvu dominiraju žene, u filmu dominiraju muškarci. Različiti poslovi privlače po spolnoj osnovi na temelju spremnosti na odricanja i temeljem afiniteta, i to je tako u slobodnim društvima. U Norveškoj, koja ima najbolji indeks ljudskih prava na svijetu, je provedeno istraživanje zašto mali broj žena ide studirati strojarstvo, a u najvećem broju odlaze u medicinske usluge (npr. medicinske sestre) ili poslove vezane uz rad s ljudima. Istraživanje je pokazalo da što je društvo slobodnije i sa manje diskriminacije to će populacija svoja zanimanja više birati prema svojim unutrašnjimi afinitetima, a ne prema primarnosti preživljavanja.
    Tako će npr. u nekoj državi gdje su ljudska prava slabija žene više ići u zanimanja koja jamče veću egzistencijalnu samostalnost (informatika, strojarstvo, različiti inženjerski poslovi), a u zemljama sa većim stupnjem slobode će manje birati ta zanimanja.
    Friedkin je možda dao nemušte i loše usporedbe, ali bojim se da je u pravu. Ako uzmemo u obzir da je nemoguće da je od 100 prijavljenih svih 100 jednako ili savršeno talentirano za zanimanje X, onda dolazimo do objašnjenja da većim brojem interesa ispliva i veći broj talentiranih osoba. Ukoliko 100 muškaraca želi postati režiserima, a 10 žena, onda je statistički sasvim razumljivo da uspije i u jednom i u drugom slučaju 10%. Dapače, većim brojem se i širi mogućnost, tako da se lako može dogoditi da od 100 muškaraca 20 uspije, a od 10 žena uspije 1. Povećanjem bazena kandidata se povećava i postotak uspješnih kandidata.

  • Ante Pavlov says:

    Istraživanje provedeno na Harvardu:
    Compared to men, women view professional advancement as equally attainable, but less desirable
    http://www.pnas.org/content/112/40/12354.full.pdf

  • Dobar čovjek says:

    Ok Ante, ali jesi li uzeo u obzir kako nastaju “osobni afiniteti”? Kakve igračke dobivaju djevojčice, a kakve dječaci? Kakvo se ponašanje i interesi potiču kod djevojčica, a kakvi kod dječaka? Kakve se ideje i želje sankcioniraju? Potiču li roditelji dječake koji iskazuju interes prema baletu? Potiču li roditelji i društvo djevojčice koje se uhvate šrafencigera? Prijatelji, institucije? Tete u vrtiću, učitelji i učiteljice? Susjedi, bake?
    Mogla bih ja sada i izguglati istraživanje koje je pokazalo da apsolutno isti znanstveni radovi, kad ih potpiše žena, imaju manje šanse za objavu i pozitivnu ocjenu nego kad su ih potpisali muškim imenima, ali to možeš i sam.

  • Dobar čovjek says:

    Svima nama prilično je jasno kakva su društvena očekivanja. Nije diskriminacija samo kad mi netko izričito zabrani da se primim kamere, diskriminacija je kad moj brat za rođendan dobije kameru, a ja set šminke, kad se njega potiče da upiše strojarstvo, a mene da izaberem “žensko zanimanje”, školstvo ili medicinu, kad on ima više slobodnog vremena od mene za pisanje recenzija jer ja usisavam i perem suđe itd. itd. itd. Jako je naivno misliti da ljudi odrastaju u laboratorijskim uvjetima (a i da odrastaju u laboratoriju, nadgledali bi ih opet vjerojatno muškarci i pisali svoje “objektivne” opaske). Ovaj stav “perem ruke” još je možda štetniji od izravnog seksizma jer je perfidniji i teži za prepoznati i objasniti ljudima. Plus izignorirao si činjenicu da su žene manje plaćene od muškaraca za ISTE poslove.

  • Helena says:

    Evo jedne priče koja dobro pokazuje kako diskriminacija ne postoji i kako je sve stvar osobnog izbora, prema osobnim afinitetima, naravno:
    Kad je Anina mama ostala trudna, počela je pripremati sobu za svoju kći. Obojila ju je u rozo, dekor je isto bio roze boje, a na zidovima su bile lijepe Disneyeve princeze. Kako je znala da bi mala Ana htjela baš rozu sobu? Eto, jednostavno je znala, to joj je govorila njezina intuicija. Kad su rodbina, prijatelji, susjedi, kolege s posla došli pogledati malu Anu, donijeli su joj mnogo rozih stvari – njezina majka rekla im je da joj je to omiljena boja, a nekako su i sami slutili da bi mala Ana, stara nekoliko mjeseci, sigurno i sama htjela dobivati roze stvari. I tako je Ana sljedećih 10-15 godina dobila mnogo rozih stvari.
    A kad je prvi put sama otišla u kupovinu – tražila je navlaku za mobitel – od svih dostupnih boja na tržištu izabrala je upravo rozu. Možda se nakratko i nećkala, gledala je i onu zelenu, ali je brzo odustala – kako bi se sad ta zelena uopće uklopila među sve roze stvari?? Osim toga, sve njene prijateljice isto su kupile roze navlake. Njezina je majka bila jako zadovoljna Aninim odabirom – sad je bila sigurna da je bila u pravu, Anina omiljena doista jest roza!! Kako li je samo pogodila! Ana je sama samcata izabrala upravo rozu navlaku, i to je krunski dokaz da joj je to stvarno omiljena boja!
    A onda, još nekih desetak godina kasnije, Ana je i sama dobila kći. O tome u koju boju će obojiti njezinu sobu nije previše razmišljala. Nekako je jednostavno znala da bi i njezina kći izabrala rozu, to joj je govorila njena ženska intuicija.

  • Helena says:

    I nastavak:

    Kad su znanstvenici proučavali Anin odabir, ispalo je da njezin slučaj nije usamljen: doista, velika većina žena sama je, samovoljno, bez ikakve prisile, izabrala upravo rozu navlaku (i ostale roze stvari). Ne samo to, što je tržište bilo slobodnije, to su više žene birale roze stvari. Na temelju toga znanstvenici su čak pretpostavili i postojanje gena za “afinitet prema rozoj boji”, kako su ga nazvali. A ti su znanstvenici bili neprikosnoveno objektivni (npr. http://www.truthdig.com/report/item/greenpeace_sting_exposes_climate-denying_academics-for-hire_20151209), i uzeli su u obzir apsolutno sve parametre koji su utjecali na Anin izbor. Stoga je neosporivi znanstveni zaključak danas da su žene sklonije, odnosno imaju afinitet prema rozoj boji.

  • Ante Pavlov says:

    @Dobar čovjek,
    apsolutno si u pravu, roditelji svoju djecu usmjeravaju na temelju spola. However, to je posljedica bioloških afiniteta. Znanstvena istraživanja na Oxfordu i UCLA-u su pokazala da bebe već od par mjeseci iskazuju afinitete: ženska djeca prema jednoj vrsti igračaka a muška djeca prema drugoj. Muški i ženski mozak jednostavno od starta funkcioniraju različito.
    Tu je i par stvari koje treba uzeti u obzir koje jesu loše: sustav se nažalost poopćuje pa žene koje uistinu imaju interesa, afiniteta i talenta za djelatnosti u koje ih roditelji ne usmjeravaju postanu žrtve tih usmjeravanja. No tu se radi o statističkim iznimkama, jednako kao šta se radi i kod muške djece koja također mogu biti žrtve usmjeravanja. Radi se o istom postotku. I tu trebamo postaviti pitanje zašto se radi o istom postotku? Odgovor je jednostavan: zato šta se radi o sasvim prirodnom i normalnom otklonu od prirodne norme. Jednako kao što je normalan, urođen i prirodan otklon homoseksualnost.
    Drugo, jako mi je zanimljivo (sarkazam) da se pretpostavlja da bi znanstvena istraživanja koja potpisuju muškarci namjerno diskriminirala žene, a istovremeno bi ona koja potpisuju žene i bave se diskriminacijom žena bila objektivna, a da se pri tom ozbiljna lica priča o diskriminaciji. Na eksperimente jednako tako mogu utjecati i muškarci i žene, tako da umjesto tog lošeg argumenta možemo samo raspravljati o znanstvenim istraživanjima i njihovoj analizi.
    Dakle, ponovit ću još jednom: jedna od analiza je rađena u Norveškoj koja po ravnopravnosti ima najniži index diskriminacije u svijetu. Dakle, za pretpostaviti je da se tamo djevojkama ne daje šminka, a dječacima filmska kamera jer onda ta država ne bi imala najniži index diskriminacije. 😉
    Na kraju, muškarci i žene nemaju različite plaće, oni za iste poslove dobivaju iste plaće. To je još jedna od najčešće krivo interpretiranih informacija koje kolaju bespućima interneta. Dakle, plaće su iste visine. No, na ukupnoj razini žene dobivaju manje jer 5 godina kraće rade. Uputit ću te po tom pitanju na presudu Europskog suda za ljudska prava koji je odbio tužbu za nejednaku plaću muškaraca i žena baš uvidom u sustav nejednakosti koji ženama daje beneficije da rade 5 godina kraće.
    Dodatni slučaj kada žene mogu na godišnjoj bazi dobiti manje (dakle, opet imaju iste plaće kao i muški kolege, ali na anualnom obračunu se vidi razlika) prema riječima hrvatske pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (ili one bivše, ne sjećam se sad točno) je u privatnome sektoru kada kod poslodavca žene izostaju češće zbog djece. Dakle, plaće su iste, ali zbog većeg broja izostanaka s posla na anualnoj razini žene primaju manje. Da je to otvorena diskriminacija – jest – ali ne na razini primanja plaća nego na razini odnosa muža i žene. Ako vam je to problem, sljedeći put kad vam je dijete bolesno pošaljite muža u ku*ac kad ne htjede izostati s posla da dijete vodi doktoru.
    Treći slučaj kad žene dobivaju manje plaće jest posljedica porodiljnog dopusta. Dakle, opet se manja plaća dobiva na bazi anualnog obračuna, ili 2 godišnjeg, ovisi. Evo primjer kako je ta diskriminacija riješena u Švedskoj: prva 3 mjeseca obavezno na porodiljni ide majka, 2 tri mjeseca otac, a sljedeća 3 mjeseca mogu birati hoće li jedan ili drugi, ovisno o tome kome se više novčano isplati ostati na poslu, a kome doma. To je recimo ravnopravni sustav za koji mi je žao da nije takav i u Hrvatskoj.
    Uglavnom, razlozi zašto žene primaju manje plaće za isti posao su čisto računovodstvene prirode, pogotovo u slobodnim društvima (naravno, ovdje ne pričamo o Saudijskoj Arabiji ili, ne znam, Ruandi)….ali umjesto optužbi za perfidnost i slično bilo bi dobro stalno se informirati, informirati i informirati, istraživati i učiti. Umjesto naprđivanja napamet.

  • Ante Pavlov says:

    Helena,
    hvala na tvome doprinosu, no istraživanja su pokazala da je najvećem dijelu populacije (muške i ženske zajedno, jel) omiljena boja, začudit ćeš se, PLAVA 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.