Vizija i borba jednog predanog filmaša: Razgovor s Ianom Ebrightom

Piše: Sven Mikulec

1

Ian Ebright, redatelj odličnog kratkog filma From the Sky (pogledajte ga na kraju teksta), prilično je elokventan, prijateljski raspoložen momak i očito strastveni ljubitelj svega filmskoga. Bio je gušt popričati s njime o njegovu filmskom debiju, ciljevima i željama, kao i svim stvarima koje su mu važne dok privlači pozornost i poštovanje filmofilmske zajednice koje potpuno zaslužuje.

Što te privuklo filmskom svijetu? Kada si i kako znao da je to ono što želiš raditi?
Počelo je s filmovima poput Umri muški i The Abyss, dok sam ih gledao u kinima i uživao u onom osjećaju mladog adrenalina koji je izvirao iz kinetičke energije tih filmova. Kad su završili, osjećao sam se kao da hodam po oblacima dok sam izlazio iz kina, s mješavinom euforije i one najbolje vrste iscrpljenosti. Ali glavnu zaslugu nedvojbeno ima film Patriot Games iz 1992. godine. Imao sam 13 kad su me roditelji taj put odveli u kino. Iz kojeg god razloga, taj me se film zbilja dojmio, toliko da sam tijekom odjavne špice mogao samo sjediti u tišini. To je film zbog kojeg sam povjerovao da i ja mogu ostaviti sličan dojam na publiku, koji me potaknuo da se i sam okušam u stvaranju. Ironično je što moj prvi film sadrži kritiku američke vanjske politike provođene u sjeni, dok je Patriot Games tako žestok zagovaratelj te iste vanjske politike, a temelji se na scenariju koji se bazira na ondašnjoj verziji napada bespilotnim letjelicama. U tom filmu CIA napada kamp militanata u sjevernoj Africi, a odluku je temeljila na običnom nagađanju Jacka Ryana, u izvedbi Harrisona Forda. Nakon toga gledamo satelitsku snimku na kojoj vidimo kako specijalne snage ubijaju hrpetinu ljudi i uopće ne ulove svoju metu. Ups.

2

Kojeg bi filmaša nazvao svojom najvećom inspiracijom i zašto?
Ne mogu izabrati jednoga, ali mogu ti navesti malu grupu filmaša koji predstavljaju različite aspekte vrsta filmova koje bih jednog dana osobno volio snimati. David Fincher je među njima zbog svoje filmske estetike i samopouzdanog pristupa režiranju. Steven Soderberg je tu zbog načina na koji miče kameru i zbog toga što i dalje riskira u nastojanju da razvije svoj vizualni stil. JC Chandor zbog osjećaja moralnosti utkanog u njegove filmove i nevjerojatno dubokih dijaloga. Bennett Miller zbog svoje sposobnosti da razvija priču strpljivo dok ne bude potpuno zrela i zatim tu priču bezgrešno pretvori u film. Miller, poput Chandora, priča isključivo priče koje imaju nešto za reći, koje su veće od bilo kojeg zamislivog zapleta, i to smatram da je za apsolutno svaku pohvalu. David Mamet zbog majstorskog svladavanja poetičnog dijaloga. Laura Poitras zbog toga što je najhrabriji filmaš koji mi pada na pamet i zbog toga što je snimila tri dokumentarca (My Country My Country, The Oath, citizenfour) od kojih su mi svi od reda promijenili perspektivu gledanja na svijet. Joachim Trier zbog načina na koji piše sve te nevjerojatne trenutke svakodnevnih sukoba i zbog svoje jasnoće. Nicole Holofcener zbog slatkoće i težine njezinih priča i načina na koji piše ženske likove slijedeći samo vlastita pravila. Werner Herzog zbog toga što pronalazi priče na mjestima gdje drugi ljudi ne bi ni pogledali i tijekom cijele karijere održava svoj vlastiti ton. Martin Scorsese kao primjer vrhunskog pripovjedača. Njegovim se filmovima vraćam sa sve većim interesom kako sam stariji.

Gledajući From the Sky, dobio sam dojam da ti je iznimno stalo do ove teme. Što je potaknulo taj politički interes u tebi?
Nekoliko sam godina pisao blog na kojem sam pokrivao teme poput ljudskih prava, i gledao sam velik broj dokumentaraca o američkom ratu protiv terorizma, čitao puno… Neki od najboljih izvještaja i istraživanja koncentrirali su se na utjecaj ratovanja bespilotnim letjelicama na civile i zaključili su da velik broj civila boluje od PTSP-a, muči se sa spavanjem tijekom noći zbog zvuka letjelica koji podsjeća na zujanje komaraca, i svjedoči raspadanju društvene zajednice zbog straha da će na snimkama iz neba izgledati kao teroristi ili njihovi suradnici. I to su bili ljudi koji ne bi završavali na naslovnicama novina nakon što su stradavali od napada dronova. Kad letjelica donosi odluku na temelju ponašanja i društva u kojem se pojedinac nalazi, što to znači za druželjubivu kulturu koja živi pod tim nebom? Sve mi je to zvučalo kao horor i SF i shvatio sam da je to priča koju želim ispričati.

3

Kako si dobio ideju za From the Sky?
Vidio sam odličan studentski kratki film Lopov Juliana Higginsa, koji je radnjom bio smješten u Iran i u priči je predstavio mladog Saddama Husseina kao antagonista, u izvedbi Mohamada Tamimija. Ulogu Abbasa u From the Sky napisao sam specifično za Mohamada nakon što sam pogledao taj film, a na kraju sam uzeo i Maza Siama (također iz Lopova) kao Abbasova oca Hakeema. Nadalje, dokumentarci My Country My Country i The Oath Laure Poitras nisu bili fokusirani na zapadnjačku perspektivu u svom prikazu rata protiv terora, umjesto toga su se potrudili shvatiti i humanizirati ljude na drugom (primajućem) kraju američke vanjske politike. Poitrasin osjećaj iskrenog suosjećanja i znatiženje kombiniran s njezinom suzdržanošću i trezvenim pristupomu bili su velika inspiracija. Što se tiče inspiracije za građu From the Sky, razmišljao sam dosta o Herzogovom filmu Lessons of Darkness, Weirovom Picnic at Hanging Rock, ali i Raljama, i o tome koliko nam toga taj film ustvari ne prikazuje. Ove referentne točke pomogle su mi da oformim ne do kraja određen obris filma koji želim snimiti, i to mi je puno pomoglo jer mi je omogućilo da se posvetim sukobu i karakterizaciji, i tome da sve unutar tog obrisa pažljivo posložim. U vrlo ranoj fazi stvaranja filma, gotovo prije no što sam napisao scenarij, znao sam da želim da na projektu radi moj najdraži umjetnik ambijentalne elektroničke glazbe Ioscil, da mi napravi eterični score od kojeg će gledatelju prolaziti trnci. Vjerovao sam da će njegova glazba savršeno pasati filmu jer ima onu neku mehaničku, industrijsku kvalitetu koja bi mogla zamijeniti dronove koje nikad ne vidimo. Imao sam vrašku sreću da je pristao raditi sa mnom.

Jesi li bio zabrinut da će ljudi From the Sky smatrati političkim filmom, i da neće uloviti tu dozu ljudskosti koju sam ja u njemu vidio?
Apsolutno, ali kad smo krenuli s produkcijom počeo sam se osjećati bolje. Priča je popravljena u suradnji s američkim savjetnicima i stručnjacima za Bliski istok, prevoditeljima i divnom glumačkom ekipom. Ono što je na kraju postalo jasno je da u svojim rukama imamo priču o odrastanju usred sukoba, ciklusu osvete i cijeni mira, i da smo imali četiri vrlo različita glumca koji su priču oživjeli na nevjerojatno moćne i raznovrsne načine. Dronovi su samo katalizator.

4

Do koje ti je mjere bilo stalo do autentičnosti?
Smatram do više kredibilitetom nego autentičnošću, ali taj osjećaj usađenog realizma – kako god ga mi nazivali – bio mi je iznimno značajan, a i u novom projektu na kojem radim bit će mi u centru pozornosti. Zanimaju me narativi koji su nekako povezani sa stvarnošću, s važnim istinitim događajima, ali za dobrobit što kvalitetnijeg filmskog pripovijedanja pazim da ne pretjeram i da ne pišem predirektno, previše predvidljivo, jer ću inače stvarati filmove konfekcijske kvalitete. U idealnom svijetu, pričao bih priče koje su istovremeno poznate i kontekstualne, ali se u široj slici bave univerzalnim, bezvremenskim temama. Također postoji veza između autentičnosti i specifičnosti, i jedna stavka ne zahtijeva nužno prisutnost druge. Ono što je meni zabavno je otkrivanje u kojem dijelu priča profitira od specifičnosti, a gdje ta specifičnost poput utega povlači narativ prema dnu. Primjerice, From the Sky dodiruje temu religije, ali namjerno ne idemo preduboko, jer nam se činilo da bismo stvorili preveliku prepreku za dio publike bez da ikako značajnije pomognemo razvoju priče. Ali ono što kažemo o religiji potpuno je u skladu s tom regijom i tim likovima kojima se bavimo. U suradnji s fantastičnim dizajnerom produkcije i kostima Kristen Bonnalie, raspravili smo o pozadinskoj priči, geografiji, teksturi, boji i sve te stvari razložili do najmanjeg detalja, navodeći je na stvaranje estetike za koju vjerujem da funkcionira autentično za publiku, bez da toj istoj publici istovremeno odvlači imalo pozornosti. Sve u svemu, uložili smo veliku količinu vremena i truda u istraživanje lokacija za snimanje, dizajniranje produkcije i kostima, kulturne, religijske i političke okolnosti koje se spominju u razgovorima likova ili su samo implicirane, kao i u arapski jezik i engleske podnaslove. Sve je to moralo biti koliko je god moguće precizno i točno, i jako sam ponosan zbog komentara publike.

Shvaćam da je ovo teško pitanje, ali koji je najveći film ikada snimljen?
Prvo mi je na pamet pao Kum, i držat ću se toga kad je u pitanju raspon priče koji uspijeva ispričati i brojne ikonske scene te bogato osmišljeni likovi. Priznajem da imam određenih rupa u svojoj gledateljskoj povijesti, posebice kad govorimo o starijim klasicima, ali trudim se to popraviti. I nikako ne mogu zaboraviti na svoju vlastitu povijest, s obzirom da sam odrastao u kasnim osamdesetima i devedesetima. U to su vrijeme filmovi poput Clear and Present Danger, The Insider i Out of Sight ostavili odličan dojam na mene zbog umijeća ili stila pripovijedanja. Dan-danas to su neki od mojih osobnih favorita, i ne mogu ih promatrati izvan te nostalgične perspektive. Bez obzira na tu nesubjektivnost, i dalje se radi o vrlo kvalitetnim naslovima.

5

Što nagrade znače tebi kao filmašu? Kad si snimio From the Sky, jesi li si rekao, da, ovaj film će ih oboriti s nogu?
Tijekom prve faze snimanja imao sam osjećaj da u svojim rukama imam nešto posebno, a taj sam osjećaj temeljio na snazi glumačkih izvedbi i radu direktora fotografije Tya Migote. Čuo sam neke nedorađene snimke skladatelja Ioscila koje su mi se vrtjele u glavi, i nisam mogao dočekati da sve te različite dijelove vidim spojene u postprodukciji. To je bilo vrlo katarzično iskustvo kakvo dotad nisam doživio. Dali smo sve od sebe da film završimo na vrijeme kako bismo ga mogli prijaviti na Sundance, i odjednom je ta stvar na kojoj si radio toliko dugo gotova, jako ti se sviđa, i tada nastupa jedna tišina. Zatim nam počinju stizati odbijenice festivala. Možda nam je zasmetao moj ego? Možda film nije toliko dobar koliko sam mislio da jest? Primili smo hrpu odbijenica zaredom, uključujući onu od Sundancea, i sve je nekako mirovalo šest mjeseci. Bio sam u depresiji. Brinuo sam se da film ne uspijeva dopasti se ljudima, doprijeti do njih, ali sam u isto vrijeme bio vrlo ponosan na ono što smo zajedno izgradili, jer je to bio točno onakav film kakav sam se nadao da ću snimiti. Tada su ga počeli prihvaćati, i pola godine nakon toga bio je prihvaćen na svim stranama. Istovremeno sam razvijao svoj sljedeći projekt s kreativnim suradnicima, i to je isto imalo svojih uspona i padova. Nakon osam godina rada dao sam ostavku i moja žena i ja prodali smo kuću kako bi ovaj drugi projekt preživio, i imao sam puno vremena da se preispitujem i sumnjam u sebe, s obzirom da smo toliko uložili u moju karijeru. Nagrade, baš kao i obična prihvaćanja festivala, nisu stigli na način na koji sam možda zamislio, ali bili su poput splavi koja me održavala na površini ili oznaka koja mi govori kojim putem trebam nastaviti kročiti. Pomogle su da From the Sky bude viđen i nadam se da će pomoći svakom članu ekipe koji je radio na filmu. Iz ovih sam razloga jako zahvalan na svakoj pojedinačnoj nagradi.

2

Gdje se vidiš za pet godina?
Dosta sam praznovjeran što se tiče toga i uvijek se osjećam kao da će me munja udariti čim se počnem zamišljati igdje osim u neposrednoj budućnosti. Izbjeći ću ovo pitanje, ali mogu reći da radim na tome da stvorim korpus filmova na koji jednog dana mogu biti ponosan i koji ima nešto za reći. Nadam se da ću u tom periodu koji spominješ završiti nekoliko projekata i da će se oni svidjeti publici. U svojim dvadesetima uglavnom sam želio biti slavan i bogat, pokušavajući pisati stvari koje bi se mogle lako prodati. Ne kažem da sam sada potpuno imun na te impulse, ali danas, 15 godina kasnije, fokusiram se na priču i tražim teme do kojih mi je uistinu stalo i koje želim istraživati. Imati publiku je privilegij, i vjerujem da će priča i likovi uvijek biti ono što publika želi gledati i čemu se voli vratiti, ono što će je privlačiti više od nekog novog koncepta ili fore. Ideja nije ista stvar kao i priča, i publika to dobro zna. Želim putovati u smjeru dobrog pripovijedanja, učiti i napredovati u tom području, i surađivati s odličnom glumačkom i filmskom ekipom. To je ono što me kreativno uzbuđuje.

Pogledajte cijeli film, sada na Vimeu:

Napomena: Tekst je svjetlo dana ugledao na našem bratskom portalu Cinephiliji & Beyond.

Leave a Reply

Your email address will not be published.