Uvijek je sunčano u Los Angelesu: Rob McElhenney

Piše: Sven Mikulec

Prije otprilike godinu dana sjeo sam na pivu s nekoliko prijatelja i ubrzo požalio. Umjesto standardnog pričanja pizdarija koje su nam zajedničke i u koje se kužimo (PES, filmovi, dogodovštine s kvartovskog nogometa… to je otprilike to), dva su prijatelja pričala o pizdarijama koje su njima zajedničke. Kako ništa nisam kužio, mogao sam samo sjediti i slušati o nekom beskućniku koji masturbira pokraj kontejnera iza nekog filadelfijskog bara. Jedan se prijatelj gušio od smijeha dok je drugi ispuštao nekakav zvuk, koji je, pretpostavljam, trebao biti zvuk beskućnika koji masturbira pokraj kontejnera iza nekog filadelfijskog bara. Moraš počet’ gledat’, uspio je istisnuti ovaj šta se davio.

Dva tjedna kasnije, bio sam ovisan o Uvijek je sunčano u Philadelphiji.

Kako Rob McElhenney, kreator serije i jedan od glavnih glumaca, i ja ustvari imamo bar dvije stvari zajedničke – poštovanje prema filmskom blogu Cinephiliji & Beyond koji nas je spojio i mišljenje da su besramni beskućnici urnebesni – intervju je prošao u opuštenom tonu, a McElhenney se pokazao odličnim, vrlo otvorenim sugovornikom kojem nije problem odgovarati ni na osobnija pitanja. Dosta toga na kraju nije ni ušlo u final cut intervjua, ali ostaje mi sasvim ugodna spoznaja da sam barem nakratko, makar telefonski, gostovao za uvijek gostoljubivim šankom „najgoreg puba u Philadelphiji“.

0

Počnimo od osnova. Kako je započela priča Uvijek je sunčano u Philadelphiji? Jeste li se ti, Glenn i Charlie poznavali prije nego što ste udružili snage i stvorili ovo blue collar, white trash, malo remek-djelo?

Charlieja sam upoznao na avionu. Obojica smo letjeli iz New Yorka u L.A. na audiciju za isti lik u pilotu neke televizijske serije. Do slijetanja aviona već sam znao da neću dobiti tu ulogu. On je bio bez dileme najsmješniji glumac kojeg sam ikada upoznao i odmah smo postali prijatelji. Glenn i ja upoznali smo se u New Yorku, ali bliski nismo postali dok se nismo preselili u Los Angeles. On je bio još jedan tip čija me vještina stvarno impresionirala. Gledao bih ga kako glumi i mislio, „Ok, nikad neću dobiti uloge za koje se i on bude natjecao“. Znao sam da moram pronaći načina da radim sa tim ljudima, umjesto da se s njima natječem za iste uloge.

Kako ste uopće smislili ove iznenađujuće prekrasno grozne likove?

Imao sam nešto malo iskustva u pisanju. Dok sam živio u New Yorku, nisam dobivao posla koliko sam želio i menadžer mi je predložio da pokušam napisati nešto. Nisam znao kako, pa sam pokupovao sve nužne scenarističke priručnike. Knjige Syda Fielda, Roberta McKeeja, Williama Goldmana, sve što su napisali scenaristi. I gledao sam sve što mi je došlo pod ruku. Da naglasim ovo: gledao sam sve. Dobre filmove. Loše filmove. Dobre TV-serije. Loše TV-serije. Na tone ‘Behind the Scenes’ i ‘Making of’ materijala. Sve i svašta. Napisao sam prvi scenarij, stvarno mračan triler, i prilično je dobro prošao. Na kraju smo ustupili prava jednoj produkcijskoj kompaniji i, na moje zaprepaštenje, uskoro je projekt dobio i redatelja – Paula Schradera. Paul i ja proveli smo veći dio godine prepravljajući scenarij s još jednim partnerom, pokušavajući ga pretvoriti u nešto s čime bi on, produkcijska kuća i studio bili zadovoljni. Pisali smo, pisali i pisali. Polako ali sigurno scenarij se počeo pretvarati u nešto što mi se nije sviđalo.

Da budem iskren, to bi mi bilo sasvim uredu da sam bio dobro plaćen za svoj trud. Nisam bio. Vrlo brzo sam naučio da „ustupanje ekskluzivnog prava“ nije isto što i „prodaja“, i da će svi uvijek davati sve od sebe da te natjeraju da pišeš za što manje novaca što je duže moguće. Nisam mogao čak ni dati otkaz u restoranu, a svejedno sam radio s jednim od najcjenjenijih ljudi u ovom novom području za mene. Bilo je to vrlo čudno.

Bilo kako bilo, naučio sam vrlo vrijednu lekciju iz svega ovoga zato što se na kraju Paul prebacio na neki drugi film, produkcijska je kuća bankrotirala i studio je dopustio da isteknu prava na scenarij. Znači, nakon godinu i pol rada, imao sam scenarij koji mi se više nije sviđao, proces u kojem nisam uživao i film koji nikad nije snimljen. Odlučio sam da više nikad ne želim prolaziti kroz sve to ponovno. I negdje u to vrijeme preselio sam se u L.A. Nedugo nakon toga, poigravao sam se s nekoliko ideja i smislio vrlo jednostavnu scenu u kojoj nastupa dvoje najgroznijih ljudi koje sam mogao zamisliti. Napisao sam tu scenu, idući je dan odnio Glennu i Charlieju i rekao, „Hej, stvarno želim snimiti ovo. Jeste vi za?“ Glenn je rekao, „Da, meni je ovo smiješno, zašto ne pokušaš napisati cijeli kratki film na temelju ovih likova pa ćemo ga snimiti.“

To sam i napravio, otišao sam kući, napisao scenarij u dan ili dva. Radio sam noću (opet u jednom restoranu), i samo mi je trebalo nešto da radim preko dana da se klonim nevolja i ostanem fokusiran. Nekoliko mjeseci kasnije imali smo u rukama potpuno napisano, snimljeno, producirano i editirano ono što će postati pilot epizoda Uvijek je sunčano u Philadelphiji.

4

U Zgodnoj ženi, zgodan muškarac sreće prekrasnu prostitutku bez spolnih bolesti, dovede je u red i oženi. U tvojoj seriji, Danny DeVito želi dovesti u red i oženiti ofucanu staru kurvu koja uskoro umire od predoziranja kokainom. Je li ovo ustvari temeljna ideja ‘Philadelphije’, okretanje tropa, dekonstrukcija žanrovskih konvencija?

To nije nužno bila naša namjera od samog početka. Originalno, to nije ni bila TV serija, već kratki film. Ali tada smo snimili drugi kratki film i polako počeli shvaćati potencijal toga. Ali ako bismo stvarno snimali TV seriju, htjeli smo da bude svježa. Ne samo reciklirane trope i fejkani smijeh. Htjeli smo televizijsku komediju gledati kroz neku vrstu iskrivljene prizme. Tijekom razvoja prve i druge sezne iz tog razloga, bilo to namjerno ili ne, postali smo anti-sitcom. Željeli smo doslovce dekonstruirati ono što se vrtilo na televiziji i vidjeti što će ispasti ako pogledamo ne samo televiziju, nego i američku kulturu kroz ovu vrlo specifičnu, subverzivnu prizmu. I što je na kraju ispalo, pa, vidite i sami.

Kad ste krenuli stvarati Philadelphiju, jeste li slutili kamo će vas odvesti?

Skroman odgovor bio bi ne, nismo nikada mogli predvidjeti uspjeh ove razine, i u tome ima istine što se tiče specifičnosti tog uspjeha. Ali mislim u kreativne poduhvate nitko ne ulazi – niti bi trebao ulaziti – s pretpostavkom da neće uspjeti. Od samoga početka nama se zbilja sviđao sadržaj koji smo stvarali. Nismo sigurni hoće li se i svima ostalima dopasti, ali pobjednici smo kako god okreneš. Jer, uspjeli smo se riješiti te nesretne ovisnosti o drugim ljudima da nam daju posao kao glumcima. Bili smo uzbuđeni, i još uvijek jesmo, što stvaramo sami svoj posao i nadgledamo ga od nastanka ideje do odjavne špice.

2004. godine, baš prije no što se Philadelphia pokrenula, radio si kao konobar. Je li ti uspjeh serije omogućio da danas živiš… malo komotnije?

Je. (tišina) (smije se) Više ne moram konobariti. Ali drago mi je što jesam. Drago mi je što sam morao raditi kroz tih sedam godina. Učinilo me skromnijim, oblikovalo je i ojačalo moju radnu etiku. A borba kroz koju sam prošao na ovaj ili onaj način utječe na sve što napišem. Upoznajem toliko puno ljudi koji jednostavno očekuju da im se dobre stvari dogode. Kao da će im netko pristupiti i pružiti im priliku, i ako se to ne dogodi, onda je nekakva velika nepravda počinjena. To tako ne funkcionira. Prestanite biti male kuje i poduzmite nešto ako želite uspjeti. Moguće je.

It?s Always Sunny In Philadelphia A Very Sunny Christmas image Rob McElhenney, Glenn Howerton Charlie Day, Danny Devito

Mac, Dennis, Dee, Charlie… sve su to underachieveri, neobrazovani gubitnici bez talenta i perspektive, koji varajući, kockajući i međusobno se sjebavajući putuju prema svojoj neizbježnoj propasti. Koliko likovi ustvari imaju zajedničko s ljudima koji su ih stvorili? Bez uvrede, jel’.

Pa, prije svega, ja ne mislim da su underachieveri. Mislim da su overachieveri. Njihova vizija daleko premašuje njihovu sposobnost da je provedu u djelo. Možda nisu najoštrije olovke u ladici, ali su definitivno motivirani. Ulažu puno, puno truda da unište što god im stane na put do onoga što žele i ponekad uspiju postići puno više nego što bi im njihovi kapaciteti trebali omogućiti.

Oni definitivno nisu cjeloviti odraz nas kao ljudi. Ali postoje aspekti ne samo naše osobnosti, osobnosti nas petoro, već aspekti čitavog čovječanstva za koje se volimo pretvarati da ne postoje. Ali oni su tamo. Leže negdje u najmračnijim pećinama naše psihe, potisnuti godinama evolucije, suradnje, pravila ponašanja. Radi se samo o tome odlučimo li im ugoditi ili ne. Ovi likovi iz Philadelphije ne samo da im ugađaju, čini se da u njima istinski uživaju, uzgajaju ih. Štuju ih kao oružja koja koriste u pokušaju da unište vlastite nesigurnosti. Ali možda je to malo preduboka analiza. Možda su samo šupci.

Mrtva djeca i lažirani sprovodi, ovisnost o cracku s ciljem dobivanja socijalne pomoći, incest, pobačaj, eutanazija… u seriji dodirujete najkontroverznije teme. Je li bilo negativnih reakcija publike zbog takve zajebancije?

Često nam postavljaju to pitanje i istina je da se ne mogu sjetiti da sam IKAD u devet godina emitiranja emisije primio ijedan hate mail. Čak ni na Twitteru ili message boardovima. Ne kažem da ljudi uživaju u svakoj epizodi, to nije istina. Ali mislim da, generalno gledano, ljudi razumiju što pokušavamo napraviti. Ekipa razumije da je to satira, razumije da je materijal po prirodi subverzivan. Ista je stvar sa South Parkom. Nitko ne želi biti ona osoba koja će reći, ajme, South Park je previše umetni pridjev, zato što je to South Park. Svi znaju što je South Park, i svi znaju što je Sunny. Mi promatramo odraz ljudskog stanja u karnevalskom ogledalu, i taj odraz prikazujemo kroz 22 minute tradicionalnog američkog sit-coma. Ako to shvaćaš preozbiljno, onda si idiot i jebe mi se što misliš.

Puno se pričalo o tvome debljanju između šeste i sedme sezone. Za razliku od većine nas koji kile gomilamo zbog viška apetita i manjka snage volje, ti si to napravio namjerno, iz određenog razloga.

Za mene, jedna od zajedničkih karakteristika uspješnih serija je da glumci u pravilu izgledaju sve bolje što serija više odmiče. Možda se radi samo o tome da shvate da su više nego prije u fokusu javnosti, ili o tome da imaju više novaca da troše na novu odjeću ili osobne trenere, privatne kuhare, nove zube, novu kosu, nove sise. Oduvijek mi je to bilo fascinantno. Kako lik u seriji stari, sve je privlačniji. Ha? U Philadelphiji, ti ljudi čitave dane provode u birtiji kujući urote jedni protiv drugih, piju k’o stoka, puše cigarete, drogiraju se, ponašaju se prema svojim tijelima i mozgovima na užasan način. Takvo ponašanje uzrokovalo bi ozbiljne posljedice. Uz to, od početka je nekakav nedostatak taštine bio integralan za našu seriju. Pomislio sam da bi bilo zanimljivo da to objeručke prihvatim i vidim koliko daleko mogu ići. Pokušao sam postići da budem što je manje privlačan moguće, pustio sam bradu, kosu nisam prao mjesecima.

Kaitlin je sigurno bila oduševljena?

(smije se) Na jednom umjetničkom, kreativnom nivou, smatrala je to vrlo zabavnim i zanimljivim. Na osobnoj razini, mislim da je bila malo zgađena.

2

Unatoč kvaliteti humora – ili možda baš zbog prirode istog – serija nikad nije osvojila Emmyja. Koliko su ti važne takve nagrade?

Zapravo je vrlo čudno – prilično smo cijenjena serija što se tiče popularne i novinarske kritike. Ali radi se o vrlo specifičnom odboru za Emmyje. Čini se da nisu baš fanovi Philadelphije ili im možda nismo na radaru, stvarno ne bih znao. Ali znam da ne smijem dopustiti da me to poljulja. Ne čitam ništa što se piše o seriji – ni pozitivno, ni negativno – ljudi mi uvijek šalju pozitivne recenzije serije i prestao sam ih čitati prije pet godina. Uglavnom zato što ne mogu ništa poduzeti po tom pitanju, tako je kako je. I ako vjerujete u pozitivne kritike, onda morate vjerovati i u negativne. Nastojim zadržati rolete spuštene, držati se svoga kursa, nastaviti raditi što napornije mogu.

Charlieju Dayu serija je poslužila kao odskočna daska za filmsku karijeru. Koliko si ponosan?

Nevjerojatno sam ponosan na njega. Počeo je dobivati uloge u filmovima, što, prije tri godine, i ljudi su me stalno pitali što mislim o tome. Moj jedini odgovor uvijek bi bio – ne mogu vjerovati da mu je toliko trebalo. Da je Charlie jedan od najsmješnijih i najtalentiranijih glumaca u Hollywoodu, znao sam kad sam ga upoznao u onom avionu prije 13 godina. Malo me iznenadilo što je toliko trebalo da ga otkriju. I to vrijedi za sve, i moju ženu, Glenna… Za mene, to je tako nevjerojatno talentirana grupa glumaca, pisaca i producenata da jedva čekam da vidim što će sljedeće napraviti.

Jedan je kritičar seriju nazvao ‘Seinfeldom na cracku’. Što misliš o toj usporedbi?

Kao što sam rekao, nije zapravo na meni da imam mišljenje o mišljenjima drugih ljudi. Samo se mogu potruditi nastaviti raditi seriju i nadati se da će se ljudima svidjeti.

Ali kad bi morao usporediti Philadelphiju s nekom drugom serijom, nekim uzorom možda?

Ne znam baš u kontekstu usporedbi, ali znam da je bilo puno serija koje su na mene utjecale tijekom godina. Seinfeld, The Cosby Show, jedna od mojih najdražih serija, zatim Cheers, Family Ties, britanski The Office… te mi padaju na pamet, što se tiče komedija koje spadaju među moje omiljene.

3

Nedavno se pričalo o završetku serije nakon 10. sezone, što je kasnije opovrgao Glenn. Osobno, što ti misliš o nastavku snimanja? Imaš li neki plan ili se zabavljaš, pa dok ide – ide?

Mislim da nam je u kreativnom smislu ova sezona jedna od najboljih, ako ne i najbolja. Najvažnije od svega, još uvijek volimo seriju. Još uvijek se jako zabavljamo, još uvijek smo spremni dolaziti na posao i naporno raditi na materijalu, a kako smo ujedno i pisci i glumci na seriji, ne odmaramo se nijednu epizodu, nikad ne izlazimo iz procesa. I ako postoje epizode koje baš i ne funkcioniraju najbolje, to nije zato što smo postali lijeni. Ponekad jednostavno jako zamahnete i promašite lopticu. Stvarno mislim da ćemo raditi seriju dokle god osjećamo da i dalje imamo nešto za reći, i mislim da i dalje imamo. To je posljedica i toga što nam se sezona sastoji od desetak epizoda; baš ove ćemo godine emitirati 100. epizodu, a već devet godina radimo, dok većina serija taj jubilej dosegne već u četvrtoj sezoni. Mislim da se ljudi istroše, rade 22 do 24 epizode po sezoni, mi samo deset i još uživamo u poslu. Za mene, to je poput posla iz snova od kojeg bi stvarno, stvarno bilo teško otići i to bih napravio samo kad bih zaista osjećao da smo kreativno presušili. Mislim da tome nismo ni blizu.

2 komentara za “Uvijek je sunčano u Los Angelesu: Rob McElhenney

  • Jelena Djurdjic says:

    bravo za svena i dobijanje sagovornika koji ga stvarno zanima!
    čak iako mi ne čitamo sve što ti je rekao, doćiće vreme kad ćeš postati oprah 😀

  • Filip Jakovljević says:

    “Oni definitivno nisu cjeloviti odraz nas kao ljudi. Ali postoje aspekti ne samo naše osobnosti, osobnosti nas petoro, već aspekti čitavog čovječanstva za koje se volimo pretvarati da ne postoje. Ali oni su tamo. Leže negdje u najmračnijim pećinama naše psihe, potisnuti godinama evolucije, suradnje, pravila ponašanja. Radi se samo o tome odlučimo li im ugoditi ili ne. Ovi likovi iz Philadelphije ne samo da im ugađaju, čini se da u njima istinski uživaju, uzgajaju ih. Štuju ih kao oružja koja koriste u pokušaju da unište vlastite nesigurnosti. Ali možda je to malo preduboka analiza. Možda su samo šupci.”

    Koja legenda :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.