Ususret “Sonji i biku”: Vlatka Vorkapić

Piše: Izabela Laura

Vlatka Vorkapić hrvatska je filmska redateljica i scenaristica koja je, nakon osmogodišnje muke s HAVC-om, prošle godine napokon dobila dobila priliku da snimi svoj prvi dugometražni igrani film. Romantičnu komediju Sonja i bik pulski je festival nagradio Zlatnom arenom za scenarij, a reakcije šire publike očekuju se uskoro, s obzirom da film dolazi u kina 29. studenoga. Dosada se Vlatka Vorkapić, koja je uz režiju, diplomirala i komparativnu književnost i češki jezik, uglavnom bavila televizijskim dokumentarcima, kratkometražnim igranim filmovima, a snimila je i dugometražni dokumentarni film Gabrijel. Također je režirala u kazalištu i to vrlo uspješno: za predstavu Judith French koja se prikazuje u Teatru Exit dobila je nagradu Marin Držić od Ministarstva kulture za najbolju kazališnu dramu, a Tko se boji Virginije Woolf u HNK u Splitu također su popratile dobre kritike. Uoči premijere svog dugometražnog igranog prvijenca u hrvatskim kinima, zaposlena je redateljica odbvojila malo vremena za FAK i otkrila nam što se to događa s hrvatskim filmom ovih dana, kao i bi li dopustila Oliveru Frljiću da giljotinira koku na sceni.

Cinestar je pokrenuo Cinelady, odnosno jednom mjesečno će prikazivati najatraktivniji ‘ženski’ film isključivo za žensku publiku. Ovaj mjesec tako možemo uživati u zabavnoj komediji tj. ‘pravom ženskom filmu prepunom glamurozne odjeće, štikli, ali i zgodnih frajera’, pod naslovom Prada i osjećaji. Što uopće jest ženski film? Zašto se pod tim nazivnikom uglavnom nalaze romantične komedije/drame?

Moglo bi se, naravno, ovdje govoriti o svođenju ženske publike na one koje vole glamuroznu odjeću, štikle i zgodne frajere i na to gledati vrlo oštro s pozicije feminističke kritike, ali ja mislim da su stvari u ovom slučaju ipak benigne.

Naime, živimo u zemlji u kojoj prosječni građanin jedva da jednom godišnje ode u kino. Točnije, odlazak u kino je 0.7 puta godišnje. Dakle, niti jednom godišnje. Jasno, trenutna financijska situacija sigurno ne pomaže. U takvoj se situaciji kinoprikazivači pokušavaju svojim marketingom i promocijom dovijati na razne načine ne bi li doveli gledateljice i gledatelje u kina. Uostalom, oni u isto vrijeme imaju i akciju za umirovljenike, i akciju za, kako pišu, prave macho muškarce. To je jednostavno marketinška procjena o ciljanoj skupini. Može nas to smetati ili ne, a ja pak mislim da je problem jedino ako se ženama nude isključivo takvi sadržaji, a to ipak nije slučaj. Uostalom, ipak je činjenica da će više žena htjeti pogledati film prepun glamurozne odjeće i štikli nego što će to poželjeti neki muškarci. A mene, moram priznati, zanima kako izgleda taj dan kada u kino ide muška ciljana skupina tzv. pravi macho muškarci.

Što se tiče odrednice ženski film, problem na koji i Vi ciljate jest potreba da se neki film nazove ženskim i da to odmah pretpostavlja sadržaj, pa čak i način režije. To je ono, kao: «Imamo neki scenarij, ženska je priča pa smo mislili da biste Vi mogli režirati.» Ženska priča?!

Žena sam, redateljica, a eto, u moje najdraže filmove spadaju Oslobađanje i Psi od slame. Teško da bi te filmove netko nazvao ženskim. Dakle, problem s nazivom ženski film vidim samo ako to za posljedicu ima neku vrstu getoizacije.

Zašto hrvatska publika smatra hrvatski film uglavnom lošim? Što je po Vašem mišljenju potrebno učiniti da se situacija promijeni?

Mislim da je takvo mišljenje predrasuda koju danas često šire oni koji hrvatski film baš i ne gledaju. Ima to i svoje djelomično opravdanje. Naime, nisam sklona generalizacijama, ali da se nekim vremeplovom vratimo u devedesete i možda bih se i ja isto složila da je hrvatski igrani film uglavnom loš. Stvarno su se tada snimali filmovi koji nisu baš bili za gledanje. Danas, dakle 2012. godine situacija je puno bolja. Neki stvarno dobri filmovi zadnjih su godina prošli loše u kinima pa i zbog te sada već predrasude prema hrvatskom filmu.

Trenutno, dok Vi i ja radimo ovaj intervju, u kinima igraju dva hrvatska filma – Halimin put i Pismo ćaći. Da ne ulazim u dublje analize, u Haliminom putu imamo priliku gledati dvije izvrsne glumačke kreacije, dakle, Almu Pricu i Olgu Pakalović. Pismo ćaći ima pak jednu od meni najzabavnijih filmskih scena u zadnjih par godina, a to je scena kada Mate Gulin čita novine i komentira, dopisuje, križa i crta po njima. A tek njegov san o Jadranki Kosor, stvarno je smiješan. To su dva stvarno dobra filma.

Dakle, da odgovorim na drugi dio pitanja, situacija u hrvatskom filmu ne samo da se mijenja nabolje, već ona stvarno i jest bolja. A što je potrebno – snimati dobre filmove ali imati i dobru promociju tih filmova. Jedno bez drugoga ne ide. Naravno, zvuči jednostavno. Da, k’o engleska trava.

Da se Izgubljeni princ prikazuje u kinima znala je gotova cijela Hrvatska, dok recimo, da je film Korak po korak Biljane Čakić Veselić došao u kina, ja, recimo, nisam ni znala dok mi ona osobno nije rekla. O čemu ovisi koliko će se pozornosti posvetiti promidžbi filma? Koliko će se uložiti u promidžbu filma Sonja i bik s obzirom da krajem mjeseca stiže u kina?

Da to odmah riješimo, Sonja i bik je u kinima diljem Hrvatske od 29. studenog. To piše i na vašem portalu. (smije se)

Za Princa odnosno Larin izbor jednostavno i da ste htjeli niste mogli izbjeći informaciju da je u kinima. Tom filmu prethodila je televizijska sezona sapunice, tako da je film došao u kina popraćen i oboružan svom promotivnom i marketinškom mašinerijom jedne uspješne sapunice. I da se razumijemo, to je dobro odrađen posao. Mene privatno takva vrsta proizvoda ne zanima i moram priznati da mi nikad neće biti jasna fascinacija sapunicama, ali gledajte, ja isto tako nikad neću shvatiti kako milijuni i milijuni ljudi mogu piti jedno gazirano piće koje neću imenovati, a meni je baš neukusno i njime bih jedino čistila sanitarije.

Situacija s filmom je takva da većina hrvatskih filmova jedva uspije namaknuti sredstva da se snime, pa im za samu promociju i ne ostane baš previše novca. Konkretno, moj film je u startu dobio manje sredstava jer sam debitantica. Na kraju krajeva, ja sam se za sada i odrekla svog režijskog honorara i potpisala ugovor da ću ga naplatiti od prodaje. Dakle, bilo bi odlično da gledatelji navale u kina. Možda da primijenim neku metodu iz one glupe knjige Tajna i mantram nad brojem gledatelja. Šalim se malo, naravno.

Uglavnom, promocija filma ozbiljna je stvar kojom se moraju baviti ne samo redatelji nego i producenti i distributeri. Ja moram reći da sam suradnjom s mojim distributerom, a to je Blitz, prilično zadovoljna.

Koji je bio kriterij za odabir glumaca u Sonji i biku?

Judita i Goran pravi su filmski par kao stvoren za romantičnu komediju. S Juditom sam dosta radila, ali lik Sonje potpuno je različit od naših prijašnjih suradnji, a za vizualno osmišljavanje lika pobrinula se odlična majstorica maske Slavica Šnur, s kojom često radimo. S Goranom nisam prije radila, pa sam pogledala sve predstave u kojima je tada igrao prije nego što sam ga pozvala na razgovor. Volim tako upoznavati glumce, više nego na probnim snimanjima. Judita i Goran pametni su i kreativni ljudi, prava su dobitna kombinacija, veselim se nekoj novoj suradnji s njih dvoje, naravno u nekoj sasvim drukčijoj priči, možda u nekom mračnom trileru.

Maja Hrgović napisala je u svom članku u kojem se osvrće na ovogodišnje komedije prikazane u Puli, da humor u hrvatskim komedijama vrijeđa inteligenciju publike. Koji je vaš komentar na tu izjavu?

Ovo s Majom Hrgović već me počinje pomalo i zabavljati. Nije ona samo to napisala, bome se i raspisala. No uglavnom, otkad je ona to napisala barem jednom tjedno netko me nešto pita o Maji Hrgović. I ja uredno odgovaram, kao i Vama. Ne pitaju me samo novinari, spomenu mi to u nekom nevezanom razgovoru i kolege i kolegice. Što reći, možda je to početak jednog velikog prijateljstva.

No, kao prvo, da ne bismo Vaše čitatelje ostavili neinformiranima, velika većina kritika za moj film je pozitivna i nitko se od njih nije osjetio uvrijeđen dok je gledao moj film. Dapače. Moja komedija govori o vlasnicima bikova, na ideju za film sam i došla snimajući dokumentarac o vlasnicima bikova, tako da sam najmanje dva tjedna provela s njima i prilično ih dobro upoznala. Sve što radim, bilo dokumentarce, bilo kazališne predstave, radim tako da razmišljam što bi se meni svidjelo. Mislim da je to jedini ispravni način i, u svakom slučaju, najiskreniji. Dakle, kod mene se nikako ne može raditi o podcjenjivanju ili podilaženju publici. Ako pak netko misli da je humor u Sonji i biku prvoloptaški, ja tome ne mogu ništa – meni su stvarno neki put fore na prvu i zdravoseljački humor smiješni. Uostalom, humor nije neki čarobni sastojak koji unosite u film ili kazališnu predstavu izvana, već on proizlazi iz situacija i miljea u koji je film smješten. Kada sam pisala Judith French koja igra u Teatru Exit pročitala sam silne članke o brokerima i napisala sam par stvarno duhovitih rečenica ali da vam to bude smiješno ipak trebate znati dosta toga o dionicama. Ovo sve naravno ne govorim da bih se hvalila kako sam duhovita, iako eto mislim da jesam, nego da naglasim da postoje razne vrste humora. Očekivati nekakav profinjeni humor u filmu o borbama bikova nije baš racionalno. I zato bih Maji Hrgović, eto, predložila da ode pogledati moju predstavu Judith French. Valjda je ta predstava neće naljutiti. Ako da, što joj ja mogu.

Inače, ja se čudim mojim kolegama koji izbjegavaju čitati loše kritike o svojim filmovima. Ja sve pročitam – i dobro i loše. Mislim da nema ništa bolje za cirkulaciju od loše kritike. I još nešto, ima jedna sjajna rečenica Flannery O’Connor: «Pisac mora sam o sebi suditi očima stranca i strogošću stranca.» Dakle, ja pročitam svaku kritiku, nikad ne znate tko vam može pomoći čak i kad ne želi i kad je zlonamjeran. Ja sam razmislila o toj kritici za koju ste me pitali i bio nekome moj humor dobar ili ne, sasvim sam sigurna da ne vrijeđam publiku, i da svoje likove volim i da ih ne ismijavam, već im se smijem onako kako bih se i samoj sebi smijala.

Kad je Oliver Frljić za potrebe svoje najnovije predstave Dantonova smrt htio na sceni giljotinirati koku Društvo za zaštitu životinja se tome strogo pobunilo. Biste li mu vi dopustili da ubije koku na sceni?

Bih li dopustila ubijanje koke za potrebe kazališne predstave? E, sad, da ne budemo licemjerni, prvo moram reći da sam ja danas za ručak jela janjetinu. I dalje, ja za to janje znam gdje je paslo, a bome i tko ga je lišio života da bih ga ja jela. Pokušavala sam ja u svom životu biti vegetarijanka, ali nekako je uvijek prevladala ljubav prema, npr., pršutu. Ali, ono što je naprosto strašno to su okrutnosti prema životinjama u uzgoju, kao što recimo pokazuje film Hrana d.d.. I svi mi, da se ne zavaravamo, na indirektan način, netko više a netko manje, sudjelujemo u tome. Stvarno pokušavam o tome misliti i recimo uvijek nastojim kupovati kozmetiku koja nije testirana na životinjama, čitati deklaracije, ali još uvijek nisam poput moje junakinje iz filma Sonje. Ja jedem meso. I da se vratim koki iz Vašeg pitanja, mislim da ima puno strašnijih stvari nego što je giljotinirati koku u jednoj predstavi. Ja osobno ne vidim potrebu za ubijanjem na sceni, ali sigurno bih tu odluku prepustila autoru.

Koja imena su utjecala na oblikovanje vašeg filmskog ukusa?

Kad sam studirala dane sam provodila u Kinoteci tako da je tih imena stvarno mnogo. S godinama se naravno mijenja popis meni važnih autora. Ali, evo recimo: Herzog, Kim Ki-duk, Ang Lee, Almodovar …

Koja je razlika između onog što ste zamišljali da ćete raditi kada ste upisivali Akademiju i stvarnosti u kojoj kao filmska redateljica morate stvarati?

Sigurno nisam očekivala da ću toliko dugo čekati na svoju šansu za prvi igrani film. Često se šalim i prepričavam dogodovštine vezane uz ovaj film, pogotovo sada kada sam ga snimila, i mislim da je moja priča o snimanju debitantskog filma poprilično zabavna. Čak sam i predložila Veri Robić Škarica iz Hrvatskog filmskoj saveza knjigu koja bi se sastojala od debitantskih iskustava. Već sam razgovarala s nekim kolegama, sve su to poprilično zabavne priče. Recimo, ja sam ovaj film već jednom, prije dosta godina, krenula snimati s meni inače vrlo dragim i osebujnim čovjekom, producentom Jozom Paljakom. On je tada jednostavno rečeno precijenio svoje mogućnosti i tako smo mi skora dva mjeseca pripremali taj film, imali i probna snimanja, pa čak i jedan dan snimanja. I onda je jednog dana on shvatio da to nije u stanju izvesti. Pa, priprema filma kojeg ne snimiš je prilično frustrirajuće iskustvo, ali zgode s Jozom sigurno su zabavne. No bilo kako bilo, scenarij tog filma nije mi dao mira, na razne načine. Stalno se nekako vraćao. Uostalom, ja i mislim da je to šarmantna i zabavna priča koju je vrijedilo snimiti. Gledatelji će to uskoro moći i sami provjeriti.

Što mislite koliko umjetnost podnosi kompromise?

Jednostavno, umjetnost kao što je film podnosi kompromise, uostalom nisu kompromisi uvijek nešto loše. Oni su jednostavno nužni zbog prirode posla. Ovisite o drugim ljudima s kojima morate naći zajednički jezik, ovisite o financijama, pa čak i o takvim stvarima kao što su vremenski uvjeti. Ali, ono što niti jedna umjetnost ne podnosi to je kompromiserstvo.

Na čemu trenutno radite? Pripremate li možda i neku kazališnu predstavu s obzirom da ste do sada režirali dvije vrlo uspješno, Tko se boji Virginije Woolf u Splitu i Judith French u Zagrebu?

Kao slobodnjak, samostalna umjetnica, moram raditi, da tako kažem, paralelno na «više fronti». To je okrutno ali i lijepo u isto vrijeme. Često mi se dogodi da me na jednom projektu poput kazališne predstave nešto inspirira za neki dokumentarac i obrnuto. Zapravo, volim to svoje «šetanje» iz jedne forme u drugu. Radeći jedno zaželim se opet drugog. To mi razbija rutinu i daje potrebnu svježinu. A i zabavlja me. U svemu što radim važno mi je da ispričam meni neke bitne priče, bilo da je riječ o dokumentiranju stvarnosti ili o fikciji. Uglavnom, trenutno radim u produkciji FADE IN-a dokumentarac Besplatno. Naš stav prema besplatnom govori o nama samima. Od stava «There’s no such thing as a free lunch.» do one poznate «Najbolje stvari su besplatne.», ovaj dokumentarac tematizira antropologiju besplatnog u tranzicijskom društvu kao što je Hrvatska. Osim toga, privodim kraju i svoj novi kazališni tekst. I nalazim veselje u svemu što radim.

Jedan komentar za “Ususret “Sonji i biku”: Vlatka Vorkapić

Leave a Reply

Your email address will not be published.