Tihana Lazović: Bijeg u umjetnost najbolji je lijek

Piše: Sven Mikulec

Tihana Lazović, 22-godišnja Zadranka koja je na prošlogodišnjoj Puli nagrađena Zlatnom arenom za najbolju debitanticu za svoju ulogu u filmu Šuti Lukasa Nole, vrlo je simpatična, otvorena i pričljiva djevojka kojoj sam imao zadovoljstvo praviti društvo uz šalicu kave ispred Kina Europa, dok je čekala da po drugi put pogleda Adelin život. Bivša novinarka, obećavajuća glumica, navodno odlična glazbenica i buduća velika akcijska zvijezda hrvatskog filma raspričala mi se o Akademiji, radu s Nolom i Brešanom, negativnim reakcijama na njene filmove, filmskim kritičarima, ali i hrvatskom društvu općenito, s kojim očito ima par nerazriješenih sporova.

804616_10151297809338882_384841868_n

U srednjoj školi bavila si se novinarstvom.

Pisala sam za srednjoškolski časopis Spektar. Bio je super jer nije baš bio srednjoškolski, fotografije s putovanja i te fore, nego se bavio nekakvim problemima mladih. Tako da mi je novinarstvo u tom smislu dosta blisko. Ustvari, intervjuirala sam dosta ljudi, s mnogima od njih sad i radim. S Matkom Ragužem iz kazališta, sa Svadbasima, koji su nam radili mjuzu za film… Još uvijek se sjećaju časopisa, stvarno je bio dobar.

Koliko ti je uspjeh filmova utjecao na slobodno vrijeme?

Zapravo sam sad slobodnija nego što sam bila. Vratila sam se na faks, na Akademiju, koju moram završiti. Sad sam na četvrtoj godini, pauzirala sam godinu kad sam snimala, dosta mi je stvari patilo zbog toga. Nekako sam se sad posvetila tome da završim fkas. Kod nas je, ono, možeš raditi mjesec dana ko luđak, četiri probe dnevno, putovanja… Sjećam se Brešana, Prvić – Zagreb, Prvić – Zagreb… Ali nakon toga ti se može dogoditi da godinu dana ništa ne radiš. To je kod nas lutrija.

Akademijom si zadovoljna?

Meni se sistem Akademije kao škole ne sviđa. Kod nas je Bolonja na snazi, što na Akademiji nikako ne funkcionira. Naravno, zadovoljna sam ljudima koje sam upoznala, kolegama, nekim profesorima i asistentima, zadovoljna sam prilikama koje su mi se pružile. Mislim da je Akademija odlična audicija i da neke stvari možeš naučiti. Dalo bi se tu dosta pričati o tome šta ne valja. Ne bih puno o lošim stvarima, ali zavisi puno kako s kojim profesorom klikneš, i što i koliko radiš sa strane… Ako snimaš nešto ili radiš predstavu, teško je to uskladiti s Akademijom.

Ali pretpostavljam da vam izlaze ususret, podržavaju vas u projektima?

Imam sreće da sam radila s profesorima i kolegama koji su mi maksimalno izašli ususret, ali isto znam situacije da nekad studenti nisu prihvaćali poslove zbog Akademije. Zapravo, moj osobni problem, ono što mene najviše muči je da zapravo jako malo surađujemo s filmskom klasom. Gluma pred kamerom je tek na četvrtoj godini, što je meni smiješno. Jako slabo odsjeci surađuju, to bi mi bila najveća zamjerka. Glumci imaju satnicu 12 sati dnevno. Zapravo se ne poznajemo, ne znamo šta je produkcija… Govorim malo banalno, ali ne znamo šta je montaža, šta je filmska režija… Ako te neki filmski režiser pozove u svoj projekt, slučajno, eto tako, zapravo nemaš gdje surađivati s njim. To mi je jako smiješno i da sam dekan, to bih prvo promijenila.

Kako su te Brešan i Nola uopće snimili, među stotinama drugih?

Pa Nola uvijek govori kako me uzeo zato što sam mu bila bezobrazna, nisam ga pozdravljala na hodnicima… Brešan je imao audiciju, tako da je to bilo… legalno. (smije se) Ali ja sam mu, čim sam došla, rekla da mrzim audicije. I onda mi je on kasnije pričao da sam mu bila ok kad sam došla, jedna od. I kad je kasnije gledao snimke je rekao, čekaj, ko je ova. (smije se) Tako da sam dosta, ne znam kako bih rekla, imala i sreće, a možda sam samo opuštena pa mi stvari dolaze same od sebe. Tako mi se potrefilo.

A što ne valja s audicijama?

Ma ne volim te kastinge, meni to ide užasno na živce. Pogotovo ti kastinzi za reklamu, ili neke serije. I onda ti dođeš tamo, dolaze hiljade ljudi, ti stojiš kao s brojem, oni te slikaju… To mi više liči kao da idem na kasting za manekenku, a ne glumicu. Bila sam na dosta kastinga na kojima uopće nisam trebala glumiti. To mi je bizarno. Ali svjesna sam da su kastinzi dio mog posla, pa čak bi rekla i talenta. Moram na tome poraditi, hehe. S druge strane, ima i ljudi koji ne rade te otvorene audicije i pozovu samo neki zatvoreni krug. Što je isto glupo. Mislim da bi kazalište trebalo raditi, pa makar i pro forme, neke audicije za sve studente Akademije, što nije slučaj. Dakle, moraš ući u taj neki đir da bi te se primijetilo. Znači, ne volim audicije, to mi nije ugodno, a opet sam svjesna da je to moj poso i da ga moram raditi.

Kao i intervjui.

Ae, tako je, slično je… Al’ dobro, ovaj je super. (smije se) Ljude zanima gdje jedeš, piješ kave, što doručkuješ i slične gluposti. A ti, svjestan si da radiš za vrlo mali broj ljudi, ali njih to zanima i oni će to čitati. Spektar je isto bio užasno malen, ali jako je utjecajan bio tad. Bio je čak i zabranjen jedne godine, jer se pisalo malo… lijevo. Tako da znam kako vam je i podržavam sve te blogove, forume i slično.

Tihana Lazović 1

Zašto ne snimaš reklame? Mislim, nije li tu lova?

Pa više i ne baš… Mislim, da mi nude neku lovu od koje ja mogu živjeti… Ali ne radi se o lovi, ne snimaju mi se reklame.

Kako si financiraš studiranje u Zagrebu? Samostalno ili uskaču starci?

Pa kao i svakom studentu, starci pomažu. Ali ja sam zapravo dosta i radila, pa sam dobar dio i pomogla svojima tim novcima.

Prilaze li ti ljudi sa svojim kratkim filmovima, nekakvim studentskim projektima?

Da, ustvari sam snimila jako puno filmskih vježbi. Tu me Lukas zapravo prvi put i vidio, kako je on tamo mentor. I još uvijek snimam, još uvijek želim snimati te projekte, mislim da su oni super vježba. Na koncu ti se sve svede na to voliš li to raditi ili ne. A ja obožavam set.

Da nisi iz druge upala na Akademiju…

Vjerojatno bih se bavila glazbom, a moguće i da bi propala. Ko zna šta bih radila. Mene zanima jako puno stvari, ali ne da bih se bavila njima. Mene, recimo, sociologija užasno zanima i to mi je bila jedna od opcija. Iskreno, uopće ne razmišljam šta bi da nisam.

Kako si doživjela promjenu sredine, kad si s osamnaest Zadar zamijenila Zagrebom?

Sjajno.  Volim svoj Zadar i tamo je moja obitelj i najbliži prijatelji. Ali to je mala sredina koja je mene ugušila. Volim otići dole, ali moj život je sada u Zagrebu.

U srednjoj školi pisala si o temama koje su dosta društveno bitnije, poput legaliziranja prostitucije. Svećenikova djeca stala su na žulj Crkvi. Šuti obrađuje nasilje u obitelji. Kontroverze ti očito pašu.

Pa da. To me zanima. Voljela bih raditi stvari s kojima se mogu boriti, obrađivati teme o kojima se mora govoriti… To uvijek zvuči patetično, ali je stvarno tako. Ne da mi se raditi uloge radi uloga. Mislim da nisam zato glumica. Hoću pričat’ šta mi se priča, a pod krinkom glume. Na tu neku foru.

Čitaš li negativne recenzije svojih filmova? Čitaš li uopće recenzije?

Sad si me baš uhvatio, baš sam maloprije čitala i iznenadila me količina negativnih komentara. Ne samo za film – za to me nije briga, i pogledalo ga je tristo i nešto ljudi i maknut je s repertoara. Mislim, stavili su ga u dva popodne. Bio je možda u 20 sati na Božić, ali tada nitko ne ide u kino, a ako i ide, ne ide pogledati hrvatski film o toj temi. Mislim da su tu zeznuli stvar, opće ne znam ko, nije me ni briga… Nismo ni išli na veliku gledanost – znali smo kamo idemo i što radimo. Ali iznenadila me količina negativnog stava. Prema temi, prema Noli, prema filmu, općenito prema hrvatskom filmu. Sjećam se kad je Svećenikova djeca bio nominiran za ovu europsku nagradu, i po tome se pljuvalo, i protiv toga su ljudi bili protiv. Tako da sam shvatila da smo mi očito neki stvarno čudan narod, koji ne može oprostiti uspjeh, ne znam kako bih to drugačije rekla. Nije mi jasno čemu toliko negativne energije oko hrvatskog filma.

Izašao je nedavno i članak u kojem se Hana Jušić spominje u kontekstu priležnice filmskih kritičara.

To uopće neću komentirat’. Tako se mi možemo na pivi zajebavat’. A komentari nekih kritičara… Ljudi gledaju tekst o Šuti, piše četiri milijuna kuna i zaključe, aha, to je iz naših džepova uzeto. I ja da se ne bavim ovime i da ne znam kako stoje stvari… A s druge strane, nitko nije reagirao kad se potrošila masa para na referendume, na ulazak u EU i takve stvari. Tu se pak ne diže dovoljna frka jer to tako mora biti.

A da ne pričamo o sportu.

E, upravo tako. I Dinamovim školama i ne znam čemu. Ali bitno da se na kulturu viče.

7

Kao osoba koja je u njemu, kako bi ocijenila hrvatski film u zadnjih desetak godina?

Slažem se da imamo jako dobrih filmova i da imamo jako loših filmova. Drago mi je što se film kod nas, barem mislim, nekako pomakao s mrtve točke. Sad je u Puli bilo, koliko ono filmova, četrnaest? Dvadeset? Uglavnom, jako puno, rekord od bivše Juge… Isto tako, Svećenikova djeca, koji je nadmašio svu gledanost… Sonja i bik… Imamo jako puno filmova i mislim da se ta kultura nekako razvija. Mislim da smo u tom smislu sve bolji i bolji. Ljudi prigovaraju da se većina hrvatskih filmova bavi ratom, a nije istina. I onda se snimi film o obiteljskom nasilju, ni to nije dobro. Onda se snimi romantična komedija Sonja i bik, ali ni to nije dobro. Dakle, mi imamo tu potrebno. Nije istina, miču se stvari s mrtve točke. Ne snimaju se samo ratni filmovi, od ovih na Puli nijedan nije bio takav.

To su i Obrani i zaštiti neutemeljeno prigovarali.

Da! Mislim, Obranu i zaštitu pogledalo je dvije hiljade ljudi. A to je izvrstan film, ne znam kad je napravljen bolji film u Hrvatskoj. Tako da, kvalitetu stvarno ne možemo ocjenjivati prema gledanosti. Kod nas na televiziji još uvijek idu samo i isključivo sapunice, em turske, em naše, jer se jednostavno bez problema prodaju publici. Što ne znači da zato moramo samo to raditi.

Na komentare o golotinji u Šuti, rekla si da ti je lakše ogoliti tijelo nego dušu.

Nemam toliko problem s tim pitanjem, ali imam s odgovorima. Ako je umjetnički opravdano… više mi se povraća od toga. Naravno da ako je umjetnički opravdano da ću se skinut’. Stvarno nemam problem s tim.

Radila si s Brešanom, radila si s Nolom… Nekakva insajderska usporedba?

Brešan mi je sad i profesor. Ista su generacija, a totalno su različiti. S Brešanom sam malo radila, imala sam, ono, jednu veću scenu, tako da ne znam još kako on radi. Ali se nadam da ću imati prilike saznati. Ali bilo mi je super s obojicom. S Lukasom mi je bilo najbolje iskustvo, stvarno je bio predivan, držao je set pod kontrolom, cijeli set je bio ko da sam na odmor išla, a ne na snimanje. (smije se) Bilo je baš jako lijepo, i to kažu ljudi koji su puno puta radili na filmu, a ne samo ja, kojoj je to prvi film. Obično su setovi strka, kaos, žurba, stres, a ovo smo čak i završili ranije, tako da… Stvarno Lukasu svaka čast.

Jedno od pitanja koje sam pripremio bilo je stigneš li uopće u kino otići. S obzirom da sjedimo u Kinu Europa i da ti film počinje za pola sata, rekao bih da stigneš.

Stignem. Mislim, nekad se dogodi, ono, da ne stignem ni jesti od posla. Kad imam slobodnog vremena, nastojim ga kvalitetno provesti. Gledati filmove, ići u kazalište, sve što i obični smrtnici rade. (smije se) A nekad mi se ne da ništa gledati. Kad snimaš film, nekad ti se ne da onda još navečer ići gledati filmove.

Najbolji film svih vremena?

Jooooj… ja sam ti dupla vaga po horoskopu. Dok se ja odlučim… Mogu ti sad reć’ šta sam gledala da mi je bilo odlično. Evo, Adele, koju večeras idem po drugi put gledat’. Stvarno fantastičan film. Super mi je i onaj, jebemti, kako se ono zove…

Gravitacija?

Ne. Ne sviđa mi se. Nije mi dobra Sandra Bullock, totalno mi je neuvjerljiva, i George Clooney, koji odlazi u svemir i priča s njom k’o da na kavu idu. Naprosto ne mogu popušit’ to. Ali sam gledala 12 godina ropstva, isto mi se jako, jako sviđa. Volim i Tarantina, Django mi je super… Sad pričam samo o ovim novijima. I onaj s Hughom Jackmanom, kako se zove…

Prisoners?

Da, taj. Sad sam, inače, sva u Kumu, zato što smo ga na Akademiji radili, pa sam ga sad pogledala jedno deset puta. I mogla bih još pedeset.

To je jedan od onih klasika koje nikad nisam pogledao.

Nisi pogledao Kuma?! (smije se)

Taj dio ću izrezati. Nisam stigao.

To si nađi vremena za taj film. Znaš kako kažu, blago ti se šta ga još nisi pogledao. I onda kad ga pogledaš… ono, vau.

A serije?

Nemam baš živaca za njih. Mislim, zna mi se dogoditi da gledam one užasno glupe serije, poput Seksa i grada. Nekad mi paše maknut’ se od tih europskih dobrih filmova i tako pogledat’ neko američko smeće. Jedino što ne gledam je televizija, to stvarno ne mogu gledati baš ništa.

Puno skidaš preko torrenta, znači? Tvoj stav prema piratizaciji, kao stav umjetnika?

Pa voljela bih da ljudi idu u kino. Ali ako uz ovih 300 ljudi u kinima, još 10.000 njih skine film i pogleda ga – apsolutno. Nemam problem s tim.

Želje za budućnost?

Ja bih baš voljela snimat’ neku akciju, voljela bih da me netko proganja. (ja se smijem) Malo mi je dosta te dramusine, tih jako sporih kadrova… Voljela bih snimiti neki horor. Mislim, dosta se ja zezam kad kažem da bih voljela snimat’ akciju. Mislim da to nisu teme kojima se trenutno trebamo baviti. Ja sam isto za opciju da snimamo nešto šta je aktualno. Mene, recimo, užasno zanima ova priča s malom Antonijom Bilić, s Paravinjom, i te stvari. Oko toga bi se trebali raditi filmovi. Triler, drama… takve me stvari jako zanimaju. U toj priči posebno mi je zanimljiva Antonijina sestra. Sad da previše ne uđem u tu temu, ali ta njena sestra koja se toliko borila i bila u stalnoj vezi s medijima. Da ona nije bila toliko aktivna, pitanje je bi li se za taj slučaj uopće toliko znalo. Toliko je puno nestalih ljudi u Hrvatskoj. Drago mi je da se forsirao taj jedan slučaj, jer je skrenuo pozornost na taj problem o kojem se šuti. Na koncu, i ta pedofilija u Crkvama, ta Crkva mi je užasno zanimljiva tema. A nama se događa da čitamo o tome u novinama – aha, pedofil, svećenik, aha, idemo dalje… Počeli smo uzimati stvari za normalno. Da ponovimo, Hrvati su čudan narod. Nekakav smo neka-voda-nosi narod, za ništa se ne borimo. A ja sam užasno aktivistički nastrojena. I kad su ti prosvjedi oko nečega, užasno malo ljudi izlazi. Svi su nekako postali, ono, tako je, tako živimo, ja ne mogu tu ništa promijenit’. Ta neka pasivnost mi zapravo ide najviše na živce.

1467294_263405330477498_1470370691_n (1)

Planiraš li se vratiti glazbi?

Vratila sam joj se. Svirala sam klavir kao mala, prekinula i upisala Akademiju, nije mi se više dalo vježbati klasiku, iako obožavam klavir i volim klasiku. Nisam više mogla provoditi šest sati sama vježbajući. Ali vratila sam se – pjevam u bendu Jed dva trio. Tj., oni su Jen dva trio, a sa mnom su Tihana Lazović i Jen dva trio. (smije se) Tek smo zapravo krenuli, ali imali smo svirku na premijeri filma. Super su dečki, sviraju jazz, sviramo neke jazz standarde, ali i obrađujemo neke popularnije stvari na nekakav svoj način. To mi je super ispušni ventil i mislim da bez glazbe ne bih mogla živjeti.

Koliku ti ulogu igra Zlatna arena koju su ti dodijelili za najbolju debitanticu?

Pa zapravo, ne igra. Mislim, meni je drago da sam to dobila. Nikome nije bitna nagrada dok je ne dobije. Naravno da sam bila jako sretna jer mi je to prva nagrada za film koji mi je jako drag i u kojem sam prva glavna uloga, i s te strane mi je bilo kao da me netko, ono, super mala, ajmo sad. Neka dobra potvrda da je ovo što sam dosad radila dobro. A dalje, što se tiče posla, to nema nikakve veze. Nagrade ne utječu na apsolutno ništa.

Čuvaš je negdje na polici?

Kod mame i tate u Zadru. Nek’ se oni diče s tim. I zaborave popravne ispite iz matematike. (smije se)

Falabogu, nisi se mogla potpuno poistovjetiti sa svojim likom u Šuti jer nisi imala sličnih osobnih iskustava. Kako si se pripremila?

Puno sam ja istraživala i razgovarala sa ženama koje su slično pretrpjele. Nevezano za samo pripremu, ispričat ću ti što me sad zadnje jako iznenadilo. Na Facebooku imaš onu foru u spremniku za poruke, onaj folder ‘other’. To sam danas išla otvorit’ jer sam tek sad skužila tu opciju i dočekalo me užasno puno poruka, maloprije sam se doma rasplakala. Dobila sam poruku od cure koja je napisala da sam joj jako puno pomogla, da je ona sama bila žrtva nasilja, oca svog, kasnije i dečka, da joj je film promijenio život i da mi je samo to htjela napisati. Nakon svih negativnih komentara ljudi, od kojih neki nisu ni pogledali film, dobijem poruku od žene koja je prošla nešto slično i samim time pohvali film… To mi je zapravo najveći kompliment koji smo i film i ja mogli dobiti. I ove iz Autonomne ženske kuće, s kojima smo isto radili, također su bile dirnute, tako da… To je za mene uspjeh filma. A što se same pripreme i tih stvari tiče, stvarno o tome ne razmišljam i ne znam kako to radim. Zapravo, znam, ali ne znam kako to verbalizirat’. Imam neku svoju pripremu, neku svoju koncentraciju kad dođem na set, koju teško mogu objasniti. Jednostavno nisam taj tip glumca koji puno razmišlja, nekako radim baš po intuiciji.

Misliš li da je opravdano da filmski kritičari vrednuju, kritiziraju djelo bez da su i sami išta proizveli u tom smislu?

Kritika mora biti jako dobro argumentirana. Mora se vidjeti da je to jako dobro istraženo. Nekada pročitam odlične kritike, ali nikad one osobno na mene ne utječu. Ako pročitam lošu kritiku na neku predstavu, to neće utjecati na moje mišljenje dok sama na pogledam. Super je kad se radi o nekakvoj preporuci, nekakvom osvrtu, ali kad netko ispiše svoj stav i popljuje nešto… pffft. Ne znam koliko je netko za to adekvatan.

Što nas vraća na ljudsku prirodu i hrvatsko društvo posebno. Jesi li samo pobjegla iz malog u malo veće selo?

Apsolutno. Ja sam sretna u Zagrebu jer imam svoj krug ljudi i neki svoj put, ali, zapravo, čudan smo mi neki narod. Najbolji lijek za mene je bijeg u umjetnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published.