Špela Čadež: Kroz oči lutkarske animacije

Piše: Terezija Bjelajac

4Nagrada publike na ovogodišnjem Animafestu odletjela je u ruke filmske lutkarice Špele Čadež. Film Boles slovenske autorice odnio je posljednju nagradu 24. svjetskog festivala animiranog filma, a time privukao poveću količinu pozornosti filmskoga svijeta.

Špela akademsku naobrazbu akumulira u rodnoj Ljubljani na „Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje“, i kasnije u Njemačkoj „Kunsthochschule für Medien“ u Kölnu. Za vrijeme njena njemačkog obrazovanja kreirala je svoje prve uratke koji su je učinili poznatom diljem svjetskih festivala, a iza sebe ima već preko 30 nagrada.

Kako i što istovremeno daje esenciju letargije, ali i utjehe u svojim uradcima, upitala sam u ime Filmskih amatera, a Špela odgovara i o stanju u slovenskoj kinematografiji, nagradi ovogodišnjeg Animafesta i dijeli savjete mladim animatorima u usponu.

Vaši likovi melankolični su, sputani neugodom i tjeskobom. Je li to Vaš prijenos slike stvarnoga svijeta? Ili je to Vaš autorski način; da lutka jest jednostavno tu kako bi joj bio udahnut tragični život i time se prikazala određena emocionalna problematika svakodnevnice? 

Kada izaberem priču koju ću ispričati, i kad počnem raditi lutke, radim ih toliko dugo dok se ne upoznam s karakterom koji nosi cijelu priču. Po izobrazbi nisam kipar, tako da do rezultata više dođem ustrajnošću i vremenom. Lutka se mi više stvori u rukama, a ne u glavi. Ako su moji karakteri zaista melankolični, to je zbog činjenice da nikad ne bih snimala priče u kojima je glavnim likovima život nekako složen na dlanu. Volim priče u kojima se junaci trebaju izboriti svakakvim sredstvima za pravo na sreću. I najviše ih volim kad za to trebaju koristiti maštu.

Česti motiv vaših uradaka odnos je muškarca i žene, koji završi svojevrsnim happy endom bez obzira koliko su jedan ili oba protagonista te romantične komedije možda devijantni svojim izgledom ili postupcima. Jeste li pokušali time odaslati poruku da za svakoga postoji određena osoba, bez obzira koliko ljubavno i/ili životno beznadnom se smatra?

Pa možda sam toliko romantična. Ne znam. Bila bih sretna kad bi netko shvatio ovakvu poruku iz mojih filmova. Ako je netko drukčiji ili devijantan, to sigurno ne smije biti razlog da za njega/nju ne postoji neka određena osoba. Možda je bitnije da u nama postoji nada da sretnemo takvu osobu, nego da u stvarnosti postoji. Svakome odnosu treba dodati i malo iluzije da se čini idealnim.

Vaše zadnje djelo, Boles, temelji se na pripovijetci uistinu specifičnog Maksima Gorkog. Je li Vaša inspiracija proizašla iz njegovog životnog aktivizma i borbe, to što je smisao umjetnosti tražio u istini, stvaralačkom radu i afirmaciji čovječnih odnosa među ljudima?

U meni je uvijek postojala želja da napravim film po literarnom predlošku. Dugo sam čitala kratke priče različitih autora. I kad sam pročitala priču “Her Lover” (priča nije prevedena na slovenskom, barem je ja nisam pronašla, tako da sam pročitala samo englesku verziju) Maksima Gorkoga odmah mi se činilo da mogu iz nje napraviti film. Kad smo s koscenaristom Gregorjem Zorcem počeli raditi na scenariju, odmah smo osjetili da priča treba dosta promjena da bi mogla funkcionirati u mediju animiranog filma. Nekako smo htjeli izbjegnuti socijalni angažman poetike Gorkoga. Kao autor, ne usuđujem se donositi  neke moralne prosudbe, to radije ostavim publici. Tako da ne, nikad nisam išla za time što znači uzeti priču nekog kao  što je Maksim Gorki, nego me je privukla samo njegova priča.

2 - Copy

Smatrate li da djelovanjem kao nezavisni animatorski filmski redatelj i producent imate više slobode prilikom stvaranja svojih djela? Biste li bili spremni uplivati u vode dugometražnih animiranih filmova, ili Vam je bolje akumulirati svoju kreativnost i ideje u kraćim filmovima?

Da, kao nezavisni autor i producent sigurno imam puno više slobode. Sve odluke trebam donijeti sama. Nije uvijek lako sama sebi postaviti granice. Razmišljati kao autor i kao producent odjednom nije lako. Srećom imam suradnike koji u jednu ruku razmišljaju totalno autorski, a u drugu potpuno kao producenti. Tako da ja nekako „šetam“ između ta dva pola. To je sloboda, kada je u pitanju malo novca, kratki film, nezavisnost. Kada se okrenem želji za dugometražnim filmom, sve je drugačije. Trebala bih mnogo veću produkciju i u odnosu na to i mnogo više novca. Nezavisni film u Sloveniji trenutačno ima premalu financijsku podršku kada se radi o ideji dugometražnog animiranog filma. Sve moje iskustvo temelji se na nezavisnom radu u filmu, tako da iskreno ne znam kako je raditi pod drugačijim uvjetima. Trenutačno se ne vidim u bilokakvim drugačijim uvjetima rada. Možda nekad u budućnosti.

Od 2004. godine pa do tekuće 2014. primili ste tridesetak nagrada i to poneku daleko od granica našeg kontinenta. Ima li neka koju biste posebno izdvojili, ili koja Vas je možda ponajviše iznenadila?

Svaka je nagrada iznenađenje za sebe. Kada šaljem film na neki festival nikad ne očekujem nagradu. Želim samo da festival prihvati film u svoj program i da ga pogleda što više ljudi. Teško mogu izdvojiti nagradu koja me je ponajviše iznenadila, ali među njima sigurno ima mjesta za „Nagradu publike“ koju je primio moj film na Animafestu u Zagrebu 2014. Kada film nije bio izabran u natjecateljski program bila sam malo razočarana, jer mi je nekako stalo da se film prikazuje u tom programu u našem susjedstvu. A onda poslije toga, „Nagrada publike“ i to filmu koji nije bio izabran u glavni program. To je za mene bilo jedno od najljepših iznenađenja!

2

Od same ideje do realizacije, koliko Vam vremenski treba? Imate li neku konstantu vremensku u radu, mjerljivu po minutaži samog projekta, ili Vam je svaka ideja i njen produkt zahtijevala drugačije?

Koliko vremena trebam za realizaciju nekog projekta zavisi od projekta samog. Najbitnije je da imaš mogućnosti, da si uzmeš toliko vremena koliko ga traži ideja koju si odlučio realizirati. Za film nikad nije dobro kad ideš u potragu za nekim kraćim putem. Kada se radi o animiranom filmu sve ide tako sporo, pa je bolje ne raditi ga ako nemaš strpljenja. Kako ide vrijeme u produkciji animiranog filma teško je objasniti laički. Meni osobno vrijeme leti kad je u pitanju produkcija, izrada lutaka, scenografije, snimanja. Ali kada treba potražiti ideju koja te vuče kroz cijelu produkciju, tada vrijeme nekako stane.

Što slijedi sad, kad ste zagolicali zvijezde i nebo animacije? Nastavljate li punom parom, je li neka nova ideja u procesu realizacije, ili slijedi odmor?

Voljela bih reći da je Boles sada iza mene, ali to nije istina. Još uvijek treba puno rada u smislu promocije i distribucije. S obzirom da sve to radim sama, vjerujte da je to punovremeni posao. Istovremeno počinjem s novim projektom za koji trenutno tražim studio za snimanje. Ako će pregovori s gradskom općinom Ljubljane krenuti u pravom smjeru, rado bih počela snimati u jesen. Ovoga puta radit ću u drugačijoj tehnici, tako da se veselim novim izazovima.

Što Vas je držalo da ne odustanete u najtežim trenucima kao mladu animatoricu? Imate li kakvu poruku mladim animatorima koji su sada na svom putu samoostvarenja, ali se često popikavaju preko kojekakvih komplikacija, koje se ponekad čine nepremostivima?

Meni osobno veoma je važno da oko sebe skupim prave ljude. Tako da u trenucima kad ne ide lako gurnemo jedan drugog. Animacija je u biti usamljen posao, a ja ipak volim raditi s ljudima. Tako da se nekako timski izmičem problemima.

Malo se čudno osjećam, da već trebam davati savjete, iako sam tek napravila svoj prvi samostalni rad poslije akademije. Ali svejedno, najbitnijim mi se čini da u radu uživaš i da biraš teme koje su ti bliske i da si prema njima iskren.

Leave a Reply

Your email address will not be published.