S pobjednikom Venecije: Gianfranco Rosi

Piše: Jelena Djurdjic

19. Festival autorskog filma u Beogradu večeras otvara pobjednik Mostre, Gianfranco Rosi, i osobno i filmom. Ne da je uzeo Zlatnog lava nego ga je pokupio dokumentarcem, Sveti GRA, ostvarenjem o svom gradu. Naslov se odnosi na obilaznicu, prsten, oko Rima (Grande Raccordo Anulare), a aluzija je i igra riječi kojom se asocira na Sveti gral. Rosi je proveo dvije godine u kombiju, na putu, I snimao i intervjuirao. Filmove pravi sam, jer je tako u mogućnosti – misli da svakim drugim pristupom gubi. Postao je poznat 2008. godine, kada svojim prvim dugometražnim dokumentarcem Below Sea Level pobjeđuje u programskoj selekciji Horizonti (Mostra). Ljubazno i strpljivo odgovara na naših par pitanja, nakon jednosatne konferencije.

2

Kažete da ste dvije godine radili terenski na ovom filmu.

Da, želio sam se dobro upoznati s prostorom u kojem snimam. Ovo mjesto je dugo 25 kilometara, i tu živi preko tri milijuna ljudi. Živi i radi. I to je novi centar Rima, a istovremeno i njegova margina. To je mjesto simbol gubljenja identiteta. Taj saturnov prsten, koji je Fellini spominjao, skoro da mi je više bio u glavi nego u stvarnosti. Želio sam da GRA bude moj, da znam svaki njegov dio, da otkrijem priče koje su iza betona i asfalta, da stvorim svoj jezik. Pokušao sam otkriti njegovu misteriju, ali već sam vam rekao, mislim da nisam uspio. Ovo je i u tom smislu film bez početka i kraja.

Kako ste znali da je posao završen, kada ste znali da ste dobili istinu? Kako ste stali?

Intimno znate da je posao završen kada pokažete u filmu stvari otvoreno, sve ono što je važno, esencijalno. Zatim, bitan je momenat kada osjetite, opet intimno i intuitivno, da vam je prostor koji je postojao, i bio prazan, sada ispunjen. I onda imate montažu, a u montaži je sve moguće. Tisuću kombinacija, a samo je jedna prava i istinita. I onda je vi pronalazite. Uvijek kažem da je montirati kao rješavati Rubikovu kocku, mnoštvo kombinacija… Treba pronaći pravi kut, emocije dobro odmjeriti…

… jeste li onda montirali i tijekom snimanja…?

Da, da. Obično ne radim tako, ali s ovim filmom bilo je drugačije. I zbog produciranja sam morao a i svidjelo mi se. Bio je to ‘work in progress’.

Kako ste pronašli svoje junake? Je li bilo mnogo intervjua, ili…?

Ne, nisu postojali intervjui, bila su to pronalaženja. Nekolicinu njih sam dobio od Bassetija (Nicolo Bassetti, pejzažni arhitekta od kojeg potječe ideja za film), neke od njih sam sam pronašao dok sam lutao naokolo.

Jeste li imali plan – koga želite, koju priču? Koji su bili kriteriji?

Nekada postoji plan, nekada se samo pustite. Recimo, želio sam imati nekog tko bi bio vezan za rad u hitnoj pomoći. I onda sam pričao s par ljudi dok nisam pronašao Roberta s kojim je nešto samo kliknulo i znao sam da je to on.

Svi oni su jaki karakteri, i mahom stariji ljudi, koji imaju integritet, razvijenu ličnost… Niste radili s djecom ili tinejdžerima.

Tako je. To su ljudi koji imaju izuzetno snažan identitet a istovremeno i poetski način izražavanja. Svi oni imaju vrlo snažan osjećaj povezanosti s prošlošću, dok mladi ljudi imaju snažan osjećaj povezanosti sa sadašnjošću. A i shvatio sam da, dok snimam mlade ljude, ja im i sudim stalno, dok sam s ovima mogao ići dalje, ići na neko drugo mjesto o kojem govore.

5

Jeste li im pomagali da formuliraju svoje priče?

Ne. Priče su autentične, njihove, onako kako su ih pričali meni takve su i u filmu. Čekao sam ih. Pomogao sam im da se postave u pravo raspoloženje, kako bi ispričali ono što žele. Provodio sam mnogo vemena s njima, kompresirao, upijao i zatim birao pravi trenutak za snimanje. Naprimjer, s palmologom, tipom koji proučava palme, bukvalno sam se družio dvije godine, provodili smo mnogo vremena zajedno. Međutim nisam ništa uspijevao snimiti. Nisam znao kako da to snimim. Nisam znao gdje da postavim kameru. I onda me je on pozvao jednog dana da se družimo s njegovom bubom. Proveo sam cijeli dan s njim. Kada je zalazilo sunce, vidio sam da je došao trenutak za snimanje. Stavio sam mikrofon tamo, u onu palmu, sjećate se zvukova, i onda je on počeo govoriti. Vidio sam da je to njegova priča. Dakle, snimao sam jako malo s njim, možda samo dvadesetak minuta, ali smo proveli jako puno vremena zajedno, što mi je vjerojatno pomoglo da uhvatim taj momenat.

Rekli ste da je za vas svaki film drugačiji, pravite pauze između snimanja, čekate impuls i ideju. Znate li što je sledeće?

Da, svaki film za mene je i prvi i poslednji. Nikada ne pravim planove. Volim se zaljubiti u nešto. Volim susret. Kao kad tražite savršenu ljubav.

Čula sam da u narednom periodu planirate predavati, a maloprije ste rekli da su Vas zvali i s Kustendorfa. Tamo se organiziraju radionice, što možemo očekivati?

Da, prije početka ove konferencije sam dobio mail od njih i, da, idem tamo. Sviđa mi se taj koncept i što je on uradio, Kusturica je sinonim za filmsku umjetnost, ali još uvijek ne znam što ću i kako tamo raditi – tek što sam im rekao da mogu, još ništa ne znam.

I tada će padati snijeg, znate. (Pada danas, padao je i kada je bio ovdje prije par godina na festivalu 7 veličanstvenih – to je prva stvar koju nam je zimogrožljivo rekao.)

Da, svjestan sam toga (smijeh).

Gianfranco Rosi

Spomenuli ste da ste u posljednjih par godina odgledali samo par filmova. Ne dopada Vam se ponuda?

Putujem dosta po festivalima i onda tu i gledam filmove i to je to. To volim. Ali nisam opsjednut filmovima, to sam želio reći. Nemam ni vremena zapravo jer sam stalno u pokretu.

Vaše gostovanje ovdje – je li korak dalje u promociji filma i privlačenju publike? U Beogradu autorski filmovi nisu na svakodnevnom repertoaru, o dokumentarcima da ne govorim

Snimite film, nađete distributere, pričate o filmu, branite ga. U Italiji je ovaj film zaradio preko milijun eura, 1,3 čini mi se. Nisam očekivao to, nisam ništa očekivao. Nisam očekivao toliko publike. Nisam očekivao da ću uopće biti pozvan na festival. Nisam očekivao da ću pobijediti na Veneciji. Bilo je to iznenađenje. Dobro iznenađenje (smijeh).

Što Vam je gospodin Bertolucci rekao kada ste se, nakon festivala, sreli u tom vlaku? (Bernardo je bio u žiriju ove godine, a u vlaku ih je spojio kondukter koji ih je obojicu prepoznao.)

Hmmm. Rekao mi je da su to bile oči San Francesca (Franjo Asiški). Pitao sam što mu to znači, a on je rekao ‘bez osuđivanja’.

Jedan komentar za “S pobjednikom Venecije: Gianfranco Rosi

Leave a Reply

Your email address will not be published.