Rok Biček: ‘Dok postoji filmska kritika, možemo se nadati da još uvijek ima i filmske kulture’

Piše: Marko Stojiljković

U Sloveniji se dosta govorilo o filmu Razredni neprijatelj, koji ovih dana možete pogledati na Zagreb Film Festivalu, i njegovom neočekivanom uspjehu na Tjednu kritike u Veneciji. U pitanju je film na čvrstoj osnovi, promišljen i inteligentan, iza kojeg stoji očigledno samosvjestan i izgrađen autor. Zato čudi činjenica da je ovako moćan film zapravo prvi dugometražni uradak Roka Bičeka po scenariju koji je napisao zajedno s Janezom Lapajneom i Nejcom Gazvodom, već zapaženim slovenskim filmašima. O njegovom prvijencu, slovenskom filmu i filmu općenito razgovarali smo na kavi (pljuge su u Sloveniji protjerane iz zatvorenih prostorija) u nekadašnjem kultnom kinu Šiška, sada poznatom kulturnom centru gdje padaju opasne svirke.

9

Razrednog neprijatelja sam pogledao na Festu i učinio mi se kao emotivni vrhunac festivala, možda iz jedne moje perspektive, jer sam upoznat sa Slovenijom i slovenskom kinematografijom, ali sama priča filma jako je potresna. Je li film snimljen po istinitom događaju?
Da, snimljen je po stvarnim događajima, s tim da je od neke točke stvar dodatno zaoštrena. Rekao bih da je razlika između stvarnih događaja i scenarija (napisao sam ga zajedno sa svojim školskim drugovima Nejcom Gazvodom i Janezom Lapajneom) u tome da smo u filmu učenički bunt usmjerili na jednog profesora, dok je u stvarnosti on bio usmjeren protiv cijele škole i svih profesora. U krajnjoj liniji, protiv cijelog školskog sistema. S druge strane, situacije i postupci tog pobunjenog razreda koje su opisane u filmu su iste, prekopirane iz stvarnih događaja, samo posložene tako da to odgovara filmu. S glavnim akterima stvarne srednjoškolske pobune u Novom Mestu sam obavio intervjue pred početak pisanja scenarija. Njihova sjećanja poslužila su kao osnova za naš film.

To se dogodilo prije 12-13 godina. Ti si tada bio na Akademiji ili si još uvijek bio gimnazijalac?
Ne, ja sam tad bio u prvom razredu gimnazije u Novom Mestu. Tada se učenica trećeg razreda ubila. Nejc i ja smo tada obojica bili u gimnaziji, i vidjeli smo svojim očima one svijeće na hodniku, i čuli radijsku emisiju na školskom radiju. Ali nismo znali što se događalo unutar tog razreda. Kada smo se odlučili da priču prenesemo na platno, napravili smo te intervjue da bismo saznali što se tu događalo iz prve ruke, od samih sudionika pobune. Detalj sa štreberom Primožem koji hoće pisati test (zato što se pripremio) je stvaran da stvarniji ne može biti. I druge stvari koje su se stvarno dogodile upotrijebili smo u filmu.

Jesu li likovi učenika u filmu nekakvi “stand-ins”, arhetipi za suvremeno slovensko društvo? Recimo kod lika Špele sam primijetio dosta logičkih i ideoloških nedosljednosti. Jesu li to greške u kontinuitetu?
Špela je kontradiktorna i ne zna kamo bi se dala, ali je zato glasna i želi sudjelovati. Ona je prva i najglasnija kada profesora etiketira kao “jebenog nacista”, a sama nosi nacističke simbole. Uostalom, nisu li i odrasli ultra-desničari, a ne samo mladi, kontradiktorni? Kod njih se često dogodi da određena stajališta zagovaraju, ali ih istovremeno ruše drugim stajalištima koja također zagovaraju. Prejednostavno bi bilo reći da smo nju zamislili kao shizofrenu i na taj je način opravdati, ali istina je da mladi ljudi često lutaju od ekstrema do ekstrema i neka to bude opravdanje za Špelu.

2 - Copy

Srednja škola je osjetljiv period u životu. Mnogo toga se u to doba događa. Može se reći da je to prvi sudar mlade individue s pojmom sistema. Jesu li srednjoškolci uopće sposobni razumjeti sistem? Poznaju li ga uopće? Poznaju li samo svoja prava, a ne i obaveze? I što radi društvo s tim momcima i djevojkama koji odrastaju?
Srednja škola je jedna sasvim nova etapa u životu pojedinca. Nov pojam je taj sistem koji si spomenuo. Sada sam se sjetio jednog razmišljanja koje je u Ekranu (slovenska revija o filmu) napisao autor i pedagog Dušan Merc. On je rekao da je Razredni neprijatelj značajan film kao svjedok historije, jer nije siguran bi li se mladi danas na taj način pobunili. S jedne strane, mlad čovjek ima potrebu pobuniti se, dok s druge strane danas svi gledaju samo svoje dupe i teško da bi se odlučili na zajedničku pobunu.

Možda pobuna više nije moguća zato što više nema profesora kao što je u filmu Robert Zupan?
Takvih profesora ima još uvijek. Ja sam imao takvog profesora.

Dobro, to je bilo u našoj generaciji. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, i na širem planu i u okviru pedagogije. Došle su nove metode, ustalila se drugačija praksa, čak je i kućni odgoj drugačiji.
Slažem se, ali se ipak nadam da ima još uvijek strogih profesora “starog kova”, kakav je profesor Zupan u filmu. S jedne strane, on je prikazan kao hladan i rigidan, ponekad čak i zloban, ali s druge strane on tim učenicima nudi mnogo toga pozitivnog. Samo, pitanje je jesu li oni sposobni to shvatiti. Ja sam imao takvo iskustvo sa svojim profesorom matematike, imao sam noćne more zbog njega. Danas ga nevjerojatno cijenim zbog toga što mi je dao, što me naučio o životu. Matematiku možda nisam naučio, ali su mi te životne lekcije koje mi je on dao ostale za cijeli život, iako ih tada možda nisam shvaćao. U tom smislu sličan je profesoru Zupanu, problematična je njegova metodika podučavanja, neprimjerena toj mlađoj generaciji, odbija je. Umjesto da svi napravimo po nekoliko koraka jedni prema drugima, da se negdje nađemo, mi se sve više sklanjamo svaki na svoju stranu.

Veoma je značajna ona situacija u kojoj se učini da su učenici konačno pobijedili, da su porazili profesora, da su nešto dobili. Kada pobijede, kada misle da su pobijedili, oni se odmah okreću jedan protiv drugog. Revolucija jede svoju djecu.
Upravo to. To se događa otkako postoje revolucije. Nevjerojatno je to kako se obrazac nikada ne mijenja. Recimo, kada su se dogodile one demonstracije pretprošle zime po Sloveniji, sve je mirisalo da će se nešto promijeniti u slovenskom društvu. Ali ako si imao imalo historijskog pamćenja, znao si da se to neće dogoditi.

bicek - primorski.it

Beogradski novinar, književni, kazališni i filmski kritičar Teofil Pančić skrenuo mi je pažnju na predstavu pod istim imenom, Razredni neprijatelj, koja je u njegovoj mladosti, prije tridesetak godina, igrala u Ljubljani. Ima li to neke veze s filmom?
U pitanju je originalno engleski tekst Nigela Williamsa. Slovensku verziju režirao je Vito Taufer i predstava je bila veliki hit po cijeloj Jugoslaviji. U Sloveniji je ostala u nekoj kolektivnoj memoriji i studenti je često postavljaju za svoju diplomsku predstavu. Zanimljivo je da je godinu dana prije nego što je naš film izašao predstava bila ponovo postavljena u Ljubljani u Mladinskom gledališču u režiji Boruta Šeparovića . Osim naslova i činjenice da se događa u razredu nema puno veze s filmom. Istina je da je uhvatila duh vremena i tu borbu protiv sistema, kako u tadašnjoj Britaniji, tako i u Jugoslaviji. Ti pankeri u jednoj i drugoj predstavi borili su se protiv sistema, ali su u pitanju dva različita sistema. Film nema veze ni s jednim od njih.

Kako ti se čini, događaju li se često samoubistva srednjoškolaca? Je li to česta pojava danas? Je li i ranije bilo toga? Jesu li srednjoškolci osjetljiviji od drugih?
Sigurno da postoji nekakva statistika na tu temu, ali ja te brojke ne poznajem. Od slučaja koji je inspirirao film do početka rada na filmu kroz maglu se sjećam još dva samoubojstva srednjoškolaca. Kada sam počeo raditi na filmu, čuo sam za još tri slučaja, ali sam tada vjerojatno pozornije pratio vijesti tog tipa.

Sjećam se svojih gimnazijskih dana u Beogradu, i distinktivno se sjećam da se svake godine barem po jedan maturant ubio. Kad god bi se takav slučaj dogodio, narednih nekoliko dana bi o tome pisala štampa, pravile bi se analize, televizijski specijali, da bi poslije bilo “nikom ništa”, život bi nastavio teći dalje.
U našoj školi sve se vratilo u “normalu” nakon dva tjedna. To je i značenje one “dreamy” scene na kraju filma, kada duh pokojne Sabine šeta među maturantima na ekskurziji, a taj duh više nitko ne osjeća. Tako smo htjeli zaključiti film. Ona je bila neprimjetna, skoro nevidljiva i dok je bila živa. Daša Cupevski je i izabrana za tu ulogu zbog svoje nenametljivosti, skoro neprimjetnosti na audiciji.

Nisu primjećivali nju, ali su iskoristili njenu smrt. Što im je ona značila? Je li bila heroj ili žrtva?
Profesor Zupan se jedini potrudio da je upozna i jedini ju je razumio. Uostalom, on je za nju rekao da je ona jedina bila spremna donijeti odluku. Njezina odluka bila je da se ubije, drugi su samo reagirali. Problem s današnjom mladom generacijom je to da se ne zna odlučiti, da teško donosi odluke.

Previše izbora, previše slobode ili…?
Možda, možda ne. Primjećujem isto kod sebe. Ne mogu se tek tako odlučiti. Pa ni kad imam samo dva izbora.

bicek - times.si

Filmovi smješteni u školu i razred su nekakav podžanr. U posljednje vrijeme bilo je nekoliko takvih ozbiljnih filmova, kao što su francuski Entre les murs ili američki Detachment. Ranije su bili popularni eksploatacijski filmovi poput Substitute ili Dangerous Minds. Koliko su ti filmovi utjecali na Razrednog neprijatelja?
Entre les murs je od početka bio u neku ruku breme, jer nije lako napraviti takav film nekoliko godina nakon kanskog pobjednika, koji se cijeli događa u školi i u razredu. Kada smo u glavi raščistili da je naš film potpuno druge tematike, taj je problem u glavi nestao. Istina je da sam taj film puštao svojim mladim glumcima dok smo probali za naš film. Htio sam im pokazati kako mladi njihove generacije glume na jedan drugi način od toga kako su oni naviknuti. Rekao sam im: “Ako su oni napravili to, možete i vi nešto napravite nešto u tom smjeru”. Dakle, utjecao je u smislu glume, donekle i estetike, poslužio je kao nekakva referenca, ali Razredni neprijatelj ide u nekom drugom smjeru.

Razredni neprijatelj imao je premijeru u Veneciji, nagrađen je na Tjednu kritike, imao je uspješnu festivalsku i kinoturneju. Prije nekoliko godina film Slovenka Damjana Kozolea bio je festivalski hit. Petlov doručak bio je veliki kinohit i primijećen je u regiji, Jan Cvitković i ekipa s Od groba do groba isto tako. Možemo li govoriti o nekom novom valu slovenskog filma, iako ste vi autori različitih generacija i senzibiliteta? Naprosto, ima puno odličnih slovenskih filmova u posljednjih nekoliko godina.
Negdje od kraja 90-ih godina traje ta renesansa, ali pun zamah hvata u novom milenijumu. U leru, Kruh i mleko, Šelestenje, Ruševine, Od groba do groba… Ti su filmovi razbili predrasudu da je slovenski jezik tvrd i nefilmski, da su glumci drveni ako govore slovenskim jezikom. Dugo godina vladalo je to uvjerenje. Ti su filmovi to razbili. Sada se govori o novom valu, o autorima generacije kojoj ja pripadam, ali taj se val uhvatio dosta ranije. Mi smo kao srednjoškolci išli gledati te tada nove slovenske filmove.

Što je uopće slovenski film?
“Slovenski film” kao žanr više ne postoji, to je jedna etiketa koju su nalijepili, po meni, tamo negdje 80-ih za filmove na slovenskom jeziku.

Je li jezik jedina zajednička stavka tim filmovima, ili su i tematski i estetski bliski?
Možda nenamjerno, ali ta etiketa je podrazumijevala neke teške, depresivne drame u kojima se malo govori, a ako se uopće govori, onda se govori drveno, kruto.

Dakle, novi val je nešto što traje već neko vrijeme.
Da, i treba ga održati. Autora imamo, glumaca imamo, ali onda dolazimo do financija. Nadam se da će se prekinuti trend da sredstva za film u Sloveniji padaju iz godine u godinu.

Čak i kad filmovi ostvaruju uspjehe na relevantnim festivalima?
Kriza je super izgovor da se režu davanja na svim područjima. A kultura je nekako uvijek prva na redu za rezove. U okviru kulture se ne reže jednako, nego film najviše gubi.

bicek - mladina.si

Je li film u Sloveniji isključivo državni posao? Primijetio sam da postoji kakva-takva indie scena.
To je malo svježija priča, ima u posljednje vrijeme nekoliko naslova koji su snimljeni bez financiranja od strane Filmskog centra. Donedavno je to bilo preskupo i neisplativo, za svaki je film trebalo raditi kopiju na filmskoj traci, a to je preskup poduhvat. Tehnika koja je danas nadohvat ruke nudi svima nama, da financiranje ne smije biti izgovor da ne napraviš film ali u istom dahu kažem, da to ne smije biti razlog da se sredstva smanjuju. Ako želimo napredovati trebamo snimati više. I to bi morao biti cilj Ministarstva kulture, koje bi kao trebalo podržavati film kao umjetnost.

Postoji neki trend kod festivalskih žirija i kod kritike da forsiraju male, komorne, nespektakularne filmove. Takvi filmovi pomalo dobivaju i svoju publiku. Recimo, meni je sjajan primjer za to rumunjska kinematografija, koja je do prije nekoliko godina bila potpuno nepoznata auditorijumu izvan matične zemlje…
To je na međunarodnoj sceni počelo s Mungiuom i 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana. Taj je film na mene jako utjecao, ne znam koliko sam ga puta išao gledati. Recimo da je to bilo triput na tjedan. Na mene je ostavio ogroman dojam jer mi je pokazao da se filmovi mogu raditi na drugačiji način, otvorio mi je oči. Osvojile su me kadar-sekvence toliko da sam sve svoje studentske filmove snimio u kadar-sekvencama. Ono što je za rumunjsku kinematografiju posebno zanimljivo je da je to trend koji se nastavlja i traje već deset godina. Ne znam je li u pitanju povoljan zakon ili politika njihovih akademija, ali vidi se da se tamo radi sistematično i planski, da to nije bio meteor koji proletio, nego da je tamo sve posljedica sistemskog rada.

Inače gledaš puno filmova?
Premalo. Kada sam pripremao i snimao Razrednog neprijatelja, nisam ništa pogledao u kinu. Dok sam studirao, išao sam triput na tjedan u kinoteku. U posljednje vrijeme nema pravila, ponekad idem često, ponekad se dogodi da cijeli mjesec ne odem u kino.

A kućni formati, DVD i slično?
Rijetko. Ne volim gledati filmove na malom ekranu. Pogledam kad nešto moram pogledati, a nemam vremena ići u kino ili se to uopće ne daje u kinu. Inače izbegavam male ekrane jer znam koja se razlika u formatima osjeti na mom filmu kada ga gledam na monitoru ili na platnu. Veliko platno je veliko platno i želim gledati filmove u onom obliku u kojem mi ga je redatelj namijenio. Evo jednog blesavog primjera: mi smo se jako potrudili oko škripe parketa u Razrednom neprijatelju, tako da tišina postaje još tiša u nekim ključnim momentima. Tako nešto ne možeš čuti kod kuće na zvučnicima od laptopa.  Film je za kino i ništa drugo. Kao što slike gledaš u muzejima i galerijama, a ne preko telefona. Kako bi izgledala Mona Lisa na telefonu? Ideš u Louvre i pogledaš tamo, pa još čekaš tri sata u redu. To ide jedno s drugim.

Što misliš, postoji li uopće više ozbiljna filmska kritika?
U Sloveniji ima šačica kritičara, neki su poznatiji, neki su manje poznati. Ako ih pratiš, već ćeš znati što će napisati o nekom filmu, jasno su postavili svoj ukus. Moje mišljenje je da svaki kritičar sa svojom kritikom više kaže sam o sebi nego o filmu. Isto vrijedi i za festivalske žirije. Kritika je svakako važan dio filmske kulture, ne da vrednuje nešto, jer je vrednovanje u konačnici prepušteno gledatelju. Značajnije je to da kritika potiče kritičko razmišljanje o filmu. Dokle bude postojala kritika, dotle se možemo nadati da još uvijek ima filmske kulture. S kritikom znaš da je poslije filma netko o njemu još razmišljao, a to je i namjera filmskog stvaratelja, da gledatelj ponese netko iskustvo sa sobom iz dvorane. Pa neka je to iskustvo samo za par dana.

Tako kao Inception?
Da, može se tako reći.

…………………………………………….

Fotografije: FAK.hr, mladina.si, primorski.it, times.si

Leave a Reply

Your email address will not be published.