Rade Šerbedžija

Piše: Sven Mikulec

Izbjeglištvo, kad duže godina potraje, postaje tvoj novi oblik života. Zaraza od koje se više ne možeš nikada izliječiti.

Rade Šerbedžija nije čovjek do kojeg je lako doći, to vam mogu odmah reći. Bilo je trenutaka kad mi se činilo da je od potencijalno zanimljivog intervjua bolje dići ruke, nego nastaviti jadnoga čovjeka tlačiti svojim pozivima, naganjajući ga diljem kugle zemaljske, od Rijeke do Pariza, od Istanbula do L.A.-a. I dok su se paralelno smanjivale vanjske temperature, pare na mom mobitelu i vjera da ću na kraju uspjeti prozboriti koju riječ s najslavnijim holivudskim djelatnikom s ovih prostora, ali i glumcem koji se itekako dokazao na domaćoj sceni prije bijega u bolji život, bio sam toliko očajan da sam ozbiljno razmišljao o tome da priđem Angelini Jolie, koja uskoro stiže u Zagreb, i od srca je zamolim da ubaci za mene koju dobru riječ i sredi intervju s Radom, čovjekom do kojeg je nemoguće doći. Za povlačenjem veza ipak neće biti potrebe – gospodin Šerbedžija putem telefonske veze konačno me ugostio u svome riječkom domu i iznenađujuće pristupačno i opušteno otvorio svoju dušu našem filmskom portalu kojem je, nakon desetak poziva, uspio zapamtiti ime kao „svak svoj film“…

Pisali ste koliko je važno za glumca da se konstantno umnožava, da nikako ne smije dopustiti da ga jedna stvar (uloga) odredi. Leži li u tome uvjerenju uzok vaše šarolike umjetničke angažiranosti? Glumac, pjesnik, pisac, pjevač… Pa i profesor.

Nije to recept, znate. To je, kako da kažem, individualno osjećanje svakog čovjeka koji se bavi umjetnošću. Sad ćemo odmah navesti, po meni, najboljeg kazališnog glumca ikada. Ili da kažem jednog od najboljih, da se ne uvrijede neki drugi, isto tako vrsni i veliki glumci na ovim prostorima. To je za mene Pero Kvrgić. On je na neki način ostao samo kazališni glumac, vrlo male izlete imao je u filmu ili televiziji, ali je uglavnom ostao prije svega kazališni glumac. To je njegov mir, to je njegova energija, njegova koncentracija, i tako on voli najviše. Također, ima mnogo glumaca, pa i ja, koji su pisali pjesme, objavljivali knjige… Pero Kvrgić je i u tome, moram vam reći sa sigurnošću, jedan od najboljih, najliterarnijih među glumcima. Briljantnog stila, fantastičnog talenta za pisanje, ali nije napisao knjigu. Želim reći, svatko to radi na osnovu neke svoje osobne koncentracije. Ja sam, recimo, osim kazališne i filmske umjetnosti kojima sam se bavio, imao još jednu strasnu stvar. A moram reći, imao ju je i Pero Kvrgić, a to je nogomet (smije se). On je igrao s nama dečkima nogomet, a imao je tada blizu šezdeset godina, briljantan je bio u svakom pogledu. Nogomet je za mene bila jedna prava strast. I ponekad sam se pitao… Bio sam talentiran nogometaš, igrao sam i poslije mali nogomet u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama, kad sam još uvijek bio snažan i jak. Igrao sam za Tiffany, jednu od najboljih malonogometnih momčadi s ovih prostora. Vrlo smo visoko kotirali, mnoge turnire osvajali širom Jugoslavije. Tako da je nogomet jedna od mojih najvećih strasti, gotovo je bila veća strast nego za kazalište (smije se), pa igrao sam ga šest puta tjedno!

Osvrnimo se nakratko i na vašu glazbenu karijeru. Uz sve obveze i angažiranosti, otkud motivacija da pjevate? Što pronalazite u koncertima, a da u teatru ili na ekranu ne možete u dovoljnoj mjeri dobiti?

Ja sam bio koncentriran na kazalište i film, a povremeno sam pisao pjesme. Kad su se te pjesme nakupile, moj prijatelj Igor Mandić pročitao ih je, rekao da su to dobre pjesme, i nagovorio me da ih objavim, napravio mi i predgovor, a onda sam objavio tu prvu knjigu pjesama. Tada se nisam bavio mnogo muzikom, jedino sam kao gost nastupao na koncertima Arsena Dedića. I to je bila sva moja veza s tom vrstom umjetnosti. Gledajte, moj, kako da kažem, muzički talent je u zadnje vrijeme mnogo narastao, čak je narastao do toga da smo za prošli album Miroslav Tadić i ja dobili Porina za najbolji album zabavne muzike u Hrvatskoj, „Ponekad dolazim, ponekad odlazim“ se zove. To je, dakle, sazrelo i nastalo i doseglo neki vrlo visoki profesionalni nivo, i to ja vidim i sada u načinu svog izvođenja na koncertima, i kako to publika prima i kako sam se izvještio u tome. Ali to je nastalo, vidite, u onom trenutku kad sam se prestao baviti teatrom. To je ’91. godina, kad je rat proharao ovim prostorima, i kad sam se maknuo iz ovog pakla u London i tada sam u nedostatku kontakta s publikom počeo pisati muziku, šansone, antiratne pjesme, socijalne pjesme, ljubavne… I onda sam počeo dolaziti pred svoju publiku da im se obratim kao glumac,a muzika je bila jedina šansa da budem sam na pozornici a da ne budem dosadan (smije se). Pa ne mogu im više govoriti Krležin „Moj obračun s njima“, koji sam govorio preko dvije hiljade puta. Tada sam odlučio da se bavim muzikom i do danas je to zaista postala jedna strast u meni.

Ima mnogo glumaca koji slikaju, na primjer, i to dobro. Što se tiče osnovne crte umjetničke, kod mene je to nekada bio najizrazitiji teatar, a sada je to film. Iako sam odigrao uloge u mnogim filmovima i televizijskim serijama, i općenito bio među poznatijim licima u tom poslu, bio sam uglavnom teatarski, a tek onda filmski glumac. Obožavao sam teatar, to je bila moja najveća strast. Tek kasnije, rekao bih s Prije kiše, u meni je sazrela nekakva ljubav za film. I odonda uživam u njemu. Ja sam zaljubljenik u film i za mene ništa nije toliko intenzivno umjetnički i toliko uzbudljivo kao kad u nekom dobrom filmu, u dobroj ulozi koju imam, snimam krupni kadar. To je vrhunac glumačke umjetnosti na filmu – znati odigrati krupni kadar.

Pjevanje je bila sporedna stvar sve do momenta dok, kao glumac, nisam umro u svom jeziku, u teatru. A onda sam pjevao stalno… U tim izbjegličkim samoćama i tugama, pjesma me je podizala, liječila nostalgiju.

Na stranici „Ulyssesa“ stoji da je putovanje jedan od načina nemirenja s neminovnom sudbinom. Putujete li vi zato tako često?

Da vam kažem jednu stvar, ja najradije ne bih putovao, jer imam jedno veliko sidro u mom životu. To je moja familija. Jedna sretna familija, koju trebam svaki dan, i ja to znam. Ali zbog takvih stvari, kao što je moj život i što sam u takvoj situaciji da moram nastaviti dalje tim tempom i s takvom znatiželjom, moram putovati jer je to jednostavno moja neminovnost. Jer ako snimam film… Kao što, recimo, sada već četiri mjeseca snimam Taken 2. Snimali smo u Istanbulu, pa u Parizu, pa u L.A.-u, pa opet Parizu, i sad ga završavam konačno 9. veljače. U tom smislu, ta putovanja u meni jesu neki izazov i opet sreća, i volim putovati. U našem je filmskom biznisu vrlo bitno, ako si u poziciji da igraš u tim stranim filmovima, da se ne bojiš letenja. A ja se ne bojim, kad uzletim – meni je divno. Dignem se nad zemlju, letim kroz oblake, i znam da idem negdje i zašto tamo idem i osjećaj je super.

Biranim… ma što biranim, oduševljenim riječima govorili ste o dva mjeseca privilegije druženja s Kubrickom (tijekom snimanja majstorovog posljednjeg filma, Oči širom zatvorene). Što je kod njega bilo toliko fascinantno, po čemu se razlikovao od ostalih odličnih redatelja s kojima ste radili?

Znate što, po nekim stvarima nije se mnogo razlikovao od nekih drugih redatelja s kojima sam radio. Po ekskluzivnosti svojoj, po briljantnosti svojoj, on je tu, recimo, po meni najsličniji Živojinu Pavloviću. Čak i u nekom estetskom smislu, to je čudno: kad razmišljam o nekim njegovim filmovima, recimo, A Clockwork Orange… tu vidim neku energiju Žike Pavlovića. Dobro, Žika nije imao toliko krupnih planova, iako je poslije otvorio i tu estetiku i počeo upotrebljavati dosta krupnih planova. Ali u nekoj britkosti, posebnosti, izuzetnosti, jako me podsjećao na Pavlovića. Kako da kažem, Kubrick je bio… čudak. Ali čudak koji je imao sreću da bude priznat u svijetu i da ljudi obožavaju njegove filmove, da njegovi filmovi budu smatrani jednim od najvećih umjetničkih potpisa u cjelokupnom svjetskom filmskom opusu. Kad je to postigao, onda je mogao tu svoju čudnost sprovoditi na jedan poseban način i uživati u njoj (smije se). Zaista je bio poseban i o tim detaljima mogao bih pričati satima.

Jedna od najljepših priča koje mogu ispričati je ova. Kad smo uspostavili jednu dobru suradnju i kad sam osjetio koliko mu se zapravo sviđa to što ja radim, u jednom sam trenutku pomislio da mu predložim da se taj moj lik ponovno pojavi u filmu nakon izvjesnog vremena. Da zazvoni na vrata Toma Cruisea i kaže, gospodine doktore, ja imam problem, moja kći ne može spavati. A kći dolje na stubište, stoji i gleda. Ali rekoh, ma neću, on će misliti da želim proširiti svoju ulogu, rekoh, to je balkanski. I nisam napravio to. I kad je film bio završen, bio sam pozvan u London jer je jednu scenu trebalo ponoviti zbog zvuka, zbog lošeg tona trebalo je ponoviti par rečenica. Sjedili smo tamo i neki kvar je nastao pa su tehničari otišli to popraviti, i nas smo dvojica ostali sami u toj sobi gdje smo radili na sinkronizaciji. Pomislih, sad je prilika, i ispričam ja njemu svoju ideju. On me gleda, dugo me gleda, s mržnjom nekom. Ja rekoh, vidiš kakav sam idiot, zašto sam mu išta spominjao. I on napusti sobu! Bez riječi ode van. Pomislih, vidiš kakav sam Balkanac, šta mi je to uopće trebalo. Nakon 5-6 minuta on se vraća i, isto tako ljut, kaže doslovce ovo: You are an idiot. Stojim, gledam i hoću u zemlju propast. A on kaže: It’s fucking brilliant. Why didn’t you tell me this? (smije se) (Šerbedžija, ne Kubrick)

Tako da, bilo je to jedno božanstveno iskustvo s njim. I isto tako, što je važno reći, ako nisi posesivan i egoističan, ako si normalan čovjek, vrlo je važno da svome redatelju kažeš svoju ideju i na filmu i u teatru.

Preduhitrili ste me, iduće pitanje bilo bi mi tko je za vas, nazovimo ga tako, „balkanski Kubrick“…

Da, to je za mene Živojin Pavlović.

Divno je bilo gledati božanstvene oči Vanesse Redgrave ili dijeliti moć na platnu s takvom karizmatičnom osobom kakva je Tom Cruise, ali ne mogu nikada dok živim zaboraviti Ingu Appelt u “Oslobođenju Skopja”. Dobri glumci isti su u cijelom svijetu. Braća u svemiru.

Vidjeli smo sad, prije godinu dana, prvijenac vašeg Danila. Kako biste ocijenili stanje suvremenog hrvatskog filma, uvjeta u kojima se trudi probiti i Danilo?

Pa ovako, ja ne znam mnogo o uvjetima u hrvatskom filmu, sad sam počeo malo više razumijevati otkad sam došao živjeti ovdje u Rijeku. Otkad smo tu, već godinu i pol dana, počeo sam malo više shvaćati sve moguće teškoće, i pare kojih nema, i koliko je teško dobiti film. I kad ga dobiješ, koliko je teško snimiti ga s tako malo para. Jer film je skupa umjetnost. Mnogi filmski radnici žele raditi i za male novce, i džabe, ali para treba da se napravi set – ako režiser zamisli nešto zahtjevno, da se to može ostvariti, da se to može platiti. Eto, to je problem, zato je film skupa umjetnost.

Što se tiče dobivanja para, to su isto tako teške stvari. Toliko ima ljudi koji bi željeli raditi film, a kako ga dobiti? U teškoj su poziciji i ljudi koji daju sredstva za film, koji sjede u komisijama. Pa to su užasne stvari, kad moraš nekoga odbiti. Ali, nažalost, eto, i to se dešava i teško je boriti se s tim, i preživjeti u filmskom biznisu.

Kad smo već kod financija, svojedobno ste iskreno priznali da ste neke poslovne ponude prihvaćali isključivo da biste prehranili obitelj. Žalite li možda zbog nekog projekta u kojem ste sudjelovali? Dogodi li vam se da uhvatite neki svoj film na TV-u i onako, s vremenskim odmakom, pomislite: ok, ovo mi možda i nije trebalo?

Pa ne žalim, jer nijedan od tih filmova, da tako kažem, nije bio čisti shit. (smije se) Šta ja znam, bilo je eto takvih filmova, nešto sam glumio bezveze… Da za desetak-dvanaest dana snimanja dobijem neku malu paru. Dobro, za njihove prilike malu. A ponekad sam prihvaćao i glavne uloge u takvim filmovima, jednostavno nisam imao šta drugo raditi i onda moraš prihvatiti, jel. Skup je život u Americi, treba platiti privatne škole djeci, treba platiti rentu za kuću, i tako dalje. Pa i organsku hranu kojom se hraniš tamo, inače bi mogli jeftino živjeti, ali bi to bilo ubitačno za zdravlje. To je jedna dobra stvar kod nas, možeš naći ne preskupu kvalitetnu hranu.

Poznato je da, kao glumac koji više zadovoljstva izvlači iz samog procesa stvaranja filma nego iz konačnog proizvoda, svoje filmove uglavnom ne gledate. Spomenuli ste i da je vaša supruga Lenka jednom prilikom isjekla televizijske kablove iz kuće?

To je istina, ona je stvarno posjekla kablove. Kad smo kupili kuću i doselili se u L.A., imali smo tri televizora s veeelikim ekranom. Htio sam, kad gledam tenis ili košarku, uživati maksimalno. I nakon petnaest dana, Lenka fino HOP, ja dođem a ona isjekla žice. Bila je ljuta jer su kćeri počele po cijelu noć gledati shit od američkog programa, nekakve teen serije i šta sve ne. Ma užas. I mislim da je napravila veliku stvar. Ja sam onda godinama išao u pubove gledati sportske događaje koji su me zanimali, što isto nije loše. Naručiš burbon i coca-colu i uživaš. (smije se)

Ali jeste li ipak uživali u pokojem novom filmu američke produkcije? Malo da saznamo nešto više o vašem gledateljskom ukusu, koji vam se film posebno svidio u posljednjih nekoliko godina?

Pa kako da vam kažem… Nisam puno toga gledao, majke mi. Ali evo, prekjučer sam gledao jedan film, kako se ono zove… S Ralphom Fiennesom, mojim prijateljem kojeg jako volim i poštujem. Kako se zove… taj neki Gardener.

Brižni vrtlar, The Constant Gardener?

Taj. Fenomenalan film. Baš me oduševio. To je film kakav ja volim, fantastično režiran i fenomenalno igran. Zaista inteligentno i divno, baš sam bio uzbuđen cijelo vrijeme.

Bio sam sasvim zadovoljan životom koji sam živio u mome Zagrebu. I nikad nisam sanjao ni o kakvom Hollywoodu ili internacionalnom uspjehu. Oduvijek mi je bilo jasno da je uvijek i jedino bitna suština, a ona je ista u Zagrebu, Londonu ili Vinkovcima. Čitav svijet možeš pronaći u svojoj ulici, ako to želiš, a ponekad ti ni čitav globus nije dovoljan da shvatiš bitno.

Kad smo se već dotakli vašeg rada preko bare, jednom ste rekli da vam je taj period rada na tuđem jeziku bio najteži u karijeri.

Je, na neki način jest. Dobro, kad sam došao u Ameriku, prvo sam imao smolu jer sam došao s krivom vizom, zbog nagovora jednog lošeg advokata. Odmah čim sam stigao u Ameriku dobio sam ponudu da glumim drugu ulogu u seriji Las Vegas, s Jamesom Caanom. Trebao sam igrati ovog menadžera kasina, Talijana. Stigla je ponuda, ali su je povukli nakon tjedan dana kad su shvatili da imam krivu vizu, i da mi treba najmanje mjesec dana da dobijem radnu vizu. To je bilo poslije 9/11 i sve je bilo teško dobiti u tim pooštrenim uvjetima. I ja izgubim ulogu, i to je bila jedna od najlošijih stvari koje su mi se dogodile, možda bih sada bio bogat čovjek (smije se), jer se serija još uvijek prikazuje. Ali bih sigurno izgubio i mnogo stvari koje sam kasnije radio.

Ali, jeste li u tome pronašli i nešto pozitivno? Što biste rekli, ima li gluma na stranom jeziku i svojih prednosti?

Pa jesam. Moj engleski je pristojan. Čak mi je i akcent i mnogo bolji u stvarnosti, jer za potrebe svojih uloga moram malo „sjesti“ na akcent da bude još „straniji“. Ali to nije moj materinji jezik. Otkrio sam, zapravo, da sam bolji glumac bio na stranom jeziku, jer, za razliku od rada na svom jeziku, u mojoj glumi na engleskom nema toliko overactinga (smije se)…

U knjizi Do posljednjeg daha, prisjetili ste se kako u vašem vinkovačkom djetinjstvu nitko, očekivano, u dječjim igrama nije želio igrati ulogu fašista. U odraslijoj dobi, s druge strane, niste imali problema s ulogama negativaca, poput, primjerice, u Svecu, Moćnom Joeu Youngu, Snatchu, i drugima.

Prvo, treba otvoreno reći ovako: ja sam svašta igrao u američkom filmu. Čak kad bih zbrojio sve to, podjednako sam igrao pozitivnih i negativnih uloga. Ali ove pozitivne uloge, kao naprimjer glavna uloga u South Pacific s Glenn Close, ili s Ginom Gershon u Prague Duetu, ili uloga u Nemogućoj misiji 2. Dakle, ima mnogo uloga koje sam odigrao a da nisu bad guys. Ali veliki filmovi, blockbusteri, poput Sveca, zaslužni su za tu bad guy reputaciju. Ili, recimo, dan-danas mi, kad putujem po svijetu, ljudi prilaze i pozdravljaju kao „Borisa the Bladea“, iz Snatcha. Ali tu su svi bili negativci, to je takav film. Nekada sam, u Jugoslaviji, igrao uglavnom pozitivce, a za tumačenja negativaca dobivao sam najbolje kritike.

Nalazite li u tom tipu uloga nešto uzbudljivo, možda inspirativno?

Naravno, zato što su te uloge dobro napisane. Uvijek je bad guy dobro napisana uloga. U krajnjoj liniji, Richard III glumački je zanimljiviji od Hamleta. To je tako nešto u toj umjetnosti, ima više mogućnosti da napraviš karakter.

Ako krene po zlu, uvijek mogu otići u Argentinu. Kažu da sam tamo dosta popularan, a nogomet još uvijek dobro poznajem da mogu biti trener u nekom trećeligaškom fudbalskom klubu.

S obzirom na vašu inozemnu karijeru, mogli bismo reći da pripadate dvjema različitim filmskim svjetovima – manjim art filmovima koje domaća publika uglavnom teško nabavlja, i onim većim, komercijalnim, u punom smislu riječi holivudskim projektima poput Pottera ili Viteza tame. Osim očite materijalne koristi, što još vidite kao prednost nastupanja u takvim ogromnim projektima?

Ja sam apsolutno zadovoljan sa svim što sam napravio u svojoj inozemnoj karijeri. Bio sam u najvećim filmskim hitovima, igrajući ne male, nego značajne uloge, poput Tretiaka u Saintu. Nakon prvog editinga, nakon prve montaže, tražili su dodatnih deset dana i novih deset milijuna dolara da se snimi ponovno verzija u kojoj su 30 posto isjekli moju ulogu. Jer je bila prejaka. (smije se) Jedna sjajno napisana uloga i Phillip Noyce je obožavao taj karakter i napravili smo stvarno genijalnih scena. I najbolje moje scene su izbačene iz filma, ali je uloga i dalje ostala snažna.

Radio sam s Kubrickom, Eastwoodom, najpoznatijim glumcima na svijetu. Pa i sad radim s Liamom Neesonom na nastavku Takena. Vrlo je zanimljiv film i odlična, odlična uloga u jednom od najvećih filmskih hitova u posljednje vrijeme. I samo da sam to napravio u karijeri, neki bi rekli, uuu, fantastično.

S druge strane, imao sam i te „umjetničke“ filmove, prije svih da spomenem Prije kiše, koji se snimao na makedonskom, ali je ustvari englesko-francusko-makedonski, i koji je postao jedan od najvećih svjetskih uspjeha low-budget umjetničkih filmova. A tu je i Fugitive Pieces s Jeremyjem Podeswom, za koji sam dobio grand prix festivala u Rimu. Tako da imam i tu satisfakciju i uopće nisam nezadovoljan svojom karijerom.

A za Harryja Pottera mi je žao jer sam imao tri prekrasne scene s Ralphom Fiennesom, ali su ih izbacili. Nažalost, takva je sudbina velikog filma. Ista je priča s Mirnim Amerikancem, gdje sam snimio četrnaest scena, samo da bi na premijeri vidio da su finalnu verziju uključili svega dvije scene. I mislim da su se zeznuli u procjeni, to su mi čak kasnije priznali i Noyce i producenti. Osvojili su samo jednu nominaciju za Oscara, mogli su dobiti i više… Htjeli su napraviti više akcije u filmu u kojem nema akcije, a moje su scene bile kao iz Zločina i kazne, one Porfirija i Raskoljnikova.

Poznati ste i po prijateljevanju s brojnim velikim holivudskim zvjerkama – Jolie, Cruise, Theron, Close… Ali za kojeg biste glumca ili glumicu koje poznajete rekli da je izvrstan i nepravedno zapostavljen, podcijenjen?

Svakako ima takvih glumaca koji su fenomenalni, ali nisu napravili dovoljno veliku karijeru shodno tom talentu. Jedan od njih je sigurno Giovanni Ribisi, s kojim sam radio na filmu Middleman.

Veliki američki filmovi donose veliku lovu. I zato se velika lova ulaže i u njihovu propagandu. Ja se osobno ne bih odrekao svoga sudjelovanja u takvim blockbusterima. Ugodno je biti dio tako velikih i moćnih filmova. Naravno, bio bih sretan da su hrvatski gledatelji mogli gledati i art filmove u kojima sam bio.

Kad smo već spomenuli gospođicu  Jolie, vaš novi film, U zemlji krvi i meda, koji uskoro dolazite predstaviti u Zagreb, dočekan je dosta oštro i agresivno na ovim prostorima. Što mislite, što je razlog tako žestoke reakcije domaće, prije svega srpske, publike?

Ljudi su još uvijek ranjeni svim tim događajima. Ali bilo je smiješno i besmisleno kad su žene iz Bosne, kako bi izrazile protest zbog nerazumijevanja njihove situacije i užasa kroz koji su prošle, natjerale Ministarstvo za kulturu da Angelini zabrani snimanje u Sarajevu. Poslije su se, istina, povukli i htjeli ispraviti, ali bilo je već kasno. Producenti su se uplašili mogućih nemira i te sarajevske scene radije snimili u Budimpešti, što je, ipak, šteta za film. S druge strane, cijela ova hajka srpskih tabloida na film je užasna. Film je umjetničko djelo, kakvo je-takvo je, treba ga stručno ocijeniti, a ne dopustiti tabloidima izmišljaju gluposti. Kao što je Kurir izmislio da je Angelina rekla da srpsku republiku treba ukinuti, što nema blage veze s istinom. I Kurir zna da to nije istina, ali oni kao žuta štampa udare taj naslov i svako njihovo izdanje odmah se razgrabi. Što više lažu i izmišljaju, to je prodaja veća. Problem je što ozbiljne novine i ljudi koji u njima rade svoje osvrte započinju sa „ako je istina ovo što Kurir piše…“, umjesto da to uopće ne spominju. Pa normalno da nije istina ono što žuta štampa piše! I ova je žena odmah demantirala da je takvu glupost ikad izjavila.

Na kraju krajeva, nije Angelinin film dokumentarac, koji objašnjava ono što se dogodili za vrijeme rata u Bosni. To je umjetnički film. Lijepo je rekao jedan filmski režiser, o čem se ovdje radi? Baš me briga za brojke, koliko je ustvari bilo silovanja na ovim prostorima. Kažu da je bilo preko pedeset hiljada silovanja na području Bosne, ne muslimanki, nego svih skupa. Pa ako je bilo i pet dokazanih silovanja, dovoljno je da netko to uzme kao temu za film, nije li tako?

Hajkači nisu niti pogledali film, a ima i ljudi koji su se demonstrativno ustajali iz kino-dvorana nakon 10 minuta, ali su zato objavili svoje osvrte o tome koliko je film grozan. (smije se) To je sve ipak jedan balkanski sindrom, vani toga nema.

Nagledali ste se u životu mnogo različitih redateljskih pristupa, kako biste ocijenili prve režiserske korake Angeline Jolie?

Odlično. Ona je odlično obavila svoj posao. Okružila se jako dobrim profesionalcima, savršenim umjetnikom fotografije, dobrim set dizajnerom, kostimografkinjom… Sve je bilo odlično pripremljeno. Mislim da je točno znala glumcu reći kojim putem da ide, i pritom cijelo vrijeme imala tu jednu tako pozitivnu energiju, tako da se uopće nije osjećala režija. Kao da te  samo dotakne rukom, navija za tebe, usmjeri te, a oko tebe organizira sve da se ti kao glumac osjećaš super u sceni. Zaista super.

Pročitao sam nešto što mi se učinilo zanimljivim, u sedamdesetima, kad se među umjetnicima pojavila ojačana želja za demokratizacijom društva, mnogi su dobili „po prstima“ i pristajali na kompromis, poput osobe koju ste smatrali režimskim režiserom i s kojom ste jednom imali žešću raspravu, Veljkom Bulajićem. O čemu se tu točno radilo i koje su to teške riječi pale?

To je jedna, kako da kažem, priča koja je imala svoj vrlo loš odjek u cijeloj toj našoj javnosti. Na konferenciji gradske skupštine Socijalističkog saveza, čiji sam član bio dvije godine kao jedan od ovih vanpartijskih, „normalnih“ građana (smije se) na nagovor svog profesora Koste Spajića, samo sam spomenuo Veljka Bulajića. Kad sam preuzeo poziciju, svoj sam zadatak shvatio ozbiljno i odmah sam počeo raditi i napravio sam jedan veliki referat u kojem sam obrazložio koliko je užasno da veliki „državni“ filmovi imaju budžet veći od proračuna za sve kulturne ustanove i organizacije u Republici Hrvatskoj. To je apsolutna besmislica, po meni. I tu sam spomenuo Bulajićev film, jer je to bila istina– onoliko love koliko je dala Hrvatska i Jugoslavija za njegov film je, zamislite, bilo više nego što su dobili svi teatri, knjižnice, muzeji za godinu dana. Tako je nastao veliki obračun. Gospodin Bulajić me oštro napao, ali se poslužio sitnim udarcima, pisao da sam ja zapravo ljubomoran jer sam osrednji glumac, koristeći i moje oči kao argument, da nemam dovoljno velike oči za film, ili tako neke gluposti. Ja sam mu odgovorio nekim poetskim stilom, zbog čega mi je moj prijatelj Danijel Dragojević rekao: Rade, kad se povuče mač, njime treba zasjeći, a ne, kao ti sad, što si otišao u lamentiranje o umjetnosti. I imao je pravo. Ja sam odustao od polemike i rekao: to je sve sranje. Iako, da se razumijemo, mislim da je Veljko Bulajić napravio odličnih filmova, odličnih umjetničkih filmova, fantastičnih. Ovdje se nije radilo o Bulajiću, već o praksi odgovornih ljudi koji su odlučivali snimati takve velike filmove u Jugoslaviji. Najgore u tome svemu je što mene nitko od mojih kolega nije podržao, nije stao iza mojih leđa, osim Paje Vujisića, koji je javno, u novinama, rekao da se slaže sa mnom.

Vjerujete, dakle, da je moguće ne pristati na kompromise i ostvariti se kao umjetnik?

Moguće je, zaista je moguće. Moram reći da sam u tadašnjem sistemu bio dosta oštar i ne samo u slučaju s Bulajićem. Oštar oko nekih birokratskih stvari koje su se dešavale. Volio sam jugoslavenski sistem i tu vrstu nekakvog samoupravljanja i života, ali mnoge stvari su bile loše koje je trebalo raspravljati, kritizirati. I tu sam dosta stvari iznio i polemizirao o mnogočemu. Ali to je bio neki paradoks kod nas u tom sistemu – bilo je, naravno, ljudi koji su zbog svojih stavova ispaštali u toj zemlji, i bili stopirani i kažnjavani, ali je bilo i mnogih koji su na neki način bili gotovo i disidenti, ali im se nije dešavalo da idu u zatvor, nego su i dalje dobivali mogućnost da rade svoje filmove. Jedan od filmskih „disidenata“ bio je i Živojin Pavlović. Neki od njegovih filmova bili su zabranjeni, cenzurirani. Ali je opet bio priznat kao najveći režiser. Tako nekako pod njegovim utjecajem, pod njegovom kapom, i ja sam kao mladi umjetnik izgrađivao neki svoj stav. Bio sam hrabar i u tome sam, moram reći, imao mnoge ljude koji su me podržavali. Usprkos tome, napravio sam karijeru.

Nije me oborila s nogu Eastwoodova režiserska ležernost koja je uistinu blijeda u usporedbi s njegovom glumačkom karizmom.


Jesu li vaši brakovi, očinstvo, povratak kući i općenito zrelije godine u vama ugušili onog veseljaka koji je do izlaska sunca guštao u flaši previše i razbijao tramvajske rasporede po Savskoj?

(smije se) Pa da kažem jednu stvar. Ja sam uvijek bio malo… čak ne bih rekao ni boem, bio sam bekrija. Volio sam kafane, ali u tome nikad nisam prelazio granice. Uvijek sam imao odgovornost prema familiji i brinuo se za svoju djecu, ženu i tako dalje, tako da sam s te strane imao tu neku razboritost. Mnogi moji prijatelji živjeli su na takav način, gotovo svi mi. Bilo je to takvo doba. Voljeli smo pjesmu, voljeli smo prosjediti u restoranima i glumačkim kafeima ponekad i do jutra. To je takav život, znate. Teško se baviti umjetnošću, svaki puta davati mnogo od sebe i onda se vraćati nazad u život, to je jako teško. Ovih dana ne ostajem više toliko dugo, recimo, na terasi Ulysses teatra zna se do jutra veseliti uz glazbu, ali ja nekako razumno odem i napustim ih oko dva sata u noći. Nekada bih zalomio do zore, ali danas, eto, godine donesu svoje, ali nisam se posve disciplinirao. (smije se)

Poznato je pod kakvim ste okolnostima napustili Zagreb i Hrvatsku. Nastanjeni u Rijeci, radeći kao predavač na fakultetu i evo već jedanaest godina održavajući vlastito kazalište na Brijunima, koliko su se stvari promijenile što se tiče osude okoline, prijekornih pogleda slučajnih prolaznika na ulici?

Bilo je puno toga dobroga. Dok se, kako kaže Hamlet, vrijeme nije iščašilo. Kad se, Shakespeareovim riječima, vrijeme iščaši iz globa, mnogi ljudi propate. Onda se mnoge neistine počnu kotrljati za ljudima, kao gruda snijega koja se formira na vrhu brda i akceleracijom kupi taj snijeg, i na koncu može nekoga i ubiti u podnožju. Svašta sam prošao, ali nemam razloga za žaljenje za svojom sudbinom jer sam toliko uživao radeći s pravim ljudima, glumeći pred divnom publikom i ostvarujući božanstvenu interakciju, da onda sve te godine nesporazuma u iščašenom vremenu čovjek uspije zaboraviti i baciti pod tepih. Danas ponovno hodam po ovim svojim gradovima koje volim i sretan sam, srećem ljude koji ponovno imaju neku blagost u očima, imam razloga da ponovno radim i bavim se svojim poslom, a ponekad neke otrovne strelice, koje još uvijek u tom iščašenom vremenu lete kroz zrak, dodirnu te, zabole te, neka izmišljotina, neistina, nerazumna mržnja. Ti ih osjetiš, a onda zaboraviš.

Jeste li vratili onaj osjećaj da ste opet u „svom kraju“, da ste ponovno doma?

Jesam, opet mi je divno. Volim ovu zemlju, volim sve njene dijelove, a naročito blizinu Jadranskog mora, koje me ispunjava nekom posebnom energijom. Sretan sam u divnoj Rijeci.

Pitate što me je tih godina najviše emotivno razaralo? Ona silna i nemerljiva tuga koja me je činila nesretnim, prateći iz tuđine kataklizmu svoga naroda koji je opustošen raznim ratovima postao od jednog sretnog naroda – najnesretniji i najčemerniji narod na svijetu.

Više od dva desetljeća nakon što vam je, prilikom napuštanja Zagreba, auto, kao nekom višom silom, krepao na izlazu iz grada, sjećanja na naglo napuštenu mladost i razočarane ljude, vjerujem, još su svježa. Možemo li na vaše knjige, pogotovo na Do posljednjeg daha koji baca dosta svjetla na taj period, gledati kao na vaš pokušaj da tretirate stare rane? Smanjite procjepe, ponovno sagradite porušene mostove?

Pisanje te moje knjige uglavnom je nastalo na nagovor mog prijatelja Borisa Vujičića, prerano preminulog hrvatskog književnika. Nisam je napisao samo da sve to posložim i stavim ih na papir, da ljudima dobre volje spremnima pročitati to na bijelom papiru objasnim sve te neistine i nesporazume, uvjerim ih da su krivo shvatili, da su krivo čuli. To je jedan razlog, ali ne onaj bitniji. Bitnije mi je ono što su mi Boris i mnogi drugi moji prijatelji literarci stalno govorili, da ja imam nekog dara za pisanje i da to ne treba napustiti. Počeo sam pisati i drugu knjigu, neopterećenu osjećajem obaveze da objasnim prošlost ili da se opravdam. Zove se Zelena karta i govori mnogo o Americi, o mentalitetu, o mom i životu moje familije u L.A.-u, o mom mikrokozmosu, o raznim ljudima koje sam ondje sreo, velikim i malim, i na neki način je duhovita. Prestao sam je pisati, valjda predosjećajući da će biti još dosta materijala. U knjigu će sigurno ući i sva ta poglavlja o Angelini Jolie i našemu poznanstvu, tako da mislim da će možda biti zanimljiva i inozemnim čitateljima. Ali moram uhvatiti vremena i završiti je.

Krleža vas je jednom prilikom upozorio: „Tvoj život bit će borba s divljim zvijerima.“ Četrdesetak godina, na desetke različitih domova, dvije supruge, petoro djece, na tisuće uloga i jedan razgovor s FAK-om kasnije – jeste li pronašli svoj mir?

Našao sam mir, ali borba s divljim zvijerima nije prestala. Uspio sam izići kroz one, kako da kažem, klisure i bespuća u kojima ti skaču za vrat, grizu za vrat, ali borba još uvijek traje. Izgleda da je to tako i da će tako biti do kraja.

8 komentara za “Rade Šerbedžija

  • Deckard says:

    Rade, legenda. Jako dobar posao, fina pitanja i stvarno kvalitetni odgovori. Već sam čuo da su njegove scene iz Sveca i Tihog Amerikanca rezali, a bilo je i riječi o nekoj redateljskoj verziji ovog prvog. Bilo bi lijepo. Film je potcijenjen bez razloga.

  • Anonymous says:

    Iako sam o Radetu manje – više dosta znala, vrlo informativan intervju :)

    U biti, meni on nema neke totalno loše uloge. To što je po defaultu često glumio Rusa ili Kaz ili što već (ne mogu se sjetiti), paše :) no ono što nikad neću zaboraviti dok sam živa je jedan od najboljih horora (tako ga ja poimam, nejte me sad kamenovati) – “U registraturi” … Ivica je legenda, zbog njega sam zavoljela palentu. :)

    Inače, bio on čudak ili ne, lik je, skidam kapu. A još kad onakvim riječima počati Peru Kvrgića, idola moga, još jednom skidam kapu.

    Sven, odlično, kao i uvijek … 😀

  • Gjuro says:

    Ali “svak svoj film”. 😀 Priceless.

  • Vidkung Kvinsling says:

    Svaka cast za intervju, odlicna pitanja, ali ovaj Rade je takav smarac i kvazi umetnik, da mi se povraca od njega. Jedini film koji mu vredi odkad je krenuo sa internacionalnom karijerom je Snatch.

  • Izabela says:

    baš priceless:D
    super ste to napravili,što reći, zaista sjajno. ali ja osobno moram reći da su me neki odgovori razočarali,kao i ton koji se proteže kroz cijeli intervju, ali što možeš..:)

  • Gjuro says:

    Slažem se da čovjek ima određenu dozu samodopadnosti i oholosti, no za jednog (proslavljenog) umjetnika zapravo je normalnan i pristupačan (da nije, ne bi dao intervju za FAK). Mislim ono, ipak su mu Angelina Jolie i Ralph Fiennes prijatelji. :)

  • Jelena Djurdjic says:

    bolje ga je čitati neko slušati u intervju, to sigurno

    a ovi dripci i konji iz RS koji ne puštaju film, pa sve i da je najgori od najgorih, i još gori, su posebna tema

  • vanja says:

    jao … anonimac. sorry. c’est moi, leclerc.

Leave a Reply

Your email address will not be published.