Poetičan ekscentrik: Sven Medvešek

Piše: Nikolina Demark

U posljednje vrijeme imam osjećaj da snimam jedan film u svojoj glavi, živeći ga. Shvatiš koliko si sposoban ‘režirati’ samog sebe, jer život je film. Teško zvuči, znam. Sve te kapitalne rečenice. To je isto posao glumca – da radiš i kad nemaš neki predložak. Uigravajući se u razne situacije svakodnevno možeš eksperimentirati s time – kako reagirati na određene poticaje na različite načine. Shvatiti da postoji izbor, da nije samo pitanje da li reći ‘da’ ili reći ‘ne’, nego kako reći ‘da’ i kako reći ‘ne’.

Kad me Sven Medvešek zamolio da na kavu i pljuge sjednemo u Gavellu jer tamo kasnije ima probu, poveselila sam se da ćemo se zapričati o Finim mrtvim djevojkama koje trenutno priprema. Ili, pak, o podjednako impresivnom broju njegovih filmskih i kazališnih uloga. O njegovoj karijeri, o njegovim nagradama i projektima? Ne. Medvešek je, naime, pomalo sličan liku Marina Držića kojeg je utjelovio u Bulajićevom Libertasu – poetičan ekscentrik, sklon promišljanju života i vlastitog poziva. Kad sam sam, uglavnom šutim, gledam negdje u pod i kontempliram, rekao mi je čim je sjeo za stol. Vrlo brzo mi je postalo jasno da se ovaj intervju neće odvijati linearno kroz konkretna pitanja i konkretne odgovore, pa smo umjesto toga skrenuli u razgovor o istini, poeziji, slobodi i sličnim temeljima umjetničkog zanata…

 

Zadnji film kojeg ste snimili je Show Must Go On. Intervjuirali smo Marasovića, znamo podlogu cijele priče, pa me zanima vaše mišljenje… To je film koji je krenuo od jedne ideje na Akademiji, trebao je biti samo završni rad, a završio je s dvije Zlatne arene na pulskom festivalu i s jako dobrim prijemom u javnosti.

I nagradom publike!

Da. Postoji taj fenomen o kojem svi govore – film je sniman bez budžeta, svi ste vi pristali raditi besplatno. To je velik ustupak sa strane glumaca jer je u pitanju impresivan casting s jakim glumačkim imenima. Podržavate li takav način rada inače i biste li se opet upustili u nešto takvo?

Bio sam ponešto žalostan kad sam shvatio da su mediji izlazak tog filma popratili većinom s težištem na financijama, kao niskobudžetni. Prvo je pitanje je li film dobar ili nije dobar, a onda poslije možemo pričati je li jeftin ili skup… ne znam  plaća li se u našem društvu još uvijek tajnost, budžeti ne bi uvijek trebali biti znani, ali novinari vole senzacije.

Pitanje je što bi bilo da je taj film snimao poznatiji redatelj s velikim budžetom, nitko ne bi spominjao financiranje, pričalo bi se o tome kakav je film. A ovdje se uopće ne govori o tome koliko je uspio, je li dobar, nego…

Bitno je što pričaju ljudi koji su ga vidjeli i kolika je želja da ga se vidi. A ovi koji su ga gledali…  vidi se, ne samo po nagradama nego i po ljudima, da su shvatili da je to nešto ozbiljno, da je to nešto što ih veseli, da predstavlja njih same kao Hrvate, da predstavlja hrvatsku kulturu koja ima svoj identitet. Izlazak tog identiteta na vidjelo, na dnevno svjetlo, nama je trenutno najakutniji kulturni problem; barem što se tiče filma. Pitanje je na kakav se projekt lijepe određeni suradnici i, ako ostanu, jesu li u tome sretni, plodni i na pravom mjestu. Ja sam jedan od tih; pročitao sam scenarij i nakon toga bio spreman krenuti u pola noći, bilo kad, zato jer je to jednostavno vrijedilo. Bilo je pažljivo napravljeno, s nekom ozbiljnošću i s nekim razlogom, a to je ono što kod nekog djela očekujemo, neki razlog zbog čega postojimo i zbog čega bismo u nešto ulagali energiju.

Kad govorimo o stanju našeg filma, činjenica je da je zadnjih desetak godina publika bila odbijena jer se tematika i generalna atmosfera vječno ponavljaju. Danas to nije više tako, u nekoliko godina dosta se toga izmijenilo, tematika je slojevitija, ne držimo se uvijek istog…

Kad navodimo te teme koje su istrošene, ratne teme i slično… imam osjećaj da se tu pokušava izgladiti i uravnotežiti neki identitet, bio on hrvatski, balkanski ili nešto treće. Ja kao filmofil idem za nosom, za onim što me vuče. Možda sam freak kao gledatelj; film ocjenjujem po slici. Mogu izdvojiti dva svijetla primjera za to: Jurićev Žuti mjesec i Tanju braće Levitić. Oni za mene predstavljaju svojevrsnu sliku hrvatskog identiteta i po svojoj estetici i po svojoj etici. To su kratki filmovi, snimljeni stvarno kao… slikovnice. Kao što je jedan autor rekao – film je slikopis; on jako puno toga priča slikom, a manje razgovorom. Tu se i ja volim naći, u tome da mogu upotpuniti nečiju sliku i u njoj izgledati stvaran. To je razlika između filmskog i kazališnog glumačkog posla – u filmu se glumac uživi u nečiju sliku, u okvir koji ga mora opčiniti i navesti da se osjeća kao njegov dio. To znači postaviti se u kadar i postaviti se u energiju određene scene. Zato je bitna i ozbiljnost pripreme scenarija – da po scenariju možeš unaprijed gotovo vidjeti način na koji će film biti montiran. Prije nego se film započne snimati, vidiš ga u svojoj glavi i znaš kako želiš igrati.

Kako to onda funkcionira u kazalištu?

Pa film njeguje tu određenu imaginativnost kod svakog suradnika. Ja kao umjetnik volim tu vrstu prešućene komunikacije, to gdje se netko razumije bez riječi… Kad te snimatelj pogleda kroz okular, na neki način odmah shvatiš što je on vidio; on koji je prvi vidio nešto uokvireno. U kazalištu se pak puno više toga ponavlja. Utoliko se dramsko pismo razlikuje od filmskog scenarija, u njemu je ritam već upisan u samu rečenicu. Zato je ta repeticija bitna, jer čovjek kroz nju, slijedeći ritam teksta, dolazi do sadržaja i smisla. To me fascinira – kako se čovjek, tešući neku rečenicu, odjednom samo rasvijetli. Otvore ti se oči i kažeš ‘pa da – to je istina te rečenice!’

Znači da to pruža više slobode?

To je istina. Navodno je Malkovich jednom rekao, večeras je bila loša predstava, sutra će biti bolja. U filmu se to ne može. Ali pitanje je trenutka egzekucije koji se za glumca zbiva; u filmu je to snimanje. Ono što mene fascinira u radu na filmu je kuhanje atmosfere. Na snimanju je redatelj vrhovni autoritet koji takoreći baca začine u lonac, određuje kad će trenutak biti spreman za egzekuciju. I to je fantastično, to traje nekoliko sekundi.  Ali pripremanje traje, to traženje mira. Činjenica je da temperatura vrije i mi se svi spremamo, ali unutar tog vrenja proizvesti u sebi mir da budeš spreman baciti tu tricu upravo sada, to je divno… Dok velim, kazalište je répétition, répétition, répétition! dok iz samoga automatizma djelo ne izađe van. Generalno se radi o tome koliko se čovjek osjeća kod kuće u određenom projektu. Ako si negdje kod kuće, to nisu čak ni kompromisi nego poklanjaš povjerenje.

Leži li tu onda razlika između umjetnosti i čistog glumačkog obrta? Kad se radi po principu potpunog međusobnog povjerenja, otvara li to prostor gdje se rađa nešto kvalitetnije nego ako se sve snima samo po šabloni? Kako nastaju najbolji rezultati?

Jesam li umjetnik, ha… Možda sam ja često prezahtjevan, ali… mora se čovjek zaljubiti u nešto da ga to povuče. Imamo najljepši privilegij i najveću dužnost da ljudima pokazujemo neku vrijednost života i da se dajemo, da se za to osjetimo pozvanima. Što sam stariji, to više učim da neke stvari treba časno odraditi. Treba reći, što ja ovome mogu doprinijeti? Jesam li ja u ovome iskren i častan? Nekad sam znao izlaziti iz projekata jer sam osjećao da sam nedovoljno iskren, da bih radije bio negdje drugdje.  I danas vjerujem da je dužnost glumca da čuva svoj prazan prostor, ne u smislu da bi to vrijeme mogao upotrijebiti za nešto drugo, nego baš da ne bude nigdje; da bude u toj svojoj praznini, vakuumu. Tako da u tom smislu nisam previše radio, a opet, jako sam sretan što sam sve naučio, kakve sam sve ljude sreo i upoznao.

Radili ste s Neviom, kojem je ovo bio prvi dugometražni film, a s druge strane, snimali ste s velikim redateljskim imenima… Osjeća li se neka razlika u autoritetu ili iskustvu?

Da, kao, Nevio nema iskustva, mlad je… to je teško reći, mislim da on drži kameru u ruci od šesnaeste godine. Želja je ta koja te tjera da držiš kameru, ta želja je bitnija od bilo kakvog profesionalnog iskustva. Jako je bitno kakvi su prvi filmovi autora jer se u njima jednostavno  vidi ta sloboda kad netko još radi tako otvoreno. Ali naravno da redateljski macani isto nose svoje, i tu ne mogu iz svojega pamćenja izbrisati Krešu Golika, on je bio veliki gospodin. Sretan sam što sam upoznao te dvije krajnosti u karijeri i laska mi što su me oboje prepoznali. Mladi još mogu birati što ih zanima, dok ovi stariji znaju što žele i kako to realizirati.

Jedno klasično pitanje, kakav film biste snimali da možete? S kojim redateljem bi radili?

– Pa recimo, zadnje mi je u glavi ono što sam posljednje gledao u kinu, jer filmove više-manje samo u kinu i gledam… to je bio Haneke.

Ljubav?

Da. A gledao sam i njegov prvi film, Sedmi kontinent, sad na ZFF-u. To je ono kaj se zove prvi film, kad nekog upoznaš i shvatiš tko je i kakav je.

Što vam se sviđa kod Hanekea?

Ozbiljnost… Svi njegovi filmovi su ‘izračunati’. Vidio sam intervju u kojem priča kako je snimanje najlakši dio, kako je dotad sve već više-manje pripremljeno. Ne treba imati nekakav pejorativan stav da je to samo odsnimavanje, dapače, jer na setu se stvaraju i događaju stvari koje čovjek nije unaprijed zamislio. Ali biti otvoren za njih, biti spreman prihvatiti sve što ti taj trenutak novo nudi… tu je ona prijemčivost koju omogućuje baš ta priprema. To je to, imam osjećaj da je on kao autor toliko ozbiljan i pripremljen da zapravo pruža jednu vrstu slobode.

Kako vi, kao glumac, to osjetite kad gledate nečiji film? Gdje vidite redatelja u filmu?

Vjerujem da se uvijek radi samo o ritmu. To je uvijek broj koraka, to je ples. Kod Hanekea je to, pomislio sam još u kinu, ples jednog starca s golubom. Nevjerojatno je kako je to snimljeno! Ali pitanje je kako je taj ritam upisan u rakursima. Potpuno je drugačije trajanje krupnog kadra i trajanje totala, a time i značenje tog trajanja. To je ono što redatelj treba znati odrediti… treba iz svega napraviti jedno djelo koje komunicira svojim misterijem. To mi kao glumci moramo znati čuvati. A onda moramo i odgajati publiku i gledaoce za to. Recimo, pitate što je s hrvatskim filmom… teško je reći što je dobar film, ali vrijeme pokazuje koje stvari ostaju i opstaju. Bez obzira koliko malu publiku imali, uvijek ju ponovno pronalaze i time zaslužuju reprize. I to je ono što se ovdje premalo uzgaja – naša nacionalna kultura, u smislu da su određeni  filmovi dio baštine i moraju biti periodično ponavljani jer ih određene generacije inače nikad neće biti u prilici vidjeti.

To je problem kod nas, što jako malo filmova dolazi ponovno do publike. Neke je jako teško vidjeti –ako niste bili u kinu, nema ga na tv-u, nema u videotekama, nigdje…

Da! Zato su gledaoci jednako tako bitni, ne. I zato je isto pitanje kakvi su oni. Bez obzira što u hrvatskom filmu oni mogu biti malobrojni, mogu biti borci. Ono što sam htio reći je da ‘loši’ filmovi tjeraju publiku iz kina i onda lagano ostaje nekakav stav da se ne ide na hrvatski film. Jer se na neki način izgrade određena očekivanja, a ponovno zadobiti povjerenje je odgovoran posao. I u tom smislu mislim da bi se svaki film trebao truditi da bude… teško je reći dobar; ali da bude pošten. Pošten. Ako me pitate za mjerilo, uvijek se ponovno vraćam na rad. To je vidljiv oblik iskrenosti.

Jedan domaći film može natjerati publiku da kaže ‘više nikad neću gledati hrvatske filmove jer je ovaj bio loš’, dok nitko neće reći ‘više nikad neću gledati nijedan američki film jer je ovaj bio loš’…

Pa da… ja ne znam jel’ toga ima u nogometu, ova tekma mi je bila loša pa više nikad neću pratiti ovaj tim… Postoji sloboda da se izađe iz kina, ne. Postoji sloboda i da se zatvori knjiga kad se na petoj stranici shvati da to nije ta koja se trenutno želi čitati. Za deset godina, kad je ponovno odškrinemo, možda ćemo prepoznati što nam je trebalo iz toga. Zato mislim da je bitno reprizirati neka djela jer su možda stigla preuranjeno. Ali radeći poštene filmove, na neki način onda odgajamo publiku – i za koga je zapravo odgajamo? Za sebe.

Leave a Reply

Your email address will not be published.