Pjesnik među kritičarima: Damir Radić

Piše: Sven Mikulec

Damir Radić, domaći filmski kritičar, autor triju knjiga poezije i jednog egzistencijalističko-erotskog romana, filmaš zaljubljen u formu eksperimentalno-dokumentarnog filma i vlasnik nekoliko priznanja među kojima se ističe i nagrada “Vladimir Vuković” za kritičarski rad, čovjek je kojeg filmski informiranoj hrvatskoj javnosti, usprkos podužem uvodniku, ustvari i ne treba previše predstavljati. U smiraj ljeta, povukli smo ga za rukav da ‘ukratko’ popričamo o hrvatskom filmu, stanju domaće filmske kritike, stvarima koje ga pokreću i prednostima spajanja strasti prema filmu i poeziji. I Jurici Pavičiću.

Kako ste se krenuli baviti filmskom kritikom? Kada ste shvatili da je to ono što želite raditi?

Prve vlastite dojmove o filmovima i TV serijama počeo sam zapisivati još u predpubertetskoj dobi u jedan mali crni rokovnik, gdje sam vodio i evidenciju filmova odgledanih u kinima, od 1976. nadalje. Znači, od djetinjstva sam bio zaljubljen u film te imao potrebu pisati o onom što gledam i zapažam. Sustavno sam počeo čitati filmsku kritiku u tadašnjem tjedniku Studio krajem sedamdesetih, a ozbiljnije sam se počeo okušavati u drugoj polovici osamdesetih, kao student komparativne književnosti, na katedri za filmologiju kod Ante Peterlića. Ne sjećam se da sam u nekom trenutku shvatio, kako formulirate, da je to ono što želim raditi, uostalom nikad nisam želio raditi samo jednu određenu stvar. Pisanje o filmovima jako je dugo bilo tu, sve se dogodilo spontano, a ništa manje nisam želio ni snimati filmove, no trebalo je pričekati tehniku koja će to omogućiti svakome.

Teško je naći puno ljudi koji se istovremeno bave pisanjem poezije i filmskih kritika. Utječe li jedna strast na drugu? Čini li vas sklonost poeziji boljim piscem?

U Hrvatskoj postoje čak dvojica pjesnika i filmskih kritičara, iste generacije , Dragan Jurak i ja, samo što je Dragan odavno odustao od poezije (što ne umanjuje velik značaj njegove jedine pjesničke zbirke „Konji i jahači“ iz 1994.). Filmska kritika inače ne utječe neposredno na moju poeziju, ali ljubav prema filmu utječe silno – većinu svojih pjesama napisao sam sa željom da rekreiram meni fascinantnu atmosferu raznih umjetničkih djela odnosno njihovih fragmenata, a u većini slučajeva ta su umjetnička djela bila iz sfere filma, književnosti, stripa i tzv. popularne muzike. Sklonost poeziji ne čini me izravno boljim piscem, dobrim me piscem čini ljubav prema pisanoj riječi uopće.

Može li se (komotno) živjeti od pisanja kritika?

Neki mogu, čak i u Hrvatskoj, mislim na EPH-ov dvojac, iako oni ne pišu samo filmsku kritiku. S obzirom na (hrvatski) kontekst, te odnos uloženog vremena i honorara za to ulaganje, mogu reći da i ja živim komotno, ali ne isključivo od filmskih kritika. Osim filmskih kritika u Novostima, glavni su mi izvor prihoda filmski urednički poslovi na Hrvatskom radiju te književne kritike koje objavljujem na istom mjestu i u raznim časopisima. Znači, uglavnom živim od bavljenja filmom, na ovaj ili onaj način, i to vrlo solidno.

Birate li u potpunosti o čemu ćete pisati? Koliko slobode imate u Novostima da sami birate teme koje obrađujete?

Uvijek sam isključivo sam birao teme i način obrade, gdje god sam pisao, od Vijenca preko Nacionala do sada Novosti. Imao sam i imam u tom pogledu punu slobodu, drugačije ne bih ni pristao raditi. Jedino je ograničenje prostor – broj kartica koji je s protokom vremena, kao što je opće poznato, sve manji.

Jeste li razmišljali o pisanju scenarija? Ako ne, zašto ne?

Prvi sam scenarij napisao, ako se dobro sjećam, 1989. kao član Kino kluba Pan na Savi (Studentski dom „Stjepan Radić“), za kratki poetsko-eksperimentalni film koji nikad nije snimljen. Sa svojom družicom Sanjom Ribičić-Radić surađivao sam na scenariju realizirane pilot-epizode nerealizirane TV serije radnog naslova Odjednom ti, iako je izraz „surađivao“ pretjeran jer je ona zapravo sve napisala sama, ja sam bio nešto kao savjetnik. Također sam bio sitan suradnik na Sanjinom scenariju za kratki igrani film Puding od čokolade, koji nije prošao na natječaju za Zagrebačke priče 2. Zadnje smo zajedno napisali scenarij kratkog igranog filma Izlet za natječaj za Zagrebačke priče 3.

Što volite čitati? Koji su Vam autori najomiljeniji?

Najviše romane te historiografsku i biografsku literaturu, iako potonje dvoje čitam suviše rijetko, nemam vremena. Jako volim i literaturu koja se bavi poviješću filma. S vremena na vrijeme na red dođe i poezija kao osobita okrepa. Imam puno omiljenih autora, neki od njih su Faulkner, Fitzgerald, Proust, Eliot, Apollinaire, Cendrars.

Vi i mi iz FAK-ovog tima imamo više toga zajedničkoga no što se na prvi pogled možda čini. Živimo u Zagrebu… volimo film… nismo baš skloni Pavičiću… Dosta se pisalo o vašem odnosu s njim. Kako je uopće započela ta priča?

Vjerojatno je počela mojom iziritiranošću njegovim sustavnim sijanjem faktografskih grešaka u većini tekstova koje je pisao i još piše. Osim mora faktografskih pogrešaka, bio je i ostao sposoban i za (krajnje) sumnjive interpretacije (jednog i drugog nije ostala pošteđena ni njegova doktorska disertacija, pretočena u knjigu o tzv. postjugoslavenskom filmu). Dok su drugi o tome pričali samo u kuloarima, ja se nisam skanjivao govoriti i pisati javno, i normalno da je već zbog toga moralo doći do napetosti. A konkretni povod sukoba opet je aktualan – riječ je o Lordanu Zafranoviću i njegovom filmu Okupacija u 26 slika (Pavo Marinković nedavno je, naime, završio dokumentarac o Zafranoviću i Okupaciji, koji je premijerno prikazan na prestižnom festivalu u Karlovym Varyma, iako Jurica Pavičić u Jutarnjem tvrdi da će se premijerno prikazati u Sarajevu). Dakle, u hrvatskom izdanju Gouldingove knjige o jugoslavenskom i postjugoslavenskom filmu, izdanju koje je uredio Pavičić, autor spominje tri teksta kao primjer svojevrsne hajke koja se protiv Zafranovića u Hrvatskoj vodila devedesetih. Dvama od tih triju tekstova autori su uredno navedeni, a trećem nije, kao da je djelo neke anonimne osobe. Uz pomoć kolegice Andree Radak ustanovio sam da je autor tog teksta, objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji i nota bene uredno potpisanog, ni više ni manje nego Jurica Pavičić. I onda sam javno postavio pitanje je li Pavičić, kao urednik knjige, izbrisao vlastito ime iz Gouldingove knjige kao autora spornog teksta, odnosno ako nije, zašto ga nije dodao, jer valjda se sjeća da je taj tekst nekoć napisao. Kako u završnoj rečenici istog Pavičić nariče da je Zafranović zabio nož u leđa poklekloj zemljici Hrvatskoj (doslovno tako), jer je dopustio prikazivanje Okupacije u 26 slika u Parizu 1991. u svrhu antihrvatske propagande, jasno vam je koliko je to u kasnijim godinama, kad je postao jedan od liberalnih stjegonoša (iako istine radi treba reći da on nikad nije bio dio Tuđmanove promidžbene mašinerije, čak joj se znao i suprotstaviti) , za njega moglo biti kompromitirajuće, tim prije što se informacija o prikazivanju filma u Parizu naknadno pokazala lažnom. To raskrinkavanje u Pavičića je izazvalo bijes, reagirao je tako kako jest, ja sam mu odgovorio, poslije se ništa značajno nije događalo, osim što je u rijetkim trenucima kad mu se pružala prilika pokušavao obezvrijediti moj rad.

Za svoj kritičarski rad 2004. ste dobili Nagradu Vladimir Vuković, prije dvije godine na Pssst! Festivalu nijemog filma vaš fim Izgubljena u čekanju odnio je glavnu nagradu, tzv. Brcka. Koliko vam takva priznanja struke i publike ustvari znače?

Nagrada se zapravo zove Veliki Brcko, lijepo i piše na njoj, ne znam zašto je sami ljudi iz Psssta krivo tituliraju i tako prenose medijima. Inače mi je bilo malo neugodno kad sam je dobio, jer dvoje od troje ljudi iz žirija – Nikicu Gilića i Mimu Simić (treći je bio Vedran Šuvar), osobno poznajem i u vrlo sam dobrim odnosima s njima, ali nadam se da je sve to ipak bilo u redu jer profesor Gilić je poznat kao nepotkupljiv čovjek, uostalom nije bio za to da se meni dodjeli Nagrada „Vladimir Vuković“ za kritiku, ali su ga Tomislav Brlek i Bruno Kragić (s kojima sam stalno u filmskim zavadama) preglasali (kako sam saznao iz povjerljivih izvora J). Priznanja struke, inače, uvijek je lijepo dobiti, valjda i publike, ali to zapravo ne bih znao jer nagradu publike nikad nisam dobio.

Kako biste ocijenili trenutačno stanje filmske kritike u Hrvatskoj? Koja bi bila vaša dijagnoza?

Stanje je odlično. Kao urednik Filmoskopa, specijalizirane slikopisne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija, mogu reći da je novija generacija kritičara sjajna. Evo, ove su godine Vukovića za najbolju kritiku te plaketu Vuković za najboljeg mladog kritičara/kritičarku dobile dvije moje suradnice – Ivana Miloš i Višnja Pentić, a pored njih odličnim se pokazao i, također mladi, Stipe Radić (nismo u rodu, on je Dalmatinac :) ). Mladi su se dokazali i časopisom Filmonaut, čiji je ključni čovjek Mario Kozina, svojedobno bitan suradnik Filmoskopa. Od odličnih mladih tu su i Karla Lončar te Dean Kotiga (već je dosadno, ali i oni su se prvotno afirmirali u Filmoskopu). Ne tako davno lijepo sam surađivao sa u međuvremenu na drugom planu proslavljenim Srećkom Horvatom, koji je odustao od pisanja o filmu, a nažalost slabo se pera u tom smislu u zadnje vrijeme laća i spomenuta Mima Simić, jedna od najlucidnijih filmskih analitičarki koje znam (usput rečeno, čini se da vam je promaklo da smo Sanja i ja o Mimi i njezinoj mladoj djevojci Marti prošle godine snimili nagrađeni dokumentarac Mima i Marta – aktivistički ljubavni film. Ne treba zaboraviti ni kvalitetne kritičare moje generacije, spomenutog Dragana Juraka, koji proživljava drugu kritičarsku mladost (trebala bi mu ove ili sljedeće godine izaći knjiga sabranih kriitika pisanih za Filmoskop), Janka Heidla, za kojeg vrijedi slično što i za Juraka, uvijek politički angažiranog Marijana Krivaka, marljivog Josipa Grozdanića… Uglavnom, suprotno tezi o navodnom pomoru filmske kritike u Hrvata, zapravo se piše kvalitetnije nego ikad, a kad se vrijednim oazama poput Filmoskopa, Hrvatskog filmskog ljetopisa i Filmonauta dodaju internetske aktivnosti (među kojima se bogatstvom i raznovrsnošću sadržaja svakako ističe vaš sajt), moglo bi se reći da se o filmu piše ne samo bolje nego i više nego ikad. Na žalost, malo od toga dopire do šire publike, na nju monopol i dalje ima EPH-ov tandem Pavičić – Polimac, no ruku na srce njih dvojica nisu ni iz daleka ono najgore što se moglo dogoditi kritičkom pisanju o filmu.

Popričajmo malo o hrvatskom filmu… Kakvo je vaše viđenje naše suvremene kinematografije? Kaskamo li za susjedima? Koliko kaskamo za Europom?

Zadnjih desetak godina hrvatska je kinematografija organizacijski, ali vjerojatno i kvalitativno najjača na prostoru bivše Jugoslavije. Dakle, Hrvati za susjedima, ako se gleda generalna slika, ne kaskaju, ali za mene je problem što je ovdje teško zamisliti da netko napravi uratke poput Života i smrti porno bande, Srpskog filma ili Klipa, vrstu filmova koja želi i u znatnoj mjeri uspijeva biti provokativna i subverzivna. Hrvatima takvi filmovi silno nedostaju, jedino je Ivan Goran Vitez u tom smislu nešto učinio svojom Šumom summarum. Uopće, hrvatskoj kinematografiji u tom najvidljivijem dijelu, dakle segmentu dugometražnog igranog filma, oduvijek je nedostajalo osebujnih autorskih pojava. Hrvati su imali značajnih autora čije filmove možete bilo gdje prikazati jer im je kvaliteta neupitna (Bauer, Mimica, Babaja i još neki), ali cjelinom opusa iznimne sineaste imali su samo u sferi animiranog i eksperimentalnog filma (ponajprije mislim na Vukotića, Mimicu, Pansinija i Gotovca). Imate i autore poput Krste Papića i Zorana Tadića, čiji je dokumentarni opus izvanredan, ali u igranom im se više-manje sve svelo na jedan sjajan film (Lisice odnosno Ritam zločina), i to je to. Teško je u hrvatskom filmu, da budemo aktualniji, zamisliti takve osobnosti poput Puiua, Reygadasa, Balabanova ili Almodovara. Hrvatska je dominantna kinematografija bila i ostala građanski ograničena, ekstremno malo je tu prostora za idiosinkrone pojave.

Koji je najbolji hrvatski film od samostalnosti i zašto?

Meni su tri najbolja – Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Tomislava Radića, Crnci Jurića i Devića i spomenuta Vitezova Šuma summarum . Iva je superioran primjerak aktualiziranja nekih podosta starih ali potentnih tradicija – direktnog filma i cinema veritea u svjetlu suvremene Dogme 95, Crnci film sjajne atmosfere i ideopolitičke hrabrosti posve neobične za aktualnu hrvatsku kinematografiju, a Šuma summarum ekstremno rijedak hrvatski primjer tzv. drugačijeg filma, onog koji se oslanja na alternativnije poetike, pri čemu moram napomenuti da je Vitez bez obzira na sve otklone od standarda demonstrirao odlično baratanje dramaturgijom, na kojem mu svaki ‘klasičar’ mora zavidjeti – u malom prostoru i nevelikom vremenu vrlo je uspjelo profilirao čak desetak bitnih likova.

Od naših pompozno najavljivanih filmova koji su dobili dosta podrške i novca, koje biste djelo nazvali našim najvećim promašajem?

Iskreno, ne znam na koje filmove mislite, čini mi se da takvih nije bilo u bližoj prošlosti, ili ih se ne mogu sjetiti. U malo daljoj, naravno da je najveći promašaj Vrdoljakova Duga mračna noć. Puno je koštala, intenzivno je reklamirana, a kvalitativni dosezi su joj jadni. Ideološki primitivan, retorički neopisivo zastario film, doista porazan kraj karijere za režisera koji u opusu ipak ima ostvarenja poput Kad čuješ zvona, U gori raste zelen bor ili Kiklopa.

Kakav biste domaći film voljeli gledati u kinu, kad bi za to bili ispunjeni svi uvjeti?

Film radikalne poetike, hrabar poput Weerasethakulovog Blaženo tvoj ili Reygadasove Bitke na nebu.

Idete li, onako, za gušt u kino? Kad niste na zadatku, mislim.

Kad radite ono što volite onda uglavnom nema podjele na posao i zadovoljstvo. Imam sreću živjeti od bavljenja onim što me zanima, i to je super. Nikad nisam izgubio osjećaj za posebnost atmosfere kina, bez obzira na svu nužnu rutinu koja s vremenom dolazi. Većinu filmova gledam u kinu, bile to standardne kino-dvorane ili otvoreni prostori kao na nekim festivalima, DVD-ove konzumiram prilično rijetko, uglavnom samo ono što mi je drugačije nedostupno, slično vrijedi i za Internet.

Priznati ste autor eksperimentalnih filmova. Otkud ta strast, kako to da ste se odlučili baš za tu formu?

To je forma potpune slobode koja nužno ne zahtijeva visoke tehničke standarde i upućenost. Osim toga to je vrsta filmova koje, pogotovo danas s prelaskom na digitalno snimanje i kompjutersku postprodukciju, možete raditi potpuno sami, što je meni užasno bitno. Naime, nisam baš čovjek od kreativne suradnje, a na igranom filmu, osobito dugometražnom, to je presudno, on je uvijek zbroj doprinosa niza kreativaca od kojih režiser ne mora nužno biti najvažniji, iako ga se tradicijski, po automatizmu, takvim smatra. Eksperimentalni film, znači, pruža priliku za potpunu kreativnu samostalnost i neovisnost, a to je ono bez čega je meni djelovanje u umjetnosti posve nezanimljivo. Inače, moram istaknuti da radim vrlo malo, nazvat ću ih tako, čistih eksperimentalnih filmova, mene primarno zanima spoj eksperimentalnog i dokumentarnog, i u tom srazu nastala je većina mojih radova.

Pratite li stranu filmsku kritiku? Jeste li negdje vani pronašli kakav uzor koji je utjecao na vaš način razmišljanja i pisanja kritika?

Više-manje redovno čitam internetske kritike filmova koji me zanimaju, ali nemam omiljene autore. Svjesnih uzora u filmskoj kritici, kao uostalom i u bilo čemu drugom, nikad nisam imao, ali u adolescentskoj dobi svakako su mi radovi Ante Peterlića, kasnije u nekoj mjeri i Hrvoja Turkovića, bili vrlo važni. Strani autor kojeg najviše cijenim je David Bordwell, ali on nije kritičar u užem smislu nego povjesničar i teoretičar; to dvoje doista sjajno povezuje.

Po vašem mišljenju, koji je najkvalitetniji svjetski filmaš današnjice? Kad smo već kod toga, kojeg biste filmskog autora izdvojili kao najkvalitetnijeg u Hrvatskoj?

Nikad ne mogu izdvojiti samo jednog čovjeka. Srećom, uvijek je više iznimnih autora. Meni su favoriti Reygadas, Maddin, von Trier, Almodovar, Balabanov, Haneke, Weerasethakul. Slab sam na Korinea i Larryja Clarka, bave se bitnim temama koje me jako privlače na izazovan način. Park je napravio jedan genijalan film, Oldboy, dio Tarantinova opusa mi je jako zanimljiv. Među Hrvatima najujednačeniji i najsolidniji opus ima Zrinko Ogresta, a meni je autorski možda najzanimljiviji Ivan Goran Vitez, ali teško je o tome govoriti jer njegov je dosadašnji opus kvantitativno prilično skroman.

Ovo je pomalo nezahvalno pitanje. Možete li nabrojati vaših 5 najboljih filmova svih vremena?

Stvarno ne mogu. Iz moje perspektive, postoji minimalno tridesetak podjednako najboljih (dugometražnih igranih) filmova svih vremena, realnije pedesetak, a ako se tome pribroji niz briljantnih eksperimentalnih, animiranih i dokumentarnih filmova, broj se jako povećava.

S obzirom na vašu strast prema poeziji, vjerujem da ne mogu pitati bolju osobu – koji je najveći pjesnik među svjetskim filmašima danas?

Ne znam odgovor. Kao i obično, zasigurno nije u pitanju samo jedan čovjek. A i pjesništvo je nešto što treba vrlo široko shvatiti. Meni je Weerasethakulov Blaženo tvoj čista poezija, a na drugačiji način i Reygadasova Bitka na nebu. Također i Korineov Gummo.

Diplomirali ste povijest i komparativnu književnost. O kojoj biste povijesnoj osobi voljeli da se snimi film? (Po mogućnosti, nekoj čija priča na celuloidu još nije ispričana.)

Našlo bi ih se. Od ljudi s naših prostora volio bih vidjeti ozbiljan film o Didi Kvaterniku kao najzanimljivijem izdanku građanskog ustaštva – mlad, relativno zgodan, potomak ugledne zagrebačke obitelji s dugom građanskom tradicijom, po majci židovskog porijekla, sa 24 godine organizira smjeli atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu u suradnji s VMRO-om (koji je na kraju izveo Makedonac/Bugarin Vlado Černozemski jer se ustaški atentator uplašio, nije mu se baš žrtvovao život za viši cilj); potom u NDH postaje ministar unutarnjih poslova i glavni provoditelj terora nad Srbima, Židovima i Romima, da bi se nakon godinu i pol počeo razilaziti s Pavelićem u kojem je do tad vidio neku vrstu idola, te poslije rata, u emigraciji, radikalno raskida s bivšim tutorom i izlaže njegovu politiku (uključujući i onu prema Srbima) žestokoj kritici, no istovremeno izbjegava se bez ostatka suočiti s vlastitom velikom ulogom u toj politici. Relativno sličan put je s komunističko-partizanske strane prošao Milovan Đilas, nekadašnji student filozofije, najmlađi u pokeru komunističkih asova (Tito – Kardelj – Ranković – Đilas), koji se još (mnogo) radikalnije od Dide emancipirao od bivših drugova i ideologije, ali nikad nije želio pričati o zločinima koje je počinio u prvoj fazi ustanka u Crnoj Gori (tzv. crveni teror), kamoli da bi izrazio žaljenje; isto tako do kraja života nije želio otkriti istinu o Hebrangovom stradanju, iako je o njemu znao sve. Dakle, volio bih gledati ozbiljne biografije Dide i Đide, ljudi kojih se panično bojao književni velikan, a ljudski sitnež Miroslav Krleža.

Poznati ste ljubitelj erotike. Vaša priča Nema sreće bez ljubavi svoje je mjesto pronašla u antologiji hrvatske erotske proze XXX Files. Što se tiče erotike u domaćem filmu, koliko smo se uspjeli osloboditi u tom pogledu u posljednjih dvadesetak godina?

Irena Škorić snimila je žensko – muško – ženski threesome s lezbijskim inklinacijama i ljubljenje jezicima dvojice muškaraca (7 seX 7), Jakov Sedlar kratku scenu žestokog hetero seksa i poslije lezbijskog milovanja (Agonija), Arsen Ostojić je polučio dosta erotizma u Toj divnoj splitskoj noći, Lukas Nola se puno trudio u Samima, no možda je najviše ponudio, iznenađujuće, Rajko Grlić u Neka ostane među nama. Važna je svakako i zoofilska scena žene i prasca u Kinu Lika Dalibora Matanića, a isti autor snimio je i relativno intenzivnu lezbijsku interakciju u Finim mrtvim djevojkama; sviđa mi se kod njega, u Ćaći, i scena seksa s Ivom Mihalić, a potonja je erotski/seksualno sjajna i u kratkom filmu Zimica Hane Jušić, autorice poprilično zainteresirane za erotizam. To je ono čega se mogu sjetiti. Nije mnogo, srpski su filmaši, recimo, u tom pogledu i periodu bili nesumnjivo napredniji, ali opet – bolje išta nego ništa. Nešto se ipak pomaklo u zadnjih desetak godina, paralelno s rastom kvalitete, rasla je i erotska komponenta.

Ni jedna poglavičina kći, ni jedna vrela Juanita, ni jedna hitra srna u zelenoj šumi ni brzi losos u modrom žuboru rijeke nisu se mogli usporediti s ovom čokoladnom curom s Istoka. Njezino malo puteno tijelo, njezino okruglo lice s rumenim usnama jagodama, njezine bordozagasite lokne poput riječnih brzaka, njezine nepokolebljive oči, ah! bila je to picica slađa od lolihopa, ah! bio je to melem za dušu prerijskog dječaka.

izvadak iz kratke priče “Nema sreće bez ljubavi”

U ovako katolički-konzervativnoj okolini koja se trenutačno bavi određenim referendumima, je li uopće mogu očekivati kakav iskorak na tom području u skorije vrijeme?

Navedeni primjeri pokazuju da se treba nadati. In spe!

Kakvo je Vaše mišljenje o neprofitnim projektima poput FAK-a? Možemo li ikako doprinijeti razvoju filmske kulture kod nas?

Vrlo pozitivno. Naravno da možete pridonijeti, i već doprinosite. Nema ničeg ljepšeg od entuzijazma, kreiranje bilo čega bez te divne svježine entuzijazma u startu je lišeno suštinskog sastojka.

5 komentara za “Pjesnik među kritičarima: Damir Radić

  • igor says:

    bravo, bravo… nista ni puk ni glumiste nemaju od toga da smo “najbolji” ..triba glumce naucit da nije sve kazaliste te da postoji tv-gluma i film- gluma… umoran sam vec slusati srcedrapateljne dialoge i monologe nasih najboljih nada glumista dramaticnoga tona…lijepo molim da in netko to i kaze…please!

  • Paljotka says:

    filmski kriticar ovog kalibra koji s visoka gleda na jednog Juricu Pavicica trebao bi znati da je Suma Summarum obicna paljotka iz koje je samo izbacen toksicni otpad

  • sven says:

    Hrvatska fali KOMERCIJALNIH filmova, jedino takvi mogu pokrenuti domaću kinematografiju.

  • Sven says:

    Može mi netko reći što je paljotka?

  • NITKOV says:

    radić legenda. interesantan intervju, hvala na ovome.

Leave a Reply

Your email address will not be published.