Paul Bettany: ‘Legendu o vitezu’ snimali smo zgaženi, a Heath Ledger bio je divan pozitivac

Piše: Sven Mikulec

BOND 2

Čim sam ušao u sobu i ispričao se što me morao čekati jer su neki novinari prije mene u zadnji čas odlučili odustati od svojih intervjua, a on je promrmljao „jebeni novinari“, znao sam da razgovor koji slijedi ne može biti neugodan. Paul Bettany, engleski glumac kojeg sam upoznao i zavolio u Legendi o vitezu, Master & Commander i Genijalnom umu, došao je na festival Camerimage u poljski Bydgoszcz (Bidgošč) kako bi promovirao svoj redateljski debi Shelter, priču o ljubavi dvoje beskućnika na njujorškim ulicama. Ovaj karizmatični gospodin, kojeg lako mogu zamisliti kako za trideset godina na nekom trijemu, pušeći lulu, unuku govori stvari poput „my boy“, vrlo je prijateljska, komunikativna i opuštena osoba zbog koje mi se moj zadatak činio kao najbolji posao na svijetu.


U posljednjih petnaestak godina isprofilirao si se u jednog od vodećih britanskih glumaca svoje generacije. Koliko je teško bilo dospjeti do ove pozicije?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer donedavno nisam ustvari imao nikakav plan. Nisam tip osobe kojoj dobro ide planiranje, i onda odjednom, kako sam počeo režirati… morao sam imati plan! Znaš, moj jedini plan bio je da snimim što je više moguće različitih stvari. Različiti žanrovi, različiti tipovi likova… I to je bilo i dobro i loše, znaš. Mislim da sam donio neke loše odluke vođen idejom „o, pa probat ću ovo, to još nikad nisam probao“.

O kojim odlukama pričamo?
Odlukama da snimim filmove koje nisam trebao snimiti.

I previše si pristojan da imenuješ te pogreške? (Imam osjećaj da priča o Legiji.)
Ma znaš, čak i loš film bio je nečiji san, tako da ne želim gaziti po njemu.

cvi2

A ako obećam da neću objaviti?
Ne! (smije se) Neću, ne mogu to reći. (Vjerojatno je Legija.) Nedavno sam razgovarao s hrpom mladih glumaca koji su me pitali za savjet kako da se probiju, i nisam znao što da im kažem. Nemam pojma. Ljudi ovih dana snimaju same sebe dok čitaju uloge ili što god, i te snimke šalju umjesto audicija. Ali kako netko na taj način može dobiti dojam o tebi kao osobi? Prije sam znao ulaziti u sobe (na audicijama), i čak ako nisam čitao dobro, imao sam šansu natjerati redatelje i producente da se žele družiti sa mnom, ako me razumiješ. Mogao sam biti šarmantan. Ali sada mi je žao tih mladih glumaca, klinaca u usponu, jer ne znam kako se mogu probiti. 

Uvijek sam volio pričati priče pa mi se režiranje činilo kao prirodan korak naprijed.

Zbog čega si se okušao u režiranju?
Shvatio sam da stvarno volim pričati priče. Tako je bilo cijeli moj život. Čak i kao klinac, dok sam se igrao s roditeljima, i onda kad sam poželio biti pjevač i tekstopisac, to je isto bilo pričanje priča. Zatim sam postao glumac, i to je bilo pričanje priča. Režiranje mi se činilo kao prirodan korak naprijed i želio sam imati više odgovornosti, biti odgovoran za priču u cjelini. To me ustvari privuklo režiranju – želja za većom odgovornošću. Kao glumac, ustvari ste na zadanim tračnicama svoga lika, odgovorni za vlastiti doprinos, ali kao redatelj, odgovorni ste za doprinos sviju. 

Shelter je prilično mračan film, a opet u njemu pronalazimo dosta nade i oprosta. Rekao si da je tvoj cilj bio proizvesti katarzičan učinak u publici.
Mislim da različiti filmovi publici daju različite stvari. Ono što osobno ne volim je kad te film odvede na neko mračno mjesto, i tamo te ostavi bez ikakvog razloga. Želim znati zašto sam ondje završio. Na primjer, Jacques Audiard nikad ne završi s tim osjećajem. Njegovi filmovi mogu biti zbilja mračni, ali nikad ne završe bez osjećaja nade i nastavka života. 

bolest

Znajući da će tvoj glas odjeknuti, zašto si odabrao baš ovu temu?
Nisam siguran da itko može ikada biti siguran da će njihov glas odjeknuti i da će ljudi željeti pogledati njihove filmove. Pogotovo danas, kad je oko nas toliko buke. Ja reagiram na kulturu u kojoj živim i politiku vremena, i na stvari koje vidim da se događaju u svijetu. Ovaj ovdje film slučajno je takav kakav jest, ali već sljedeći film koji želim snimiti – ili mislim da želim snimiti – je satira, komedija o blesavim bogatašima. Vrlo je različit i njegova je namjera potpuno drukčija.

Znači, planiraš nastaviti snimati?
Da. Ako mi ljudi dozvole.

Kakav je bio osjećaj stajati s krive strane kamere?
Osjećaj je bio odličan. Mrzio sam predprodukciju. Mislio sam da sam napravio najveću pogrešku svog života. Činilo mi se da se predprodukcija sastoji isključivo od ljudi koji mi govore što sve ne smijem napraviti. A onda sam došao na set i oko mene su bile stvari uz koje sam odrastao kao glumac. Platneni stolci, kablovi, monitori, kamere, reflektori… I osjećao sam se (izdahne s olakšanjem). Bilo je prekrasno.

Redateljska autonomija jedina je dobra stvar kod snimanja filmova s malo novca.

Je li posljednja verzija Sheltera ujedno i tvoja vlastita? Jesi li imao autonomiju da radiš s filmom što želiš?
Apsolutno. To je ustvari jedina dobra stvar kod snimanja filmova s vrlo malo novca. Što je skuplji film, to se više ljudi upliću. Osim ako nisi neka velika faca od redatelja, ali čak i tad studio ima ogroman utjecaj u sobi za montažu. Ali u Shelteru, postoji jedan specifična snimka Jennifer (Connelly, glavna glumica Sheltera i Bettanyjeva supruga u stvarnom životu) nakon što se sporazumno poseksa s tipom u zamjenu za sklonište preko noći. Nikad nisam snimio tu scenu ni na jedan drukčiji način tako da me nikad ne budu mogli natjerati da izrežem kadar koji bi mogao biti uvredljiv za producente. (smije se) 

BOND 3

Postoji li neki film iz tvog djetinjstva zbog kojeg si zaključio, okej, ovo je ono čime se želim baviti ostatak života?
O, ima ih toliko puno… I u različitim periodima života. Kristalno jasno sjećam se kako sam gledao Spartaka po prvi put. Kubrick. Bila je to najbolja stvar koju sam ikad pogledao. Nemam pojma koliko sam imao godina, ali bio sam klinac. I onda sam vidio Ratove zvijezda kad su izašli i osjećam sam kao da se svijet promijenio. Kako sam odrastao, tu su bili Kum, Kum II, koji je bio remekdjelo. Usput, trebao bi pročitati recenziju New York Timesa iz prosinca, 1974. godine.

Popljuvali su film?
(smije se) Uništili su Kuma II. To je bio najgori film ikad snimljen. Tako da, kad jednom pročitaš tu recenziju, više ne čitaš nijednu.

Znači da ne čitaš recenzije svojih filmova?
Ne. Ali ne čitam ni recenzije tuđih. Filmovima me privlače ili poster, ili trailer. Ne čitam recenzije i mislim da s vremenom postaju sve više lažne. Kit ne primjećuje girice, on samo pliva oceanom. Postoji jedan stvarno odličan citat Teddyja Roosevelta o kritičarima koji bi trebao pročitati. Mislim da se zove Čovjek u areni. Stvarno je briljantan.

(Pročitao sam ga i ide ovako: Nije kritičar onaj koji je bitan; ne onaj čovjek koji ukazuje na to kako je snažan čovjek posrnuo, ili gdje je čovjek koji radi mogao odraditi bolji posao. Priznanje zapravo zaslužuje čovjek koji je u areni, čije je lice zaprljano prašinom, znojem i krvlju; koji hrabro teži nečemu; koji griješi, koji ne uspijeva u svom naumu ponovno i ponovno, jer ne postoji nijedan trud bez greške i neuspjeha; ali koji stvarno pokušava odraditi posao; koji poznaje veliku želju i veliku predanost; koji sebe troši za vrijedan cilj; koji u najboljem slučaju poznaje trijumf velikog postignuća, a u najgorem, ako ne uspije, barem zna da nije uspio dok je stremio visinama, tako da njegovo mjesto nikad neće biti s onima čije hladne i plahe duše ne poznaju osjećaj ni pobjede ni poraza.)

Ali ako i pročitam recenziju – što onda? Ako ti pišu hvalospjeve za neku tvoju izvedbu, i ti im povjeruješ, onda im moraš vjerovati i kad ti kažu da si usro motku. New York Times je pogriješio 1974. godine, pogriješio je ko veliki. (smije se)

BOND 2

Rekao si da si dobio ulogu Visiona u Avengersima samo nekoliko trenutaka nakon što ti je jedan producent rekao da više nikad nećeš raditi u Hollywoodu.
To je istinita priča.

Možeš malo pojasniti?
Želio sam ulogu u jednom filmu. Baš sam promijenio agente, i svom novom agentu rekao sam da sam umoran od laži, da želim istinu, da želim da mi netko digne veo s očiju. Baš sam pročitao jedan scenarij, mislim da je odličan, želim tu ulogu, želim da mi središ razgovor s producentom. I nazove on mene, kaže u redu, producent je rekao da će te vidjeti. Ali moraš znati da te prezire i da ti neće dati posao. Osjećao sam se kao da su me upravo otuširali šljunkom (smije se), boljelo je, ali osjećao sam se iznimno čisto. Pa sam otišao porazgovarati s tim čovjekom. I bilo je u redu, jer sam unaprijed znao da me mrzi, i to vjerojatno zbog jednog njegovog filma koji sam odbio prije mnogo godina. Baš mi se rodio sin, karijera mi je bila u uzlaznoj putanji, ali nisam želio raditi. Htio sam biti s djetetom. I taj mi je producent rekao, gotov si u ovom poslu. Nemaš što drugo raditi nego se ustati i otići. I ja sam mu odgovorio da malo pripazi na svoje jebene manire. Los Angeles je pun ljudi koji su dobili drugu, čak i treću priliku… nikad ne znaš što te čeka iza ugla. Išetao sam iz ureda, noge kao žele jer sam se upravo pravio da sam žestok momak. Sjeo sam na pločnik, s licem u rukama, i pomislio da je možda u pravu, možda mi je karijera zaista gotova. Sjedim na pločniku u Sunset Boulevardu. Mobitel zazvoni, ne prepoznajem broj. Halo? Bok, ovdje Joss Whedon, hoćeš biti Vision u novim Avengersima? I rekao sam (gestikulira kao da pokazuje srednji prst zamišljenoj zgradi iza sebe), da, čovječe, vrlo rado. I to je cijela priča.

Ako ti je karijera u usponu, ljudi se glasnije smiju na tvoje šale. Kad ti ne ide, manje se smiju. Te stvari počneš shvaćati manje ozbiljno.

Jedina si osoba koja je odigrala dva različita lika u jednom Marvelovom filmu. Kakav je osjećaj biti dio takvog ogromnog filmskog svijeta?
Odličan je. Odličan je na toliko različitih razina. Super je, na primjer, jer glumačka karijera ima uspona, padova, pa opet možda uspona… Ljudi se na tvoje šale smiju glasnije ako si u usponu, manje se smiju dok nisi toliko vruća roba. Postaneš mudriji što se tiče tih stvari, počneš ih shvaćati manje ozbiljno i manje ih uzimaš zdravo za gotovo. Ovo je bio prvi put da sam znao da ću druge godine u ovo vrijeme imati posla. Sjajan je to osjećaj, nikad ga nisam imao dosad. Uvijek sam se pitao hoću li naći novu gažu, i ne radi se samo o meni, tako je svakom glumcu. Osim ako, znaš, nisu normalni. Možda je ovo posljednji put da radim, ovo bi mi mogla biti posljednja uloga, odjednom će shvatiti da ja ovo ne mogu raditi. Lijepo je jer mi daje prostora da ne moram prihvatiti svaki project koji naiđe ako ne smatram da je odličan za mene, daje mi prostora da snimim vlastiti film i na njemu popušim novce (smije se). Ne možemo si priuštiti ovu lokaciju? Zajebi to (gestikulira kao da izvlači lovu iz džepa), idemo to snimiti.

Ali ne daju li ti istovremeno priliku da eksperimentiraš više u svojoj glumi, da prihvaćaš uloge koje bi ti ranije bile preriskantne?
Apsolutno. Drugi dio koji briljantan je, ako želiš glumiti u superherojskim filmovima, ovo je sami zenit takvih filmova – rade ih pravi fanovi. Kevin Feige, čelnik Marvela, u svom odraslom životu radi istu stvar koju je radio kao klinac. On poznaje i voli te priče i likove. Radiš s nevjerojatno kreativnim, duhovitim ljudima koji su na samom vrhu u svome poslu. I više od toga, donose zbilja luđački hrabre odluke. Sjećaš se koliko je ludo hrabra bila odluka da ulogu Tonyja Starka daju Robertu Downeju, Jr. To je bio nevjerojatno hrabar potez. Da si u tom trenutku pitao fanove koga bi željeli vidjeti kao Starka, nitko ne bi odabrao Downeyja. Druge prilike u Hollywoodu, shvaćaš li? Njemu možda i treća, ne znam. Dakle, raditi na ovakvim projektima nije divno samo zbog sigurnosne mreže koju osjećam da imam ispod sebe, nego i zato što je zabavno snimati te filmove, raditi s izvrsnim direktorima fotografije, redateljima, glumcima poput Ruffala, Downeyja, ma koga god. Super ljudi.

Sjećaš li se koliko je ludo hrabra bila odluka da ulogu Tonyja Starka daju Robertu Downeyju, Jr.? Druge prilike u Hollywoodu, shvaćaš li?

Puno ljudi kaže da je Joss Whedon najbolja stvar koja se mogla dogoditi žanru superherojskih filmova. Koja je tvoja insajderska perspektiva?
Divno je raditi s njim. Joss Whedon, Darren Aronofsky, Ron Howard… svi su oni došli i pogledali ranu verziju mog filma. Svi su mi oni kolege i prijatelji, i u isto vrijeme vrlo širok spektar redatelja od kojih sam očekivao savjete i kritike.

Kako su oni reagirali na Shelter?
Bili su puni podrške. Imao sam neke velike nedoumice o završetku filma, i svaki je od njih smislio i predložio potpuno drukčiji kraj, što je bilo super. Jer, na kraju ti zbilja ostaje jedino tvoja vizija. Mislio sam da će doći do nekog konsenzusa ili točnog odgovora, ali ostaje ti samo tvoja vlastita vizija. 

Ovo nije pitanje, ali vidio sam onu razmjenu udaraca koju si imao s Jasonom Stathamom. (Statham je kritizirao Avengerse, tvrdeći da bilo tko može stati ispred zelenog platna i glumiti. Bettany mu je predložio da razmisli o tome da unajmi svog acting doublea.)
Nekad mi je jezik brži od pameti, nažalost. (smije se) Ali sve je u redu, on se našalio, ja sam se našalio nazad – sve je ok.

BOND 3

Ne čitaš recenzije, ali gledaš li svoje filmove?
Neke sam pogledao, neke ne.

Jesi li pogledao Legiju? (nasmijem se ko idiot)
Ne. (on se ne smije) Ali nisam gledao ni Dogville, a ponekad ni ne znam zašto ne želim gledati te filmove. Vjerojatno se radi i o tome da sam ih toliko gledao za vrijeme snimanja, bio sam dio onoga što mi zovemo rushes, a Amerikanci dailies. (Običaj da se ekipa nakon snimanja okupi kako bi pregledala što je snimila toga dana.) Nekad moraš prisustvovati premijerama, i onda se pitaš bi li bilo u redu da odem negdje večerati, ali onda se sjetiš, o ne, ljudi će me vidjeti da izlazim, izgledat će nepristojno.

I kritičare bi vjerojatno zabavila činjenica da si napustio dvoranu usred svog vlastitog filma.
Da, ali obično je tako. Ljudi odu na večeru jer su već vidjeli film. Obično pogledaju verziju filma prije nego što krenu promovirati ga. Znaš, gledati film sa sobom u nekoj od uloga više od jedanput je malo čudno.

Ali od ovih koje si pogledao, koji svoj film smatraš najboljim?
Nije mi lagano odgovoriti na to jer određeni filmovi donose određene stvari. Svidio mi se Gangster No. 1, ali dojam tog filma neizbježno mi je povezan s činjenicom da se radilo o mom prvom filmu s glavnom ulogom, i bilo je tako uzbudljivo, redatelj i ja smo bili ludi jedan za drugim, zaljubljeni u ono što smo mogli raditi, i sva su se vrata činila otvorenima. Ali tu je i Master and Commander, rad s Peterom Weirom… Volim taj film.

Kad smo snimali Legendu o vitezu, bili smo toliko pijani. Ne znam koliki smo budžet za alkohol imali taj put.

A što je s Legendom o vitezu?
O, Legenda o vitezu… (zamišljen pogled u daljinu) Bili smo toliko, toliko pijani kad smo ga snimali.

To mi govoriš za objavu ili?
Naravno, nije neka tajna – sve se vidi na ekranu. (smije se) Ne znam koliki smo imali budžet za alkohol taj put. I svi smo bili tako mladi… i ljupki Heath.

BOND 5

Kad netko umre mlad, ljudi često njegov rad procjenjuju u jednom drugom, blažem svjetlu. Ali ti si bio tamo. Kakvo je tvoje sjećanje na Heatha kao glumca?
Mislim da je Heath bio stvarno… Ljudi su toliko stvari govorili o njemu kasnije, da je bio pun mraka koji je na kraju izbio na vidjelo, takve stvari. Iz mog iskustva, Heath je bio čisto svjetlo, samo svjetlo, zabavan, duhovit, pozitivac. Umro je baš u trenutku kad se potpuno pronašao kao glumac. To je nevjerojatno uspješna izvedba. (Pretpostavljam da misli na Viteza tame.) Mislim da je tada baš postao, nazovimo to tako, velikim glumcem. To je tužno, ali puno važnije, tužno je što je (glas mu se trese) tako divno, divno ljudsko biće umrlo. Bio je divan, divan čovjek. Užasna pogreška.

Oprosti, nisam mislio…
Ne, ne, u redu je. 

Hvala ti na vremenu.
Bilo mi je zadovoljstvo.

2 komentara za “Paul Bettany: ‘Legendu o vitezu’ snimali smo zgaženi, a Heath Ledger bio je divan pozitivac

Leave a Reply

Your email address will not be published.