Od ulaska u kutiju s ‘Buriedom’ do iskakanja iz nje s ‘The Sea of Trees’: Razgovor s Chrisom Sparlingom

Piše: Sven Mikulec

1

Tamo negdje 2010. godine pogledao sam odličan mali triler o američkom vozaču kamiona koji završi zatočen u drvenoj kutiji dva metra pod zemljom nakon što teroristi zaskoče njegov konvoj u Iraku. Istinski sam uživao u Buriedu, ali točno se sjećam kako sam pomislio, jedan tip u lijesu sati i pol, s ničime osim upaljačem i mobitelom, i ni u jednom trenutku film nije naporan ili dosadan? Wow, ovo je primjer opako dobrog pisanja. Pet godina kasnije dobio sam priliku svoje divljenje izraziti direktno scenaristu čija je priča omogućila Ryanu Reynoldsu da odigra ulogu karijere. Chris Sparling danas je tražena roba, dok čekamo da njegov The Sea of Trees s McConaugheyem stigne u kina, i pet godina nakon njegove scenarističke mature mi smo sjeli da popričamo o njegovoj karijeri, stilu pisanja, izvorima inspiracije i mnogočemu drugome.

Što te privuklo svijetu filma? Sjećaš li se nekog točno određenog trenutka kad si zaključio, da, ovo je ono čime se želim baviti?
Sjećam se. Mislim, kasnije sam išao u kino pogledati The Empire Strikes Back i postao ljubitelj filma općenito, ali sjećam se kako se u mom gradiću, Providenceu na Rhode Islandu, snimao film dok sam bio klinac. Znam da nisi iz SAD-a, pa ću ti reći da je Rhode Island najmanja američka država. Nije bilo puno filmske produkcije ondje. Sjećam se da sam se kao klinac vozio u autu pored filmskog seta, i potpuno me očarala ideja toga, da ljudi stvarno snimaju filmove. Od tog je trenutka moja fascinacija filmskim svijetom samo rasla i jačala.

Čini se da je danas mladim filmašima dosta lakše započeti svoje karijere nego što im je bilo u, recimo, devedesetima. Na raspolaganju im je pristupačna oprema, tu je i internet koji im omogućuje da svoje radove predstave svijetu… Bi li se složio da je danas situacija daleko ugodnija za filmaše?
Filmaši definitivno imaju manje prepreka da bi se počeli baviti snimanjem filmova, to si dobro istaknuo. Ali je li situacija daleko ugodnija? Ne znam, mislim da postoje dvije strane novčića, zar ne? Da, zbog mogućnosti lakše nabave opreme filmska je umjetnost pristupačnija, možete i skupljati novac crowdfundingom, što se ranije nije moglo. Tako da, slažem se, imate veću priliku da počnete snimati. Ali istovremeno se baš zbog toga stvara jako puno sadržaja. Imati sadržaj koji će, u najmanju ruku, zainteresirati ljude da odvoje barem nekoliko minuta da ga pogledaju, to je teži dio.

Konkurencija je zasigurno veća?
Točno to, zato što toliko ljudi danas može snimati filmove.

4

Ryan Reynolds u filmu Buried (2010.)

Pet godina nakon Burieda, s kojim si se probio, koje je tvoje mišljenje o tom projektu?
Cijelo iskustvo Burieda bilo je poput nekakvog ludog vrtloga. Za sve koji rade da ostvare svoje snove, koji god oni bili, ako su dovoljno sretni da ih ostvare, uvijek postoji taj jedan ključan trenutak s kojim se probiju. Nema sumnje da je Buried bio taj trenutak za mene. Prije tog filma, radio sam na ostvarenju svog sna valjda dobrih deset godina i uglavnom nisam nikakve uspjehe postizao. Uvijek sam bio prilično odlučan tip, ali čak i s tom karakternom osobinom, bilo je trenutaka kad sam se pitao trebam li ubaciti ručnik u ring, gubim li zapravo vrijeme pisanjem. Na stranu s time što je Buried meni bio ključan trenutak u smislu da su mi se polako počela otvarati vrata, ono zbog čega se sve činilo nadrealnim bio je način na koji se priča odvila. Sve se dogodilo nevjerojatno brzo. Scenarij je bio pokazan ljudima, poslan nekoliko producenata, i u roku od šest mjeseci, film se već snimao u Španjolskoj. Bio je to nevjerojatno brz proces i godinu dana kasnije već smo bili na Sundanceu. Možeš zamisliti kako je to, deset godina radiš kao konj napredujući brzinom topljenja ledenjaka, i onda odjednom u roku od samo šest mjeseci imaš agenta, imaš menadžera, imaš scenarij koji svi u gradu čitaju, imaš sastanke, imaš glumca koji želi snimiti tvoj film. Znaš, bio je to jedan potpuno nadrealan i vrlo sretan trenutak.

Jesi li posve zadovoljan načinom na koji je tvoj tekst prenesen na platno?
Čak i više nego zadovoljan. Buried je nastao kao projekt koji sam planirao sam režirati. Mislio sam ga snimiti za oko pet tisuća dolara. Začet je kao niskobudžetni indie film. Nasreću, pretvorio se u nešto osjetljivo veće. Rodrigo Cortes i ja sada smo vrlo dobri prijatelji, ali iskreno, čak i da nismo, čak i da mi tip nije ni simpatičan, i dalje bih mislio da je istinski talentiran redatelj s vizijom. Uzeo je moj materijal i odveo ga u visine do kojih ja ne bih dospio.

Karijera ti je poletjela nakon Burieda. Variety te naveo kao jednog od samo deset scenarista čiji rad trebamo pratiti u budućnosti. Čini se da u ovom trenutku živiš san svakog scenarista. Je li tvoj put do ove pozicije bio natopljen krvlju, znojem i suzama?
Da, bilo je vrlo teško. U početku nisam imao nikakvih veza u industriji. Počeo sam raditi kao glumac, živio sam u Los Angelesu nekoliko godina, idući na audicije, konobareći, živeći stereotipnim životom neuspješnog glumca. Bilo je teško i naporno, znaš? Ubrzo sam se preselio natrag u Providence i počeo sam ekskluzivno pisati, digao sam ruke od glume. Bilo je naporno, pisao sam scenarij za scenarijem za scenarijem. Imaj na umu da je to bilo prije no što je Blacklist uopće postojao, i ne mislim na listu za koju scenariji bivaju izabrani, govorim o servisu za predaju scenarija za razmatranje koju sada imaju. Tada toga nije bilo, nije bilo ničega. Postojala je stipendija Nicholl Fellowship, bilo je vjerojatno nekoliko scenarističkih natječaja na koje se isplatilo prijavljivati, ali to je ustvari bilo to. Moj se rad svodio na to da pišem scenarije i onda dajem sve od sebe da ikoga nagovorim samo da baci pogled na njih. Bila je to neka vrsta herkulijanskog posla s moje strane, jer nitko nije želio čitati scenarije nepoznat pisca bez zastupnika.

9

Ryan i Chris na intervjuu prilikom promocije Burieda.

Napisao si šest ili sedam dugometražnih scenarija prije prvog uspjeha, do kojeg si došao nakon mnogo, mnogo odbijanja. Ali nisi odustao. Bi li ovo bio tvoj savjet nadobudnim redateljima i scenaristima? Ustrajte, izdržite, glavu gore i to?
Pa, slažem se s time, to je istina, sve je to potrebno da biste uspjeli. Ali istovremeno uvijek nerado dajem taj savjet drugim ljudima. Da sam ja na njihovu mjestu, da još uvijek osjećam tu istu frustraciju i neki tip koji je postao uspješan mi govori da izdržim još malo, pogledao bih ga i rekao mu, pa da, lako je tebi reći, lako je tebi reći da bih ja trebao nastaviti boriti se. To što si ti to napravio i tebi je uspjelo ne znači da će uspjeti i ostalima, čak i da se pisanjem scenarija bave idućih tisuću godina.

Potrebno je puno sreće?
Potrebno je puno sreće, ali mislim da je samo ustrajanje nije dovoljno da biste napravili karijeru – to što se nečime bavite dovoljno dugo ne znači da će uroditi plodom i dovesti do rezultata. Možete si reći, ok, radim ovo već dvadeset godina. Da, ali koliko si scenarija ustvari napisao u tih dvadeset godina? Koliko si scenarija pročitao, koliko si truda uložio u unapređenje svoje vještine? I onda naiđe netko tko se probije unutar godine dana. Pa, možda se, ne znam ali možda, ta osoba zapitala kako da se popravi u svome poslu. Odgovor ne leži samo u ustrajnosti.

Kako si se ti popravio u svom poslu?
Za mene je ključ bilo čitanje, to što sam kao pisac odlučio početi čitati scenarije. Počeo sam prihvaćati poslove kao stažist, i to ne dok sam bio mlad. Sjećam se da sam prihvatio posao čitača za jednu produkcijsku kompaniju, mislim da sam u to vrijeme bio blizu 30 godina starosti. Trideset godina, a pristao sam na neplaćeno stažiranje s hrpom studenata. Zašto? Zato što sam želio biti dio toga svega. Kao scenarist, ti si osoba s računalom, samo ti i računalo, to je tvoj neki mali otok. Osjećao sam da moram biti više uključen, a prihvaćanje ovog posla natjeralo me da čitam više scenarija. To sam moram raditi kao stažist ondje. U jednom sam trenutku počeo čitati scenarije koji su pristigli na neki natječaj i shvatio, wow, moram ovo raditi češće jer me čini puno boljim piscem. Počeo sam čitati na svoju ruku jer sam shvatio koja je vrijednost u tome. Kad tek počinješ kao autor, puno toga moraš zapamtiti, puno ti se toga vrti po glavi, s puno loptica moraš žonglirati. Brineš se za strukturu i format i sve one stvari koje si pročitao u knjigama ili o kojima si čuo od profesora, trenera, prijatelja, koga god. Zbilja puno stvari moraš zapamtiti. Ono što ti iskustvo donosi jest da te ove stvari prestanu mučiti. Ne razmišljam o formatu dok pišem, ne razmišljam toliko ni o strukturi. Nakon nekog vremena i dovoljno napisanih scenarija, te se stvari jednostavno pobrinu same za sebe i onda se možeš više usredotočiti na likove, priču i pisanje. Uvijek se nastojim poboljšati, baš kao i svi drugi, i mogu reći da sam se zbilja osjetno poboljšao u posljednjih godinu ili dvije. Imam sreću da se pisanjem mogu baviti ekskluzivno i od njega zarađivati dovoljno za život, pa imam priliku stalno pisati, ali također nastavljam ulagati u sebi daljnjim čitanjem i učenjem.

3

Nakon što si režirao dugometražni film i jedan kratki, stekao si iskustvo koje ti je pomoglo na putu da postaneš bolji pisac. Jedna od lekcija koje se savladao je da trebaš pisati stvari koje se mogu prenijeti na platno. Drugim riječima, Buried, priča o jednom tipu zatvorenom u lijes, ustvari je ideja rođena zbog ograničenosti budžeta?
Da, apsolutno. Film koji sam ko-režirao i kratki koji sam režirao, oni su za mene bili moja filmska škola. Nisam imao pojma kako se snimaju filmovi. Imao sam približnu ideju kako se pišu scenariji, ali ne i kako od njih napraviti filmove. Jednostavno sam se bacio na to. Nevjerojatno je, znaš, da su ti filmovi uopće završeni, posebno ovaj dugometražni. Za mene ti se filmovi ni ne računaju, ali to ne bih smio reći jer na jedan važan način itekako su mi bitni, i to je ono što si ti istaknuo. Počneš shvaćati da treba vremena da napisane stvari presele na platno, treba sredstava, treba ljudstva. Scenarij za taj dugometražni film obilovao je lokacijama, glumcima, svim tim različitim stvarima koje su se događale, a ja sam imao iznimno malo novca da to snimim. Kao što rekoh, čudo je što je uopće završen. Ne iznenađuje me, stoga, što mi ti filmovi sada izgledaju kao studentski projekti, jer na jedan način oni su za mene točno to i bili, s obzirom da nisam išao u filmsku školu. Lekcija koju sam naučio je ista ta koju si ti spomenuo, da moraš voditi računa o svemu tome kad pišeš scenarij. Naravno, osim ako imaš slobodne uzde i radiš unutar studijskog sustava pa se ne moraš brinuti za ikakva financijska ograničenja. Ali ako ne pišeš za studio, onda će ti razmišljanje o novcu itekako utjecati na to da pažljivo biraš što ćeš staviti na papir, ili bi barem trebalo.

Što se dogodilo s planiranom trilogijom The Night Chronicles? Koliko sam uspio shvatiti, trebao si pisati scenarij za film Reincarnate, koji bi producirao M. Night Shyamalan.
Da, i napisao sam ga. Ne znam što se trenutačno događa s time, to je dobro pitanje. Takva je jednostavno priroda ovog posla, stalno se događa. Projekti uhvate zamah, scenarij bude napisan, čak se i redatelj poveže s projektom, i onda iz nekog razloga sve stane. Ne mogu procijeniti je li ovo trajna blokada, ali u najmanju ruku zasad od toga neće biti ništa. Kao da je netko pritisnuo pauzu i zamrznuo projekt. Zbilja ne znam što će biti s time.

a1

Prošle godine Warner Bros zaposlio te da adaptiraš knjigu Blood on Snow Joa Nesboa.
Da, odabrali su mene za tu adaptaciju. Jo Nesbo jedan je prilično poznat norveški pisac, vjerojatno si čuo za njega. Jesi li ti Norvežanin, Svene?

Hrvat, ustvari.
Hrvat, ok. Pa, knjigu mi je donijela produkcijska kuća Langley Park Pictures, Kevin McCormick me kontaktirao, sklopili su partnerstvo s tvrtkom Leonarda DiCaprija (Appian Way Productions). Pozvali su me na sastanak i pitali jesam li bio zainteresiran za adaptiranje, i bio sam. Scenarij je trenutačno kod Warner Brosa, zanima me što će biti s njim. Daniel Espinosa trebao bi režirati film. Kao pisac, ponekad odradiš svoj posao i onda sve ostaviš u rukama onih koji imaju moć odlučivanja. U ranijoj fazi karijere, postojao je osjećaj razočaranja kad se neki projekt nije razvijao brzinom kojom si priželjkivao. Ali u ovih šest-sedam godina profesionalnog bavljenja pisanjem, ono što sam naučio jest da je ovo jedna velika konjska utrka. Rekao sam to puno puta, to je obična konjska utrka i nikad ne znaš koji će konj prvi do cilja. Zato je važno da u utrci imaš što je više moguće svojih konja.

Možeš li nam ispričati svoje iskustvo s procesom pripremanja adaptacije romana?
Pa, ide otprilike ovako. Prvo, imaš nekog producenta koji ima prava na određenu knjigu. Taj producent javit će se zastupnicima nekoliko pisaca za koje misli da bi bili dobar izbor za pisanje scenarija. Provjerit će rasporede tih pisaca da vidi jesu li uopće slobodni i onda će pokušati zainteresirati te pisce za projekt. Recimo da se javi petorici pisaca, i onda pošalje primjerak knjige trojici ili četvorici koji pokažu interes. Tada moraš pročitati knjigu i ustvari dati svoju verziju priče, javiti im se sa svojom vizijom na što bi taj film mogao i trebao ličiti. Znaš, za različite ljude različit je i ovaj proces koji sam upravo opisao. Za nekoga poput Aarona Sorkina proces nije nimalo sličan ovome. Proces je: ako on želi posao, posao je njegov, nema nikakvog natjecanja s drugim piscima. Pisci koji tek započinju svoju karijeru, ako su se uspjeli probiti u uži krug kandidata, mogu se natjecati s čak petnaestak drugih autora za isti posao.

S koliko si se ti pisaca morao natjecati za Blood on Snow gažu?
Nemam pojma. Moguće je da su se prvo meni obratili, da su željeli čuti što imam za reći, a ako im se moja ideja ne bi svidjela, nastavili bi potragu. Samo znam da je upalilo. Činilo mi se da smo Daniel, redatelj, i ja otpočetka nekako kliknuli, tako da imam osjećaj, čak i da je bilo više pisaca u igri, vjerojatno ih nije bilo toliko mnogo.

2

Matthew McConaughey i Ken Watanabe u The Sea of Trees (2015.).

Ne mogu ti reći koliko se veselimo The Sea of Trees. Kako si došao na ideju za tu priču?
Postoje dva različita razloga. Nakon što sam napisao Buried, napisao sam scenarij za film ATM, to je bio scenarij s Blacklista za kojeg mi je baš drago da je uspio biti snimljen. Film sam po sebi jednostavno nije kliknuo s publikom. Mislim da ne postoji kaznionica za scenariste kao što postoji kaznionica za redatelje, ali činjenica je da mi nakon ATM-a telefon više nije zvonio toliko kao prije, znaš. I druga stvar, snimio sam dva prostorno ograničena trilera u nizu. Zaista vjerujem da je korisno tako se specijalizirati za nešto, jer to znači da se ipak po nečemu izdvajati od mase drugih scenarista koji se pokušavaju probiti, i u početku ta mi je specijalizacija išla na ruku. Onda sam shvatio da stalno upadam u tu istu kutiju (referenca na Buried slučajna), da mi karijera ne napreduje koliko bih ja to želio, da ne dobivam veće projekte. Ljudi jednostavno ne znaju da si sposoban pisati raznovrsne stvari jer su upoznati samo s tim tvojim malenim trilerima. Na neki sam način uzeo jedan korak unatrag i rekao si da moram promijeniti stvari kako bih mogao napredovati kao pisac. Morao sam napisati nešto drukčije. Umjesto trilera ili žanrovskog filma, odlučio sam napisati dramu. Pokušavao sam odgonetnuti kakav bi to film mogao biti, i onda sam sasvim slučajno naišao na Aokigaharu, More drveća, šuma u podnožju japanskog Mount Fujija gdje se ljudi odlaze ubiti. Ne znam i ne razumijem zašto, ali tako je. Oko tog je mjesta izgrađen cijeli taj neki misticizam. Na prvi se pogled čini kao idealna lokacija za smjestiti kakav hororac, ali opet, u tom trenutku u karijeri nisam želio tako nešto ponovno raditi. Što ako se radi o drami, zapitao sam se. Radi se o samoubojstvu, o nečemu vrlo dramatičnom i traumatičnom, pa sam pokušao shvatiti kakva bi dramatična priča mogla biti ovdje ispričana. Zapravo, mislim da sam na to prvi put naišao na Crackedu, briljantnoj humorističnoj web-stranici. Objavili su listu sedam ili osam najjezivijih mjesta na Zemlji, ili najčudnijih, ne sjećam se točno. I pomislio sam kako je to vrlo zanimljivo. Počeo sam više čitati o mjestu, počeo ga istraživati, i shvatio da se radi o stvarno zanimljivoj lokaciji za smještanje filmske priče.

Vjerojatno prva stvar koju sam primijetio kod ovog filma je kako ima odličnu glumačku ekipu. Kakav je osjećaj kad tvom scenariju život udišu zvijezde ovoga kalibra?
Osjećaj je sjajan. To je također iskustvo koje bih nazvao nadrealnim. Film je uglavnom sniman oko 45 minuta od moje kuće, što znači da se veliki holivudski film, s Matthewom McConaugheyem i Naomi Watts, film koji režira Gus Van Sant, snimao praktički u mome dvorištu. Osim što sam pisao scenarij, na ovom sam filmu imao i ulogu producenta.

8

McConaughey i Van Sant pričaju o The Sea of Trees.

Kakav je tvoj odnos s Van Santom? Kako bi ga opisao kao osobu i filmaša?
On je vrlo, vrlo drag čovjek, to je sigurno. Iznimno je tih. Znaš, čudno je, već su me pitali to pitanje, kako je raditi s Gusom. Mislim, slažemo se odlično, ali on jednostavno nije baš pričljiv čovjek i što se tiče intervencija u scenarij, bile su minimalne. Želio je snimiti film koji sam ja napisao, jednostavno ga je želio napraviti. Napravio je nevjerojatno dobar posao s mojim materijalom, stvarno vjerujem da je to film na koji će ljudi super reagirati. Ne mogu ga opisati nikako drukčije nego da kažem da je on jedan vrlo drag, tihi čovjek, koji je jako talentiran i jako dobar u svome poslu. Mislim da preciznijeg opisa od ovoga nema.

Pretpostavljam da ti je The Sea of Trees otvorio mnoga vrata. U usporedbi s Buriedom, ovo je ogroman film. Kako planiraš iskoristiti ovaj pozitivan impuls?
Pa, da budem iskren, već ga iskorištavam. U ovoj industriji, svi su upoznati s projektima koji dolaze prije nego što javnost za njih sazna. Ljudi čitaju scenarije. Shvaćaš li što želim reći? Svi znaju za film jer je scenarij kružio uokolo, bio je i na Blacklisti… Tako da, već mi je otvorio mnoga vrata. To je razlog zbog kojeg sam dobio Blood on Snow, ili barem razlog zbog kojeg mi je ponuđena prilika da ga dobijem. The Sea of Trees puno je toga učinio za mene. Napravio je za mene točno ono za što sam ga i trebao – pomogao mi je da se probijem iz te kutije u kojoj sam bio zaglavljen, da se probijem iz etikete tipa koji piše male, ograničene trilere. Već mi je dosad nevjerojatno puno pomogao u karijeri. Znaš, režirao sam jedan film koji je baš izašao u kina, mali nezavisni žanrovski film…

The Atticus Institute.
Da, to je taj. To je ono što bih volio nastaviti raditi, imam nekoliko režiserskih projekata koje trenutačno pokrećem. Što se moje poslovne strategije tiče, definitivno ću nastaviti pisati ove veće projekte, ako mi prilike nastave stizati kao dosad, ali u isto ću vrijeme pokušati razvijati se kao redatelj. To vjerojatno znači da ću režirati nekoliko manjih projekata, ali oni će svaki put postajati sve veći i veći, sve dok se ne budem osjećao spremnim na sebe preuzeti nešto što je veliko, značajan film koji ću i napisati i režirati.

2

Chris na snimanju The Atticus Institute.

Nažalost, nisam imao prilike vidjeti The Atticus Institute u hrvatskim kinima. Koliko si zadovoljan filmom?
Jesam, stvarno sam zadovoljan. Mislim da je tako sa svakim filmom u kojem radite s ograničenim budžetom – uvijek želite još malo vremena, još malo novca. Ovo je film koji je snimljen za vrlo malo love i snimili smo ga u praktički dva tjedna, više-manje. S obzirom na ova ograničenja, ponosan sam na njega. Mislim da je dosta dobar… ne, bolji je od ‘dosta dobar’, to je dobar film! Mislim da se može nositi s ostalim stvarima u kinima.

Nisam scenarist, ali pretpostavljam da, dok pišeš scenarij, u glavi ti nastaje vizija toga kako bi film trebao izgledati na platnu.
Apsolutno.

Kakav je onda bio osjećaj imati potpunu kontrolu, biti u poziciji da sam preneseš napisan materijal na veliko platno, svoju viziju pretvoriti u pravi film?
Osjećaj je bio stvarno dobar. I to ti govori netko tko je dosad uvijek imao vrlo dobra iskustva surađujući s redateljima. U svakom od ovih filmova o kojima smo popričali imao sam odlično iskustvo s filmašima. Znaš, čuo sam sve te horor priče o tome kako scenariste ni ne puštaju na set, kako su potpuno izbačeni iz kreativnog procesa. Ali svi redatelji s kojima sam radio bili su nevjerojatno susretljivi, dozvoljavali su mi da budem važan dio cijelog procesa. Ne radi se uopće o tome, samo mi se iznimno dopala ideja da prijelaz svoje ideje iz bilježnice na platno pratim u svakoj sekundi postupka. Ovaj put nije došlo do toga da kažem, ovo je moja vizija i sad ću ti je predati u ruke pa će ona postati tvojom vizijom. Mislim, u slučaju Burieda to je ispalo prilično dobro. Kao što sam rekao, njegova (Cortesova) vizija bila je bolja od moje, film koji je on napravio bio je bolji od filma u mojoj glavi. Ali shvatio sam da je to nešto što želim češće doživjeti – da vidim kako film u mojoj glavi postaje film na ekranu.

1

U kontekstu postajanja boljim piscem, pretpostavljam da ti je režiranje moralo biti od velike pomoći.
To je istina, pomoglo mi je. Režiranje te nauči dosta o tome kako je svaka riječ važna, svaka riječ koju staviš na tu stranicu. Primjer koji uvijek koristim je – u scenariju, lako je napisati „oni se potuku“. Iako je potrebna doslovno jedna sekunda da se te riječi napišu, tučnjava se može snimati danima. Tjednima, čak. Radi se o tome da počneš shvaćati koju težinu te tvoje riječi imaju u kontekstu uporabljivosti. Ovisno o tipu projekta koji radiš, moraš biti oprezan oko toga što točno stavljaš na papir. Kad pišem scenarij za film u kojem je budžet od nevjerojatne važnosti, kao što je to bio slučaj s The Atticus Institute, moram uzeti u obzir sve te stvari i dobro razmisliti o tome što ću zapisati. Ne mogu imati scenu sa svim tim statistima, ne mogu u priču uključiti automobilsku nesreću, i tako dalje.

Bilo mi je zadovoljstvo, Chris. Hvala na super razgovoru i sretno u budućim projektima.
Pozdrav, Svene.

 

Intervju je originalno objavljen na web-stranici Cinephilia & Beyond.

2 komentara za “Od ulaska u kutiju s ‘Buriedom’ do iskakanja iz nje s ‘The Sea of Trees’: Razgovor s Chrisom Sparlingom

  • Riki says:

    Čitam da mu izBUUUUUalo film u Cannesu. McConaughey i Van Sant utekli od novinara na obližnje planine. Srećom pa tamo i nema nekih šumetina za vješanje. :)

    A čini se kao pristojan dečko.

  • Sven Mikulec says:

    Uf, sad sam tek išao pogledati kritike. Vrlo su oštre.

Leave a Reply

Your email address will not be published.