Nevio Marasović

Piše: Deni Zgonjanin

Nije tajna kako, unatoč nemalom broju nagrada hrvatskih filmova po raznim festivalima B liste, naša kinematografija baš i nije cijenjena. No, izgleda da u Hrvatskoj sviće nova zora koja nam donosi mlade i revne autore čije vrijeme tek dolazi. Autore koji ne čekaju na rezultate namještenih natječaja za financiranje filmova, već pronalaze načine za snimiti film bez financijske potpore ili investiranjem iz svojih džepova. Pokazuju da kreativnost ponekad stvara veći budžet za film nego pobjeda na HAVC-ovom natječaju. Jedan od tih autora mladi je momak poznat pod imenom Nevio Marasović. Momak kojemu je uspjelo ono nemoguće. Snimiti film koji ljudi žele gledati. Film za šire mase. Film čija se premijera nestrpljivo očekuje, barem u Facebook zajednici… :)

Sa 6 godina napisao si 4 kazališne predstave?

Vidim, pripremio si se… Mislim, nije to bilo nikakvo remek djelo, to se vrtilo oko Robina Hooda. To sam napisao, a onda sam to htio postaviti s frendovima – naravno, ništa od toga nije bilo, pa imao sam samo 6 godina. Tako da je to propalo, ali sam u svojoj sobi postavio svu scenografiju…

Čuo sam da ste već počeli kostime šivati?

Da, ja sam nešto radio, a baka mi je napravila povez za oko. Ne znam kakve je to veze imalo s Robinom Hoodom, ali…

Dobro, slobodna obrada..

Da, više onako konceptualni art eksperiment…

Onda si u osnovnoj napisao knjigu?

Dobro, nisam došao do kraja zato jer mi je riknuo hard. Došao sam do 50 i neke stranice, a onda mi je grom udario u komp pa sam sve izgubio. Poludio sam…

Grom ti je udario u kompjuter?

Da, mislim, ne drito u komp nego negdje, pa je izazvao strujni udar i ugasio komp. Hard disk mi je otišao u kurac.

Jebiga, za 10 godina to je moglo vrijediti..

Pa zapravo, da, jer je to bila tema po kojoj je 5 godina poslije snimljen Armaggedon. Radilo se o znanstveniku koji otkrije komet koji ide prema Zemlji, pa uz pomoć američkog predsjednika i NASA-e naprave space shuttleove i sastave ekipu koju onda šalju na taj komet, kako bi bacili nuklearku da bi ga skrenuli sa putanje Zemlje.

Dobro, to je znak da si već onda bio jako kreativan… Tako si isto napisao scenarij za Vrpcu?

Isuse, otkud si to saznao?! Svaka čast, čovječe… Da, to smo radili frend i ja u prvom razredu srednje. Imali smo ideju da ekipu koja se snima kamerama u šumi na vikendici neke zle sile počnu zlostavljati, a počelo bi tako da je netko pronašao tu vrpcu i to predstavlja kao dokumentarni film. Onda je izašao Blair Witch Project

Jesi li popizdio?

Nisam, zato jer to nismo nikad realizirali, mislim, šta sad… Kasnije smo napisali dva komična lika, od kojih smo htjeli napraviti neki strip ili nešto, nas dvojica smo ih glumili. Njih dvojica su bili nešto kao Jay i Silent Bob, ali nije da smo prije Jayja i Silent Boba bili… (smije se).  Ali u tom stilu likovi, kao imaju nekog arch nemesisa koji ima svoju mini verziju, koji se zove mini nešto, ne? A onda je izašao Austin Powers, nevjerojatno, čovječe! Nakon dvije godine. Tako da se to onak stalno događa…

Režirao si puno reklama… Kako je došlo do toga uopće, ta prva reklama koju si napravio, recimo? Ponudili su ti da je radiš ili..?

Moj best frend Danijel i ja smo išli snimati zajebancije kao reklame za jedan festival, Festival mladih kreativaca Magdalena u Mariboru. Napravili smo 5 reklama u jednom danu, sve u jednom kadru. Za Durex, Olympus, itd… To smo poslali bezveze na festival, da bi na naše iznenađenje osvojili gro nagrada za Durexovu reklamu. Onda je spot stavljen na net, gdje je postao vrlo popularan, možemo reći i kultni mini spotić. Nakon toga se otvorila jedna produkcija kojoj je on znao vlasnicu, a ja sam taman imao pauzu na faksu i došao malo raduckat’. U međuvremenu sam jednu solo reklamu za HŽ snimio. Onda sam se tamo počeo nešto malo muvat i tak je sve to počelo. Već sam znao sve ekipe jer sam se družio s njima. Ali sam još kao mlađi bio dosta involviran u advertising, moja je mama imala agenciju ’90-ih, tak da sam čak za neke njene klijente smišljao slogane i slično… Tako da mi je, paralelno uz film kojim sam se bavio, nekako i to bilo dio života..

Upao si na Akademiju odmah poslije srednje….

Da, u srednjoj sam snimio dva filma. Jedan dugometražni, jedan od pola sata. Taj od pola sata bio je puno ozbiljniji, to kad sam pokazao na Akademiji, valjda su skužili da imam neku žicu, potencijal. To je u biti bio neki glupi filmić koji je simpa izgledao… pa je valjda to utjecalo. Mislim, to je totalni trash… Valjda je tada to bilo fora. Nisam baš briljirao na ispitu, imao sam iz opće kulture užasno loše rezultate (smije se), ali su mi ti sastanci bili navodno ok, mislim, ne znam šta je utjecalo, ali pretpostavljam…

Davno sam prije u jednom časopisu čitao članak o tebi ili Akademiji, ne znam – o tvom nekom filmu koji se dan danas uzima za primjer na Akademiji…

Da, Autobiografija – to je vježba s prve godine.. Radiš neš o sebi. To može biti do 15, 20 minuta, možeš raditi što god, samo to mora biti neka autobiografija. Pa sam ja radio to da sam u liftu, tamo se sve događa, da putujem liftom, a svaki kat je jedna godina mog života i onda ulaze određeni ljudi iz tih godina koji su me formirali kao osobu, recimo. To mi je jako simpa i dalje sam dosta ponosan na to jer je guba ispalo. Ostali mi radovi baš i nisu nešto bili…  Ima jedan zgodan film s treće godine Pat,  čija se radnja vrti oko nekog pilota koji ima flashbackove iz Drugog svjetskog rata pa smo snimali nekakva napucavanja i to, to je bilo zabavno. Mislim, fora izgledaju ti kadrovi, ali k’o film nije baš nešto čime bih se ponosio..

Čuo sam da su tvoji profesori imali dosta utjecaja na scenarij, tj. film Show Must Go On

U principu mi je profesor Gamulin, koji mi je bio mentor, iznenađujuće rekao da mu je to super, da to trebam napraviti, ali da produžim scenarij sa 40 dotadašnjih stranica na nekih 60, zato jer bih time onda ulazio u margine dugog filma. Rekao je da mi 20 stranica nadopisati neće biti problem, a da bi bilo glupo da se izjebem za nekakav srednji film s kojim nemrem ništa… Ja sam rekao super, može, jer priča fakat je za dugi film. A kad sam završio scenarij, opravdano su mi rekli da nemrem to snimit, da kaj mi je, kak ću to snimit… Što je zapravo normalno, ja bih isto to rekao. Ali sva sreća, znao sam sve te ljude koje sam trebao znat i to se ipak na kraju uspjelo ostvarit.

Što ti kažu, nakon što su uporno govorili kako nema šanse da snimiš ovo, kad vide da si uspio snimiti film?

Pa nismo o tome pričali, imao sam baš sad ispit 4. godine. I nisu mi zapravo niš rekli osim ‘ajde, dobro je’… Šta da kažu sad?

Čitao sam da si prvu verziju scenarija napisao za 3 sata…

Da, jer je to bilo noć prije ispita i kak sam kampanjac mi je došlo: fuck, to sad fakat moram napisati… Onda sam to sklepao i to je bilo užasno, naravno. Mislim, izgledalo je kao da je u tri sata napisano (smije se). Dobio sam tri za to, što je zapravo genijalna ocjena za tako nešto… Mislim, scenarij je imao tu baznu ideju ovog svega, imao je te likove, samo je uz to još imao i hrpu nekih stvari koje sad nema, bila je drukčija struktura, sve sam to kasnije, naravno, promijenio…

Kako si našao ljude koji bi to s tobom snimali, s obzirom na to da  je projekt ipak bio malo rizičan?

To su sve bili ljudi s faksa kojima je to ujedno bio i diplomski. A i kad radiš studentski film, a to i je na kraju rađeno kao studentski film, uvijek će ti svi s faksa htjeti raditi, pogotovo takav neki format gdje se svi mogu probiti. Za to je uvijek najmanji problem zato jer tak radimo od početka faksa.

Čuo sam da Damir Kudin prvotno nije bio direktor fotografije?

Da, ja sam počeo raditi s Danijelom Bakotićem, ali smo onda imali neke prepirke, pa probleme sa rasporedima koji nam se nisu poklapali, pa smo na kraju zaključili da bolje da ne, pa sam na kraju uzeo Kudina s kojim sam i onak već puno radio prije i koji je već bio u filmu, tj. trebao biti šarfer, onda smo nastavili. Nije bilo nikakvih bedova…

Stric ti je radio glazbu za Show must go on? I kako je izgledala ta suradnja? On je dolazio u Zagreb ili..?

Ne, ne… Ja sam trebao doći u L.A., ali kak je bilo užasno puno posla oko Instruktora i kako sam imao posla oko filma i puno drugih stvari za koje sam morao biti ovdje, nisam mogao otić tamo, pa smo sve prek Skypea radili. Što uopće nije toliko loše zato jer bi mi on nešto poslao, neku dionicu u mp3 formatu, kroz što bi onda sve prek Skypea prolazili i pričali – ovo je ok, ovo bi mogli ovako.. Mislim isti vrag, vidimo se, čujemo – nije da bi se dirali u živo (smije se)… Sasvim je ok to prošlo, sve se da preko Skypea.

Glumci – kako si njih našao?

Fora je da kad radiš studentski film glumci u načelu, ako mogu, pristaju raditi besplatno, što je neko nepisano pravilo. Dobro, ovo je bila druga spika jer se radi o dugometražnom filmu. Sreća je što su svi glumci osim Svena (Medvešeka) i Nataše (Dorčić) imali samo 4-5 dana snimanja. Najbitnije mi je bilo dobiti Svena. I on je, sva sreća, pristao zato jer je on takav lik. Da on nije pristao, ne bih ni mogao raditi, ne znam koga bi drugog castao, baš sam njega htio… Sva sreća, on se oduševio scenarijem i rekao nema problema, radit ćemo koliko god treba. Onda smo došli do Nataše, itd…

Čuo sam da u filmu ima i eksplozija, one su rađene na snimanju ili?

Ma ne, sve je rađeno u postu zato jer na setu nismo ništa imali. Bili smo sretni ako glumci dođu… (smije se)

Kako si pronašao nekoga da ti radi efekte, s obzirom na mizeran budžet?

Zato jer su Tom i Robi, vlasnici Vizija moji dobri frendovi koje znam preko reklama, i osim toga totalni zaljubljenici u film. I dobri ljudi… Ja sam ih pitao hoće li to raditi, oni su rekli apsolutno da. Kao, ‘ajmo to napravit kao da radimo svoj projekt da nemamo ograničenja s lovom i vremenom, pa da napravimo ono najbolje što možemo… Kako smo to radili bez love, to je značilo da možemo što god. Ako nekaj sjebemo, zbog nedostatka budžeta možemo dodati u postu. Toliko je stvari dodavano, ljudi misle da ima strašno puno efekata u filmu, a istina je da ima još više efekata koje ljudi ni ne vide i ne kuže, zato jer je većina njih nevidljiva. Negdje oko 80% kadrova ima efekata… Što je i za holivudske standarde suludo.

Efekti su rađeni godinu dana?

Oko godinu i pol, da… Ali se ne bi toliko radilo da nisu oni morali raditi projekte za lovu od kojih žive. Tako da se u nekim trenucima nije ništa radilo pa bi se onda raduckalo… Intenzivno se radilo tek u zadnjih par mjeseci… Da se samo to radilo, mislim da bi film bio za par mjeseci gotov. Ali su morali tako raditi zato jer nemaju 100 zaposlenika, a od nečega moraju živjeti, a morali bi nekoga staviti samo na to… Onda se stvarno dogodilo da je Saša iz Vizija zadnjih 5 mjeseci radio samo film, dobivao plaću samo da film radi… Koji je rađen besplatno…

Koliko je onda točno ljudi radilo na efektima?

Pa zapravo dvoje. Saša cijelo vrijeme, a Tom koji je nadzirao bi uletio povremeno zato jer je radio komercijalne projekte… Aleksandar Faraguna – Saša je radio 95% efekata na filmu…1 čovjek.. Totalni trash (smije se). Ali mu svaka čast zato jer to obično radi do 50 ljudi u Hollywoodu…

Pa zar nije da su specijalni efekti skuplji nego da snimaš ovako neke stvari?

Ne, pa ovisi… Recimo, ako ćeš kreirati čovjeka onda ti je to skuplje nego uzeti glumca, naravno… Neke stvari su puno jeftinije recimo, to bih ja volio da naši filmaši shvate, jer može se onak 100 stvari jeftinije napraviti. Recimo da snimaš scenu ispred HNK u 19. stoljeću, mislim da bi bilo puno jeftinije maknuti neke stvari sa snimke u postu nego stavljati lažnu kulisu da je to stara zgrada. Recimo da trebaš snimiti 500 ljudi na demonstraciji, lakše je duplirati 50 ljudi nego dovesti 500 ljudi koje moraš platiti…Tako da su neke stvari abnormalno jeftinije.. Ovo sve maknuti u ovom kadru bi te koštalo manje od 500 eura. Sad zamisli koliko bi bilo da na bilo koji način pokušavaš bilo šta sakriti.. U nekim takvim jednostavnijim stvarima efekti užasno olakšavaju.

Da si imao nekakav buidžet i da si radio efekte po pravoj cifri, koliko bi te efekti došli?

Oko 4 milijuna kuna.. U biti oko 3, 3 i pol… Ne znam, neke smo stvari radili čisto radi budžeta, npr. vojnike smo dodavali . Imali smo scene gdje imamo 5 vojnika, a nismo  na setu mogli naći petoro ljudi koji bi glumili vojnike.. Za nešto takvo bi naravno bilo jeftinije uzeti 5 statista i obući ih u odore da stoje… Ali mi jednostavno nismo imali tih 5 ljudi, pa smo to poduplavali… Znači tak neke stvari s normalnim budžetom ne bi radili. Ne bi to toliko koštalo onda…

Jesi imao ideju koliko ti specijalni efekti mogu biti dobri ili si išao pa šta bude?

U scenarij sam zapravo stavljao sve što sam znao, pošto sam dosta geek što se tiče tih stvari, stavljao sam sve što znam da možemo napraviti, da je dobro… Neke stvari sam se onda sa Tomicom, koji je bio glavni za efekte, posavjetovao.. Čuj ako stavim ovo, jel možemo to napravit? Čuj možemo, ali ne garantiram kako će ispasti.. U scenariju je bilo sve što smo znali da možemo dobro napraviti, osim te scene nuklearne zime koja je morala bit unutra , ali je na kraju dobro ispala… Mislim vidi se da je CGI, ali s obzirom na vrijeme i uvjete u kojima smo radili je još i super ispala..

Kako je glumcima bilo raditi u filmu s toliko efekata, s tom tehnologijom?

Pa u principu super. Imali smo pod prvo mlade glumce, koji su svi nekakva internet generacija , kompjuterska koji su kužili spiku i bilo im je to ultra zabavno. A i Sven Medvešek je totalni zaljubljenik u fotografiju, on kuži sve te objektive, sve je to njemu jasno…Tako da je i njemu to bilo genijalno. Ali nisu to sad bili Star Warsi da su ljudi glumili na keyu cijelo vrijeme…. Imali smo taj veliki ekran u jednoj sceni koji je bio zelen, koji je kasnije bio više monitora, to nije bio neki problem. On kaže sad tu prebaci na ovo i pokaže prstom u prazno… Mislim nije to sad kao da mašeš sa nevidljivim lightsaberom prema nevidljivim robotima…

Kako to da ste u pravoj Big Brother kući snimali?

Pa zato… To ni meni nije jasno, zato jer smo gledali di to snimati, to nemreš u stanu zato jer stan uvijek izgleda kao stan ono i nemreš to prodat za studio… I onda smo kao di ćemo, hoćemo to gradit, nemamo love da to gradimo… Bilo bi preskupo zato jer to mora bit veliko. Onda smo kao fuck it ajmo probat, nemamo niš za izgubit… Poslat ćemo mail. Poslali smo onda mail na RTL i za ne povjerovati ali nam je direktor RTL-a rekao da mu je super ideja za film i svaka čast da to radimo, da imamo dozvolu da snimamo… Nismo mogli vjerovati, bez toga iskreno ne znam šta bi. Možda ne bi ni snimali u tom slučaju. Ili bi išli to graditi pa bi to bilo 5 puta 5 metara…Što bi bio totalni trash..(smije se)

Imali ste nekakvo ograničenje koliko možete snimati u kući ili?

Pa ne, oni su nas pitali koliko nam treba, mi smo rekli tjedan dana, oni su rekli može. Mislim njima to stoji prazno, od tada do danas. Tako da je njima fakat svejedno da smo i mjesec dana bili tamo…

Čuo sam da je unutra bilo naporno snimati…

Ambijent je bio jako neprirodan, sve puno žica i tih nekakvih elektro napoja… Još je bilo i zagušljivo pa te to sve znalo malo udarit. Ali nije to bio toliki problem nego je baš taj raspored bio malo zajeban zato jer smo snimali po noći i bilo je 8 glumaca od kojih su svi naravno imali svojih 100 obaveza zbog kazališta, pa kašnjenje s proba, pa čuj ne bum mogao sutra do 3 kak smo se dogovorili neg moram ići u ponoć doma..To je iskreno bilo najnapornije.. To što smo morali dobiti 8 užasno zaposlenih glumaca da svaki dan dođu, mrtvi umorni od proba, da odradimo po noći to i još sređivati tu svu kuću da izgleda kao da oni tamo žive već ne znam koliko… To je fakat bilo naporno..

Bilo je par nesreća na setu?

Kostimografkinja je u jednoj sceni statirala, trčala je kroz hodnik kad je počela uzbuna i kak su u poslovnoj zgradi u Digitelu staklene stijene koje su fakat potpuno prozirne, onda se jednom u trku umjesto da protrči kroz vrata zaletila u tu staklenu stijenu. Još nije imala leće, pa se punom brzinom zaletjela, počela joj je krv šikljati, slomila je nos, užasno…

Kudin se navodno onesvijestio?

Ne nije se onesvijestio, nego se je u tom zadnjem, dugom kadru od tri i pol minute, praktički srušio nakon što je završio scenu i ostao ležati. Ali je on tada već bio bolestan, imao je 38 temperaturu, još je susjed kod njega doma pilio drva cijeli dan, a trebali smo spavat prek dana, pa nije ni spavao – užas… Ne znam kak je to izdržao. To je bilo baš odvratno naporno, mislim ne bi to bilo tak naporno da smo imali budžet, da smo imali sve normalno, ovak smo sve sami radili pa radiš posao desetoro ljudi.

Prijavio si se sa SMGO na  HAVC-ov natječaj?

Da, ali tek prije Pule… Prije ne. S gotovim filmom već. Verzija koju smo slali je bila nedovršena, neki su efekti falili, zvuk nije bio odrađen do kraja. Na kraju nismo niš dobili… To je bilo isto super (smije se). I uopće nismo saznali zašto. Znaš da je bio cijeli skandal sa tim HAVC-ovim natječajem. Ja sam čuo sto teorija. Jedna je da se ovima nije svidjelo, druga da im se baš svidjelo, ali da ni oni ne znaju zašto.. Na kraju mi onak fakat nije bitno. Samo je bilo malo smiješno što smo bili već upali na Pulu i onda nismo dobili pare da to prebacimo to na film i ništa onda.

Onda vam je, koliko sam čuo, uletio Jozo Patljak

Da, on nas je zapravo spasio zato jer nam je to na kraju napravio besplatno. Nisam mogao vjerovati da je tako nešto moguće. Fakat je tak bilo…

Kako ste uopće došli s njim u kontakt?

On pozna ekipu iz Vizija koja je radila efekte, tako da se on s njima čuo već kad je bio natječaj da vidi i da nam pomogne jer je znao da to radimo i da to trebamo završiti. Pogledao je film i njemu je to bilo super pa nam je odlučio pomoći oko toga. Čovjek nam je samo htio pomoći i stvarno nije imao nikakvih skrivenih namjera… Jedino smo imali jedan dan da se pušta film na MAX tv-u, što smo napravili isključivo zato da dobimo lovu da obradimo zvuk jer nismo imali love za to, a to smo morali platiti… Ljudi misle da smo dobili ne znam koju lovu od T-coma, ali zapravo nam je to pogoršalo stvari zato jer svi misle kako nam je T-com sad dao milijune, a istina je da smo dobili 60 000 kuna, što je točno za pokrit te troškove zvuka i nema apsoluno niš od toga zahvaljujući tome smo uspjeli film pustiti u Puli..

Kakve su reakcije frendova na film?

Vjerovao ili ne, većina ih nije vidjela film. Jer je malo njih bilo u Puli, onima koji su ga vidjeli se jako svidio. Svima je bio baš super, pogotovo onima koji su znali kako smo radili, oni su bili oduševljeni…

Film je dobio Brezu, Zlatnu Arenu za spec. efekte, Oktavijan… To je dobar uspjeh…

Ti si actually prvi nakon Pule koji me je nazvao i uopće pitao za te nagrade… Nakon što smo dobili nagrade, nitko nas nije ništa pitao uopće. Svi su pisali o Grliću, ali zapravo nitko nije spomenuo da smo dobili Oktavijana. Zapravo ne kužim kako smo ga dobili, to je nagrada za najbolji film po ocjeni kritike. Da je kritici od svih filmova SMGO bio najbolji? Mislim ono, kritičarima koji su fakat – kritični (smije se)… Ali to nitko nije prokomentirao nikada i to mi je baš čudno. Mislim ne zato jer je moj film, nego općenito da neki klinac dobije za neki niskobudžetni film nagradu za najbolji film po ocjeni kritike. Nitko to nije nigdje spomenuo, baš mi je to čudno…

Kako si došao na ideju za Instruktora?

To je zapravo na neki način povezano sa filmom. Kad smo snimali film, onda smo snimali tu jednu scenu na Visu, jedan kadar, zapravo jednu trećinu kadra, jer smo spojili tri kadra u jedan.. Išli smo to snimati i tamo je Stjepan Perić koji je instruktor, glumio u toj sceni tog Jana. I tonac filma Damir Rončević je bio tamo. I kad su svi otišli, nas trojica smo ostali jer smo imali slobodnog vremena, ono kao ajmo ostati i zajebavati se. Meni je ostala kamera. Kako Stipe ima talent za te naglaske, kad smo išli sa plaže on je počeo govorit “Odi livo” itd… i to je bilo užasno smiješno, onda sam ga nažicao da to snimim. Snimili smo neki filmić od 10 minuta u kojem oni kao šeću Visom, Damir je spontano postao Marijan i onda sam to pokazao par frendova i onda su svi rekli to je odvratno smiješno. Malo sam razmišljao i skužio kako bi to u biti bila dobra serija. Onda sam ja zvao Stipu da ga pitam da li bi on to radio, on je rekao pa ajmo…Onda smo to razradili do kraja, napisali, išli snimit pilot isto sami, bez budžeta, bez ičega… Onda smo taj pilot nudili i na kraju je došlo do toga da smo ga preko Drugog plana prodali RTL-u…

Znači morao si ljudima iz Drugog plana dati projekt u ruke da bi ga prodao?

Nisam do sada imao iskustva sa tim TV svijetom, uglavnom moraš biti neka kredibilna produkcija da ti šta upali zato jer nitko neće sad uzeti nešto od bilo kojeg Đure… Moraš ići baš preko neke produkcije koja ima ime. Kažem to zato jer smo mi Instruktora nudili Siniši Svilanu koji je rekao da ga to ne zanima, da nemre niš bit od toga. U principu je rekao da je to njemu osobno super, ali da ne zna šta bi s tim (smije se). Mi smo rekli ok, otišli smo u Drugi plan koji je ponudio RTL-u i oni su odmah pristali…

Kakav vam je budžet bio?

Joj, znaš šta mislim da ne smijem govorit.

Dobro..

Da mislim sorry , mislim da ne smijem govoriti..

Da, po ugovoru…

Da, ne po ugovoru ne smijem, sori nemrem ti reći…

Ok,ok…

Ne, fakat bi mogao najebat ono…

Dobro, nema problema…

Ali je užasno mali bio budžet… I opet smo kao u SMGO radili da smo krpali kraj sa krajem. Mislim, imali smo lovu ali nismo imali love za razbacivati se…

Rekao si da je to većinom improvizacija?

Da, to je sve improvizacija. Mislim po sinopsisu , ne? Dogovorimo se što se treba dogoditi, a onda se tekst potpuno improvizira.

Koliko je  ponavljanja bilo?

Najviše po 3-4 repeticije, nikad više…To je potpuno druga spika nego snimat film zato jer tu o sto faktora ovisi, nekad se može spika usred repeticije potpuno preokrenut na nešto peto, dobiješ inspiraciju ili nemaš inspiracije pa onda radimo nešto treće. Onak, potpuno suludo… Osim što sam režirao, bio sam i snimatelj, druga kamera i novinar… Ja sam zapravo novinar, a onda me kasnije samo Sven presnimi svojim glasom u studiju… Tako da sam ja još i pričao sa instruktorom tak da je to onak… Jesus Christ! Tri posla.. Nisam nikad čuo da netko i snima i režira i glumi u isto vrijeme… Al dobro, Stipe i ja smo u tom cijelo vrijeme pa nije tako loše…

Valjda ćeš napravit jedan projekt u kojem ćeš samo režirati…

Da, slijedeći sigurno…Mislim da je vrijeme da se počnu raditi neki projekti sa relativno normalnim uvjetima.

Imaš u glavi kakve ideje?

Imam, ali ništa za što bih mogao reći da ću baš to raditi… Treba doći onaj trenutak da kažem ova ideja, to baš hoću napravit. Kao to bi bilo zgodno pa bumo vidjeli. Sigurno neću raditi ozbiljne drame, to me uopće ne zanima. Radit ću ili komedije ili nešto u stilu sf ili Inception, uglavnom nešto što je ovak više komercijalnije. Skužio sam da me uopće ne zanimaju ove depresivne drame…

Počeli su te hvaliti da si jedan od tog novog vala hrvatskih kinematogafa koji rade filmove koje ljudi vole gledati…

Pa to je lijepo čuti…(smijeh)Mislim da je to super, sad se pojavio i Gigo (Ivan Goran Vitez) i Danilo (Šerbedžija)… Mislim meni je super da se rade zabavni filmovi, a i da se rade ti ozbiljni art filmovi zato jer toga mora bit, ipak je ovo europska kinematografija, nismo u Americi… Super je da imaš za pogledat ovak neš što je recimo više za mase… Do sada je toga bilo puno manje, Matanić je nešto počeo raditi, neke malo komercijalnije projekte i sad se to nastavlja sa ovom novom generacijom koja dolazi i to je ok… A i tehnologija ti omogućava da radiš neke stvari, koje bi prije bile preskupe ili prekomplicirane…

Kako gledaju tvoji mentori, „stara garda“ recimo, sa Akademije na te nove žanrove, barem u Hrvatskoj?SF i to…

Pa nisu ti oni tako tvrdi kako ljudi misle. Njima je sve to super, ne? Recimo, Arsen Anton Ostojić obožava superhero filmove, što ne bi nikad rekao. On je lud za Supermanom, Batmanom i tim stvarima…Oni isto vole gledat dobre akcijske, SF-ove…To ih sve veseli, nije da su oni sad svi likovi koji samo gledaju rumunjske filmove.. Ili doku drame…

 

Evo za kraj, imaš kakvu poruku za mlade i nadobudne redatelje debitante?

Da, neka ne pokušavaju ovo raditi… To sam rekao u par intervjua pa su ljudi mislili da nisam normalan.. Ono što sam htio reći jest da ima hrpa ljudi koji žive od filma , da nemre postojati filmska industrija ako nema love u njoj. Trebaju se raditi filmovi sa normalnim budžetima… Bilo bi suludo da svi rade filmove bez budžeta, to bi bio totalni trash… I ne bi bilo održivo.. Tako da je ovo nekakav pokazatelj da se može napraviti nešto pošteno kad imaš volje i kad se skupe dobri ljudi koji imaju želju i volju da naprave nešto, ali nije primjer kako bi se trebalo radit zato jer je to sve krivo…Tak se ne bi trebalo raditi(smije se)…

6 komentara za “Nevio Marasović

  • Marin says:

    Kul tip, taj Nevio.

    Ako je “Show Must Go On” na tragu “Šume Summarum”, ako bude upola zabavan – it’s a win.

    A i sviđa mi se kako je proturio kaju tipovima poput Matanića. 😀

    Dobar.

  • Huco says:

    Super intervju, bravo kolega!

    Još da su češći bilo bi još bolje 😉

  • seg20 says:

    kad ce dvd izdanje ?

  • Deni Zgonjanin says:

    Evo ljudi samo javljam da film kreće u distribuciju 28.4. u Zagrebu, Osijeku i Splitu… Preporučam vam da uštedite 30 kuna do onda, vrijedi ga otici pogledati..

  • Gjuro says:

    Hoće li biti kakva recenzija za “Show Must Go On”? Mislim da stranica svakako trebala promovirati hrvatske filmaše (koji valjaju), pogotovo dok im film još igra u kinima.

  • Marin says:

    Budem ja za koji dan dostavio recenziju “Šume Summarum”.

    A valjda se netko sjeti ovo recenzirati. 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.