Na granici dviju umjetnosti: Neven Udovičić

Piše: Sven Mikulec

Kad radite na FAK-u, stranici o filmu nastaloj iz hobija i održavanoj isključivo na dobroj volji i sposobnosti nas nekolicine zgubidana da stvorimo slobodno vrijeme ondje gdje ga često nema, malo je stvari koje možete nazvati prednostima. Ako zanemarimo čestu ali ne i uvijek ispunjujuću misao da jedan ovakav „garažni“ projekt preživljava već par godina, brige i strka oko stranice generalno izbijaju dosta elana i radosti koje bi osoba mogla iscrpiti iz završenoga teksta i ponekog lajka koji uz njega tu i tamo stigne. I zaista, da nam priroda posla slučajno ne omogućuje da upoznamo hrpu mladih, talentiranih i ambicioznih ljudi, došli bismo u napast da pošaljemo FAK u neku stvar. Jedan od tih talentiranih mladaca koje smo imali prilike sresti mladi je istarski grafički dizajner kojem je pošlo za rukom spojiti svoje dvije velike profesionalne strasti.

Neven Udovičić, grafički dizajner iz maloga Žminja u Istri, rođen je u Puli iste godine kad su se Sovjeti počeli povlačiti iz napaćenog Afganistana. Privevši kraju obrazovanje u pazinskoj klasičnoj gimnaziji, Neven kupi prnje i kreće prema Grafičkom fakultetu u Zagrebu, na kojem je ljetos i diplomirao. Dva tuceta godina nakon što je prvi put ugledao boje i oblike koji će ga desetljećima kasnije uveseljavati i inspirirati, njegov se put ukrstio s FAK-ovim. „Alone, bad. Friend, good,“ kako bi rekao mudri glavonja iz Bride of Frankenstein.

Nakon što mi je za oko zapelo nekoliko filmskih plakata na forum.hr-u koje je par ljudi preporučilo, kopao sam još malo, a svaka sljedeća slika koju sam iščupao iz arhive svemrežja govorila mi je da se s ovim čovjekom isplati popričati. Čast mi je, stoga, što vam barem ukratko mogu predstaviti filmskog entuzijasta čije radove nas ne bi iznenadilo vidjeti na nekim budućim naslovnicama Criterionovih filmskih izdanja.

Dakle, od svih mogućih izbora, ti si završio na grafičkom dizajnu. Jasno definirana želja odmalena ili nekakav hir na kraju srednje škole?

Kroz svoje odrastanje prošao sam nekoliko različitih hobija/opsesija poput zemljopisa, astronomije, pisanja putopisa i SF priča… Kroz svo to vrijeme konstantno sam se bavio i raznim vizualnim aktivnostima poput slikanja, fotografije i grafičkog dizajna što je na kraju i prevagnulo kod odabira fakulteta (oduzevši prednost fizici). Zbog odabira nisam požalio – dizajn me danas zanima više nego ikad i osim dok spavam posvuda oko sebe primjećujem dobre fontove, kombinacije boja, kompozicije… a još više one loše. :)

Ok, ali kako su u tu priču ušli filmski plakati? Kad su se tvoja dva velika interesa spojila?

Sve do negdje kraja srednje škole filmu nisam pridavao veliku pažnju, no to se odjednom počelo mijenjati i ubrzo sam postao aktivan konzument sedme umjetnosti i počeo s otkrivanjem filmova, redatelja, filmskih razdoblja i sl. Skori odlazak u Zagreb na studij bio je dobro tempiran jer je tu novu opsesiju bilo svakako puno lakše hraniti u metropoli, nego u matičnoj županiji gdje je filmski “fiks” uglavnom moguće dobiti tek dvadesetak dana na godinu tijekom ljetnih festivala.

Kako je u to vrijeme grafički dizajn bio moja druga velika ljubav, bilo je posve predvidljivo da će se to dvoje kad-tad spojiti – i tako su na jedan posve spontani način nastali moji prvi filmski plakati. Većina njih nastaje samoinicijativno, u trenucima odmora od drugih projekata (jer obveze uvijek nekako više umaraju od onog što si sami nametnemo) ili nakon gledanja nekog filma koji me oduševi pa mu se na taj način pokušam “odužiti”. Nekakvog konkretnog cilja nikad nije bilo, no pozitivna nuspojava je to da kroz svaki plakat (pa i svaku neuspjelu i odbačenu verziju) postanem mrvicu iskusniji dizajner, a naravno da me veseli i kada neki od njih bude objavljen na nekoj od filmskih ili dizajnerskih internet stranica. Filmove kao temu često sam provlačio i kroz studentske projekte od čega bih svakako istaknuo diplomski rad na temu tipizacije filmskih plakata te projekt “Život na filmu” ostvaren u suradnji s kolegicom Lucijom Šilić gdje smo stare fotografije iz obiteljskih albuma dizajnerski reintepretirali i pretvorili ih u alternativne filmske plakate. Taj je projekt prošao selekciju za izložbu “Hrvatski dizajn 2011-2012” koja je trenutno postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt.

Možeš li nam ukratko predstaviti svoj stil, navesti možda i pokojeg dizajnerskog uzora?

Iako nisam nikada planirano slijedio određeni vizualni stil, u mom se radu vremenom iskristalizirao svojevrsni kolažni pristup slaganju oblika uz korištenje ručno crtane tipografije te uske palete boja, a jedan od dražih mi “začina” u mojoj dizajnerskoj kuhinji svakako su teksture izgužvanog, ostarjelog papira. U tom smislu vjerojatno ne iznenađuje da među svoje uzore smještam legendarnog Saula Bassa (koji je osim genijalnih plakata praktički izmislio medij filmske špice) te Antona Corbijna, nizozemskog fotografa, dizajnera i redatelja koji je razvio vlastiti,prepoznatljiv vizualni jezik.

Moraš priznati da se u ovoj grani grafičkoga dizajna nije lako istaknuti, s obzirom na stalno rastuću popularnost izrade alternativnih filmskih postera.

Istina je da alternativni filmski plakati posljednjih godina praktički haraju Internetom (posebno su prisutnu na blogovima i društvenim mrežama). Jedan od razloga zasigurno možemo tražiti u generičnim plakatnim rješenjima koje nude filmski studiji, pa se kod publike opravdano javlja želja za stvaranjem nečeg posebnijeg, za izražavanjem vlastitog doživljaja filma.

Od te silne količine plakata ponekad se može činiti da stvar pomalo gubi smisao, no inflacija radova ne znači nužno i inflaciju dobrih ideja, pa je u tom smislu i dalje uzbudljivo kada se pojavi plakat koji neki film uspije predstaviti kroz uspješan spoj odlične ideje i jedinstvenog vizualnog stila. Nažalost, na svaki takav plakat dolazi daleko više onih koji ne proizlaze iz pristupa dizajnu kao rješavanju problema, već se sve svodi isključivo na stil (minimalizam je sada posebno trendy) i puko ilustriranje određenih predmeta ili scena iz filma. Iz tih je razloga i meni rad na svakom novom plakatu poseban izazov jer težim tome da rješenja ne budu predoslovna, već da u sebi nose nekakvu vizualnu metaforu ili komentar na sadržaj filma.

 

Treba posebno pohvaliti i jednu tvoju inicijativu „sa strane“, s kojom si, osim talenta za dizajn, pokazao i dobar njuh za dobro poduzetništvo. Što nam možeš reći o projektu „themeBags“?

Projekt “themeBAGS” platnenih torbi nastao je u suradnji s prijateljicom koja je, osim dobre likovne potkovanosti, jako spretna i sa šivaćom mašinom. Ideja je bila da od medija plakata čije je korištenje relativno ograničeno pokušamo stvoriti nešto funkcionalno i nosivo. Platnene torbe su se uskoro nametnule kao dobro rješenje koje uz nužna ograničenja ipak pruža dovoljno slobode u kreativnom i tehničkom smislu. Prvi su modeli bili filmske tematike (tzv. movieBAGS linija torbi), a kasnije je ponuda proširena na glazbu (musicBAGS), umjetnost (artBAGS) i dr.

Krenuli smo zapravo od posve prizemne želje da na torbe smjestimo sebi drage filmske likove i onda ih ponosno nosimo okolo. Ipak, interes okoline na te prve platnene “mačiće” bio je iznenađujuć u pozitivnom smislu pa otad smišljanje novih modela i šivanje zapravo i nije stalo. themeBAGS torbe danas se mogu naći na nekoliko prodajnih mjesta (u Puli i Zagrebu), a povremeno posjećujemo i sajmove poput Dana D. Osim smišljanja novih torbi, najviše nas veseli naša publika koja se zbog motiva koje nudimo unaprijed isprofilira, pa tako s njom dijelimo ukuse u filmovima, glazbi i umjetnosti općenito, pa se jako lako sprijateljujemo.

Gdje možemo Nevena Udovičića očekivati u ovo vrijeme iduće godine?

Trenutno sam nezaposleni dizajner pa mi je najkratkoročniji cilj naći posao, po mogućnosti neki gdje ću tih 8+ sati dnevno provesti radeći na zanimljivim i izazovnim projektima i gdje ću napredovati kao dizajner. U slučaju da i ne bude baš tako, vjerujem da ću barem svoje slobodno vrijeme pokušati ispuniti na taj način. Što se dizajna u vezi s filmom tiče, sanjam primjerice o radu na omotima Criterionovih izdanja, ili Mondo plakatima – tim stvarima svakodnevno pasem svoje oči. Ako se to i ne ostvari, nadam se da će me sama težnja prema takvim ciljevima dovesti do nečeg uzbudljivog.

Kao, npr., volontiranja na FAK-u? Donosi kruh na stol koliko i proučavanje kvartovskih golubova, ali uzbuđenja uglavnom ne manjka. :)

Sretno Nevenu u daljnjem radu i projektima. U vrijeme kad očiti talent i upornost nisu dovoljni za napredovanje u polju od interesa, sreća će mu, nažalost, itekako trebati.

 

Serija plakata “Who’s Who in a Film Crew”:

[slideshow id=1]

Izdvojeno iz radova:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2 komentara za “Na granici dviju umjetnosti: Neven Udovičić

Leave a Reply

Your email address will not be published.