Mira Furlan: Čovjek se može prilagoditi samo onoliko koliko može

Piše: Sven Mikulec

Iako Mira Furlan, ta hodajuća ikona jugoslavensko-hrvatskoga glumišta koja je s mojom majkom pohađala srednju školu, spram domaćih medija i ne osjeća preveliku simpatiju – vjerojatno se opekavši i više nego dovoljno puta – za naš je FAK iz nekog razloga rado odvojila malo slobodnog vremena i na virtualnoj kavi poćaskala o poslu, svojem životu, a ponajviše o životu općenito. Iznenađujuće susretljiva i pričljiva, gospođa Furlan u kratkom se razgovoru dotakla i nekoliko problema vrlo važnih za filmsku umjetnost danas, a spretno izbjegavajući čeprkanje po starim ranama prešutno je otkrila i da za neke ožiljke par desetljeća zarastanja jednostavno nije dovoljno.

2benedict

Pjevali ste za rock grupu Le Cinema, s Davorom Slamnigom napravili ste ploču „Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga“, a u SAD-u ste objavili i album pod naslovom Songs From Movies That Have Never Been Made. Kakvu ulogu u vašem životu ima glazba? Što vam ona daje što ne uspijevate izvući iz glume?

Zavidim beskrajno ljudima koji imaju pravi talent za muziku jer mislim da je muzika “najdirektnija” umjetnost, “najčistija”, najmanje opterećena pričom, psihologijom, osobom umjetnika. Sebe nikad nisam ubrajala u takve ljude. Bila sam slušalac i, povremeno, površni sudionik. Svako bavljenje muzikom donijelo mi je veliko zadovoljstvo i sreću. Muzikom se čovjek može baviti sam, ta aktivnost ne ovisi o tome hoće li čovjek biti pozvan ili ne, hoće li mu biti ponuđen posao ili ne. U glumi previše ovisimo o bezbroj elemenata koji nisu pod našom kontrolom. Ovih dana, nažalost, pjevam uglavnom pod tušem.

Radili ste s čitavim nizom velikih jugoslavenskih redatelja. Antun Vrdoljak, Rajko Grlić, Zoran Tadić, Emir Kusturica… Kojeg biste izdvojili kao najvećeg? Kad danas o tome razmišljate, s kime vam je nekako bio najveći gušt surađivati i zašto?

Ne bavim se kategoriziranjem i procjenjivanjem kako svog, tako ni tuđeg rada. I kad mi je s nekim režiserima bilo teško ili neugodno, uvijek bih nešto od njih i naučila. Od nekih sam, recimo, naučila kako nikako ne treba raditi s glumcima, a i to je veliko i važno iskustvo.

1Cijenim ljude koji se ne štede, koji su ozbiljni i posvećeni, koji se ne daju kupiti. Tih je jako malo.

1ryan

Što vam je donijelo iskustvo rada na planetarno popularnim Izgubljenima?

Lost je za mene bio vrlo važno iskustvo. Vrlo važno i vrlo kompleksno. Tu sam naučila mnogo o samoj sebi. Američka je televizijska industrija jedna velika mašina koja melje svoje sudionike. Teško je u njoj funkcionirati i to da sam na seriji Babylon 5 izdržala svih pet godina smatram svojim velikim uspjehom. Kao što su mnogi prije mene primijetili, show business je samo i jedino business. Mi koji smo odrastali s nekim drugim idejama o “pravoj umjetnosti” (što god da to značilo) imamo problem s pristajanjem na tu činjenicu koja je u Americi neupitna i opće prihvaćena.

Ima li novosti u vezi s SF filmom Space Command Redemption u kojem vas očekujemo? Kad bismo ga mogli pogledati? Što vas je točno privuklo ideji da se, nakon Babylona 5, vratite u svemir?

Bila sam u svemiru tri dana, bilo je jako nostalgično i dirljivo ponovno se naći u tom svijetu, osobito jer sam ponovno, nakon 15 godina, radila sa svojim prijateljem i kolegom iz Babilona, glumcem i talentiranim muzičarem Billyjem Mumyjem (s kojim sam snimila jazz-blues album Be Five). Nastavljamo s radom vrlo uskoro i tomu se jako veselim. Ovoga puta sam ljudsko biće, a ne vanzemaljac, što smatram svojim napretkom. Projekt je vrlo ambiciozan i počašćena sam da me odličan sci-fi pisac Marc Zicree pozvao da budem dio njegovog glumačkog ansambla.

Vaš tekst Dok nas smrt ne rastavi prošle je godine Miki Manojlović s velikim uspjehom postavio u Beogradu, u studenom je predstava i gostovala u ZKM-u. S jedne strane scenaristički prvijenac, s druge redateljski debi. Što je bio ključ toga uspjeha? Planirate li pisati scenarij za još koju predstavu?

Jako mi je drago da je predstava tako dobro prošla, kako u Beogradu, tako i u Zagrebu. I jako mi je drago da je upravo moj dragi kolega i prijatelj Miki Manojlović izabrao taj moj tekst kao svoj redateljski debi. Ključ uspjeha? Nemam pojma. Možda je stvar u nekoj vrsti čistoće i iskrenosti koju taj tekst nosi. Ne znam.

Napisala sam nekoliko filmskih scenarija, ali budući da je tako užasno teško doći do filmskog projekta (barem je to naše iskustvo), možda ću nešto od tih svojih projekata adaptirati za kazalište, koje je ionako moja prva ljubav i moj glumački “dom”.

1Kao što su mnogi prije mene primijetili, show business je samo i jedino business.

 

Kao osoba odgojena u antimaterijalističkom, humanističkom, prisnom okruženju, kako ste se snašli u hladnim Sjedinjenim Državama?

Ha! Zgodno pitanje! Kako sam se snašla? Jesam li se snašla? Snalazim li se u ovom novom vrlom svijetu gdje smo svi robovi tehnologije? Ja, tako dubinski analogna, u totalitarističkom digitalnom svijetu? Ne znam… Čovjek se može prilagoditi samo onoliko koliko može. U mom slučaju prilagodba je minimalna.

2

Izjavili ste jednom da vam je drago da vam sin tinejdžer osjeća odbojnost spram svijeta filma i glume. Zašto vas veseli što ne kreće stazama vas i vašeg muža?

Zato što, da citiram samu sebe iz prethodnog odgovora, u toj profesiji ima previše elemenata koje čovjek ne može kontrolirati, zato što je element sreće presudan, zato što je ta profesija na izdisaju (tu mislim i na glumu i na režiju) zbog apsolutne demokratizacije i deprofesionalizacije koju nam je donio internet. Kad svatko ima pravo na svoju samoekspresiju, onda se ukida granica između diletantizma/amaterstva i profesionalizma. Ne radi se o tome je li to dobro ili ne. O tome ne mogu suditi. Radi se o tome da se svijet promijenio, a s njime i naše profesije. To su činjenice.

Kako biste usporedili domaću kazališnu scenu danas s onom u, primjerice, osamdesetima, kad ste se formirali kao jedno od najjačih glumačkih imena u regiji?

Ne pratim hrvatsku kazališnu scenu. Otkrit ću vam tajnu: u kazalištu u Zagrebu bila sam samo dva puta u ovih dvadesetak godina. Gledala sam dvije fenomenalne predstave koje su mi vratile nadu u hrvatsko kazalište – predstavu Anice Tomic “I to bi mogla biti moja ulica” i predstavu po tekstu Ivora Martinica “Moj sin malo sporije hoda”. Izvrstan ansambl, fantastične režije, božanstven tekst Ivorov. To dvoje, Ivor i Anica, bili su moji učenici u jednoj davnoj glumačkoj radionici u Motovunu. To su ljudi s kojima bih voljela raditi. Nadam se da će za to jednog dana biti prilike.

Radom na U raljama života, Smogovcima, Kiklopu i Velom mistu  ugradili ste dio sebe u same stupove hrvatske filmske i televizijske kulture. Kakva je ta kultura danas? Pratite li program na hrvatskim televizijama, gledate li hrvatske filmove? Koji vam se u zadnje vrijeme svidio?

Slabo pratim tu scenu. Pred nekoliko godina mi se jako svidio Sviličićev Armin. Ali zapravo ne znam što se događa.  Pred koju godinu Goran i ja smo hrvatskom fondu ponudili svoju adaptaciju predivne knjige Dubravke Ugrešić “Ministarstvo boli”, ali za tako nešto nije bilo interesa. To mi je malo pojasnilo sliku o Zagrebu i njegovoj kulturnoj sceni, kao i o nama u njoj.

Vjerojatno ste čuli da vas nazivaju „jugoslavenskim odgovorom na Meryl Streep“. Što mislite o takvim usporedbama? Koga posebno cijenite među američkim, a i svjetskim kolegama i kolegicama?

Mislim da su sve to budalaštine: netko je jednom tako nešto rekao, to je ostalo zabilježeno na internetu i sad tamo živi, baš kao i milijun drugih gluposti i poluistina ili čistih laži.

Koga cijenim? Duga je lista. Cijenim ljude koji se ne štede, koji su ozbiljni i posvećeni, koji se ne daju kupiti. Tih je jako malo.

1Nastavljamo s radom na Space Command Redemption vrlo uskoro i tome se jako veselim. Ovoga puta sam ljudsko biće a ne vanzemaljac, što smatram svojim napretkom.

Osim već spomenutog kazališnoga komada, neko ste vrijeme pisali kao kolumnistica za Feral Tribune, a i objavili ste zbirku eseja i kratkih proznih zapisa pod naslovom Totalna rasprodaja. Treba li vam uz glumu i pjevanje, dakle, nekakav literarni ispušni ventil?

Za Feral sam pisala zbog svoje ljubavi i ogromnog poštovanja prema njemu i hrabrim ljudima koji su ga vodili, kao što je moj najdraži hrvatski pisac Viktor Ivančić. Njegove briljantne rečenice za mene su kao najbolje vino, čisti nepatvoreni uzitak. Bila mi je čast sudjelovati u “Feralu”, makar i nakratko. Za vrijeme ratnih godina “Feral” je za mene bio jedino i spasonosno svjetlo u općem mraku. Smatram velikom sramotom za kulturni život Hrvatske što “Ferala” nema više.

Što se tiče pisanja, to je nešto što sam uvijek radila, uglavnom za sebe. Sad radim na jednom velikom projektu. Nadam se da ću poživjeti dovoljno dugo da ga završim.

3

Kad se osvrnete na gotovo četiri desetljeća umjetničkog rada, koliko ste zadovoljni svojom karijerom i životom općenito? Da ovu životnu partiju šaha možete ispočetka, biste li povukli ijedan drugačiji potez?

Čitav život prolazi nam u potrazi za mirom, osobito nama koji smo po prirodi nemirne i nestabilne osobe. Los Angeles ima svoju prekrasnu stranu (savršena klima, prelijepa priroda, planine, ocean, pustinja), ali i svoju užasavajuću stranu (tzv. ljudski faktor). Potraga za mirom i srećom traje neprestano i upravo u trenutku kad ti se čini da si našao to što tražiš, život te ponovno omete i opet si na samom početku. U tome je valjda i užas i ljepota života.

Bih li mijenjala svoj život da ga mogu živjeti ponovno? Pustit ću svog prijatelja Antona da nešto o tome kaže:

“Često mislim o tome kako bi bilo da možeš početi svoj život nanovo… Zamisli da možeš život koji si proživio staviti na stranu, kao prvu ruku ili grubu skicu, i da onda možeš započeti novi život kao finalnu verziju. Da je to moguće, mislim da je ono što bi čovjek najviše volio je to da se u novom životu ne ponavlja.” (Čehov, Tri sestre)

Foto: Jutarnji, BalkanMedia, 6yka, forum.net.hr

9 komentara za “Mira Furlan: Čovjek se može prilagoditi samo onoliko koliko može

  • Gjuro says:

    Sven, nakon ovoga možeš se baciti u lov na Meryl Streep. 😀

  • Sven Mikulec says:

    I uletit joj sa spikom da je holivudska Mira Furlan.

  • Dragan says:

    Ova jos nije odmakla od Tita i Jugoslavije, a i novinar je SKOJ-evac. Kao humanisticka Jugoslavija i hladna Amerika a Mira se ne da iz USA ni za vraga, nece nazad u tu Jugoslaviju ni da je puskom tjeras.

  • DS says:

    Sven je poznat po sudjelovanju u obrani pri desantu na Drvar kao desetgodišnjak. Kasnije je dobio četiri medalje za hrabrost i plaću cirka 12,000 kn mjesečno, što mu je omogućilo da postavi veze sa svim zemljama Istočnog bloka. Iz toga se rodio regionalno-orijentiran portal FAK.hr, koji sada okuplja mlade ljude i tako neizravno nastavlja komunističko antikršćansko djelovanje. Plaćeni smo za recenzije od nasljednika SKOJ-evaca. To se pogotovo može vidjeti u mojim tekstovima koji uvijek kritički sagledavaju američko društvo i njegov utjecaj na balkanski region, kao i hrvatsko društvo i njezin utjecaj na kršenja ljudskih prava. Iduće godine Sven je pozvan na meeting družbe Bildenberg zbog otvorenog protivljenja kapitalističkom sustavu. Navodno će pokušati postići dogovor, naime boje se da bi FAK mogao odlučiti biti nova poluga u Američko-ruskim odnosima u Kijevu.

  • Sven Mikulec says:

    Hahah :) svakak su me zvali, ali SKOJ-evac prvi put čujem

  • 9 - 4 says:

    Predivan intervju, dosta sam naučila o Furlan :)

  • Marcus says:

    zaista odličan, prisan i prijateljski intervju, Mira se čini kao apsolutno divna osoba.

  • jelena says:

    ključ uspeha predstave leži u ludačkoj iskrenosti teksta, i faktu da dve najbolje naše glumice igraju na granici ljudske izdržljivosti. sve mnogo podseća, ali samo podseća, na ujka vanju iz 42 ulice

    inače s njom koliko god da razgovaraš ne možeš je uhvatiti, i takav mi je osećaj posle svakog pročitanog intervjua

    inače porediti miru sa meryl no me gusta

  • jelena says:

    jer meryl je štreberka 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.