Miloš Pušić: Mladi na Balkanu već su više od 20 godina na otvorenom moru, u magli, bez kompasa

Piše: Đorđe Pavlović

Bogat festivalski život filma Odumiranje polako se privodi kraju. Nagrada ekumenskog žirija u Cottbusu i nagrada publike u Ateni najbolje su potvrde da pred sobom imamo djelo sposobno dirnuti univerzalnom snagom filmske slike. Slične su reakcije bile i kod kuće, ali i u regionu. Niš, Herceg Novi, Sarajevo – nitko ravnodušan. Tijekom ove godine i šira publika imat će priliku upoznati se s filmom pa eto dobre prilike da vas još jednom podsjetimo na blagodati filmova koji se gledaju bez titlova. S redateljem Milošem Pušićem razgovarali smo o njegovom filmu, ali i o filmu kao umjetnosti. O svijetu i sebičnosti. O moralu – a bez moraliziranja.

fak 1

Kada ste se prvi put sreli sa dramskim tekstom Odumiranja, a kada se rodila ideja za film?

Više puta sam čuo da u Ateljeu 212 igra Odumiranje. Publika je sjajno reagirala na predstavu. Tada mi ni na kraj pameti nije bilo da će se za par godina ukazati mogućnost da ga režiram. Dušan je napisao prvu verziju scenarija, Bane mi je poslao da je pročitam i ponudio mi da radim na filmu. Scenarij je bio divan, a svi smo se prepoznali u priči i odlučili da je po svaku cijenu snimimo. Zanimljivo je da nikada nisam pogledao predstavu u kazalištu, neko vrijeme sam se dvoumio trebam li to učiniti, ali do kraja nisam.

Vi, scenarist Spasojević i glavni glumac Trifunović ste približnog doba. Je li film izraz i neke generacijske teskobe, ili da se poslužim replikom iz filma: „Gdje gori…?“

Apsolutno. Odumiranje se između ostalog bavi esencijalnim problemom generacije. Odsustvom bilo kakve perspektive i nestajanjem nade. Kao kada biste se našli na otvorenom moru u magli bez ikakvog kompasa. U toj poziciji su mladi na Balkanu već više od dvadeset godina. Kako ne bi gorjelo?

Čini se da filmski autori u Srbiji imaju strah od „velike literature“. Moderni tekstovi sa stečenom reputacijom se izbjegavaju, da ne govorimo o klasicima. Smatrate li da je problem u kukavičluku samih filmaša ili je problem dublji? Možda bi čaršija svaki takav pokušaj dočekala na nož. SANU, recimo, uopće ne priznaje film za umjetnost, i po tome jedan Kusturica ne može u to društvo. Valjda je zato i počeo pisati…

Važno pitanje. Mislim da nije u pitanju strah već čista ljudska glupost. Da mnoštvo autora nije ni pročitalo dobar dio klasika naše književnosti, a pri tom ih smatra manje vrijednim od svojih scenarija. Ne bih mogao raditi bez oslonaca koje nalazim u klasicima – u literaturi i filmu. Svoj diplomski film, Uspavanka za dječaka, radio sam po kratkoj priči Aleksandra Tišme Škola bezbožništva. Dobra literatura daje vam oslonac i čuva na putu do gotovog filma. Mislim da je scenarist Odumiranja Dušan Spasojević jedan od rijetkih mladih pisaca koji piše u našoj najboljoj tradiciji i ne podliježe prolaznim tendencijama.

Ima toliko romana koje bih bez ikakvog premišljanja ekranizirao. Često se pitam je li moguće da živimo u vremenu u kojem s polica u knjižarama pa i bibliotekama Aleksandra Tišmu, Ivu Andrića, Pekića ili Mešu Selimovića izguravaju voditeljice, starlete i pjevačice, neoreligiozna literatura i bezbrojne teorije zavere. Za mene je to veliki poraz.

fak 3

Poslije projekcije na Zlatiboru publika je bila zadovoljna. U našem narodu postoji izraz „poštena inteligencija“, dok su radnici i seljaci izvan svake apriorne sumnje. Je li vas to opterećivalo?

Kada smo snimali film, pa i po završetku, često sam dobivao pitanje koje ni sada ne razumijem do kraja: kako se netko iz urbane sredine može baviti problemima i životima ljudi u udaljenom planinskom selu? To samo govori koliko je za veliki dio gradskog stanovništva sve što se dešava u selu skrajnuto i najradije zaboravljeno. Ali mnogo manje se bavim selom ili gradom, esencijalno sve priče koje pričam su o ljudima i sudbinama koje me interesiraju.

Pa da. mi imamo te dogmatske podjele čija je upotreba danas u korijenu   besmislena. Recimo, urbano i ruralno. Zatim, liberalno je super, a konzervativno nešto strašno. Zapadna Europa, koja je cijelu stvar teorijski postavila, odavno ima eklektičan, da ne kažem ravnodušan pristup. Jeste li dobivali pitanja zašto baš narodna muzika u filmu? Zašto ne etno? Etno je kulturiška…

Mi smo stalno u ogromnim podjelama i ekstremima, imamo potrebu pratiti nametnute trendove po svaku cijenu. Često imam utisak da je moda uz religiju jedno od najopasnijih oružja suvremenog svijeta. Pošto smo u gradovima bombardirani idejama o urbanom stilu života, postalo je nezgodno i nepristojno spomenuti ili biti zainteresiran za bilo što što nije dio tog “urbanog” miljea. A vjerujem da bi bilo zanimljivije i značajnije uživati u svemu što imamo na raspolaganju.

Pitanje o muzici u fimu sam dobio bezbroj puta i to uglavnom u Srbiji ili regionu.

Zašto baš ta muzika?! I to uglavnom prije nego što bi ljudi pogledali film. Kada ga pogledaju, postane im jasnije. Zato što je autentična i iskrena, zato što je to muzika likova iz mog filma. Na neki način to je blues odumiranja.

S druge strane, kritičari i publika na Zapadu oduševljeno prihvaćaju muziku, često traže soundtrack. Upravo zato što su neopterećeni slušaju je sasvim jednostavno – kao muziku, kako i treba. Prepoznaju da je iskrena, puna emocija, da je autentična muzika tog svijeta. Pri tom, rijetko gdje imaju je priliku čuti. U našim filmovima ona je uglavnom po pravilu sredstvo ruganja likovima, nezgrapan znak da su oni prosti i divlji. Moja namjera je bila da je upotrebim potpuno drugačije. Da ljudi koji je slušaju nisu ni prosti ni loši, oni se uz nju mogu radovati i nasmijati ili zaplakati ili razbiti čašu, prepustiti joj se i iskreno uživati u njoj.

Mislim da bi film potpuno drugačije (neuporedivo lošije) funkcionirao da je upotrebljen prearanžirani etno kojim se priželjkujemo predstaviti.

Nijedan od likova u filmu ne uklapa se u stereotip nevine žrtve, pogotovo posljednji u obiteljskom stablu. Likovi koje igraju Branislav Trifunović i predivna Milica Janevska prirodno su upućeni jedno na drugo, ali između njih kao da stoji cijeli Tihi ocean…

Tu je njihova tragedija. Nitko nije do kraja nevin, a istovremeno svi su na neki bizaran način u pravu. Nitko od njih nije sposoban napraviti kompromis kako bi pomogao sebi bliskim ljudima. Ovo i jest film o sebičnosti, jednoj od najopasnijih karakteristika ovog vremena. Isključivo važno je postalo zadovoljiti svoje potrebe bez osvrtanja na druge. Priznavanje svoje greške je skoro pa društveno neprihvatljivo, a pokazivanje emocija nepoželjno.

SRBIJA HEROJI RADNICKE KLASE

Kakav je vaš odnos prema tradiciji jugoslavenskog i srpskog filma, a kakav prema trenutku u europskoj kinematografiji? Autentično ili aktualno, što je malo bitnije?

Neosporno sam pod utjecajem domaće kinematografije. Možda najutjecajniji autori na mene su Saša Petrović i Žika Pavlović i naravno profesori Kusturica i Žilnik. Svi oni su ljudi zbog kojih sam se poželio baviti filmom.

Europski film, prije svega istočnoeuropski, sve češće upada u šablon u koji ga smještaju razne fondacije. Pošto smo svedeni na poziciju prosjaka koji se nada novcu iz neke od razvijenih zemalja za svoj film, postali smo spremni snimati sve što producenti zahtijevaju. Ta vrsta financiranja stvorila je poseban žanr NGO filma koji na najčešće površan način uče o kvazi demokraciji i oblikuju sliku svijeta kakvu bi željele vidjeti europske fondacije. Rijetki su filmovi financirani na taj način koji uspijevaju ostati svoji i da izbjeći propagiranje nečije ideje. Na spiskovima financiranih filmova jasno možete vidjeti da je aktualno stavljeno mnogo prije autentičnog. To je istovremeno moda i bolest koja postepeno uništava autorski film kroz lažnu brigu o ljudskim pravima.

S druge strane, zapadnoeuropski film ima sjajne autore i sjajna djela neopterećena dnevnopolitičkim interesima. Kada pogledate film kao što je, naprimjer, Velika ljepota, jasno se osjeti što znači ta sloboda

Tko su vam uzori? Publika voli uopćavanja.

Ne postoji pravilo, iznad svega volim dobar film. Slično kao i s muzikom, nikada nisam imao potrebu klasificirati se ili isključivo baviti posebnim žanrom. Ili ti nešto prija ili ne. Spisak utjecaja je predug i raznolik.

Što se tiče ovog filma bilo mi je jako zanimljivo prije snimanja ponovno gledati rane filmove Zhang Yimoua i Nikite Mihalkova, prije svih Nedovršeni komad za mehanički pianino. Potom su tu Ken Loach, Mike Lee, Kieslowski… a to je samo početak duge liste. Odrastao sam i sazrijevao na kombinaciji američkog filma i autora kao što je Billy Wilder, ali i europskih klasika Truffauta, Bunjuela i Antonionia, sigurno je teško pobjeći od utjecaja, ali se ni ne trudim, svi oni su dio mog filmskog obrazovanja, ne mislim da baš ja baš sada ponovno izmišljam toplu vodu.

fak 2

Film je otkupljen za prikazivanje u nekoliko zemalja. Kada će ga gledatelji u regionu imati prilike vidjeti i zašto to trebaju učiniti?

Ovo je dobrim dijelom pitanje za distributera i producente. Koliko mi je poznato, Odumiranje će imati distribuciju u regionu ali i u dobrom dijelu Europe 2014. A razlog za gledanje, vrlo sličan kao i za snimanje Odumiranja. U pitanju je priča koja se tiče svih nas koji želimo bolje.

Za kraj da vam poželimo puno sreće, s obzirom da spremate novi projekt. Hoće li vaši budući likovi imati više razloga za optimizam?

Hvala. Iznenađujuće, ali mislim da hoće. Iako sljedeći film koji spremam mnogo lakše može da se podvede pod triler nego pod dramu, i dalje će se baviti skrajnutim ljudima i njihovim problemima. Volio bih da pobijede ovaj put.

3 komentara za “Miloš Pušić: Mladi na Balkanu već su više od 20 godina na otvorenom moru, u magli, bez kompasa

  • Jozef K. says:

    Odličan intervju i prijatno iznenađenje stavovima Pušića. I uzori, na koje se poziva svedoče da je u pitanju intelektualac koji obećava i kome želim da se otrgne iz ruku politički podobnih, konformistički orijentisanih autora i korisnih idiota svakog sistema.

    Sigurno ću pogledati film

  • jelena says:

    ne znam zašto se za ovakve filmove uvek lepe neke istinski glupave kvalifikacije kao te opaske vezane za izbor muzike, a jasno je da ga baš to atmosferski čini onim što jeste. retko ko, kao petković npr, lepo kaže da je ovo “story of terrible children and even worse parents”

    meni je ipak postajao patetičan kako su minuti prolazili i prihvatam da sam baksuz kad to kažem 😀 jer uistinu ima i blistavih trenutaka

    tako da se nadam da će miloš imati šansi i šansi da snima. podsetio me i na radivojevića ponegde

    nedostaje mi pitanje o hadžihafizbegoviću

  • Jozef K. says:

    Hadžihafiz je vrlo dobar glumac, jedan od najboljih na ovim prostorima, a to što je ektrem u političkom smislu, jebi ga. Srbija je uvek bila gostoljubiva država.

Leave a Reply

Your email address will not be published.