Luka Dragić

Piše: Deni Zgonjanin

Asistent si na odsjeku glume, kako je došlo do toga? Jesu ti ponudili posao ili si imao viška vremena?

Prije svega, motiv za baviti se pedagogijom sigurno ne moze biti višak vremena.Glumački proces je fenomen s kojim se stalno iznova suočavam i želja za pedagoškim radom je bila upravo želja za boljim razumijevanjem samoga sebe, razumijevanjem vlastitih glumačkih problema i procesa.  Pedagogija mi pomaže da bolje razumijem sebe na sceni, da se bolje promotrim i analiziram. Glumačka pedagogija je puno promatranja, čekanja, moraš isključiti sebe na neki način da bi bolje vidio druge. Ili barem ono što misliš da si ti, a to je najčesće predodžba, ego.

Kako je izgledao tvoj prijemni na Akademiji, jesi sumnjao u sebe ili si se smijao drugima?

Sumnje postoje i danas,  naravno. I mislim da je to dobro. Sumnja i želja za preispitivanjem je motor koji vuče naprijed. Ne, nikako se nisam smijao nikome, bilo bi to glupo, zar ne? Ne nosim ironični podsmijeh okolo, to ubija onu prvotnu dječju zaigranost kojom se kazalište hrani i od koje raste. Uostalom, moja česta nemoć, muke koje prolazim tražeći sebe na sceni, pokušavajući nesto provući kroz sebe, odagnavaju svaki podsmijeh.

Otkud uopće na Akademiji, kako to da nisi doktor?

Želja se pojavila iznenada. Premda, kad bacim pogled unatrag, razmislim o knjigama koje sam čitao, glazbi koju sam slušao, čini se logičnim slijedom. Ponekad se neke odluke čine trenutnim premda su klice dugo klijale, nismo ih bili niti svjesni. Od malena sam upijao kazalište, gutao sam knjige, maštao… Malo kasnije razvila se ljubav prema slici, filmu. Dug je to bio put, ali postojan od početka. Doktor? Kad sam bio mali i išao u osnovnu, na putu do škole prolazili bi kraj patologije na Šalati, koji put bi virnuli kroz prozor i bacili pogled na sekcije. Mislim da je to ubilo svaku mogućnost.

Po tebi, ima li imalo istine u svim glasinama o vezama pri upadu na Akademiju?

Radim na akademiji kao vanjski suradnik vec šest godina, nadam se da nema. Želim i želio bih da nema. O akademiji postoji puno priča, često ih pričaju razočarani ljudi. Osobno, ne znam ni za jedan slučaj upisivanja preko veze.

Dobio si nagradu „ Dubravko Dujšin“ za ulogu u „ Očevima i sinovima“… Nakon toga te Frka nagradila. Zatim „ Mila Dimitrijević “ za najbolju mušku ulogu u predstavi „ Važno je zvati se Ernest“…  Imaju li glumci u Hrvatskoj kakvu korist od nagrada osim rasta samopouzdanja?

Pretpostavljam da nagrade upravo zato i služe. Rast samopouzdanja je bitan čimbenik glumačke svijesti i razvoja. Pogotovo mladom glumcu one budu potrebna potvrda da je dobro to što radi, da se razvija u dobrom smjeru. To bi tako trebalo biti u idealnim uvjetima. Nažalost, nagrade izostanu kad trebaju i dođu kad ne trebaju. I time gube na vrijednosti. Nije uvijek tako, ali često je to slučaj. Svatko intimno zna koliko mu neka nagrada vrijedi, kad uzmogne razmaknuti ustitrali ego. Zapravo, pomalo je čudno kad umjetnost dobije natjecateljski karakter. Recimo to ovako, dobro je da postoje, a bilo bi još bolje kad bi kriteriji bili jasniji.

Na filmu si radio sa Brankom Schmidtom, Jakovom Sedlarom, Antunom Vrdoljakom itd… Koji redatelj ti je ostao u najboljem sjećanju po odnosu s glumcima, radu s njima?

Rad sa Snježanom Tribuson mi je uvijek lak i ugodan. Snimali smo film i kasnije seriju zajedno. Čini mi se uvijek da mi s malo riječi zna objasniti što želi. I onda te, što je najbitnije, pusti da to razviješ. Sa Schmidtom sam radio dosta rano, bio sam još na akademiji, isprva taj rad nije bio ugodan ni njemu ni meni, ali nakon dva tjedna snimanja smo se konačno složili tako da su slijedeći tjedni bili opušteni. Bilo je to pitanje povjerenja, očito nam je malo dulje trebalo. S ostalim spomenutima sam imao dobra iskustva, ali opet jako kratka da bi mogao nešto više reći.

Kakav je osjećaj dobit batine od Bitorajca u Metastazama? Pitao bih zaštitara sa velesajma ali ga nemremo naći… Zašto te nikad nismo vidjeli kako glumiš nekakvu bitangu, razbijača? Redatelji te ne vide u takvim ulogama ili?

Ne znam, pitajte te redatelje. Ok, svatko nosi neku energiju sa sobom, neki svoj habitus. Kod nas se često uloge dijele po tome, bez hrabrosti da se napravi neki zaokret, da se iznenadi, sve je ziheraški. Glumac, naime, može utjeloviti razna lica. Naši redatelji bi se trebali opustiti u tom smjeru, imati više hrabrosti. Nije to samo moj slučaj.

Jesu te ljudi upamtili po ulozi Emila Belamarića u Bumerangu? Jesu te zajebavali dok se serija emitirala?

Zajeb…? Ne nisu, zašto? Naravno, tv je najmoćniji medij, normalno je da te ljudi prepoznaju po tome najviše.

Što je sa sapunicama? Planiraš se ubaciti ili nemaš neku želju? Većina glumaca tvrdi da glume u sapunicama samo zbog novaca, a u stvarnosti ih nigdje drugdje ni nema…

Do sad nisam, premda sam imao prilika. Ne znam, nisam osjetio potrebu bilo koje vrste da se bavim time. I iskreno, smeta me ta poplava ljudi koji se, bez škole, na osnovu jedne sapunice nazivaju glumcima. Jednostavno, teško mi je zamisliti da jednu večer igram s Perom Kvrgićem ili Almom Pricom, a drugu s nekim tko recitira tekst jer nije prošao osnove glume na akademiji.

Već si sto godina na sceni a imaš tek 31 godinu. Jesi ispunio neke od ciljeva u glumi koje si vjerojatno postavio kao tinejdžer?

Ne znam.. Teško mi je govoriti o konkretnim ciljevima. Ok, oduvijek sam želio igrati Hamleta, ali to nije bio cilj već želja. Cilj je uvijek, nekako, baviti se sobom, tražiti prostore koje još nisam dobro istražio, pokušavati sazrijevati glumački pa tako i ljudski. Nije to baš tako lako. Često se uhvatim kako sam dopustio raznim navikama i manirama da mi prođu ispod radara. To je prava borba. Naravno, ona traje u nedogled.

Kakav je tvoj stav prema našoj kinematografiji? Zašto je toliko trebalo da mladi dođu na red da snimaju filmove? Da počnemo proizvoditi više od jednog filma godišnje? Koliki udio u tome ima manjak kvalitete među scenaristima, redateljima, producentima…

Uvijek je to tisuću zašto i tisuću zato :) prije svega, nije bit u mladosti, nego stručnosti i kvalitetnom radu. Što će mi mladi ako ne znaju raditi? Ok, razvili su se neki zaista kvalitetni mladi režiseri i to je jako dobro za našu kinematografiju jer će je oni oblikovati u slijedećim godinama. Vrlo često je to manjak dobre priče, dobrog scenarija. Dobru priču nije lako naći, a kad je nađeš, trebaš je znati iskoristiti. Rekao bi da je problem i kriterij financiranja. Po kojem kriteriju neki ljudi dobiju novac, a neki ne? Mnogo dobrih priča i ideja tako ostaje nerealizirano. Onda opet, oni koji dobiju novce, sretni su što su u mogućnosti snimati pa idu ziheraški, rade samo s ljudima s kojima su navikli i tako dalje i tako dalje…Mala smo zemlja, pa su i mogućnosti male, nažalost, često i premale za malu zemlju.

Postoji li uloga u filmskom svijetu za koju bi volio da je tebi ponuđena? Tipa Rambo, Han Solo, Posljednji Mohikanac

Ne znam…vidiš, nisam nikad tako razmišljao. Vjerojatno se nisam usudio tako misliti.Kako se zamisliti na mjestu jednog Branda? Ne znam..

3 komentara za “Luka Dragić

  • Fat Al says:

    kak je bio loš u Hamletu una DUbrovačkim igrama ljeti,,,,sramota

  • Anonymous says:

    Kako je sinoć bio dobar u “U posjetu kod gospodina Greena”!

  • Lass says:

    Prevara od glumca….ništa posebno da te oduševi i da uživi gledatelja u lik koji predstavlja…nema tu energiju , karizmu ..jbg nemaju je svi..

Leave a Reply

Your email address will not be published.