Latino Woody Allen pred holivudskim vratima: Nacho Vigalondo

Piše: Sven Mikulec

Teško je u današnje vrijeme pronaći ljude poput Nacha Vigalonda.

36-godišnji španjolski redatelj, scenarist i glumac svijetu se predstavio 2003. godine, kad je svojim kratkim filmom 7:35 ujutro (7:35 de la Mañana)  zavrijedio oskarovsku nominaciju, a šira ga je publika upoznala četiri godine kasnije s Vremenskim zločinima. Od ovog intrigantnog low budget SF horor-trilera Nachov put vodio je isključivo prema naprijed, da bi ga ovih dana doveo na sami prag Hollywooda – uskoro ćemo moći pogledati njegov prvi uradak na engleskom jeziku, Open Windows s Elijahom Woodom u glavnoj ulozi. Mladi autor najavio je ogroman potencijal i kristalna kugla predviđa mu vrlo lijepu budućnost u biznisu, a dok čeka da mu ona pokuca na vrata, odvojio je nešto vremena i dopustio mi da ga malo zagnjavim. Da je odličan filmaš neograničene maštovitosti znao sam otkad sam prvi (od valjda stotinu) puta pogledao 7:35 ujutro, ali na to da je ovako zanimljiv, simpatičan i pričljiv sugovornik, ništa me nije moglo pripremiti.

Otkud tvoja ljubav prema filmu?

Zaljubljen sam u film cijeli svoj život i, kako sam rođen 1977., čini se da mi je sudbina namijenila da budem jedan od onih filmaša koji su shvatili svoj poziv kad su vidjeli E.T.-ja, Otimače izgubljenog kovčega ili Ratove zvijezda. Ali takvi komercijalni filmovi nisu uspjeli doći do malog sela na sjeveru Španjolske gdje sam proveo djetinjstvo. VHS uređaj nismo imali sve do moje srednje škole, a nitko u mojoj obitelji nije bio filmofil. Znao sam tko je Steven Spielberg prije nego što su mi izrasli brkovi, ali kad je u Španjolskoj pušten Twin Peaks, nisam znao baš ništa o tom nekom Davidu Lynchu. Filmski sam bio skromno obrazovan, ali fasciniran filmovima i gledateljskim iskustvom, cijelom tom ceremonijom odlaska u kino. Nisam mogao često ići, ali kad god bih otišao, zaljubio bih se u svaki film i kasnije prijatelje i familiju tlačio stalnim prepričavanjem i opisivanjem. Siroti ljudi.

Prvi film za koji se jasno sjećam da sam ga gledao na velikom platnu bio je The Island at the Top of the World, Disneyjev film u štihu Julesa Vernea. Ne znam koliko je taj događaj za mene bio značajan, u svakom slučaju.

Kako to da si se počeo baviti ovime? Kada si znao da ti je suđeno snimati filmove?

Dok sam bio dijete, filmovi su bili nešto divno, ali nešto što je ipak od mene bilo dosta udaljeno. O stvaranju filmova nisam razmišljao sve do nešto odraslije dobi. U ranim godinama takvo što bilo mi je potpuno nadrealno pomisliti. Sve se, međutim, prominjenilo s dolaskom srednje škole i VHS-a, i otkrio sam eksploatacijske filmove, raznorazne podžanrove, arthouse, rastuću indie produkciju. U tom pogledu, ja sam čisto dijete devedesetih.

Sjećam se gledanja filmova poput Pink Flamingos ili Bad Taste dok sam bio tinejdžer i kako sam, zahvaljujući transparentnosti karakterističnoj za takve low budget projekte, mogao vidjeti i zamisliti čitav process iza stvaranja filma. Sve te odluke, sve te poteškoće. To je također bilo vrijeme kad su španjolski filmaši poput Enriquea Urbizua, Alexa de la Iglesije i Juanme Bajo Ulloe uzburkali našu mirnu kinematografiju s neočekivanim žanrovskim filmovima koji su nas potpuno oduševili. I ti su filmovi snimani ne tako daleko od moje vlastite kuće! Odjednom, snimanje kul filmova u Španjolskoj nije se više činilo takvom bajkom.

Zgrabio sam tako kućnu kameru jednog prijatelja i počeo oponašati šumska vrludanja Sama Raimija iz The Evil Dead. Šumu sam imao na svega 10 minuta udaljenosti od svog stana!

Da nisi filmaš…

Iskreno nemam pojma čime bih se bavio. Prolazio sam kroz životne stadije kad sam se smatrao televizijskim piscem, glumcem (neko sam vrijeme za kruh zarađivao snimanjem reklama) i komičarom. Ali, da budem iskren, ne vjerujem da bih mogao dugo i uspješno živjeti u tim alternativnim svemirima.

Koji su tvoji redateljski uzori?

Uvijek pokušavam kao zvijezdu sjevernjaču koristiti djela i živote onih filmaša sposobnih subvertirati teme i trope popularnih žanrova. Onih čije su karijere bile neprestano istraživanje jezika i značenja, korištenja horora, komedije ili vesterna kao sredstva za pričanje priče. Onih koji nikad nisu stajali na mjestu. Naprimjer, Kubricka volim koliko i svi drugi. Ali dečki čiji bih duh volio prenijeti na svoj rad su momci poput Dona Siegela, Fritza Langa iz američke faze, Terencea Fishera, Seiyuna Suzukija ili Marija Bave.

Ideš li u kino? Stigneš li uopće išta raditi za gušt uz sve obaveze koje imaš?

Obožavam ići u kino, i trudim se konzumirati filmova na najrazličitije načine, ali kad sam zaokupiran snimanjem nekog filma, teško mi je pronaći vremena za odlazak u kino. Kako bolje radim po noći, moj raspored često zna biti prilično kaotičan. Kod kuće gledam puno filmova, a kad sam lijen, sklon sam ponovnom gledanju starijih naslova. Ponekad izgubim doticaj sa suvremenim svijetom, i zbog toga me sram.

Briljantni kratki film 7:35 ujutro, inače jedan od meni osobno najdražih filmova ove forme, donio ti je nominaciju za Oscara, a za njega i Los Cronocrimenes sveukupno si osvojio 14 nagrada. Koliko su ti važna ovakva priznanja od strane struke i publike?

Hvala ti na lijepim riječima. Da, proveo sam čitavu godinu dana primajući nagrade, a nominacija za Oscara na neki me način učinila malom slavnom ličnosti. To mi je, naravno, laskalo, i jedan dio mene samo je želio otići na zabavu i uživati u svojoj nagradi. Ali najvažnija stvar u cijeloj toj priči je što sam se konačno počeo doživljavati redateljem. Do 7:35 ujutro imao sam ponešto uspjeha na domaćoj sceni kratkoga filma, ali ni neuspjeh mi nije bio baš stran. Nisam bio siguran jesam li pravi filmaš, zaslužujem li jednoga dana dobiti priliku da snimim dugometražni film. Ne pričam samo o mojim tehničkim vještinama, već i o mogućem značaju moga rada. Čak i ako stvarno jesam sposoban režirati film na pristojan način, hoće li u svijetu biti ikoga koga će zanimati ono što imam za reći? U svijetu već ima previše redatelja, i nitko ne traži još jednoga!

Tako da, 7:35, moj prvi eksperiment na celuloidnoj traci, bio je test. Da taj kratki film nije upalio, povukao bih se iz svijeta filma.

Kako si došao na ideju za 7:35 ujutro, film u kojem si se usudio i zapjevati?

U jednom mi se trenutku učinilo zabavnim zamisliti mjuzikl koji bi u startu prekršio prvo  i osnovno pravilo svijeta mjuzikala – nedostatak logike koji leži u činjenica da svi odjednom počnu usklađeno pjevati i plesati na pjesmu koju nikada u životu nisu čuli. Što ako snimimo glazbenu točku koja se ustvari može logički objasniti? To je pitanje bila moja početna točka. I, kao što je slučaj s većinom mojih scenarija, ovo pitanje moglo se razviti ili u nešto zanimljivo ili u blesavu šalu. U ovom slučaju, razlog zbog kojeg sam odlučio snimiti film skriva se u dramatičnom značenju koje sam pronašao iza te ideje. Ako glazbena točka ima objašnjenje, to je zato što ju je netko stvorio. I ako se, kao u klasičnim mjuziklima, ova izvedba događa u svakodnevnom kontekstu, to je zato što je osmišljena za nekoga drugog, kao neka vrsta iznenađenja. I ako je tu točku netko osmislio za nekog drugog, to je zato što taj momak ne može komunicirati na normalan način. I tako u našim rukama imamo tragediju. Tragediju koja je istovremeno nevjerojatno glupa. U ovu tragičnu, glupu priču zaljubio sam se iste sekunde.

S obzirom na vlastito iskustvo, vjeruješ li da su kratki filmovi idealna odskočna daska, najbolji način da se slabo poznati filmaši afirmiraju i predstave svijetu?

Uvijek preporučujem mladih studentima da snime hrpu kratkih filmova, ne da bi uvjerili producente u svoj talent, nego da bi otkrili koja se vrsta filmaša skriva u njima. Postoje stotine pravila pisanja scenarija kojih je svaki pisac diljem svijeta itekako svjestan. Držali ih se oni ili ne, barem postoji nepromjenjiv skup oruđa i savjeta. Ali kad je režiranje u pitanju, većina nas prvog dana snimanja ne zna točno što da radi na setu. Trebam li u nekom trenutku uzeti kameru u ruke ili ne? Trebam li vikati cijelo vrijeme ili biti tiho? Od svega toga različiti su prestižni redatelji imali koristi, ali što točno odgovara meni? Koja je to moja redateljska priroda? Bolje je te stvari doživjeti i istražiti dok radite na kratkim filmovima bez budžeta, s malom ekipom.

Uskoro je došao na red prijelaz na dugometražne. Otkud ideja za Vremenske zločine?

Znanstvenu fantastiku počeo sam čitati na faksu, i otada nisam prestao. U tren oka postao sam fanatičan obožavatelj autora poput Philipa K. Dicka ili Alfreda Bestera, i njihov sam pristup, njihove izazovne ideje, smatrao dosta udaljenima od običnih SF filmova. Kad sam pročitao prvo poglavlje knjige Star Diaries Stanislawa Lema, masivni paradoks o putovanju kroz vrijeme s jednim jedinim likom umnoženim stotinama puta, pomislio sam – ovo se ne može naći u nijednom filmu. (To je bilo vrijeme prije filmova poput Trianglea, Moona ili Primera.) Pa sam odlučio pokušati napisati priču o putovanju kroz vrijeme u realnom vremenu, na jednoj lokaciji, sa samo jednim likom. Ovo je počelo kao moj način da si dokažem sam sebi da sam sposoban riješiti scenarij kao neku vrstu narativnog puzzlea. Ali, kao i kod 7:35, priča je počela poprimati pravi smisao kad sam u njoj otkrio malo prave drame – s pojavom ženskog lika.

Dok si snimao Vremenske zločine, jesi li imao osjećaj da radiš nešto stvarno dobro, nešto sa čime bi se mogao probiti?

Bio sam siguran da će film biti iznenađenje unutar konteksta španjolske kinematografije, ali nisam bio baš siguran da će naći i prekomorsku publiku. Španjolska publika i kritičari uvijek traže da domaći filmovi budu originalni, da premaše ili zaobiđu očekivanja. Vremenski zločini su, na moje iznenađenje, u Španjolskoj dočekani prilično indiferentno, ali su na međunarodnoj sceni prošli nevjerojatno zapaženo.

S obzirom da Španjolska baš i nema jaku SF tradiciju, koliko je bilo teško financirati film?

Bilo je stravično teško. Nakon što smo završili sa snimanjem, punu smo godinu dana pokušavali pronaći novac da završimo film, i bio je to najgrozniji period moga života. Bilo je trenutaka sam mislio da nikad, nikad neću završiti film, da sam totalno razočaranje, da je cijela ta priča oko Oscara bila samo iluzija, zamka u koju sam upao. Bio sam blizu toga da postanem jedan od likova Wernera Herzoga.

Kad već pričamo o putovanju kroz vrijeme, koji ti je najbolji film ove tematike koji si ikada pogledao?

Moj osobni favorit je 12 majmuna Terryja Gilliama. To je jedan od najtužnijih žanrovskih filmova ikad nastalih u studiju koje sam u svom životu vidio, ali je istovremeno šokantno kompleksan, s deset simbola, osam metafora i dva twista po sekundi. To je jedan od onih filmova koji ne bi trebali funkcionirati, ali ipak funkcioniraju. I glumačku postavu čini ekipa A kategorije!

12 majmuna putovanje kroz vrijeme koristi na meni najdraži način – kao uzak koridor kojim se služi da zatoči radnju, za razliku od onog ‘putovanje u nepoznato’ pristupa.

Jesi li osjećaj pritisak nakon uspješnog dugometražnog prvijenca? Kažu da je drugi film, u ovom slučaju Extraterrestrial, uvijek teže snimiti.

Stvar je u tome da sam ostao iznenađen dobrim recenzijama stranih kritičara i nagradama, ali Vremenske zločine nikad nisam doživljavao uspjehom. Svi moji kratki filmovi bili su komedije, i većina publike u Španjolskoj zainteresirana za mene očekivala je komediju. Mnogo ljudi smatralo je da je film dosadan, ružan i kaotičan. Puno ljudi zgrozila je gluma, pogotovo moja. Kultni status film je ostvario kasnije, zahvaljujući stranoj publici koja ga je polako otkrivala.

Uglavnom, imao sam sreće – Enrique López Lavigne mislio je da je film super. Enrique je poznati španjolski producent, koji me kasnije tražio da nešto režiram za Apaches, njegovu produkcijsku kuću, koja je nedavno izbacila The Impossible.

Film koji sam počeo pisati za njih je Open Windows, koji je na kraju ispao moj treći film. Ustvari, Extraterrestrial sam snimio tijekom pauze za vrijeme predprodukcije Open Windowsa. Moj partner još od faksa, Nahikari Ipiña, i ja odlučili smo snimiti nešto maleno i brzo. Kako je OW još jedan narativni labirint, sa suludim obratima, želio sam snimiti suštu suprotnost, pobjeći od kompleksnosti i priča pokretanih plotom. Extraterrestrial je, dakle, reakcija protiv filma koji u to vrijeme nije ni postojao!

U Extraterrestrialu koristio si svemirske brodove i temu izvanzemaljske invazije kako bi na neki način zakamuflirao o čemu stvarno govoriš u filmu. Kakvu si to priču želio ispričati?

Prvo sam želio iskoristiti ambijent blockbustera da uokvirim globalno beznačajnu priču. Htio sam herojsko gledište zamijeniti gledištem ljudi koji su daleko od akcije, ljudi koji nikada neće imati priliku biti korisni ili važni. Ljudi poput većine nas, zapravo. Kasnije sam shvatio da je ovo i priča o ljudima u situaciji gdje su nestala sva društvena pravila, pa se osjećaju slobodnima ponašati se na krivi način bez ikakvih vidljivih posljedica. Na ovaj način oni postaju odrasli ljudi koji se ponašaju poput djece, s plastičnim pištoljima i walkie-talkiejima.

Kad sam definirao romantični segment radnje, pronašao sam ovu jednostavnu metaforu sastavljenu od objekta žudnje u velikoj blizini i divovskog NLO-a koji lebdi u daljini. Kad sam počeo razmišljati vizualno, otkrio sam puno sekvenci gdje sam se mogao igrati s točkama gledišta likova, jednom od stvari koje su mi najdraže. Kao u Prozoru u dvorište, volim spajati točke gledišta likova i publike, tako da gledatelj vidi samo što vidi i lik. I kad se Julio koristi trikovima s kamerom i ogledalima da bi vidio više, to jednako funkcionira i s publikom. Gotovo sve važne sekvence filma bave se vizualnom percepcijom.

U kratkom filmu Marisa pozabavio si se temom višestruke osobnosti, u Extraterrestrialu si iskoristio prisutnost NLO-a i aliena da bi pod svjetla reflektora bacio ljudsku prirodu i kompleksnost naših veza, a u Vremenskim zločinima glavni je lik istovremeno i spasitelj i ubojica. Rekao bih, privlači te ljudska psihologija?

Teško mi je pričati o glavnim temama mojih filmova jer mislim da taj teritorij pripada gledateljima. To što sam autor daje mi privilegiranu perspektivu na proces stvaranja filma, ali vjerujem da je konačni rezultat, posebice u kontekstu dubljeg značenja i simbolike, prilično različit od autorovih namjera. Možda ispadne dublji, možda površniji.

I u Vremenskim zločinima, i u Extraterrestrialu, želio sam ispričati priče gdje su glavni likovi istovremeno i dobri i loši, i htio sam da događaji budu posljedice njihovih vlastitih poteza. Na kraju oba filma možeš okriviti glavne likove za sve, i to je očit pokušaj da izbjegnem manihejski dualizam dobra i zla. Ali, kao što sam rekao i ranije, govorim isključivo o putu koji sam slijedio dok sam snimao te filmove.

Trenutačno je u postprodukciji tvoj film Open Windows, u kojem glavne uloge igraju Elijah Wood i Sasha Grey. Kakva očekivanja imaš od ovog filma? Vidiš li ga možda kao svoju kartu za Hollywood, s obzirom da ćeš se po prvi puta predstaviti široj američkoj publici?

Nadam se da će se situacija tako rasplesti, jer osjećaj da je, kao španjolskom filmašu, moj put završio! Ne želim da zvuči kao da cmizdrim, ali filmovi koje sam dosad snimio nisu kliknuli s domaćom publikom – ne na način na koji su trebali. Uživam u načinu na koji moji filmovi stare, u načinu na koji polako nalaze publiku. Ali to nema baš nikakvog značaja u ekonomskom kontekstu.

Svejedno, želio bih naglasiti da nisam snimio Open Windows s porivom da se probijem do veće, lakše publike. Priča je mračna i riskantna na neki način. Nadam se da će gledatelji imati osjećaj da se radi o mom trećem filmu, koherentnom s prijašnja dva. Ali na engleskom.

Kako je raditi s Elijahom Woodom?

Znao sam ga otprije, sprijateljili smo se na festivalu fantastike u Austinu prije dosta godina. Bio sam šokiran jer je on pristupio meni, na račun Vremenskih zločina. Bilo je ludo. On je bio filmska zvijezda, a ja mali španjolski redatelj! Obožavam tipa, odličan je glumac, tako precizan i pun energije da bismo mogli zaključiti da je bionički čovjek iz budućnosti. A, istovremeno, možeš ćaskati s njim o opskurnim žanrovskim filmovima ili čudnim bendovima cijeli dan. On je tip kojeg upoznaš prvi dan faksa i onda počneš pričati i smijati se s njim bez prestanka.

Sasha Grey poznata je i kao bivša porno glumica. Kako se snalazi u filmovima čednije tematike?

Da se barem ja mogu tako dobro snaći. Radi briljantan posao, i to ima posebnu težinu kad shvatimo da se radi o presedanu. Nema baš puno ljudi koji su se uspjeli udaljiti od svijeta i stigme porno filmva i stvoriti potpuno novi umjetnički identitet. Ali čak i dok je snimala porniće bila je nešto neviđeno. U takvom muškom svijetu gdje su žene samo slike, razvila je snažan ženski identitet kakav svijet prije nije vidio. To je impresivno.

Koliku si ulogu imao prilikom castinga Open Windowsa?

Elijahovu ulogu napisao sam s njim na pameti. Ženski lik nije imao lice, ali kad su producenti sastavili popis glumica, Sasha je bila opcija koja mi se najviše dopala. Svidjela mi se u The Girlfriend Experience i Entourageu, a njen je identitet liku dao dodatni sloj značaja.

Elijah i Sasha nisu samo glumci s kjima sam želio raditi, nego tip ljudi koje volim upoznavati. Oni su filmske zvijezde, ali na potpuno neortodoksan i zanimljiv način. Oni su onaj tip ljudi koji vam preporuči super knjigu za koju niste nikada čuli. Elijah je tip čovječa koji uživa slušati bendove poput Suicidea, a Sasha bi na njegovoj zabavi bila DJ.

Kako si zadovoljan Abecedom smrti, antologijom horrora u 26 poglavlja, koju su kritičari pomalo dočekali na nož?

Film mi se jako sviđa. Razumijem da je nemoguće da se gledatelju svide svi kratki filmovi, ali većina njih su neočekivane, smiješne priče koje su snimili filmaši iz svih krajeva svijeta s potpuno različitim pristupima. U vrijeme kad se većina horror filmova sastoji od repeticije starih formula i arhetipa, rebtova ili samo nastavaka, film koji vas 26 puta pokuša iznenaditi pravo je blago.

Osobno, uživao sam snimati A za apokalipsu. Taj sam segment tretirao s istom ozbiljnošću kojom pristupam svim svojim ostalim projektima. Pokušao sam napraviti nešto smiješno i značajno, ponašajući se kao da se radi o mom idućem dugometražnom filmu.

S nestrpljenjem iščekujemo još jednu horror antologiju u kojoj si sudjelovao – The Profane Exhibit. Što možemo očekivati?

Smiješno je što se cijeli projekt – estetika, namjere, sve – potpuno razlikuje od stvari koje inače snimam. To me uzbudilo i natjeralo da pokušam snimiti kratki film koji bi se uklopio u antologiju svojim gotičkim, jezivim ugođajem, ali koji bi istovremeno bio potpuno moj. Konačni rezultat jedna je od čudnijih stvari koje sam ikada snimio, i jedva čekam da čitava antologija nađe svoje mjesto na kino platnu.

U svakom slučaju, uvijek volim kad mi se pruži prilika da snimim novi kratki film, a ovaj put ga potpisujem zajedno s legendarnim imenima, poput imena Coffina Joea, tipa kojeg ne mogu voljeti više nego što ga volim sad.

Kad bi mogao snimiti biopic o bilo kojoj slavnoj osobi na svijetu – bilo živoj ili mrtvoj – tko bi to bio?

Nekako sam opsjednut Philipom K. Dickom, film o njegovim kasnijim godinama bio bi moj najambiciozniji film dosad. Isto tako, privlači me bend Silver Apples, skupina glazbenika koji su praktički izumili elektroničku glazbu sredinom šezdesetih, kad ih nitko nije shvaćao. Također, volim živote Madame Blavatsky i onih ludih spiritista iz kasnog 19. stoljeća, kad je spiritizam smatran poštovanom aktivnošću visoke klase. Ne znam, volim sanjati.

Psihološki horror pomiješan sa znanstvenom fantastikom područje je pripovijedanja u kojem se osjećaj kao kud kuće. Bi li razmislio o tome da snimiš dramu, ili možda akcijski film?

Apsolutno. Trenutačno se osjećam prilično ugodno mješajući SF s drugim žanrovima, ali u jednom trenutku u budućnosti želim si dokazati da je moj domet veći. Naprimjer, jako volim žanr akcijskih filmova. Štoviše, smatram ga najčišćijim od svih žanrova, jer je u usporedbi sa svima ostalima nekako najviše filmski. Svi ostali žanrovi potječu iz književnosti, iz kazališta, iz drugih jezika. Ali akcijski se žanr rodio iz filmova. Jedan od mojih najdražih filmova je Breakdown, redatelja Jonathana Mostowa. Na mnogo načina, to je savršen akcijski film.

Koji je po tvom mišljenju najbolji filmaš današnjice?

Moj odgovor na ovo pitanje već idući tjedan mogao bi biti drukčiji, ali danas mogu bez oklijevanja reći da je filmaš kojem se najviše divim Hitoshi Matsumoto, redatelj filmova Big Man Japan, Symbol i Scabbard Samurai, tri remek-djela zbog kojih se kao gledatelj osjećam kao blagoslovljen čovjek, a kao redatelj kao običan žohar.

A najbolji španjolski film zadnjih nekoliko desetljeća?

Teško je odgovoriti na to pitanje, ali postoji nekoliko filmova koje bih ti želio preporučiti, filmova kojih strana publika u pravilu nije niti svjesna. Prvi je Arrebato redatelja Ivana Zuluete, film nastao 1980. koji bismo mogli smatrati španjolskim Eraserheadom, a drugi Diamond Flash Carlosa Vermuta, nastao 2011. bez gotovo ikakvog budžeta, koji nudi fascinantan novi pogled na žanr filmova o superherojima – umjesto da pratimo avanture heroja, mi o njima saznajemo kroz dijaloge žena koji ih okružuju.

Kako bi španjolsku kinematografiju usporedio s, primjerice, američkom?

Prolazimo kroz tako duboko financijsku krizu da se trenutačno ne mogu sjetiti nijedne prednosti snimanja u Španjolskoj. Box office ovdje ovih dana je pao na svoje povijesno dno, i prevelik broj prijatelja i kolega sreću odlazi tražiti u Los Angeles. Žao mi je ako ovaj intervju ispada previše dramatičan, ali to je istina. U prošlosti, snimanje u Španjolskoj moglo je značiti više slobode, više oštrine, ali bojim se da će u roku od dvije godine snimanje u Španjolskoj značiti – da nema snimanja uopće.

Ako nije previše bezobrazno pitanje – omogućuje li ti karijera filmaša da živiš financijski bezbrižno?

Prisiljen sam snimati reklame, održavati konferencije i raditi kao profesor na nekim kraćim kolegijima da bih se održao na površini, ali generalno sam zadovoljan s time, pogotovo ako uzmemo u obzir da ja nisam ono što bismo nazvali uspješnim redateljem. Nemam auto, nemam djece, moj je život daleko od luksuza i svjestan sam da stvari mogu otići kvragu dok trepneš. Ali danas si mogu priuštiti uživanje u kulturi koja mi se dopada (a dopada mi se previše stvari), poneku večeru u restoranu i plaćanje stanarine. To su stvari na kojima zbilja moraš biti zahvalan u Španjolskoj ovih dana.

Prepoznaju li te ljudi na ulici?

Nisam baš ono što bismo nazvali slavnom ličnošću, ali kad izađem van petkom navečer, i kad su ljudi oko 2 ujutro pijani i opušteni, ponekad se žele fotografirati sa mnom. Taj tip slavne ličnosti zovemo „celebrity-u-2-ujutro“.

Gdje se vidiš za, recimo, 20 godina? Imaš li kakvu viziju gdje želiš biti ili jednostavno ideš korak po korak?

Iskreno, ne znam. Kad sam snimio Extraterrestrial, pokušao sam testirati način građenja filma. Kad bi mi to uspjelo, mislio sam, mogao bih pisati i režirati male, brze žanrovske filmove jednom godišnje, na španjolskom jeziku. Nešto poput malog, latino Woodyja Allena zainteresiranog za paralelne svemire i NLO-e. To mi daje volju za život – rad na filmu pet dana u tjednu, i zatim druženje s prijateljima svaki vikend. Ali stvari se mijenjaju takvim brutalnim tempom da ne znam gdje ću biti za 20 godina, ili kakve ću filmove snimati, ili biti prisiljen snimati. U ladici imam dovoljno sinopsisa za još 15 filmova, ali ne znam hoće li oni ikada uspjeti ugledati svjetlo dana. Možda će neki završiti kao grafički romani. Možda će svi. Volio bih u jednom trenutku početi crtati stripove. Uglavnom, moj je san snimiti hrpu pristojnih, zanimljivih filmova sposobnih iznenaditi i zabaviti neke ljude. Ali u svakom trenutku moram se micati prema naprijed. Više me privlači ideja da snimim četrdeset dobrih filmova nego četiri remek-djela u istom vremenskom rasponu.

Namjerno ostavih ovo osjetljivo pitanje za kraj. Kao što znaš, tvoj sam Extraterrestrial nabavio preko torrenta. Kao autor kojeg tako izravno oštećujem, što ti misliš o piratstvu i dobrim i lošim stvarima koje ono donosi na stol?

Ne osuđujem baš svaku okolnost pod kojima se moji filmovi skidaju s interneta. Svjestan sam toga da većina moje prekomorske popularnosti potječe iz svijeta torrenta. I iskreno mi je drago svaki put kad mi netko čestita, bez obzira na to kako je došao do filma. Ali, istovremeno, svima preporučujem isto – ako vam se svidi film koji ste skinuli preko torrenta, kupite ili streamajte legalnu kopiju putem Amazona, Itunesa, ili gdje god.

Iskustvo u većini zemalja, čak i na cijelim kontinentima, govori da piratstvo ne ubija kulturu. U Kini, najvećoj zemlji na svijetu, piratstvo je gdje god pogledate, a filmovi se i dalje distribuiraju i proizvode. Ali tu je caka – svi ti filmovi spadaju pod čisti mainstream.

Divan je to paradoks – možeš kupiti cijele Criterionove kolekcije u svakoj kineskoj piratskog trgovini s DVD-ima. Ali filmska je kultura istovremeno nevjerojatno siromašna, jer ogroman ponor zjapi između ekstremno malobrojne skupine arthouse filmaša i velikih mainstream proizvođača. Slična stvar događa se u svim zemljama u kojima je piratski način nabave filmova uobičajena stvar. A Španjolska se kreće prema toj poziciji.

Drugim riječima, piratstvo ne ubija kulturu, ali je uspješno polarizira. Kako većina filmova ne može biti financirana, oni koji prežive potječu ili od proizvođača blockbustera ili od sitne arthouse elite. I to mi se ne sviđa ni najmanje zbog poruke koju šalje – ako ćete u budućnosti željeti biti filmaš, morat ćete ili biti privilegirani, ili raditi za multinacionalnu kompaniju. Neki fanovi piratstva tvrde da internet svima omogućuje da budu filmaši u svoje slobodno vrijeme. Ali stvaranje filmova nije hobby, to je način života. Užasno skup način života. I jedini način da snimite većinu niskobudžetnih filmova je da ne plaćate profesionalce koji rade za vas. To znači da ćete, bez ikakve financijske dobiti, otići u mirovinu prije no što snimite svoj drugi film. Vidio sam puno takvih primjera i to je tužno.

Kako dolazim iz obitelji niže klase, a nekako sam uspio stvoriti karijeru u ovom biznisu, ne mogu biti sretan s tim scenarijem. Svi bi trebali imati priliku koju sam ja imao. A velika prilika koju imamo da nezavisne filmove održimo na životu jest da podržavamo legalne streaming servise.

Zemlje u kojima se najviše drži do autorskih prava, poput SAD-a i Japana, zemlje su koje imaju ogromno količinu nezavisnih produkcijskih kompanija, gdje je godišnja produkcija bogata i raznolika, gdje se probija više novih autora. Ako situacija u tvojoj državi nije takva, i ako si to možeš priuštiti, podrži filmove koji ti se sviđaju. Zato što ne trebamo samo Williama Friedkina da svake druge godine snimi kakav čudesan film poput Killer Joea. Trebamo dva Williama Friedkina u svakoj državi!

Da, ovo je dobar način da te sada zamolim 5 dolara (smije se).

Kad smo već kod kriminala i pljačke, jesi li ikada bio u Hrvatskoj? S obzirom na poprilično zanimanje Hrvata za španjolske filmove, razmišljaš li o tome da nas jednom u budućnosti i posjetiš?

Ako je barem polovica filmofila tamo poput vas, Hrvatska je filmski raj! Žao mi je što tvoju zemlju još nisam posjetio. Ali volio bih da se nađemo tamo u nekoj budućnosti. Popričamo o filmovima. Popijemo pivo ili šezdeset.

 

………..

Intervju dogovoren posredstvom Cinephilije & Beyond, fenomenalnog filmskog bloga koji svakako posjetite ako već niste.

Jedan komentar za “Latino Woody Allen pred holivudskim vratima: Nacho Vigalondo

Leave a Reply

Your email address will not be published.