Kristijan Milić: ‘Najteže je bilo postaviti scene masakra’

Piše: Deni Zgonjanin, Sven Mikulec

Rođeni Zagrepčanin Kristijan Milić svoju je filmsku karijeru započeo kao scenski radnik i rasvjetljivač, da bi nakon upisivanja ADU-a priliku za režiju u početku dobio putem glazbenih spotova i reklama. Nakon niza kratkih filmova (Netrpeljivost, Backwoods, Dosada, Sigurna kuća), konačno 2007. snima Žive i mrtve, antiratnu dramu koja je požnjela veliki uspjeh na Pula Film Festivalu, gdje se film sveukupno okitio s osam Zlatnih arena. Sedam godina kasnije, Milić se vratio na veliku scenu, ponudivši hrvatskom gledateljstvu po mnogima prvi pravi akcijski ratni film iz domaće produkcije. Broj 55 tematizira stradanje skupine hrvatskih vojnika u mjestašcu Kusonje kraj Pakraca pri početku Domovinskog rata. Osam Zlatnih arena u Puli, uključujući one za najbolji film i najbolju režiju, Milića potvrđuju kao jednog od rijetkih domaćih filmaša koji uspijevaju šarmirati i kritiku i publiku. Ne sjećam se kad je neki naš film dočekan s toliko hvalospjeva, ali gledatelje upoznate s Milićevim radom to ionako ne treba previše čuditi.

4

Broj 55 financirao je HRT, i to kao dio serijala od… koliko epizoda?

Dvanest. To je originalno zamišljeno kao televizijska serija po uzoru na Združenu braću. Ubrzo smo shvatili da je ipak bolje napraviti serijal televizijskih filmova, jer nije bilo moguće provesti iste likove kroz sva hrvatska bojišta. Po originalnom scenariju iz 2008. film je trebao trajati 60 minuta. Do sad je napisano 6 scenarija.

Znači svaki od njih će na kraju biti film?

Takva je bila ideja. No činjenica je da je ovo jako skupa investicija za televiziju, a Broj 55 je barem dvostruko jeftiniji od ovih ostalih pet scenarija koje su napisali Ivan Pavličić i Robert Roklicer.

Gornji Grad

Koliki je ispao budžet na kraju?

Oko 6.650.000,00 kn, ako se zbroje i scenariji i sva predpriprema. Mi smo za snimanje imali na raspolaganju 6.500.000,00 kn. To je premalo za ovakav film. Treba uzeti u obzir da svaki prosječni hrvatski film košta oko milijun eura, šta god da se u njemu zbiva (ako se sve plati po cjeniku i satnici). Govorim, naravno, o profesionalnoj ekipi i o realnim cijenama.

Pa dobro, jesi li onda morao negdje rezati? Mislio, ovo je skuplje za snimiti nego neki Matanićev film gdje koze hodaju po travi i žderu je.

Producent Stanko Babić je na gubitku, iako se odrekao i honorara i produkcijskog postotka.

Kako si ti uopće došao u kombinaciju da režiraš film?

Domagoj Burić (Hrvatski kraljevi), koji je tada bio direktor programa Hrvatske televizije, došao je na ideju da se konačno snimi igrana serija o Domovinskom ratu. On se obratio Branku Schmidtu koji je preporučio mene za redatelja (Schmidtu su se jako svidjeli Živi i mrtvi). Ja sam pak preporučio Ivana Pavličića i Roberta Roklicera za scenariste. Kao i ostatak uže umjetničko-tehničke ekipe (Mirko Pivčević, Veljko Segarić, Andrija Milić, Damir Gabelica, Vedrana Rapić, Ana Bulajić Črček, Branko Repalust, Ivica Drnić).

Gornji Grad

Osim u Ručama pored Velike Gorice, gdje se još snimao film?

Uvodne smo scene snimili u Zagrebu, u Vlaškoj (u staroj vojnoj bolnici). Jednu smo sekvencu snimili u Turopoljskim šumama na granici Zagrebačke i Sisačke županije. No uglavnom smo snimali u Ručama, koje su između Velike Gorice i Siska.

Kako to da si baš Ruče odabrao kao lokaciju?

Zato što je to selo izuzetno filmično i moglo je proći bez problema kao selo iz onog vremena. A i dovoljno je blizu Zagrebu (tako da se nisu morale platiti dnevnice, što bi dotuklo ionako skromnu produkciju). Iako je konfiguracija terena u pravim Kusonja posve drugačija, procijenili smo da to za gledatelja neće biti toliki problem koliki bi nama bio snimanje na realnoj lokaciji.

Jesi trebao neku dozvolu za snimanje vaditi?

Naravno. Produkcija i organizacija je mjesecima unaprijed sve morala dogovoriti s mještanima i MUP-om. Nije da smo došli na pola sata posnimiti nešto iz ruke.

Kak su mještani reagirali na ovakvu vrstu filma?

Bolje nego što smo očekivali. Čak su nam neki na kraju rekli da ćemo im nedostajati.

Gornji Grad

Dobar dio događaja, stvarnih, ne zna se kako se odvijao, pa sam pročitao da ste morali izmišjati dio radnje?

Mi smo se inspirirali stvarnim događajem. Nitko ne zna što se točno dešavalo u toj kući iz sad već svima znanog razloga. Zna se da su sedmoricu preživjelih zarobljenika okrutno mučili do smrti. No, nama i nije bila namjera rekonstruirati događaj. Mislim da je za rekonstrukcije puno bolja opcija dokumentarni film.

Znači, niste razgovarali s familijama poginulih da bi saznali neke detalje?

Nismo. Ionako smo gotovo svim likovima promijenili imena, jer smo znali da će to njima biti preteško i pretraumatično. Sve je to u stvarnosti bilo još puno brutalnije, no i ova naša ublažena verzija bila je mnogima preteška. Scenarist Ivan Pavličić i ja smo čak u jednom trenutku razmišljali o promjeni imena mjesta u filmu, no mediji su nas pretekli s pričom o skorašnjem snimanju filma o Kusonjama. Kasnije, kad je film već bio skoro gotov, stupio sam u kontakt s udrugom obitelji poginulih. Na kraju je sve ispalo dobro, jer se njima naš pristup svidio, a i pažnja medija se konačno usmjerila na taj nepravedno zapostavljeni događaj.

Znači bio si u tom selu, u Kusonjama?

Naravno. Kusonje su u realnosti bitno drugačije mjesto. Veće su od Ruča, sa širom cestom i jarcima sa strane. No, suviše su prometne za snimanje, a proračun bi bio nepotrebno opterećen već spomenutim dnevnicama i smještajem, kojeg također nema nigdje u blizini. Znači plaćali bismo dnevnice, a opet bismo gubili vrijeme na put do mjesta snimanja. I na kraju to opet ne bi bilo posve autentično, jer originalna kuća broj 55 više ne postoji. Na njenom se mjestu sad nalazi kapelica u spomen poginulim dečkima.

Jesu li glumci prolazili kroz neku posebnu obuku?

Oni koji su glumili nabrijanije likove su se više i pripremali. Dali smo im otvorene ruke (i mogućnost) da se pripreme za film najbolje što mogu. Oni su si stvarno dali truda i odradili posao savršeno. Skidam im kapu do poda.

Gornji Grad

Tko je glavni lik u filmu uopće?

Nema glavnog lika. To je grupna priča. Pratimo glavnu grupu od dvadesetak ljudi (koja se brani) i tri manje grupe (koje dolaze u pomoć). Unutar svake grupe postoji barem jedan glavni lik (u glavnoj grupi ih ima i više).

Kako se Goran Bogdan snašao u ulozi netipičnoj za njega? U drukčijoj branši?

Odlično se snašao. Mislim da je ostvario jednu od svojih najboljih uloga. Nije stvar u tome da to nije njegova branša, nego u tome da se tako nešto dosad nije ni snimalo. Nitko od ovih glumaca nije još glumio u ovakvom filmu, koliko ja znam.

Dobro, čitao sam da je Slaven Knezović glumio u skoro svim našim ratnim filmovima, nazovimo ih tako…?

Dobro, on je glumio valjda u svakom našem filmu u posljednjih petnaestak godina. Ali nije u tim našim ratnim filmovima bilo baš previše akcije. Posljednji ratni film kojeg se sjećam su bili Crnci, a njih ipak više smatram psihološkom dramom nego akcijskim filmom. Ovo je baš pravi akcijski film. Ili barem pokušaj istog.

Znači nisi ciljao na Oscara?

(Smije se) Ne. Mislim da su se prvo trebali raditi ovakvi filmovi, pa tek onda Crnci. To bi bilo nekako logičnije. Ali kod nas je sve obrnuto.

Gornji Grad

Koliko si emotivno pristupio ovoj temi obzirom da si i sam sudionik rata?

Najteže je bilo postaviti scene masakra. Nekim je ljudima već na snimanju sve ovo dosta teško palo. I ne samo onima koji su bili u ratu. No, ja sam toliko dugo pripremao ovaj film, da sam u međuvremenu već pomalo i “oguglao” na sav taj užas.

U filmu baš nema Srba kao likova, već su samo okarakterizirani kao neprijatelji?

Da, oni su jedva vidljivi napadači. Tretirali smo ih gotovo kao duhove. Cholo bandu iz Napada na policijsku postaju 13. Ili još ekstremnije kao zombije iz Romerove originalne Noći živih mrtvaca (tek sam kasnije pročitao da je i sam Carpeter bio pod utjecajem Romera).

Kako to da si se odlučio za takav pristup?

Sama priča nalaže takav pristup. Napadači me ne zanimaju, jer priču pričam iz naše perspektive. Zanimaju me samo naši dečki. Mi smo kao gledatelji s našima u toj kući, a neprijatelji nas gađaju svim mogućim projektilima. U početku su prilično daleko, a onda dolaze sve bliže i bliže. Tek na kraju filma ih vidimo dobro. Osim toga to je i realan pristup. Tako bismo ih (jedva) vidjeli i u pravoj situaciji.

Nakon apsolutnog trijumfa u Puli, moram pitati – jesi li očekivao takav uspjeh?

Pa, takav baš i ne. Nikad se ne nadaš da ćeš dobiti baš osam nagrada. Osim Zlatnih arena, bili smo drugi najbolje ocjenjeni film iza Šegrta Hlapića, što nije mala stvar s obzirom da je film takav kakav je, mučan i potresan. A i znamo što domaća publika misli o hrvatskim filmovima ratne tematike.

5 - Copy

Kako publika reagira na film u kinima?

Publika za sad reagira iznenađujuće dobro. Čak je i gledanost vrlo dobra s obzirom na tematiku. Bojao sam se najgoreg, misleći da kod nas prolaze samo komedije, ali ispostavilo se da ga ljudi ipak žele pogledati. Zahvaljujem svima koji su otišli u kino, jer znam da ga mnogima uopće nije bilo lako gledati.

Kako su Živi i mrtvi prošli komercijalno?

Poprilično loše. No, iako nisam niti očekivao veliku gledanost od Živih i mrtvih, ona bi bila puno bolja da je film bio bolje reklamiran i da je bio pravovremeno prikazan, po mogućnosti odmah nakon Pule. Mnogi su mi rekli (nakon što su ga pogledali na piratskim DVD-ima ili na internetu) da nisu uopće znali da je film igrao u kinima.

U jednom intervjuu si spomenuo da Hrvatska baš i ne želi financirati horor filmove, među njima i tvoj projekt?

Mislim da se radilo o Vidovgradu koji smo zajedno trebali režirati Ivan Pavličić, Goran Rukavina i ja. On je prošao na HAVC-u, ali smo dobili premalo novaca za njega (a i prošao je samo zato što smo ga nekako uspjeli zamaskirati pod art). Ali kad smo tražili sredstva od europskih fondova, oni su rekli da njih to ne zanima, jer je “preamerički” (prekomercijalno).

A možda je bila riječ i o Homofobiji. Za kratkometražnu verziju sam dobio sredstva, no kad sam scenarij proširio na dugi metar – odbili su me s gnušanjem.


Broj 55 možete pogledati u redovnom repertoaru Cinestara i Cineplexxa.

 

*Fotografija: Thomas Krstulović, Jutarnji.hr, Vecernji.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published.