Karizmatična enigma: Marija Škaričić

Piše: Deni Zgonjanin

Ime i prezime Marije Škaričić u domaćem filmskom svijetu kotira prilično visoko, toliko da je ona jedna od rijetkih glumica s kojom bi svaki redatelj surađivao, dok većina javnosti nije osobito upoznata s njom. Iako ima lice koje se pamti, većina gledatelja je zbog manjka ekscesa u javnosti baš i nije imala priliku bolje upoznati. Bolje za nju, naravno, no lošije za gledatelje i buduće glumce, koji bi od ove karizmatične enigme mogli naučiti nekoliko stvari. No tu je srećom FAK, koji vam donosi, po našem skromnom mišljenju, jedan od, ako ne i najbolji intervju s njom, odrađen i objavljen u rekordnom roku za nas, u samo 5 mjeseci. Uživajte!

 

Vjerovala ili ne, ti si jedna od zagonetnijih glumica u Hrvatskoj. Ali pazi zašto. Ako ne računamo onaj u Gloriji, jako je teško s tobom pronaći pošteni intervju.

Kako to misliš?

Pa većinom se ista pitanja provlače.

A, to je istina.

Eko eko, recimo. Pa određene stvari iz privatnog života…

Kad sam shvatila da ću postati glumica, koliko sam puta pala na prijemnom… Kad sam još bila s Hrvojem, i to je bila tema. To bi bilo ukratko to. To stvarno nema veze sa mnom, nego s vašim kolegama, koji su nevjerojatni. (smije se)

Praktički se ništa o tebi ne zna. Osim, naravno, Eka Eka i veze s Hrvojem.

Dobro, mislim da se Eko Eko samo negdje pojavljuje.

Ja sam ga pronašao u tri ili četiri intervjua.

Jel? (smije se)

Dakle, problem je novinara. Ali koliko često uopće radiš intervjue? Izbjegavaš li ih?

Ustvari, ne prečesto. Mene su uglavnom pozivali kad su bile neke prigode, tipa neka nagrada, premijera i tako. Rijetko me kada nazovu ovako, iz vedra neba, kao vi sada. Zapravo bih najradije izbjegla sve intervjue ovog svijeta, ali nekako ih ne izbjegnem.

Zašto?

Ah, zašto. Zato što mi je svaki put to kao neka igra za koju svi znamo da je igra. Nit’ ja znam vas, nit’ vi znate mene, a intervju… Ono, doslovan prijevod bio bi kao nekakav ‘pogled unutra’, jel. To je, kažu, dio ovog posla i jest, stvarno jest, tako da se ja držim toga onoliko koliko ja smatram u određenom trenutku da je to nužno. Ako radim neki novi film ili kakav kazališni projekt, onda mi se to čini pošteno, kako bih rekla. Ali uvijek imam neku nelagodu vezanu za to. Za vas uopće ne znam zašto sam pristala. Valjda zato što nisam dugo, pa ajde, ovo zvuči simpatično. Ne znam zašto, nema to veze ni s ljudima koji mi postavljaju pitanja… Neki osjećaj da je to nešto neprirodno, ali se mora. Pogotovo kad se počnu vrtjeti ta jedna te ista pitanja, onda sebe uhvatim da na sličan način na njih odgovaram, ne zato što ne mogu naći drukčiji odgovor, nego, eto, da to odradim. I onda ja to odradim, i bude mi smiješno što je to tako. Ali ne bude mi uvijek smiješno – nekad bude frustrirajuće. Ponekad razgovaram s ljudima s kojima stvarno ne vidim da bih ikad u životu razgovarala. A ponekad se dogode i dobri susreti, nije to uvijek loše iskustvo. U pravilu, ipak, radije ne bih. Ali evo, jutros mi se dalo.

Ajmo malo o tvom ukusu onda. Jesi li filmofil uopće?

Pa ne baš. Ne. Filmove volim i gledam, ali ne bavim se mahnito time. Ne gledam sve što izađe, ne skidam filmove s interneta… Dobro, tu i tamo. Ali to ne smijem ni reći, to je kazneni prekršaj, ako se ne varam. (smije se) Filmove gledam umjereno, ajmo to tako reći, nisam nešto zagriženo u tome. Ali, evo, ponekad naletim na nešto. Zadnje sam gledala Cesare deve morire i super je. Jako, jako dobar.

Imaš li neke žanrove koje preferiraš?

Ustvari volim sve osim horora i pretjerano nasilnih filmova. Nemam želudac za te neke eksplicitne scene. To ne mogu, ne zanima me, uvijek prijeđe neku granicu patologije. Takve me scene uznemiruju, i ne samo to, već me i iritira kad netko ima potrebu to prikazivati. Ne znam jesam li pogledala ijedan horor u životu. Volim drame, komedije… dobre filmove. Ponekad volim i, recimo, dobar triler.

Bi li voljela glumiti u kakvom dobrom trileru?

Voljela bih ja glumiti u bilo kojem dobrom filmu. (smije se) Ti misliš da sam ja jedan dosadan sugovornik?

Ma ne.

Onda dobro.

Opisuju te u intervjuima kao kakvog glumačkog slobodnjaka. Što to tebi znači?

Znači da sam bila po statusu slobodnjak godinama, sve do četvrtog mjeseca prošle godine. Sada sam zaposlena, primam plaću, ali ne u kazalištu već na ADU. Desetak godina radila sam posvuda, nisam bila dio kazališta, dio ikakvog ansambla. Radila sam stvari koje su dolazile, kad su dolazile, od toga sam živjela. Znači, bilo je perioda kad je posla bilo jako puno, nakon čega bi stigao period kad posla nije bilo uopće. To je na neki način značilo i određeni stil života. Život je u pravilu nepredvidiv, ali ovako, kad imaš plaću, imaš iluziju da imaš neku sigurnost. Moram priznati da dok nisam imala plaću da je atmosfera u meni bila drukčija. Nekako sam stalno bila, mogu reći, na nekakvim iglama, šta će biti, hoće li biti…. Bilo je uzbudljivo, ali je znalo biti i strašno naporno. Pogotovo u periodima kad bi se dogodila neka tišina i muk, kad stvarno nije bilo posla, moram priznati da mi nije bilo ugodno. Možda uzbudljivije, ali ne uvijek ugodno.

Živjela si na rubu… doslovno.

Pa zapravo, da. Mislim, ne mogu se požaliti, uvijek bi se nešto dogodilo. Ne mogu reći da sam stvarno ikad bila na cesti, bez kinte, ali da je bilo kriza… bilo je.

Jesi li sad u nekoj situaciji gdje si zadovoljnija?

Pa, drukčije je. Imam redovnu plaću, što samo po sebi daje jedan drugi život okvir. Nemam više taj neki egzistencijalni strah koji sam znala imati u tim nekim pauzama. Zadovoljna sam, ali bila sam i prije… Jednostavno mi je drukčije. Živim malo drukčijim životom, a koliko će to trajati, vidjet ćemo.

Za razliku od brojnih drugih glumaca, ti puno više radiš na filmu nego u kazalištu. Kakva je razliku između kazališta i filma što se tiče pristupa glumi?

Razlika je velika i nije velika, ovisi o kojem aspektu govorimo. Glumac je uvijek glumac – na filmu, u kazalištu, na televiziji ili radiju. Stvar je prilagodbe mediju, u tom je razlika. To su različiti mediji. Ako sjedim na setu i snimam intimnu scenu, onda imam bubicu i mogu govoriti jako tiho. Izrazi lica su minimalni. U kazalištu to jednostavno tako ne može biti. Ako, pak, igram predstavu u polukružnoj dvorani &TD-a, onda je to puno bliže filmu nego, recimo, nastup u HNK. Ne govorim o tome kakva je gluma, nego o nekakvoj energiji koju moraš kanalizirati da bi to što izražavaš naprosto došlo do tamo dokud treba doći.

Znači, što se same izvedbe tiče, to nije druga gluma. Uvijek se priča o „kazališnoj i filmskoj glumi“, ali to je ista gluma. Ljudi koji su, ajmo to tako reći, neprirodni ili „kazališni“, to će prenijeti i na film. I obrnuto.

Je li zbog toga govorili da je gluma u hrvatskom filmu od sredine devedesetih tamo negdje do početka dvijjetisućitih nekako…

Tvrda?

Da, pretjerana, zbog glumaca koji su svoj kruh zarađivali uglavnom u kazalištu.

Znaš, ja mislim da to opet ima veze sa samim glumcima. Gledala sam neki dan na HRT-u 3 Ivicu Vidovića i Fabijana Šovagovića u… onom filmu, kako se zove… Nije bitno. Film je star trideset i nešto godina. Oni glume fenomenalno. Uopće nisu neprirodni, nisu prenaglašeni, nekako su prirodni i jednostavni. Baš sam ih uživala gledati. I kad gledam holivudske filmove četrdesetih, jasno mi je da su to bila drukčija vremena, da se sve to skupa mijenjalo, ali mijenjalo se paralelno i u kazalištu i na filmu. Počeo se razvijati taj neki drukčiji pristup, drukčiji stil, sve veća potreba da gluma bude što bliže životu. To možemo nazvati, uvjetno rečeno, nekakvom prirodnošću, jednostavnošću. Manje pokazivački, više iznutra. Ali ono što je glavna razlika po meni jest potpuno drukčiji način rada. Film je drugi medij, nastaje na drugi način, puno je veća iluzija od kazališta, koje se događa sad, u tom trenutku, pred živom publikom. Film je sad kad ga snimaš. Imaš jedan dan da snimiš tu jednu scenu i nikad više. Imaš priliku snimiti je onoliko puta koliko produkcijske prilike to dopuštaju. Neki ću kadar snimiti dvadeset puta, ako se to može i ako nije dobro, drugi ću snimiti iz prve, druge, treće, gotovo. Film nastaje i na setu i kasnije – nevjerojatno je što se u montaži događa i koliko film ustvari ne ovisi o glumcu. Naravno da ovisi i o tome je li netko nešto dobro odigrao ili ne, ali film je posao puno većeg broja ljudi i nastaje na drugi način. Nemaš probe koje traju dva mjeseca. Kako bi Darija Lorenci rekla, kazalište je maraton, a film utrka na 100 metara. I kad snimiš tu jednu scenu, sljedeće se jutro probudiš, to mi se dogodilo puno puta, i dođe ti u glavu da je to moglo puno drukčije, da sam mogla drukčije. Ali i to jednostavno moraš pustiti, taj dan nije moglo drukčije. Ispalo je kako je ispalo, pozdraviš se s tim. U kazalištu imaš neku potpuno drugu situaciju. Osim što imaš vremena i prilike da isprobaš raznorazne varijante, kad predstava izađe igraš je jedan broj izvedbi, jel, i ta je izvedba svaki put drukčija. Svaki put može biti pokušaj nečeg novoga. Dva različita medija, a isti glumac koji im se mora prilagoditi.

U filmu sam završila tako, slučajno, to je bio možda neki moj nesvjesni odabir, moja želja. Film mi je bliži, ali nije to bilo ništa planski. Jednostavno se tako dogodilo.

Za tebe govore da si intuitivna glumica, da se ističeš u odnosu na druge baš po svom pristupu. Što je točno specifično kod tvog pristupa ulogama, za razliku od tipičnog akademskog stila priprema?

Zaista ne mislim da se razlikujem od drugih, a ne mislim ni da postoji taj neki „tipičan akademski stil“. već da se na kraju stvari svedu na to da svatko pronalazi svoj pristup. Meni je Akademija konkretno poslužila tome da, nakon četiri godine u zaštićenom periodu unutar sustava koji se zove škola, na kraju uzmeš stvari koje uzmeš – a što si pokupio ne ovisi samo o profesorima, nego i o tebi samome – i, ako to želiš, počneš pronalaziti svoj pristup, svoj način. Ja još uvijek ne mogu točno opisati svoj pristup, on se meni isto počeo događati. Ne mogu ga definirati, ne mogu reći kako se zove, on ovisi i s kim radim, i što radim. Ono što je istina je da koristim puno intuicije, to je istina. To je onaj neki možda najzdraviji dio u meni i za mene je najvažniji. Meni možda fali malo discipline i nekih tehničkih okvira i tako, ali ono što mene u glumi zanima je kad ja neko lice koje igram shvatim i razumijem, ali ne samo u glavi… To je neka točka, ne znam niti točno gdje je, gdje se sve stvari spoje. To je ono što se kaže da ti neka uloga sjedne. E onda ja uživam u tome. I ona meni uglavnom sjedne kad je osjetim, a ne kad imam previše nekih logičnih objašnjenja u svojoj glavi, i analiza… Naravno da trebaš analizirati, da trebaš razmišljati, itd… Ali onda se dogodi da pročitam scenarij i samo osjetim to, nešto strašno čudno, nekad samo osjetim što to je. I to mi je neko uporište iz kojeg onda mogu ići u raznim smjerovima. Kad ne uspijem osjetiti, onda se znam mučiti, onda se moram oslanjati na glavu, što… i nije baš najbolji oslonac. (smije se) Mislim da je to nešto što svi imamo, ali nemamo baš puno kontakta s time. A intuicija ima jako, jako puno veze sa životom i sa iracionalnim. A za mene je gluma spoj iracionalnog i racionalnog utoliko što si ti svjestan da si u određenim okvirima, da imaš tekst koji govoriš, da imaš ulogu koja se nekako zove i koja ima neki svoj život, koja je negdje u nekom prostoru. Ali mislim da život tog lica ne može doći iz racionalnog, nego iz iracionalnog, intuitivnog, misterioznog nečeg.

Bi li rekla da je ta tvoja gluma onda djelomično nekakav method acting?

Ponekad da… da. Ali, iz osobnog iskustva, ne tako da se stavljam u određenu situaciju, da se sjećam nekih situacija koje sam prošla. Ne na taj način. Na neki način prizivam neka stanja kroz koja sam prošla u životu. Ako je to nešto što ja uspijem vidjeti… ili osjetiti… kod lica koje igram, onda ću se poslužiti svojim prisjećanjem tih stanja. Lako uđem u ta stanja, kako bih rekla. I to je jako povezano s tim koliko ja znam o sebi. Ako ja znam da sam bijesna, a ispod toga tužna, ili tužna, a ispod toga bijesna, ili sam tupa, lijena, ljubomorna, sretna… kad te stvari o sebi znam – opet, ne na racionalnoj razini, nego kad imam kontakt s time što ja osjećam, onda taj neki moj unutarnji aparat može biti izvor moga glumačkog izražavanja. Kod mene važi to – a ne mogu govoriti i za druge – što ja bolje poznajem sebe i  svoje neke unutarnje procese, lakše ću se njima služiti u glumačkom izražavanju i bit ću u tome manje ozbiljna. Recimo, par puta sam bila na nekim radionicama method actinga i meni se to zapravo sviđa, ali se sjećam da sam par puta imala osjećaj nekakvog pretjeranog uživljavanja, ne znam kako bih to objasnila. Ne kod svih, naravno, imaš majstora kod kojih nije tako, ali kod nekih sam imala problem s tim, sa zakopavanjem u to što osjećaš. To mi se, zapravo, ne dopada. Smatram da treba postojati neka distanca, da mora postojati prostor da izađe sve što treba izaći, ali da imaš jasnu svijest da si ti tu u službi glumca koji treba odigrati neku ulogu. I ja mislim da je to neka točka zdravlja, jer pretjerano uživljavanje, pretjerana identifikacija bez ikakve distance mogu biti vrlo opasni. Ako stvari shvatiš mrtvački ozbiljno ili se toliko uživiš da naprosto ništa ne daš van, nego sve to proživljavaš. To je neka ravnoteža koju pokušavam naći svaki put kada nešto igram. I jednostavnost! Mislim da je jednostavnost ključ.

Onda ti nije neki problem bio pristupiti ulozi u „Majci asfalta“?

Pa, recimo, tu sam se malo mučila zato što sam imala neki osjećaj, neko razumijevanje što to je, ali su postojale neke stvari koje mi nisu bile potpuno jasne. Neki motivi, da budem preciznija. Trebala sam pronaći motive koji bi meni bili dovoljno zadovoljavajući da bi onda mogla to odigrati, tako da sam se tu malo mučila, tu sam morala koristiti malo više glavu. (smije se) Ali sam uspjela na kraju. S Dadom sam puno razgovarala i na kraju sam imala uporište dok sam to radila, ali ne otprve. Neke stvari na nivou scenarija bile su mi nejasne i nisam ih mogla integrirati, ajmo to tako reći. Bilo mi je malo fragmentirano, neki postupci… nešto sam se tu malo mučila.

Jesi li razgovarala s majkama da bi se lakše pripremila? Ili sa zlostavljanim ženama, možda?

Ne, nisam imala tu potrebu. Recimo, kad sam radila Splitsku noć, razgovarala sam s narkomanima, imala sam tu potrebu. Sada ne. Bez obzira što nisam majka, znam puno majki koje nisu zlostavljane, ali su majke. To zlostavlja li te netko ili ne je neka stvar koju sam mogla prizvati. Nikad me nitko nije zlostavljao, ali sam mogla prizvati bunt, mogla sam prizvati potrebu da se ona zauzme za samu sebe, što sam i ja nekoliko puta u životu morala. Ne zato što me netko, fala bogu, prebio, nego zbog nekih drugih okolnostima. Mogla sam se povezati s tim nekim glavnim točkama toga lica.

I na kraju, koliko si zadovoljna filmom?

Jako.

Pobrala si puno pohvala za taj film .

Zadovoljna sam. To možda nije moja najdraža uloga, ali mi je jako blizu..

Da se vratimo malo na Akademiju. Izjavila si da si imala relativnih problema s prilagodbom, s profesorima i to. O čemu se tu radilo?

Mislim da se radilo o meni. Sada kad radim na Akademiji, stvari mogu vidjeti iz drugog ugla. Vidim sebe u njima, ne u svima, ali u većini… Moj glavni problem je bio što sam bila vrlo nezrela, u smislu vrlo nepovezana sa samom sobom. Ja sam tamo uletjela s nekakvim predodžbama o tome što to je, s nekim nadama, ali sve je to bilo vrlo nejasno. Sve što sam znala je da, kad sam u životu nešto glumila, da mi je bilo lijepo. Bio mi je to jedini motiv i jedino što je mene stvarno zanimalo, bilo što drugo bilo mi je samo, ne… Nisam se mogla zamisliti da studiram nešto gdje sjedim uz knjigu četiri godine, ja nisam ta. To me jednostavno opet iracionalno privlačilo. A onda kad sam konačno upisala Akademiju, jednostavno kao da sam se izgubila. Ili sam već bila izgubljena, ali to nisam znala. Kao da su sve moje nesigurnosti s kojima sam došla počele izlaziti van. Događalo se to da trebam izaći na scenu, a strašno se sramim… a suština tog posla je da se pokažeš, a ja najradije ne bi. Jako sam se sramila, jako sam se bojala grešaka. Kao da su se aktivirali svi mogući strahovi, ne valja, nije dovoljno dobro, nikad nećeš biti dobra, ova je bolja, ova je ljepša, ova je pametnija… Mislim da se to događa u glavama većine ljudi, nije to ništa spektakularno, ali me u jednoj fazi jako mučilo. Kao da sam izgubila pristup tome što ja uopće mogu, i interes za time. Nisam ja dolazila na tu Akademiju s tim nekim pozitivnim „ajmo vidit, ajmo istražit“ stavom, imala sam neki suprotni pristup, kao da sam se sve više zatvarala, samo da danas opet nešto ne ode krivo. Kao da sam odgađala susret s tim da se stvarno moram popeti na scenu i odigrati nešto, kao, sutra ću. U mnogočemu me određivao strah u tom periodu, nije to trajalo sve 4 godine, ali u tom periodu gledala sam sa zavišću kolege i kolegice koji su tada bili zaigrani. Izgubila sam zaigranost. A onda su se neke stvari počele mijenjati, dobila sam neku potrebu da se izborim za sebe, u samoj sebi. Nije me nitko izvana naročito onemogućavao, nego je to bio neki moj zatvoreni krug. Kao neka životinjica sam se počela batrgati i shvatila da ne mogu tako živjeti, i počela sam tražiti neke točke u sebi… zdravlja, da tako kažemo. Što je dobro tu, zašto me gluma uopće zanima, kako je to kad ti je dobro na sceni, KAD ti je uopće dobro na sceni… Malo-pomalo sam došla do nekih odgovora i postalo je puno lakše. Ali prethodno sam morala vidjeti sve te ometače, koji nemaju toliko veze s izborom zanimanja, već s nekom mojom nesigurnošću, s potrebom da kroz glumu dobijem potvrdu da sam ja ok, u svakom smislu.

Na kraju, jel’ ti pomogla Akademija, iz današnje perspektive, jel’ bila potrebna?

Je, bila je potrebna. Akademija nije stvarnost utoliko što ti kad izađeš iz nje tek susrećeš s tim što znači dobiti ili ne dobiti posao, što znači igrati predstavu iz dana u dan, ali je ipak mali preslik onoga što ćete kasnije čekati. Ti se kasnije sudaraš s time da je netko dobio veću ulogu, netko manju, da te strah, da te sram, trema, rad s ljudima, promjena partnera, promjena profesora… Prođeš proces kojim dobiješ neku disciplinu, tamo si svaki dan, radiš, prisiljen si rješavati probleme. Imaš ispit – ne dođeš profesoru u sobu pričati o glumi, nego moraš popeti se na scenu pred publiku i to odigrati. Ne možeš to izbjeći, ne možeš odgoditi, razboliti se pa ćeš sutra. Moraš se suočiti s time. Bez obzira što to nije kompletna slika onoga što će te čekati, na Akademiji ipak dobiješ neku sliku i pripremu. Tako da, sigurno mi je bila potrebna. Isto tako, istina je da kad sam izašla s Akademije, više nije bilo te vrste zaštite. Bila sam sama u svom profesionalnom životu. Imaš diplomu i o tebi ovisi što ćeš s njom. Kamo želiš dalje? Odlazak s Akademije značio je nužno odrastanje s kojim se moraš suočiti. Osjećaj da sam ja sad odgovorna za sve mi se počeo sviđati, taj život van zaštitničkih zidova Akademije. Nakon Akademije više nisam mogla odgađati stvari – više nisam bila student. Trebalo je zaraditi novce za stanarinu, za život.

Najbolji primjer je kad si išla snimati Gospođicu, pa isti dan putovati u Zurich…

Da, to je stvarno bilo super. Bila sam ja u užem izboru za tu ulogu, ali je redateljica izabrala drugu curu. Mene su pozvali kasnije kao zamjenu, nakon što stvari nisu dobro išle… Bilo je to nekakvo iznenađenje, taj sam dan stvarno bila u šoku. Što sad? Njemački ne govorim, bosanski ne govorim… Da sam išla par tjedana u Sarajevo, savladala bih ja to. Imam sluha za naglaske, lako ih naučim. Ali nisam imala vremena za to. Bila sam na neki način u dilemi, neki ljudi su mi govorili, pa nemoj biti luda, ne možeš se pojaviti tamo spremna u roku od 24 sata, drugi su mi rekli da im je to genijalno. Najbitnije u cijeloj priči je da sam se ja raspalila, to je meni bilo toliko genijalno, toliko uzbudljivo… Imala sam sat vremena da donesem odluku, a ustvari sam odmah znala da hoću.

Nisi se osjećala nimalo uvrijeđeno, što si im pokrpala rupe?

Ne, nisam uopće znala što se dogodilo. Ta suradnja jednostavno nije funkcionirala. Nisam se osjećala uvrijeđeno jer sam na toj audiciji bila uvjerena da ja to moram igrati. Imala sam tako dobar kontakt s redateljicom da sam imala osjećaj – to je to. Tako da sam se zapravo iznenadila kad me nazvala i rekla da je izabrala drugu curu, rekla sam – dobro… Cura je sigurno super, ali sam imala intuiciju da Andrea i ja trebamo raditi zajedno. Mislila sam da je ona pogriješila, ali sam mislila, dobro, što se sad može, što ću ženi govoriti da je pogriješila. Nije me to uopće uvrijedilo. Osim toga, što se te uloge i te cure tiče, mi smo toliko različite, „natjecale“ smo se za istu ulogu, ali smo totalno drugi svjetovi. Ne mislim samo na fizički izgled. Ponekad se radi o smjeru u kojem želiš ići. To ne znači da je netko manje kvalitetan glumac. Ako neku ulogu ne dobiješ, ne znači da ti ne valjaš, a odabrana osoba valja. Puno se stvari mora poklopiti. Ta cura je imala nešto što ja nisam imala, a ja sam imala nešto što je njoj falilo. Andrea je bila u dilemi, nije se mogla odlučiti i, koliko ja znam, na kraju su joj producenti sugerirali da uzme tu drugu curu. Poslije, kad smo razgovarale, rekla mi je da je cijelo vrijeme imala osjećaj da mi trebamo raditi zajedno, da je imala osjećaj otkad smo se upoznale.

S Andreom sam ponovno radila film prošlog proljeća i moram priznati da je ona stvarno „moja žena“, čudno zvuči, moja osoba, i ja njena. S nekim ljudima se jednostavno razumiješ bez da puno govoriš. Ja sam s njom minimalno razgovarala što to zapravo je. Kad sam pročitala njene scenarije, imala sam vrlo malo pitanja. Jednostavno je sjelo, nema tu kako i zašto. Jednostavno iz nekog razumijevanja svijeta o kojem ona govori i ljudi u njemu, jednostavno sam znala. Raditi s njom je čisti zen – ajmo ovako, pa malo ajmo ovako, pa u drugoj repeticiji probaj malo ovako… S njom bi radila uvijek i zauvijek sve.

Kako si se snašla onda u Zurichu? Koliko je trajalo snimanje?

Jedno mjesec dana. Prvo sam htjela pobjeć, taj čas. S aerodroma sam išla direktno na set. Morala sam nositi svoju robu, nije bilo ni kostima, ta cura je bila totalno druge veličine. Htjeli su me i ošišati, bila sam luda, rekla sam nemojte mi još i to… Tu noć sam snimala do 3 ujutro! Na njemačkom! Ne govorim njemački. Oni su mi izgovarali te rečenice, ja sam ih pokušavala zapamtiti… za jednu rečenicu, kratku, trebalo mi je jedno sedam repeticija. To je bilo učenje napamet.

Kako si onda povezala emocije s tekstom?

A nekako, ne znam. Preveli su mi. Znala sam što govorim, skužila sam što je subjekt, što je predikat, objekt… prevela sam si u sebi na hrvatski i govorila. Na kraju je to postalo vrlo jednostavno. Na kraju nisam mogla ništa improvizirati, ali mi je to u jednom trenu čak postalo jednostavnije od bosanskog. Bosanski je, naravno, određeni akcent koji bi ja mogla jako dobro svladati, ali nisam imala kad. Tako da, poslije mi je bosanski predstavljao veći problem. Nisam ga htjela forsirati, da ne ispadne karikirano, pa sam ga samo lagano obojala. To mi je žao, što nisam imala više vremena za pripremu. Za ništa drugo mi nije bilo žao. Kao da mi se neka iluzija srušila o nekoj mrtvačkoj ozbiljnosti u tom poslu. Ako si u stanju doći bez apsolutno ikakve pripreme i suvereno se baciti na posao, to znači da možeš puno toga za što nisi mislila da možeš. Stvari se nisu činile tako ozbiljnima – kako će netko doživjeti moj rad, strah od pogrešaka… Ovdje toga nije bilo, jer nije bilo vremena za strah. Kroz tu ulogu ustvari sam odradila neke stvari koje nigdje nisam mogla odraditi.

Zahvaljujući tome si dobila ulogu u Šahadi?

Da. To je isto bio mladi tip, poput Andreje. Burhanu je to bio isto prvi film, diplomski, zapravo. Ali je na kraju završio na Berlinaleu, pa se onda više stvarno nije mogao zvati diplomskim. Imam ja neku spiku s tim first time directors. Bilo je vrlo zanimljivo. Isto sam morala njemački govoriti, ali to sam tamo bila desetak dana pa sam imala coacha… Bilo mi je lakše, ali mi je ta uloga bila manje jasna od Gospođice, recimo. Ona mi je bila bliža, ali mi je iskustvo bilo svejedno jako lijepo. Super je bilo biti u Berlinu i lijepo mi je bilo vidjeti kako je kad se netko na taj način bori za svoj projekt, kako su se borili Burhan i Andrea. Kad imaš takvu atmosferu na snimanju, želiš biti dio toga. To te inspirira. Strašno mi se svidjela strast s kojim su oni radili svoje projekte… neka autentičnost i hrabrost. Dva hrabra filma od dvoje tako mladih ljudi s jako malo ziheraštva, s puno samouvjerenosti za koju jako dobro znam da nije uvijek bila samouvjerenost, nego nesigurnost, ali ta neka vjera u to što žele… Iz toga se može puno naučiti, kako je kad se baci u to. Burhan je govorio vrlo hrabro za osobu tih godina, i ja sam željela biti dio toga. Nazvao me i rekao „hello, this is Burhan from Afganistan“ i ja sam odmah rekla da. Burhan iz Afganistana zove Mariju Škaričić iz Hrvatske, to je morala biti dobra priča. I bila je.

Kad smo već kod Berlina, nagrada Shooting Stars… kako ti je to sjelo uopće? Je li u stvarnosti koristilo što?

Iskreno, u karijeri… ne. Nije se ništa dogodilo nakon toga da je proizašlo iz toga. Imala sam posla, ali ne zato što sam bila shooting star, nego zato što me Vinko Brešan pozvao da snimamo film, pa me Andrea pozvala, i tako. U profesionalnom smislu, nije mi se dogodilo ništa. Ali znam da se nekim ljudima dogodilo. Kad sam išla, znala sam da se nešto iz toga može dogoditi, ali i da ne mora. Bilo je zanimljivo, malo i smiješno tamo – tad je bio period bez posla – biti na crvenom tepihu, a znati da ću imati još za sljedeću stanarinu, a nakon toga i ne baš. To je kao neki mini apsurd. Ali upoznala sam odlične ljude, zabavila sam se, vidjela sam puno kako izgleda ustroj svjetske kinematografije. U našoj maloj sredini nemaš prilike vidjeti kako to izgleda, ali na Berlinaleu možeš vidjeti dosta o tome kako stvari funkcioniraju, kako se ljudi bore, trče za svojim projektima, jedna ogromna borba za neki svoj prostor, koliko stvarno opstaju i uspjevaju oni koji su vrlo ustrajni, koji imaju ogromno povjerenje u svoje ideje, projekte, same sebe… to je zanimljivo vidjeti. Upoznala sam i ljude koji su glumci, ali rade u restoranima, kafićima… neki su radili k’o blesavi. Tamo vani, to je borba. Vratila sam se, na neki način, i odahnula. Nakon Šahade, odahnula sam kad sam vidjela koliko smo mi, glumci u Hrvatskoj, još uvijek u dobroj poziciji. Postaje nam sve teže, istina. Pomalo se približavamo europskim prilikama – manje novaca, manje projekata, puno mladih glumaca koji nemaju prostor da se pokažu, pa su prisiljeni smišljati svoje projekte. To se već počinje događati kod nas. Da ljudi sami počnu smišljati što i kako u želji da se bave poslom kojim se žele baviti. Mi smo sada kao u nekoj međufazi – nismo više zaštićeni kao dječica u vrtiću, ali nismo još ni tamo. U prijelaznom smo periodu i moj je osjećaj da će biti prilično zanimljivo i jako napeto.

Mislim da će se noviji naraštaji glumaca morati pomučiti puno više nego što smo mi morali. Naprosto je prije bilo drukčije. Manje novaca, sve više glumaca, nekoliko akademija – sad je tu i Split i Osijek…

Skoro i ova Tarrova…

Da, skoro… no comment..

S druge strane, ima puno tih sapunica, pa ljudi kao imaju neki prostor, ali to je tako, jedna sezona… isto neki privid, nije nešto s čime se većina ljudi zaista želi baviti. Nešto se dobro događa što se filma tiče. HAVC je postao neko uporište svima nama i neki osjećaj sigurnosti je nastao, ali opet tih filmova neće biti previše jer, opet, fali novaca… Tako da je i to ograničeni prostor. Možda s tim koprodukcijama, ali ne znam, vidjet ćemo… nesigurno je sve. Ja sam sad malo nemušta, ali nema veze.

Kad smo već kod sapunica, kad ćemo tebe gledati u nekoj? Marijin izbor?

Ja se nadam da neće biti potrebe za time. Nemam ništa protiv, stvarno nemam nikakvu poziciju kompleksa više vrijednosti, u smislu da omalovažam… to je tako, to je nešto što se događa, što postoji, ali što mene stvarno, zaista ne zanima. Ne želim to raditi osim ako ne moram i to je moj izbor isto kao što je nečiji izbor da to radi. Ali to je pošten i krvavo zarađen novac, znam preko svojih kolega… To je rudnik! Oni se stvarno narade tamo.

Uvjeti su okrutni, koliko čujem.

Pa da, snimaš cijeli dan, pa navečer učiš tekst za sutra… Ti to moraš snimiti, ne možeš odgađati, takvi su uvjeti. Deri, deri, deri, deri… Da ima više novaca, da su budžeti veći, epizoda se ne bi snimala u jedan dan, nego u dva ili tri, pa bi se lakše disalo, pa bi se moglo pokloniti više pažnje nekim detaljima… to je jednostavno tako. Ja to ne bih, a dosad, srećom, nisam morala, pa super, svima dobro. Ali respect, nemam ja nikakav problem s tim. Postoje mnoge druge stvari koje ne bi radila.

Kad smo već kod uvjeta, koji su najgori uvjeti u kojima si ti radila? Sjećaš li se nečeg posebnog, da nije bilo grijanje, hrane ili nečeg?

Pa, nije se nikad dogodilo da nije bilo hrane (smije se). Kad snimate film na -10 u Berlinu, a kostim je jaknica i majičica, ispod koje ti, naravno, staviš termo majicu, pa ti ugriju one jastučiće s pijeskom da ih staviš na bubrege, leđa, stopala… Uvijek imaš ljude koji na tebe paze, koji kad je „cut“ trče s dvije nove jakne da te zagrnu, guraju u šator s grijanjem… Ja to ne mogu nazvati lošim uvjetima. Nikad me nitko nije ostavio da se smrzavam na cestu. Ali da su to zahtjevni uvjeti, jesu. Naravno, nisam nikad radila u produkciji gdje sam imala svoju kamp-kućicu. To su uvijek neki partizanski uvjeti, filmovi na kojima sam ja radila su uvijek imali male budžete, ali za to znaš da je tako. Zaista popravlja to kad imaš ljude koji su svjesni toga da se smrzavaš, koji su svjesni toga kako je teško raditi u tim uvjetima, dok te oni gledaju zabundani i u rukavicama… Odmah ti bude toplije. Nije mi se nikad dogodilo da imam situaciju do te mjere katastrofalnu, ali je bilo, recimo, da nije bilo WC-a, pa trčiš u neki kafić, moliš da te puste, pada kiša, pa si ispod kakvog kišobrana na -15… to mi je bilo najgore u životu, kad sam se morala skinuti u majičicu, tanku majičicu, a vani minus 15. I pritom glumiti da je sve u najboljem redu, jedan ležerni razgovor na terasi. E to sam mislila da ću poludit. Ali to prođe, pa se zabundaš, pa topla kada… Na Majci asfalta je bilo jako hladno, to smo se stvarno smrzli. To je film, ali zato i volim film. Svaka ta stvar ti je jedna mala pobjeda, kad znaš u kojim si uvjetima uspio. Na Splitskoj noći nisu bili dobri uvjeti, bilo je stvarno malo novaca. Split, 2. mjesec, bura… a mi smo snimali samo po noći, kad je još duplo hladnije. E tu sam se nasmrzavala kao nikad.

Svaki film je k’o neki rizik, neki zajednički rizik, zajednička avantura. Kad završi stvarno se osjećaš kao da si nešto napravio, zajedno, to je super osjećaj. Kod Filipa Šovagovića sam prošle godine na Hvaru bila. Imao je mali budžet, sve je bilo na terenu, na otoku… ali smo uspjeli. Bilo je teško, zeznuto, naporno, ludo… napeto! Ali na kraju ostaje neki dobar osjećaj.

Zaboravio sam te pitati, kad smo pričali o Berlinu… Često se spominje gdje tko drži svoje nagrade. Gdje ti držiš svoje?

Negdje u nekim kutijama…

Nemaš, tipa, na WC-u posebnu policu?

Nemam, nemam… Jednu držim kraj televizije. Rekla mi je feng shui majstorica, kad je bila kod mene, zašto to držim u kutiji na dnu ormara, pa sam jednu izvadila.

Koju?

Jedine koje stoje uspravno. Shooting Star i jednu iz Francuske. Ajd nek stoje, kao. Ali, da se ne pravim, ja ti nisam baš jako skromna…

To je osvježenje za čuti, svi glumci obično tvrde da su jako skromni…

Ja uopće nisam skromna. Ali uopće. Ja sam možda nekad, tako, malo stidljiva, ali imam ja neke tajne misli koje nikad nitko neće znati da ih imam, a koje nisu nimalo skromne… Dapače.

Provodi i sprovodi… kak je to bilo?

Meni je bilo zabavno zato što sam tu pronašla nešto što me zabavljalo, a to je da igram tu glupačicu koja ima mini-suknjice i štikle i istetovirano srce malo povrh grudnjaka. Rijetko dobivam takve uloge, ali to je meni onda gušt. Ja sam se tu zabavljala i svidjelo mi se kako uokolo skakućem u tim štiklama i kako sam blesava. Zabavljalo me, našla sam tu nešto što me zabavljalo. Iako su i tamo uvjeti bili zeznuti, toliko vruće u studiju da ne možete ni zamisliti. Jedan dan je izmjereno 50 stupnjeva, rikavali smo… ali pronašla sam tu zadovoljštinu da se zezam.

Onda ti nije bilo teško glumiti glupaču kad ne možeš ni razmišljati od vrućine…

A nekad mi je bilo teško zezati se jer je bilo toliko vruće da sam željela poubijati sve oko sebe. Bilo je dosta zahtjevno, ali mi je taj projekt ostao u sjećanju kao dobra zabava.

I koji je status njega? Što je s drugom sezonom, hoće li se snimati?

A ne znam, nešto se razgovaralo o tome pa je propalo… Zasad, koliko znam, ne. To je bila prva sezona i rijetko se dogodi da se u prvoj sezoni nešto uhvati. Čula sam baš Kulenovića  da govori i da su Bitange profunkcionirale tek na prvoj reprizi pa postale hit. Ja vam ne bih htjela ništa reći jer stvarno ne znam detalje, ali zasad ne ide dalje.

Znam da je dosta nezamijećeno prošla serija…

Da, to je istina! Nekako je samo… prošla, da.

Kako na tebe uopće utječe situacija kad završiš film, zadovoljna si njime, a on u kinima prođe loše? Ili ne prođe uopće…

Pa… uloge s kojima sam ja bila zadovoljna, projekti koji su se meni stvarno sviđali, svi su u pravilu bili uspješni. Neki u kinima, kao Muškarac bez brkova ili Majka asfalta, Gospođica ili Splitska noć na festivalima… Nemam osjećaj nikakve zakinutosti. Svi ti filmovi polučili su određeni uspjeh, nisu ostali neprimjećeni. Makar, to samo po sebi nije toliko bitno, iako bi mi, vjerujem, bilo žao da ih nikad nitko nije vidio. Nemam nijedan film koji sam snimila, a da sam mu stvarno vjerovala, koji je negdje u nekoj buksi zatrpan. Možda bi mi bilo jako žao, ali nije se još takvo što dogodilo. Čak i kratki film Žuti mjesec, koji obožavam, koji smo radili sa Zvonom Jurićem… Kad radiš kratki film, nemaš ambiciju da će to uspjeti. Ali mi smo toliko uživali radeći ga… i na kraju je stigao do Berlina i našao stvarno puno obožavatelja. S filmovima s kojima sam ja zadovoljna zadovoljni su i drugi ljudi, pa nemam nekih frustracija.

Planiraš li kakve projekte u bližoj budućnosti?

Trenutno ništa.

Na godišnjem?

Nisam, na Akademiji sam… Što se tiče mog prvobitnog posla, glume, sad sam znači u funkciji nastavnika na Akademiji, ali trenutno ne glumim. A voljela bih, moram priznati, sad me već malo svrbe prsti. Voljela bih nešto lijepo snimiti, ali zasad nema ničega, vidjet ćemo uskoro.

Za kraj onda. Glumila si 4 Marije u svojim filmovima.

Samo 4? Ček… Žuti mjesec, Filipov film… Što ono još? Andrejin film… Splitska noć…

Imaš li nekakvo ime, malo čudno pitanje, naziv lika u glavi kojeg bi voljela tumačiti? Kako bi voljela da se zove tvoj idealan lik? Beatrice, recimo?

Nemam (smije se). Nikad nisam o tome razmišljala.

Znači, zadovoljna si s Marija, Marija, Marija…?

A tako se poklopilo. Ali svaka ta Marija je neka drukčija Marija.

Jedan komentar za “Karizmatična enigma: Marija Škaričić

  • Valentino Bahun-Golub says:

    Da, vidiš, nitko ne spominje tu Tarrovu akademiju, nakon kaj su ga naši odjebali, valjda je sve sram spominjat kakvu smo priliku propustili… no ajd, niš čudno za nas.

    Super intervju inače.

Leave a Reply

Your email address will not be published.