Ivan Goran Vitez

Piše: Deni Zgonjanin

Tko je Ivan Goran Vitez? Troublemaker? Bundžija? Enfant terrible naše kinematografije? Moralno neodgovorni filmaš?

Iako sam pročitavši sve što sam mogao pronaći o njemu na netu stekao dojam da sam napokon naletio na sugovornika koji će me šokirati svojom umišljenošću i bahatošću, to se ipak nije dogodilo… Ponašao se nevjerojatno pristojno. Počastio me kavom. Dopustio mi je da mu postavim par pitanja. Nije me premlatio. Tužbu za klevetu mi nije dostavio. Još…

Dojam koji sam stekao za vrijeme intervjua jest da je IGV nevjerojatno ugodna i zabavna osoba, lišena pretencioznosti, ali nažalost – ponekad medijski zapostavljena i neshvaćena. Ove nam je godine ponudio prvi pravi  žanrovski film u našoj kinematografiji, a mi smo mu se odužili ne odlaskom u kina. Vitez je, ako za išta, kriv za to što je imao hrabrosti snimiti ono što su svi željeli da se snimi… Riječ je o filmašu pred kojim bi, da se nalazi u nekoj drugoj državi, bila blistava budućnost, ali je ovdje, nažalost, neće dočekati, barem ne u ovom sistemu. Sve dok stare mazge na pozicijama ne prepuste uzde mladim i ne toliko mladim nadama hrvatske kinematografije…

 

 

U medijima te redovito opisuju kao troublemakera, bezobrazno derište, moralno neodgovornog filmaša, bundžiju i enfant terriblea… Kako bi ti sam sebe opisao nekome tko ne prati ovu našu tiskovinu?

Gle, bitno mi je da se jedna stvar shvati, da ja ništa ne idem raditi sa ciljem da sad to bude neki problem, da se nekome zamjerim jer pokušavam raditi filmove koji bi meni bili zanimljivi kad bih ih gledao… Ne znam (smije se), očito sam u nekoj velikoj manjini, jer očito to ljudima nije zanimljivo, pa ja tu sad ispadam neki troublemaker… Gle, ja užasno volim da se sve onako lijepo dogovori, da sve ide kao po špagi, tako da su radne atmosfere koje ja stvaram užasno ugodne, znaš, svi rade fenomenalno, zato  ne vidim tu potrebu da me se kasnije okarakterizira nekakvim stvaračem problema. Problema na samim snimanjima nikad ni nema. A uostalom, mislim da je zadaća nas kao „umjetnika“ baviti se takvim škakljivim temama, malo talasati površinu… Ne pokušavati nikome se ne zamjeriti i prešućivati stvarne probleme. Stvarne probleme treba spominjati, a ako je to sad velika tlaka, onda ga jebi… možda ću se nekim drugim poslom morati početi baviti…

Većina filmaša ima voli-mrzi odnos sa kritičarima… Tebe skoro svi hvale, osim određene osobe – Jurice Pavičića… Kako je počela ta dinamika u vašem odnosu?

Ne, ja to ne znam objasniti… Evo, kritičari su, recimo, svi Šumu summarum odlično primili, Pavičić nije tako odlično primio, i ja nemam ništa protiv toga, ali… On sad tu daje nekakva tumačenja filma koja fakat nemaju veze s mozgom, očito malo projicira sebe u sve to… Mislim, kaže Vili Matula na kraju Šume Summarum bježi… Pa kak bježi u pičku materinu?! Ima pištolj i ide orema svjetlima grada jebo ga bog, kak bježi?! (smije se) Negativnost u svemu tome s moje strane jest što ja ne mogu tu odgovoriti ništa, što ja to moram onako oćutit’ i otrpit’, i to uglavnom i radim. Mislim šta, on je plaćen da komentira, ja sam plaćen za nešto drugo, KAD sam plaćen… (smije se) Ili radim volonterski… U biti, nemam problema u odnosima s kritičarima, nek’ napišu što hoće, svatko ima pravo na svoje tumačenje. Ako urednik novina u kojima taj kritičar piše smatra njegovo pisanje dovoljno vrijednim da ga drži tamo, mislim da je to problem tog urednika (smije se)… Naravno, tu se sad formira neko javno mnijenje, ali, s druge strane, kroz svoje radove ja također pokušavam neko javno mnijenje formirati, tako da je to očito nekakva borba.

Jesi pronašao neku kritiku ili kritičara koji je točno pogodio podtekst u Šumi summarum? Jer, Pavičić je u svojoj kolumni pisao o tome da si ti htio prikazati nekakav srednji stalež, da ti to nije uspjelo. Počeo je neke teorije bacati…

Gledaj, što je stvar sa Šumom summarum, ja smatram da se o tom filmu stvarno puno može napisati. No danas kritičari imaju premalo prostora za pisati u novinama, tako da, kad bi oni sad krenuli razlagati sve što bi u tom filmu moglo biti viđeno i što sam ja pokušavao progurati kroz taj film, trebalo bi im prostora koji neće dobiti ni u jednim našim novinama. Gle, sigurno nisam htio srednji sloj uzdizati ili ne znam što nam je ovaj curica (smije se) sve pokušavao podmetnuti, htio sam što kompletniju opću sliku cijele Hrvatske napraviti, kroz nekakav taj žanrovski okvir… I ima kritičara koji su skužili puno toga, ne bih mogao reći je li netko sve pohvatao ili je netko pohvatao više ili manje, ali ih ima. Na Facebook stranicu filma stavio sam svaku kritiku koju sam našao, pozitivnu ili negativnu, tako da ljudi koje zanima što su kritičari pisali o tom filmu mogu tamo sve pogledati i sami zaključiti, koliko oni toga vide u filmu i koliko se to poklapa s onim što kritičari vide u njemu.. Vlado Sever je prvi pogledao film na zatvorenoj projekciji i fakat je jako puno toga napisao, od toga i puno točnih stvari. Čak je postavio film u neki okvir današnje kinematografije, europske i svjetske, i festivalske, i šta Hrvatska ono predstavlja svijetu… Sa čime bih se ja mogao u velikoj većini složiti.

Pavičić je pogotovo…

Opet on!! (smije se) On ima jedan ozbiljan problem, spoila filmove, to ja ne mogu shvatiti… I to i inače, ne samo moj koji je spoilao odmah nakon Pule, i još ga je uspio krivo spoilati – što je dostignuće samo za sebe?! Nedavno sam čitao njegovu kritiku za jedan film gdje nije bilo nikakve potrebe za odavanjem kraja i onda… Oda kraj filma! Mislim, to su stvari koje se ne rade, ja to ne mogu razumjeti…

Ok, ajmo na nešto drugo, malo u prošlost… Na jednu tebi dragu temu, kad ti na Akademiji nisu dali da diplomiraš s Pomorom tuljana

Stvar je u tome bila da sam ja snimio taj film po scenariju koji mi je odobren od iste te komisije, koja je poslije film smatrala moralno neodgovornim ili ne znam kakvim. Čak mi je na ispitu priznato da je režija bila vrhunska, super kadrirano, rad s glumcima super i sve to, samo da oni ne vide moralnu odgovornost u filmu, što ja ne razumijem, o čemu je tu riječ? Jer, taj film nije propisivao, već opisivao što se događa oko nas. Nigdje se u tom filmu ne kaže „e, tako sad treba učiniti“, dapače, ja sam kroz taj film htio pokazati kako se odvratne stvari događaju oko nas. A ne da mi trebamo raditi takve stvari. Ali da, oni mi s Pomorom tuljana nisu dali diplomirati, dobio sam (nedovoljnu) ocjenu 3 iz toga. Samo je nezgodno što sam imao 4 s treće godine, s kojom bih mogao diplomirati na Akademiji, ali mi se na izlasku s tog ispita Milivoj Puhlovski obratio i rekao (imitira goblinski glas) „Ahahah, Vitez, s čim ćeš sad diplomirat?“. A ja njemu kažem: „Pa mogu sa trećom godinom?“ On me pogleda i kaže: „Aha…“ Kao, mo’š mislit’… ( smije se) Onda mi je to malo diglo živac… Ne znam, žena me tjera da diplomiram (smije se), ali ne znam hoće li se to u nekoj doglednoj budućnosti dogoditi. Mislim, da ja njima dođem sa Šumom, mislim da bi i tu isto bilo problema… Krenuli bi to objašnjavati nadugačko i naširoko, i ne bi se baš shvatili na kraju filma.

Jesu ti ponudili ikakvo drugo objašnjenje osim „moralno neodgovornog djela“?

Ne, ništa, to je bilo to… To je moralno neodgovoran film i kao takav mi ne mogu dati ocjenu s kojom ja mogu diplomirati. Kažem, to je scenarij koji je prije odobren od te iste komisije i ništa nije mijenjano u njemu. Bit će da nisu čitali scenarij… Ne znam za što ih plaćaju tamo. (smije se)

Pisalo je u jednom intervjuu da si imao javnu prepirku s Brunom Gamulinom oko nečeg?

Ma kad sam snimao dokumentarac o Puli, Male ruke – tamo se Gamulin nešto bahato postavio, nije htio odgovarati na pitanja na press konferenciji, pa su mu drugi novinari postavljali ta ista pitanja pa je njima odgovarao… Mislim nije to bila javna prepirka, to je bila ta jedna press konferencija…

Znači medijsko pretjerivanje?

Ma da, malo krivo zapamte, pa krivo prenesu…

Kakvo je općenito tvoje mišljenje o predavačima na Akademiji?

Meni je užasno drago što sam tu Akademiju upisao zbog dvije stvari. Zbog dva predavanja – ono p okojnog Ante Peterlića, koje mi je, onak’, što sam naučio na Akademiji, to sam naučio od Ante Peterlića – o filmskoj estetici, opće o filmu kao vrsti izričaja. I drugo je predavanje Hrvoja Turkovića. A što se praktične nastave tiče, više-manje smo bili prepušteni sami sebi, ne znam je li danas još uvijek tako, ali vjerujem da jest.  Tih 5-6 godina da se srezati u jedan polugodišnji tečaj. To što nas oni nauče na toj praksi u šest mjeseci tečaja bi se moglo naučiti, ne vidim zašto to toliko traje – govorim, naravno, za svoje doba, možda se to danas promijenilo. Ali sumnjam…

Jesi nakon određenog broja godina ponovno razgovarao s tim ljudima koji su ti toliko prigovarali oko ta tvoja prva tri filma?

S nekima jesam, s nekima sam i radio… Ne znam, bio mi je recimo Vedren Mihletić na tom ispitu s Pomorom tuljana pa kaže da je i njega isto čudilo što se tamo dogodilo. S Ivandom sam isto pričao. On mi je bio i mentor na svemu tome, tako da, ono… Nakon što je pogledao film, rekao mi je da sam odličan film snimio. Sve u svemu, ima tih dvoje-troje unutra koji su jako glasni, ostali su malo tiši pa ih ti glasni malo poklope, a ovi se ne žele zamjerati kolegama… I to obično završi preko studentskih leđa. (smijeh)

Kako si uopće došao na ideju za Pomor?

Pa bio je neki incident u to vrijeme s nekim sudarom koji se izrodio u nešto puno gore, tako da sam odlučio napraviti još nešto gore od toga… Baš nakon što je Pomor tuljana bio gotov, dogodio se neki incident, u neku školu u Sesvetama je došao jedan djed pa je pucao na roditelje djeteta koje se sa njegovim unukom pokačilo… Tako da sam htio malo problematizirati tu ulogu oružja u našem društvu, kako ga svi imaju i svi su na rubu spremni planuti svaki čas, kako jedno nasilje rađa sve gore i gore nasilje, ali eto… Bit će da je to moralno neodgovorno (smije se). Očito se na kraju filma treba režiser pojaviti u kadru i reći: „Gledajte, sad smo vidjeli to i to, nemojte to raditi, to nije dobro“. Jer očito nije dovoljno da to kaže film sam kroz sebe, ako izazove mučninu kod gledatelja, možda je režiser htio da izazove mučninu, možda nije htio reći da je njemu to super. Da se ubije mala djevojčica… Ja sam baš htio da ljudi shvate da je oružje odvratno, a da ga svatko ima… I da od najmanjeg plamićka može buknuti šumski požar.

Jel’ film igdje prikazan?

Prikazan je na Danima hrvatskog filma, čak je prikazan na hrvatskoj televiziji… Znam da kad je prikazan na DHF-u da je Puhovski opet imao nekakve ispade, da je sazvao konferenciju za novinare, da Akademija nije dozvolila da se film prikazuje, a ja sam ga sam prijavio. Onda se on osjećao prozvanim reći da Akademija ne stoji iza tog filma. Na televiziji je prikazan u nekom bloku, najbolji akademski filmovi, pa sam vidio da nema njega gore (smije se) pa sam otišao tamo, ponudio film i oni su ga uzeli. Čak su ga u nekom dobrom terminu prikazali! 2001. ili 2002. prikazan je na drugom programu u 8 sati.. Dakle, mojim privatnim angažmanom i, naravno, besplatno. (smije se)

Idemo malo na Male ruke.. Kako je to krenulo?

(smije se) Geneza Malih ruku… Kako ja asistiram puno na filmovima i serijama, u to doba sam radio na Hribarovom Novom dobu, pa sam se puno motao po televiziji i hodnicima i vidio sam da će Pula te godine biti katastrofa, jer je to bila prva godina s međunarodnom konkurencijom, bio je potpuni kolaps i neorganizacija. I još je festival bio u ranijem terminu, mislim krajem lipnja, tako da mi je palo na pamet da bi bilo zgodno otići tamo s kamerama i sve zabilježiti. Onda sam kontaktirao Borisa T. Matića, za kojeg sam znao da ima neku DV kameru, i pristao mi ju je posuditi, čak nam je i kazetice dao… Tomislav Fiket posudio nam je drugu kameru, pa smo otišli dolje… Ja sam imao sreće jer sam te godine radio i Ajmo žuti, gjde sam neku malu ulogicu i odglumio, pa sam na temelju toga mogao biti smješten. Tak’ da smo se u moju hotelsku sobu smjestili, i niš’, bili smo tamo i snimali što se događa. Bez nekih provokacija, fakat nisam uletavao s provokacijama. Sve smo bilježili kako je bilo, čak u dokumentarcu nema mog nikakvog verbalnog komentara. Čak nema ni nekih montažnih eskapada, da sječem ljude u pola rečenice, pa da im ne dam da kažu do kraja… Kak’ je bilo, napravio sam taj film od, čini mi se, 63 minute. Tomica Rukavina mi je čak montirao, doma na svom Macintoshu. Uspio sam ga užicati da to zajedno radimo. Onda sam ga dao na DHF-a, gdje ga Dario Marković nije htio uzeti u konkurenciju. Eto… (smije se)

Zar nije bilo govora o nekim partyjima koje si snimao, spornim?

A nije, mislim, bile su neke zabavice… Gle, meni je danas jako teško procijeniti što je sporno, one stvari za koje mislim da bi mogle biti najspornije prolaze sam’ tak’, a nekakve benigne pizdarijice, komentarčići ili šale izazivaju takvu sablazan da mi uopće nije jasno šta je ljudima sporno i šta je problem danas! Volio bih shvatiti pravila igre, jebote. Meni se nije teško držati pravila, samo kad ih znam… Ali danas je teško spoznati šta ljudima zapravo smeta. Ako ćemo pričati o Zakonu, tu ću isto imati šta za reći, najnevjerojatnije stvari prolazile su bez problema, a neki skečići su odjednom bili problem, to smo morali micati, rezati… Cijela atmosfera festivala bila je kaos i očito ljudima to nije bilo u interesu pokazati. Dario Marković je tada glumio u filmu Žire Radića Holding, koji je bio te godine tamo i s kojim smo se malo sprdali jer, em ga nitko nije došao gledati, em je to po meni jako loš film, em je Žire Radić na toj presici neke svoje nebuloze pričao (smije se)… Možda je tu bio problem, možda se Dario Marković konzultirao sa Žirom Radićem, pa nije htio film, ne znam… Uopće mi je teško pretpostaviti. Ja sam dokumentarac čak TV-u ponudio, televizija je uzela, Mikuljan je to htio prikazati, ali nakon što smo se dogovorili odjednom je povučeno, odjednom više nisu htjeli prikazati. Pa sam nudio Blažičku, koji je tada bio na Novoj, ali ni on nije imao interesa za tim. Prikazali su ga na varaždinskom Trash festivalu i bila je jedna projekcija u Ogrizoviću, ali to je sve.

Gledaš li malo u retrospektivi koji je uopće smisao snimati filmove koji nigdje neće biti prikazani? Praktički moraš naći nekog i dovući ga doma da gleda tvoj film kad nema di drugdje, kao, odi vidi da sam dobar redatelj…

 

Gle, uopće mi nije bitno da nteko kaže da sam ja dobar redatelj, samo neka vidi film. Svašta ljudi gledaju kad imaju priliku. Dobro, tad internet nije bio toliko rasprostranjen kod nas, da je bio, možda bih našao način da ga preko interneta proguram. Dosta je prošlo od onda, film je iz 2001., iako mislim da bi film bio aktualan i danas, jer je ta postava ljudi uvijek ista.

Prelazimo na Posljednju pričest, koja također nije prikazana na TV-u…

Da, što je šteta, jer je to format TV drame, 45 minuta… Taj format je potpuno umro na hrvatskoj televiziji. Ali dobro, Posljednja pričest malo je bolje prošla, uzeli su je na ZFF, na Kockicama smo čak dobili nagradu za najbolji film, na Danima je prikazan, gdje je dobio nagradu za scenarij. Ali opet, taj film dobije nagrade, a onda ga hrvatska televizija ne uzme…

To je jedan od rijetkih fiilmova koji je dobio neke novce.

Film je dobio 300 000 kuna na Ministarstvu, prošao je, Zrinko Ogresta ga je odobrio na natječaju za kratkometražni film. To su, opet, cifre od kojih si ja ne mogu, kao ni producentica Ankica Tilić, nikakav honorar priuštiti. Kasnije smo dobili nakakvu nadoplatu od Grada Zagreba pa smo si, čini mi se, dali nekakvih pet tisuća kuna. Čisto da račune poplaćamo taj sljedeći mjesec. Ali ispada da je sve to jako volonterski.

Čekaj malo… Znači, po ovome što si mi ispričao, ispada da si ti snimio četiri filma za ukupni honorar od 5 000 kuna?!

Da, da. Ja imam kao honorar na Šumi summarum napisan koliko bih trebao dobiti, ako bude novaca, ali tih novaca nema (smije se)…

Znači, odrekao si se honorara, ali si stavio postotak od utržka u ugovor?

Da, ili ako ga uspijemo negdje vani prodati, ili ako se uspijemo s nekom televizijom dogovoriti. Nisam samo ja, cijela ekipa je dobila samo trećinu honorara od onog po cjenicima dramskih umjetnika ili filmskih djelatnika plus udjel u filmu, s time da se udjel nije nikome isplatio ( smije se)… Srećom meni je honorar od Zakona potrajao godinu, dvije, zato jer ne trošim puno, nemam poroka (smije se), pa mogu preživljavati dugo vremena od ne previše novaca. Ali bilo bi lijepo kad bi čovjek bio plaćen za svoj posao. Možda u nekoj budućnosti…

Pročitao sam na nekom portalu recenziju Posljednje pričesti, u kojoj te optužuje da si previše stao na stranu seljana koji rade taj linč, da si prikazao Hrvate kao teške seljačine u filmu?

(smije se) Mislim, gle, stavio sam u situaciju jednu oštećenu stranu i jednu stranu koja oštećuje… Pokazao sam određeni duh viđilantizma, kako bi se u jednoj verziji moglo reagirati prema strani koja te oštećuje. Bi li to nešto promijenilo… Nisam nikoga htio prikazati divljakom. Samo dvije, čak i tri, četiri strane argumenata jednog slučaja pokazati, prema čemu svaka strana vodi. Ne postavljam se iza nijednog lika u tom filmu, zapravo, u nijednom svom filmu, pokušavam kroz tu njihovu interakciju, razgovor pokazati da se jedan problem može promatrati s više strana i čime to na kraju može rezultirati. To je ideja iza svega što radim, a ne reći ljudima „ovako treba“.

Osobno mi ide na živce što bi isti ljudi koji su tebe napali za taj film, da je film snimio netko iz Amerike, digli ga u nebesa… Mi Hrvati smo malo specifični po tom pitanju?

Mislim, meni je glupo reći „mi Hrvati“, stvar je u tome da ima određeni broj ljudi koji određuju hoće li nešto biti prikazano ili ne, to su dakle ti ljudi, nije to “mi Hrvati“. Imaš vrlo uzak sloj ljudi koji kažu nešto može, a nešto ne može. Kad bi se pitalo nas Hrvate, možda bi drukčije bilo. Tak’ da, ne mogu generalizirati na tu temu. Da je snimljen u Americi, kao prvo, morao bih ga na cjelovečernji navući da bi išta bilo od toga… Ne znam, mislim, teško je promatrati te odnose nas i Amerike – oni imaju 300 milijuna ljudi, a mi publiku od 4.5 milijuna. To su potpuno drukčiji principi rada. Koji god mi tu film snimili, da ga pogledaju svi Hrvati i svi plate kino ulaznicu, tada bi eventualno neki utržak mogao dobiti, s obzirom da je film jedna vrlo skupa igračka… Kad ljudima pričam da smo za Šumu summarum dobili dvije milje kuna, svi kažu uuuu! Puno ste para dobili! Realno, to je ništa. Ta tehnika koliko košta, svi ti honorari koliko koštaju, moraš tim svim ljudima ručak priuštiti, onako, najosnovnije stvari… To se istopi brzo. I još ne dobijemo producentica i ja nikakav honorar. Tako da su ti financijski odnosi malo drukčiji na filmu nego u drugim granama umjetnosti. U Americi ti snimiš film i možeš si ga pokriti, prodat ćeš ga po cijelom svijetu, ne samo doma, gdje imaš 300 milijuna stanovnika. Oni će se uspjeti pokriti i s najvećim flopom, jer će ga uspjeti uvaliti na DVD, televizijama raznim prodati i veliki debil moraš biti da tamo završiš u minusu… Ne možemo mi našu kinematigrafiju promatrati na taj način.

Radio si na filmu Richarda Gerea, Lov u Bosni?

Kratko, bio sam u pripremama tamo nešto…

Ispalo je da si se posvađao i otišao? Opet?

Da, s tim da su ljudi koji su ostali isto odlazili tijekom filma. To je bila jedna katastrofalna ekipa, ja ne znam di su ih skupili, Amerikance znaš, došli su tu misleći da je ovo Kazahstan ili ne znam šta…  Nitko od njih nije bio spreman nikakvu odluku donositi,  sve su u zadnji čas odgađali, nama nisu dali da išta odlučujemo i onda kad god je nešto krenulo ukrivo, onda smo im mi bili krivi, tko god im je prvi bio pod rukom – taj je kriv. Onda to jednom-dvaput otrpiš, onda treći put više nisam trpio i onda sam opet troublemaker (smije se). Evo, konkretna situacija: ja sam bio drugi pomoćnik redatelja, prvi pomoćnik organizira snimanje, radi scenu, znam jer to ja radim ovdje. Također, on radi dispoziciju, što je plan rada za svaki dan, njihovom prvom se to očito nije dalo raditi pa je dao meni da to napravim za prvi tjedan. Ja sam to napravio i dao mu da on to provjeri i amenuje, i to je stajalo kod njega tjedan, dva, ja sam ga svaki dan podsjećao, hoćemo, hoćemo, hoćete to dalje proslijediti, a on uvijek budemo, budemo… Do dva dana prije snimanja, producent je došao do mene i počeo vikati zašto dispozicije nisu gotove, zašto ja to nisam napravio, a ovo đubre stoji sa strane i ništa, šuti… Onda sam rekao fala (smije se)… I, kužiš, to je to! Troublemakerstvo, jebote!! Onda ja na lošem glasu završavam… Mislim, radio sam ti na četrdeset filmova, na 2-3 je možda bilo nekakvih problema, ali naravno – uvijek se priča o ta dva-tri… (smije se)

Radio si na Bitangama i princezama te Zakonu, kakvo iskustvo nosiš odatle?

Ja sam na Bitangama počeo kao asistent režije Kulenoviću, i pisao sam neke scenarije za prvu sezonu, onda smo na drugoj podijelili Kulenović i ja da radimo kao pola-pola epizoda, i to je bilo ok, dok nismo došli do nekakvih autorskih nesuglasica, pa ja kasnije nisam radio sezone… Ali mi je gušt bio to raditi i mislim da sam dobre stvari napravio, probio neke granice, koje dotad nisu bile probijene na televiziji. Neke epizode čak nisu u reprizu ulazile (smije se)… Radio sam s Interfilmom na tome pa kad smo krenuli raditi Zakon, što je isto bilo mukotrpno izgurati da bi se to uopće počelo raditi, došao sam Maloči gore i predložio mu da imamo to, da su Lazići i Tonći Kožul napravili to, znao je Maloča da može to uzeti na neko povjerenje da ćemo mi to dobro napraviti. Dao nam je odobrenje i uspio to progurati na televiziju… Tak’ da, sve je to bilo jedno ok iskustvo.

Kako je Zakon onda doživio samo jednu sezonu?

(uzdiše) Gle, mi smo prošli na tom nekom natječaju, direktor umjetničkog programa tada je bio Dražen Siriščević i njemu je to bilo super, e, samo što je on nakon osam ili devet epizoda otišao s te pozicije i otišao u Lisinski. Onda je došla ta Lada Džidić, urednica, i njoj to nikako nije leglo, onda nas je već nakon 13. epizode htjela maknuti s programa, ona to ništa nije shvatila, uspio je Maloča nekako izgurati da se to do kraja izemitira. Evo upravo sam ti o ovim pravilima igre pričao na početku, nevjerojatno je da smo na istoj kući jednom čovjeku fenomenalni, on nas užasno gura i on to hoće, ali kad on ode s te pozicije i dođe druga osoba, potpuno se promijene kriteriji. Šta sad da učini čovjek, uopće ne znam…

Kakva je gledanost bila u to doba?

Ne znam, tu smo oko 5,7 posto varirali. Pola jedanaest navečer ponedjeljkom… Bez ikakve reklame. Baš gledam, u Americi, ako si 5 %, to ti je sezona za sezonom… Na 300 milijuna stanovnika. Samo, tu to nije tako, tu ako nisi 20 %… A znamo šta će uvijek biti na dvadeset posto… U Americi je to American Idol i druga reality sranja, poput Jersey Shore. A sve naše televizije očito su odlučile slijediti samo najpopulističkiji postotak i tu estetiku, i mimo toga nema dalje. Što mi je još jasno za RTL i Novu, koji su, kao, neke privatne komercijalne televizije, ali bar bi HTV trebao neke standarde uspostaviti, estetske i kvalitativne, ali su se i oni isto bacili u bitku za gledanost.

Ok, ajmo na Šumu summarum sad… Koja je bila početna ideja? Od čega si krenuo?

Početna ideja je stigla kad sam se našao s vjenčanim kumom, Davorom Kanjirom. Kako je studirao produkciju na Akademiji, on je imao neki zadatak, neki sinopsis napisati pa sam to zapravo njemu pomogao, sjeli smo zajedno, neki brainstorming održali. Htjeli smo u nekom najjednostavnijem okviru prikazati sve što se oko nas događa, da ne bude skupo, ali da bude atraktivno, pa mi je pao na pamet taj paintball koji je u to doba onako jako zaživio, prije pet-šest godina. Ta neka grupica u šumi, ti neki poslovni ljudi, svašta im se tamo događa, onda je on napravio neki svoj sinopsis za tu vježbu. Onda je to ostalo visiti. Onda je natječaj raspisan za film, ja sam se sjetio toga, pogledao sam taj njegov sinopsisić, neke stvari sam izmijenio, nije to bilo to, u nekom drugom pravcu sam krenuo… I niš’, sjeo sam, napisao neki okvir radnje, onda šetao, razmišljao, sijedio (smije se)… Na kraju to stavio na papir, kak’ bi rekli, tipični proizvodni proces… ali ideja je bila kroz taj neki žanrovski okvir pokušati obuhvatiti što više toga što nas zadešava danas, a da to ne bude skupo za snimiti. Ali na kraju nije baš ispalo jeftino, puno glumaca je bilo, devetnaest čak, baš mi je Ankica rekla da smo dnevno imali jedno 13 i pol glumaca u prosjeku, što je, onak’, za snimanje filma pakao. Ali, eto, izgurali smo i to u jako kratkom vremenu, za 30 dana smo snimili film. Da idemo ponovno, ne bi (smije se)…

Pročitao sam jednu kolumnu u kojoj autor kaže da Šuma summarum možda nije najbolji hrvatski film, ali je svakako najpotrebniji…

Kaže?

Da, kažu da se takav film trebao čak prije napraviti…

A je, gle, mislim, prije… Scenarij sam predao 2007., da bi ga tek tri godine kasnije snimili. I to na jednom natječaju isto nije prošao, a to je isto bilo veselje. Zapravo je prošao na prvom natječaju na koji smo ga prijavili, ali su onda povukli mene i još 3 filma jer su ih previše odobrili, neke spike su bile užasno čudne… Ali dobro, na sljedećem je prošlo tih 8 debitanata, pa smo se i mi uspjeli u to ugurati. I bogme smo mi prvi snimili od svih debitanata, jer ti budžeti koje su dobili ostali, svi smo dobili oko 2 milijuna kuna, za te novce se film zapravo i ne može snimiti osim uz velike žrtve.

Zašto niste snimali na digitalnoj opremi kao Marasović da prođete jefinije?

Jesmo, samo Marasović, ak’ se ne varam, nije nikome honorare plaćao… 19 glumaca baš i ne možeš ne platiti… Mislim, mi smo snimali na redice, moraš unajmit kameru pa tonsku opremu… Gle sve ti je to nekakvo pionirstvo, s kojom god kamerom ideš snimati ne znaš što te očekuje, kako će to izgledati kad se prebaci na film, s redicom su postojala neka iskustva pa smo zato s njom snimali… Mi da smo na filmu snimali, nema šanse da bi to uspjeli. Sama cijena filmske trake bila bi preskupa… Baš sam s Neviom razgovarao, imao ti 200 000 kuna ili 2 milijuna kuna, na kraju ti na isto dođe… Ako nemaš puni budžet, moraš kresati gdje god možeš. Njemu je to još bio studentki film. Nije morao platiti glumce, radili su mu to iz usluge, kao i meni kad sam radio Pomor tuljana, ovaj moj je bio pod pokroviteljstvom HAVC-a pa ne možeš tu baš… ne platiti. A iskreno, u trideset i nekoj godini mi se više i ne da ljude moljakati. Ajde mi dođite besplatno raditi. Barem da im se nešto plati…

Šuma summarum je prvi dugometražni film koji si slao na natječaj, zašto si čekao toliko?

Kako sam užasno puno asistirao, nekak’ jednostavno ne uhvatiš vremena za to, jedna serija uleti, pa druga… Ako sam ja ’99. snimio Pomor tuljana, 2001. Male ruke, pa su Bitange bile tu negdje 2003., pa 2005. Posljednja pričest pa Zakon… Uvijek je tu godina, dvije pauza između mojih autorskih projekata, a u međuvremenu asistenture…

Ajmo jednu stvar napokon razriješiti, kojim jezikom govori Navojčeva familija u filmu?

Izmislili smo ga…

 

Pitam jer je Pavičić baš napisao tekst u kojem za jezik stoji da svi misle da je slovenski, ali da je zapravo riječ o jednom kajkavskom dijalektu…

Svega ima unutra. Ja sam napisao tekst na hrvatskom, onda smo Navojec – koji je jako puno pridonio tom jeziku, jer mu mozak radi sto na sat, Nina Violić, Luka Petrušić, Mirna Medaković, Đorđe Kukuljica i ja krenuli te rečenice prebacivati u taj neki dijalekt, uzeli smo kao bazu taj neki bednjanski, jer je od Sanje Hrenar mama tamo iz Bednje, ali je jako malo te baze ostalo, tao da tu ima prilagođenog engleskog, talijankog, njemačkog, francuskog, latinkog… Svašta ima unutra, stvarno neki čudan miks… Ali dobro zvuči. Prva mi je ideja bila da ih sinkroniziram s Miljenkom Kokotom, kao dokumentarce da čitaju potpuno ravno te rečenice i ne glume, ali kak je to ispalo da fakat zvuči kao jezik, titlovali smo ih i to mi je žao što ih nismo u žuto titlovali, da se malo razlikuju od titlova onog Nizozemca, ali opet košta… Nismo imali za žuti titl… (smije se)

Kako je bilo snimati scene seksa i nekrofilije?

To je sve onako u nekoj poluzajebanciji bilo. Mislim, meni je tu nekrofiliju, recimo, bilo odvratno snimati. Ja to ne mogu gledati danas, uvijek kad to gledam si prevrtim, ta scena i scena kad se Anita Matić trlja o Dražena Bratulića tamo u šumi, to mi je, ono, aaahh… (smije se) Samo zamislim da je obratno, da je ona muiško a on žensko pa da se… aAAAhhh! (smije se) Mislim, moralo je tako biti u filmu, nekako me vodi priča u tom smjeru, pa mi je logično da to ostane.

1

Također ona scena kad Luka Petrušić siluje drvo…

E, to je bilo smiješno, to smo jedva izdržali svi… (smije se) (Ozbiljnim glasom) Nije silovao drvo, pitao je drvo, drvo je htjelo… (smije se) Znaš, ali ovo s mrtvom sestrom je bilo neugodno, rekli smo: ajmo to snimiti brzo i idemo dalje… Evo, naježio sam se.

U scenariju je otpočetka bilo zapisano da ga stara prekine u tome ili?

Da, morala ga je stara prekinuti… To je i bila ideja, da ne uspije. Šta god krene, čak ga i drvo našpranji, jebiga, šta ćeš… (smije se) Da baš ništa ne uspije.

Moram priznati da si Petrušića fenomenalno pogodio za ulogu, ne znam tko bi drugi tako dobro to mogao izvesti…

On je stvarno super. S tim da je on meni u Zakonu glumio nešto potpuno drukčije, nekog masterminda, serijskog ubojicu… Tako da Luka može svašta, ne mora on samo ove neke frikove glumiti. Tamo je glumio nekog umišljenog tipa koji ima čitav koncept svojih serijskih ubojstava, stvarno je raznovrstan glumac.

Ne znam je li to samo meni tako izgledalo, ali sam u filmu stekao dojam da odnos između Hane Hegedušić i Vilija Matule ima nekakav seksualni naboj?

Vidiš, to nisam htio uopće, htio sam neki više očinski odnos njega prema njoj. Da ga ona doživljava kao nekog mentora i da on ne želi imati ništa s njom. Tak’ da, nisam to htio, htio sam da na mnogo mjesta između likova nešto bude, ali između njih dvoje sam htio da je on mentor, sensei koji će joj objasniti neke stvari. Čak u trenutku kad se ona rasplače, on je ne želi ni dotaknuti, on joj ponudi maramicu, i malo joj tough love pruži da joj objasni kako neke stvari funkcioniraju… Ne tješi je tako da je zagrli, nego je tješi da joj kaže još gore (smije se).

Gdje si pronašao glumicu koja glumi Nikolinu?

Misliš Sanju Hrenar? Ne znam, vidio sam je u kazalištu Trešnja, ona je super cura. Mrak cura. Čak je dobila nagradu hrvatskog glumišta jedne godine, glumila je Olivera Twista, ali ima hrpa tih glumaca, zapravo sam htio što više ih u film onako ugurati jer su užasno neiskorišteni. Vili, na kraju krajeva, jako je malo iskorišten na filmu i bio je užasno nezadovoljan gdje god je glumio na filmu… Kad je on ovo pogledao i kad je rekao da mu je film dobar, da je sa sobom zadovoljan, meni je kamenčina pala sa srca. Naprimjer, Konigsknecht, njega nema nigdje, ali je po meni ukrao film… Ljubiše Savanovića, koji je glumio Bosanca, isto nigdje nije bilo… U Zakonu je odradio jednu malu ulogicu, doveo mi ga je Matavulj tamo i svidio mi se…

Fascinantno mi je kod Navojčevog lika što mu smeta što kći čita knjige, a ne smeta mu što sin siluje kokoši?

Da, samo ga malo pošpota, a nju napadne….( smije se)

Čak joj kaže da bi joj bilo bolje da gleda televiziju…

Da. (smije se) Zna čovjek… To ti je to, dođe televizija i svi… Baš kad sam s Ninom razgovarao, njoj je bilo malo too much da tata i mama gledaju tu televiziju i na stolu se karaju pred djecom, ja sam joj rekao, gle stara, a da su naletjeli na kulinarski show, krenuli bi kuhat’, da su naletjeli na Zvijezde plešu, krenuli bi plesat’… Ono što majmun vidi, to majmun i radi, to je bila ideja.

A ono slinjenje?

A to smo malo zasladili (smije se)… Meni je to užasno slatko (smije se)…

Ona scena kad Ninu Violić ubija aktivist, dio je snimljen s lutkom, a ostatak je odradila Nina ili?

To je bila kaskaderka, imali smo dosta kaskadera i oni su bili izvrsni… To nam je isto dosta novca oduzelo. Treba to sve snimiti da se vidi, ali to sve košta.

Kako to da su scene nasilja izvan kadra, ostavljene na maštu gledateljima, a scene seksa i nekrofilije u kadru?

Gle , nije to baš tako, kod onog prvog seksa za stolom više seksa vidimo na televiziji nego u filmu, nekrofilija je isto izvedena više kao naum, on se nanese na nju pa je zapravo više i ne vidimo… Ono s drvetom je isto iz nekog totala. Pokušavao sam da što više nasilja bude izvan ekrana, jer, na kraju krajeva, nije ni meni baš interesantno to gledati, napornije mi je dok se stvari samo naslućuju…

Pokušavao si da nasilje ne ispadne eksplicitno, a na kraju je dosta ljudi reklo da ih podsjeća na trash…

Gle, ja znam trash poetiku, ak’ je ovo trash film, onda je to jedan jako benigni trash film. Tu možda ima nekih trash momenata, ali mislim da se tu prije može govoriti u kontekstu nekakvog postmodernizma, miješanja žanrova… nego o čistom trashu.. Kao prvo, nijedan trash nema toliko razgranat scenarij, toliko likova i toliko razrađene likove. Trash ide na neke najjednostavnije vizualne atrakcije, grotesknost, a kod nas je to više izvan kadra…

Čujem da je bilo dosta nezgoda na snimanju…

Imali smo tri paklena dana… (smije se) Pred kraj snimanja, ali zaredom. Zapravo smo imali vrlo malo nezgoda s obzirom kakvo je snimanje bilo. Rekviziter se jedan dan nabo na čavao, stao je na njega. Sanja Hrenar je pala iz čamca u vodu, kad smo zapeli s njim za nešto pa gurali, onda se oslobodio a ona je samo pljusnula u vodu, ali ju je Luka Peroš zgrabio i izvukao iz vode odmah. Nije joj ništa bilo… Onda je Vanju Matulec osa upiknula u usnicu nakon što je snimila sve kadrove za taj dan, onda je malo natekla… Onda smo taj dan snimali s Natašom Dangubić, već je dosta hladno postajalo, ona je imala prazan pištolj, snimali smo scenu između nje, Kene i Nizozemca, i kako joj je bilo hladno stalno je klikala s njim, onda smo se slijedeći dan vratili natrag snimati i opet je držala pištolj u ruci, trebala je u sceni dignuti pištolj i opaliti u Nizozemca, i kako joj je pod kožu ušlo to klikanje, opalila je ćorak i ozlijedila si ruku, kao da joj je petarda eksplodirala u ruci…. Ali se super držala, ni suzu nije pustila. Samo je bilo nezgodno kako je to barut, ušao je odmah u ranu pa je nisu mogli zašiti, morala je na traumi odležati par dana da joj to čiste svaki dan, a ostalo nam je još 2 dana snimanja do kraja pa smo morali malu stanku napraviti, od 2 tjedna…

Jel’ te psovala poslije? Jebo te film!

Ne, nije, sebe je psovala… Što je bila neoprezna. Ne, mislim, Nataša je super, kao i svi koji glumili u filmu. Uvijek bih radio s njima. To je užasno velika količina materijala što smo mi u tih 30 dana snimili, hrpi njih je to jedan od prvih filmova, Sanji Hrenar je to prva velika uloga… Pazi, mi smo svaki dan imali u prosjeku između 30 i 40 kadrova snimljenih, što je abnormalno puno za filmsko snimanje, na Akademiji nas naprimjer uče da je 9 kadrova dnevno puna šaka brade. Tak’ da smo rušili sve moguće standarde. S neiskusnim glumcima na filmu, za koje se pokazalo da i nisu baš toliko neiskusni. To su vrlo inteligentni ljudi koji su se  u svakom trenutku znali prilagoditi situaciji.

Kako je Ivan Glowatzky reagirao na klistiranje?

(smije se) Ma on je super… Baš računam da je on meni jako puno glumio, u Bitangama pa Posljednjoj pričesti, jednoj predstavi u Histrionima koju sam radio… Glowa polagano postaje moj standardni glumac… Sjećam se vezano za našu suradnju jedne njegove nesreće na setu Posljednje pričesti. U jednoj je sceni gdje svećenik (Glowatzky) bježi iz auta stao na halju, spotaknuo se i dočekao na ključnu kost. Tako da je netko izdublirao onaj dio kad ga nose na vješanje, pa mislim da mu je u usporedbi sa tim klistiranje u Šumi bila pjesma (smije se)… To sam ciljao da ispadne dosta smiješno, a u drugu ruku opet dati neku razinu kak se dosta tim marketingom bavimo u filmu, ta neka direktna prodaja, kak ti prodaju prek televizije, prek tih reklama, a zapravo ti te usisavače donose doma pa ti demonstriraju na licu mjesta šta se može sa njima raditi…

Znači ovo u filmu je bio višenamjenski usisavač?

Da… (smije se) Ima dosta tih Rainbow usisavača i to mi je užasno smiješno da im je baš Rainbow (smije se) ime…

Čuo sam da ste kao i svi imali problema sa distributerima…

Ma gle to je isto bilo…Mi smo platili 3 kopije 200 000 kuna da bi film mogli u što više kina prikazivati, Nevio je na primjer imao sreće jer su uveli te digitalne projekcije pa su mu film prikazali u 17 kina odjednom, ali je on isto flopnuo, što mi je za popizdit… Čuo sam da su u jednom trenutku  imali 4 000 gledatelja u 17 kina, unatoč jako dobroj promidžbenoj kampanji.

Da, rijetko koji hrvatski film je imao takvu kampanju…

 

Da, i opet ljudi ne dođu gledati… Ja ne znam šta da mi filmaši radimo… Mi naprimjer nismo niš imali, ni spotove na televiziji… Ja sam se nadao da ćemo nakon prikazivanja na Zagreb Film Festivalu odmah krenuti u kino pa da na tom nekom valu priče dovučemo ljude ali kurac… Blitz ga nije htio prikazati odmah, tek ga je dva ili tri tjedna nakon festivala stavio u kina. Iz meni nepoznatog razloga… Nisu ga pošteno ni izreklamirali, što ne mogu razumjeti.Gle Blitz nam nije distributer pa su se možda inatili zato što nismo njih uzeli kao distributere, ali s druge strane Continental nam je bio distributer ali je i on užasno slabo odradio marketing… Pazi, mi smo imali 3 kopije, dogovor je bio da prvi tjedan sigurno igraju u Zagrebu sve tri kopije. Jedna u Avenue Mallu, druga u Branimiru, a treća u Kaptolu… Odjednom film ne igra u Avenue Mallu i nitko mi ne zna reći zašto, nego je ta kopija u Rijeku otišla, bez da je itko u Rijeci znao da igra?! Na dan premijere ja saznam na forumu, pazi na forumu, da se film prikazuje u Rijeci, preko nekog posjetitelji koji je film gledao tam… Blage veze nisam imao da film igra u Rijeci…Oni su tu prvu kopiju poslali u Rijeku bez da je itko napisao riječ o tome da to ustvari igra u Rijeci. Onda prvi tjedan igra u 8 navečer, a drugi tjedan u 3 popodne. Zato mi fakat dođe da idući film ne dam u kino! Što je najbolje, uzmu ti 60 % posto utržka, a ovakve stvari se događaju… Ne mogu to shvatiti… I uvijek je spika ajmo im se ne zamjerat… Zašto?!

Meni je osobno žao što je tako ispalo, što ljudi nisu iskoristili priliku u kinima odgledati naš prvi pravi žanrovski film…

Pa da, znaš… Da je Šuma prošla, dala bi poticaj drugima da snimaju žanrovske filmove. Sad kad to nije prošlo, znaš isplativije ti je snimiti film sa dvoje ljudi u prostoriji, progurat ga na festivale, negdje će proći a negdje neće, dobit ćeš dvije milje kuna da ga snimiš, potrošit ćeš jednu milju da ga snimiš, a drugu podijelit, nekako opravdat… I jebe ti se…

Kako to da nijedna televizija nije otkupila film?

Ne znam, mi smo dali scenarij HTV-u, oni su prestali uopće komunicirati s nama, nismo dobili nikakav dopis zašto neće, možemo samo nagađati, uopće mi nije jasno šta hoće. Čuo sam ovak’ sa strane iz nekih izvora da nas oni nemaju pustiti u kojem terminu… Znaš ono, a onda gledam Nepokoreni grad, jebote, u kojem let lampom pale čovjeka i štakora mu puštaju po trbuhu u 9 sati… Mislim, to može, ali mi smo, izgleda, gori od toga, što ne vidim kako… Mislim, nemam ja ništa protiv Nepokorenog grada (smije se), samo neke stvari se mogu, a neke ne mogu. Nisu uopće htjeli komunicirati s nama… Onda smo film ponudili Novoj, tražili smo ih neke novce, što ih košta jedna epizoda sapunice, proizvodnja jedne epizode sapunice, čak ne u novcima nego da nam daju promotivnog prostora, da nam vrte foršpane, no nisu htjeli. RTL-u nismo ni nudili, to je, onako, unaprijed izgubljen posao. Televizije ogromnu štetu rade baš  takvim ponašanjem…  Ljudi su totalno navikli sjesti doma pred televizor i gledati to zadnje smeće što im se pušta. Kriteriji su potpuno propali. I bit će se teško, ako ne i nemoguće, vratiti se na išta.

Iz Srbije stiže dosta pohvala za tvoj film?

Vidio sam dvije-tri dobre kritike iz Srbije, ali, evo, kad je MTV dodjela nagrada bila, stavili smo ga tamo u kina, jedanaest ljudi je prek’ vikenda došlo u kino ( ja se smijem), tak’ da… Ne znam kak’ je u štampi tamo bio izreklamiran, ili televiziji, ali na netu sam čak i vidio da su ga izreklamirali. Ali očito ta publika koja čita net nije ta publika koja ide u kino. Šta, oni s torrenta skinu film. Znaš što je meni fascinantno? Ja sam uvjeren da je ovaj film, recimo, došao iz Srbije, da su srpski glumci glumili upravo ovako kako glume hrvatski, i da je tu puknut u kina, da bi se prvo Jutarnji list i EPH raspisali kako je to genijalno, da bi publika nahrupila u kina uz uzvike „Ah, kako su Srbi zabavni“, „Kak mogu dobar film snimiti“, itd., znaš? A budući da je hrvatski – ništa (smije se)…

Imaš kakav novi film u planu?

Imam par stvari… Ja ti imam dva-tri kompletna u glavi, u planu, samo bih trebao sjesti i napisati scenarij, što mi nije problem. Imam jedno četiri serije što bih jako volio raditi, jer sam se ovako totalno popalio za serijama, vidim da je vani puno bolji program serijski nego filmski, jer se ide samo na pobiranje dobiti u kinima, pa svi više manje igraju na sigurno. Televizija je već sama po sebi dosta pokrivena marketinški pa si dopuštaju dosta jako zanimljivih stvari. Tu kod nas, opet, nije ni to baš moguće… Ali imam neke filmove koji bi bili ovako tematski slični Šumi summarum, imam jedan opet onako ozbiljan film.

Spominjao si u intervjuima Kino Grič – Zadnja projekcija i Narodni ustanak

E Narodni ustanak bi mi se jako radilo, Kino Grič ne bih više – to sam isto napisao prije šest-sedam godina, ali to mi je isto format za TV dramu, sat vremena. A i ne da mi se više tematizirati hrvatski film, to mi je već postalo dosadno. Ali ovo bih tematizirao tu jednu desnu Hrvatsku, koja pokušava ustanak dići, a zapravo pokušavaju li zaista ili ne, to bi bilo jako škakljivo (smije se) i to bi mi se jako snimalo. Ali htio bih imati neku garanciju da kad napišem scenarij da ću ga moć nekak realizirat. Ne znam, vidjet ćemo… Osim toga, imam i jedan Schizoido, koji bi isto ovak bio u stilu Šume summarum, o ludnici na otoku i isto tak mješavina raznoraznih žanrova… Gdje svaki film o ludnici zapravo stane, mi bismo otišli malo dalje. (smije se)

Jedan čitatelj je na portalu postavio pitanje zašto se ne krećeš u smjeru krimi filma, mislim, izjavio si da ti je Fincher jedan od dražih redatelja…

Kad je ovo što ja radim estetika koju ja volim. Nešto što ja volim gledati… Ne mogu ja raditi k’o Fincher, ne mogu raditi k’o nitko, radim onako kako iz mene izlazi… Baš što se tiče samih krimića, mora biti nešto što mene gura unutra, mislim da je jako bitno da u filmu bude duhovitog podteksta. Mrzim onakve smrtno ozbiljne filmove koji sebe doživljavaju užasno ozbiljno, em temu kojom se bave, em cijeli svijet oko sebe doživljavaju tako. Po meni, neki ironijski odmak uvijek mora postojati, ja ga uvijek u sve što radim pokušavam ugurati.

Kad si tek kretao u svijet filma, kako si zamišljao svoju karijeru, njen razvoj?

Pa ne znam.. To ti je vrlo teško zamišljati u tim trenucima, pokušavaš se samo upisati pa onda prvu godinu završiti… pa drugu. Ali da mi je otpočetka bilo bitno sve raditi s nekim ironijskim odmakom, to je istina. Samo sam malo uozbiljio te teme. Malo je više tu smiješnoga bilo kad sam počinjao, a danas je onako… Pokušao sam to izlevelirati, da smiješnoga bude onoliko koliko i ozbiljnoga. Da se nešto pokuša i reći svime time što si napravio, ne samo zabaviti.

S obzirom na tvoje dosadašnje iskustvo, pozitivno i negativno, imaš li što za reći mladim filmašima koji tek kreću u sve ovo?

Ne znam… Bit će im teško…Ne znam uopće šta da im kažem, sa suprugom već godinu i pol razgovaram o odlasku u Australiju jer ne znam kako tu dalje raditi, uopće mi nije jasno. Tu je takva situacija da ne možeš ti napraviti toliko loše da te to imalo ošteti, tipa ono da ti netko kaže: ovaj je napravio smeće, on više neće raditi… Niti možeš napraviti toliko dobro da ti to imalo pomogne. Da napraviš nešto što će se ljudima svidjeti, i da kažu: gle, ovaj radi dobro pa neka radi sljedeći put, očito zna raditi dobro… Rezultati ti se, nažalost, ne zbrajaju, uvijek si na nuli, krenuo iz minusa ili plusa. A to me jako smeta… Tako da ćemo možda probati otići, pa ćemo vidjeti… Mladi, ne bude vam lako! (smije se)

Neko je vrijeme na Akademiji bilo, ne znam govore li to još uvijek, da je prvo što mladi režiser treba utuviti u glavu jest da nikad neće snimiti dugometražni film.

To su nama rekli na drugoj godini… Rekli su nam da naša generacija nikad neće dugometražni film snimiti. U međuvremenu sam ja snimio film, Milić, Aldo Tardozzi, Orhel… Onako, više-manje snimamo, jebote. Nisam vjerovao kad su mi pričali da te oni na Akademiji fakat doživljavaju kao konkurenciju, da je njima u interesu da te sjebu, jer, kao, neće oni dobivati pare za film, nego ti. Ja sam mislio, ono, šta zajebavate, nemojte biti paranoični. Ali nije to toliko daleko istine..

Koji je onda smisao toga?

Pa ne znam, ti upišeš Akademiju da bi oni mogli plaću dobivati… Da bi oni imali kome predavati. To je očito smisao. Na Akademiji ima tih predavača vanjskih i stalnih preko stotinu… Za što, jebote te pas!? Nevjerojatno...

Našao sam na netu jedan zanimljiv komentar na članak o tvom filmu… Kakvo kino, to je propali koncept, torrenti, stream, oglašavanje i dobri titlovi za stranu publiku.

Gle, znam, samo opet moram reći… Nitko ne traži od mesara da mu da besplatne kobase. Svi bi željeli da snimiš film pa ga staviš na torrent besplatno. Pa onda kažu, zašto vas država financira?! Pa upravo zato jer bi svi gledali besplatno. Film košta… Ako hoćemo imati nešto kao profesionalnu kinematografiju, na kraju krajeva, ne prolaze filmovi jer bi režiseri samo snimali, nego da bi filmska ekipa mogla raditi. Imaš u Hrvatskoj filmske djelatnike, ljude koji guraju farove, rade na svjetlu, ljude koji su šminkeri… Oni su svi filmski profesionalci, oni žive od filma. Tako da ne dobije režiser dvije milje kuna i sebi to stavi u džep, nego se to rasporedi po tim ljudima koji od toga prehranjuju svoju obitelj. A upravo to je kinematografija. Nije kinemaatografija snimati filmove na DV kamerici, dogma style… Ne može svaki film biti dogma, jebote… Ne možeš svaki film snimati iz ruke bez rasvjete, svaki film zahtijeva svoju estetiku. Svaki autor isto ima neko viđenje. Sad je jako popularno u Hrvatskoj uzeti kameru pa snimati iz ruke, Rumunji su se uspjeli progurati s tim, kao, rumunjskim valom, što je samo preslika neorealizma talijanskog, opet nije ništa novo, jebiga, nego je prošlo neko vrijeme, ljudi su zaboravili na Talijane, na neorealizam, pa je sad to zanimljivo, jebote… Pa to prolazi na festivalima, pa ajmo mi snimat duge kadrove… koji god film radili. Ako ti nemaš ideju filma, nego krećeš od „ajm ga napraviti da ga uzmu na festival“, zašto ga onda raditi? Ako nemaš potrebu nešto reći i nekako to reći…

Ok, ajd reci nešto o sebi što nitko ne zna….

O jebote… Čekaj malo, morat ću malo razmisliti. Žao mi je što ne igram nogomet, onako što se profesionalno nogometom ne bavim. Žao mi je što me nisu gurnuli u Dinamo i rekli trči, trči… ( smije se) Isplatit će ti se… Ne, gle, ja ti obožavam raditi na filmu, ali katkad si mislim, naprimjer, matematiku sam užasno volio, mislim si bi li mi bilo bolje u životu da se nisam u umjetnost bacio, nego da sam se matematikom nastavio baviti… Onda bi me ovo kopkalo vjerojatno… Eto, nogomet i matematika ( smije se)…

 

 

 

5 komentara za “Ivan Goran Vitez

  • vanja says:

    Pametno napravljeno! Pa ja o ovom čovjeku nisam znala gotovo ništa!

    Deni, skidam kapu (i ostalim sudionicima “akcije”, naravno), odlična pitanja, pa čovjek je legenda, baš sam “naučila” gradivo, hvala, hvala!!! Još jedno triput dok pročitam, sve će sjesti kako treba. 😀

  • Sven Mikulec says:

    Zanimljiv je to čovjek, taj IGV. I koliko vidim, prilično duhovit.

    Nema ostalih sudionika, ovo je Denijev intervju bio u potpunosti, i mogu reć da se čovjek stvarno dobro pripremio.

    Super štivo.

  • 2shaq says:

    Fantastičan intervju! Nisam znao puno o čovjeku, ali sad imam baš lijepu sliku o njemu :) Cijenim iskrenost, a samim time cijenim sad i njega! Bravo Deni, za svaku pohvalu!!! :-)

  • Marin says:

    Veoma duhovit tip.

  • Zlatko says:

    Moj sin – idiot.

Leave a Reply

Your email address will not be published.