Igor Mirković: Glazba je bila način naše identifikacije

Piše: Terezija Bjelajac

Uz dugoočekivane naznake proljeća, na domaćim prostorima rascvala se i dugoočekivana dramska serija HRT-a, Crno-bijeli svijet. U produkciji Interfilma, nastajala je pod budnim okom autora, redatelja i scenarista Gorana Kulenovića te koscenarista i redatelja Igora Mirkovića. Kroz novinarske vode doplivali smo do čovjeka koji se nakon širokog spektra novinarskih poslova pronašao u onom filmskom, ali i dalje mentorira mlade televizijske novinare u nastajanju na Fakultetu političkih znanosti, koji je i sam završio. Igor Mirković za FAK otkriva proces predočavanja svih dugih dvanaest mjeseci 1980. godine kroz dvanaest epizoda koje se na tjednoj bazi prikazuju na televizijskim prijamnicima diljem stanovništva.

2

Nakon prikazivanja prvih epizoda, izašle su i prve kritike. Kako Vam se čine i kako se nosite s njima?
Ja se principijelno slažem s bilo čime što bilo tko misli o bilo čemu što sam ja napravio. Mislim da je ogromna privilegija ovoga posla to što ljudi o tome stječu neko mišljenje. Ne zamaram se obično time da bi to kasnije morao analizirati. Ono što je bilo vrlo neočekivano za mene i za sve nas je ta količina strasti i emocija koje su ljudi u sve to uložili. Čini mi se kao da se cijela zemlja ili bar dobar dio nje digao na noge zbog jedne serije, što je nama sve jako laskalo. Bolji početak nismo mogli poželjeti. Imamo sjajnu gledanost i gomilu komentara. Ne možete radeći ovaj posao željeti više nego da ljudi nešto misle o tome što radite, tako da je nama sve ovo fantastično.

Crno-bijeli svijet dočekan je raširenih ruku i kod publike i kod kritičara. Spominje se kao prva „prava“ serija. Što je to posebno što bi Vi izdvojili u seriji da se razlikuje od tipičnog TV programa koji se guši u kiču domaćih i inozemnih sapunica?
Teško mi je to reći. Užasno je nezahvalna pozicija da ja analiziram nešto što sam radio. Napravili smo ono što smo mislili da treba napraviti. Ono što treba svakako istaknuti je da smo dobili vrlo dobre uvjete, koje ljudi koji su radili slične serije u zadnje vrijeme nisu u toj mjeri imali. Znači, dobar dio dramske produkcije Hrvatske televizije i drugih televizija svodi se na jednostavnije i jeftinije serije koje se događaju s manje glumaca i u manje prostora. Mi smo dobili tu mogućnost da napravimo nešto što je prava serija. I to je ono što je svakako razlika.

Kako serija prati više životnih priča u 1980. godini, pripreme za snimanje iziskivale su i detaljno proučavanje dnevnih tiskovina koje su izlazile kroz tu godinu. Smatrate li to posebnom predanošću ili regularnim poslom koji bi svaki redatelj trebao učiniti prije ulaska u projekt?
Redatelji su često u situaciji da moraju rekreirati svijet koji ne poznaju. U našem slučaju ovo nije do kraja tako jer smo i Goran Kulenović i ja živjeli u tom periodu premda je on tada imao 9, a ja 14 godina. Tako da je naš kut gledanja bio jako obilježen time što smo tada bili klinci, a Kulenović se malo toga i sjeća. Zbog toga sam prije rada na svakoj epizodi otišao u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i uzeo baš sve novine koje su izašle tog mjeseca i čitao ih redom da bi s jedne strane  bio siguran da se nije dogodio neki presudan događaj koji mi je promakao, a s druge strane bih se na neki način mentalno vratio u to vrijeme. To je ta neka osnovna razina pripreme. A sad se ljudi zabavljaju time da raspravljaju jesu li stolci trebali biti ovakvi ili onakvi, je li onaj ili ovaj auto postojao u to vrijeme i tako neke stvari. Postoje ljudi koji na taj način gledaju stvari. Ja osobno ne spadam u te i ne mogu zapravo razumijeti ljude koji umjesto da se otvorene duše prepuste radnji, gledaju jesu li stolice trebale biti ovakve ili onakve, ali ima nas svakakvih i zato su razmišljanja svakakva. To je isto legitimno i tu nismo, vjerujem, bili savršeni, ali mislim da smo u priličnoj mjeri autentični.

3

Može li se onda današnja hrvatska filmska scena opisati kao većim dijelom „nepripremljena“ za onaj posao koji joj slijedi? Krije li se u tome nezadovoljstvo publike i potrošača TV programa?
Ne bih rekao da je to to. Teško mi se sjetiti nekog projekta koji je bio u potpunosti sfušan jer su to ljudi napravili lijevom rukom. Problem našeg posla i naše umjetnosti je u tome da je užasno skupa. Jednostavno nema tog čarobnjaka koji može napraviti holivudsku produkciju sa 100 kuna. Prokletstvo je, rekao bih, bilo u tome što smo mi u priličnoj mjeri bili limitirani činjenicom da smo mogli napraviti onoliko koliko smo novaca imali. I rekao bih da ono nezadovoljstvo koje postoji sa sličnom produkcijom u posljednje vrijeme može imati veze s tim. Naravno da sve nije jednako dobro, naravno da svi scenaristi nisu jednako dobri, ali uvjeti su bili limitirani. Vidjet ćemo što će sada biti dalje. Ja se nadam da je ovo što smo mi dobili mogućnost napraviti ovakvu seriju bio nekakav znak da će HRT nadalje pokušavati njegovati tu „ozbiljniju“ produkciju, jer je to na kraju krajeva, i njihova dužnost kao javne televizije. Oni bi, dakle, na temelju činjenice da ubiru pretplatu trebali njegovati neke forme koje privatne televizije ne mogu njegovati. Nadam se da je ovo početak neke nove ere u kojoj će i drugi autori dobiti priliku da naprave neke ozbiljnije stvari.

Vratimo se na likove u seriji; je li imao Vaš život utjecaj na stvaranje glavnog lika, mladog Kipe, kojeg tumači Filip Riđički? Naime, on je kao i Vi, bio u vojsci, bavio se novinarstvom… Ima li kakve povezanosti između Kipe i Igora?
Kako da ne! U raznim likovima se neke epizode iz mog života zaparavo prelamaju. To je neizbježno, to je uvijek tako. Uvijek dio stvari u potpunosti izmislite, a dio preuzmete iz događaja koji su se dogodili vama ili nekome iz vaše okoline. Naravno da je naš pokušaj da rekonstruiramo JNA u dobroj mjeri utemeljen i na mom i na Kulenovićevom iskustvu, mi smo obojica bili u vojski. I neke epizode koje se tu događaju direktno su prenijete iz mog životnog iskustva, nemali broj njih. S druge strane moja pozicija u tom trenutku je puno sličnija drugom liku, Žacu, koji ima 15 godina i neki događaji u epizodama koje tek slijede su ponovno ili stvari koje su se meni dogodile ili te epizode reflektiraju moje duševno stanje u tom trenutku gdje sam bio lebdeći između svijeta djece i odraslih.

1

Glazba je uvijek bila bitna komponenta Vaših radova. Jesu li osamdesete uistinu bile rock’n’roll (kako ste jednom izjavili za Frakturu.hr) pa ih često oslikavate u svojim uradcima poput Sretnog djeteta i sada Crno-bijelog svijeta?
Ne uvijek i ne za sve. I tada je Lepa Brena imala više slušatelja nego, recimo, grupa Film. Ali, nama, klincima iz gradskog centra, ta je muzika stvarno bila užasno važna. To je bio neki oblik naše identifikacije. Jedno od prvih pitanja koje bi ti postavili kada nekog upoznaš je bilo „Što slušaš?“. I onda, ako se mi nađemo na istom kodu, mi ćemo se nastojati zbližiti. No, međutim, ako se ispostavi da ja slušam punk, a on sluša heavy metal, mi jednostavno nemamo što dalje razgovarati, to je gotovo, mi smo s dvije strane rijeke i tako mora ostati. Te stvari su tada bile užasno radikalne i strašno važne. To je zato jer je rock’n’roll u tom trenutku bio nova muzika i bio je strašno generacijski obilježen. Ja danas sa svojim sinom slušam više-manje istu muziku. Moj otac i ja – to su bile ogromne generacijske razlike. Ta muzika kao da je bila na neki način pokazatelj kakvim ja želim da me svijet vidi. Dakle, ja slušam to i to, to znači da o meni trebate misliti da sam takav i takav.

A što mislite o današnjoj glazbenoj sceni? Ima li nam spasa?
Da, onoliko koliko pratim. Ima puno stvari koje volim. Kako sam ja ipak odškolovan na punku i na toj nekoj žešćoj muzici, možda nisam najviše na svijetu oduševljen ovim velikim valom kantautora koji sad dolaze sa svih strana, jer to je meni dosta daleka muzika. Ali sigurno ima odličnih stvari. Pogotovo na srpskoj sceni ima par bendova koji mi se stvarno sviđaju. Nije muzika nestala, ona je uvijek tu, uvijek postoji. I još nešto oko te stalno prisutne mistifikacije da je onda bilo bolje – nije bilo bolje. Sada ima puno više klubova, puno više koncerata. Jučer sam bio na Partibrejkersima, danas idem na Pankrte, prema tome nisam siguran da bi se to osamdesete moglo dogoditi.

4

Od svih poslova koje ste radili, reportera, ratnog reportera, političkog izvjestitelja, urednika, ostali ste vjerni novinarstvu pa i nakon što ste devedesetih dali ostavku na HRT-u. Što uzrokovalo Vaš odlazak sa HRT-a, a što je, s druge strane, zadržalo tu ljubav prema našem poslu?
Ovako je to bilo: mene je s jedne strane strašno zanimao film i gluma, ja sam oduvijek htio biti glumac. I to je bila kriva procjena, jer nisam ja baš dovoljno talentiran za to, recimo to tako. I onda, u trenutku  kada sam zapravo shvatio da bi trebao vjerojatno ići upisati režiju, a ne glumu koju sam bezbroj puta pao, s faksa su me primili na HRT, odnosno Televiziju Zagreb u tom trenutku. S tim da moram reći da je meni pisanje uvijek išlo lako i dobro, uvijek sam mislio da ako sve drugo propadne da ću ja nešto pisati pa ću na taj način živjeti. Onda je počeo rat i stvari su se počele brzo događati i tu sam ja kao novinar imao jedan vrlo brzi uspon, jer takva su vremena bila. I tako sam s minimumom iskustva postao redatelj ove emisije, one emisije, Dnevnika, ne znam što sve ne. I to je sve išlo nekim svojim tokom dok se nisu pojavila neka moja nezadovoljstva nakon rata, zbog toga što situacija nije postala bolja, a ja sam se nadao da će nakon rata biti bolje. I onda sam otišao s HRT-a. Međutim, prisjetio sam se da sam ja u životu htio biti nešto drugo, a ne novinar. Tu sam počeo eksperimentirati, prvo s dokumentarnim filmovima, zatim s igranim i tako sam otišao sasvim nekom drugom stazom. S druge strane, mislim da ja mogu predavati novinarstvo, ali ne mogu predavati film. Novinarstvo doista znam. I na taj način sam kao neka vrsta mentora ili predavača zadržao kontakt s novinarstvom, iako nikakav tekst ili prilog nisam napravio već 15 godina.

Jeste li se nakon svega definirali kao filmaš? Ako jeste, gdje se dogodio taj finalni preokret?
To nije bilo onako da ja kažem: „Evo, od četvrtka nisam više novinar.“ Tu su se postupno stvari događale. Paralelno sam uz novinarstvo počeo raditi filmove; ako govorimo terminologijom našeg posla, to nije bio rez nego pretapanje, znači postupan prijelaz iz jednoga u drugi.

5

Koji su Vam filmski redatelji ostavili najviše utjecaja na rad? Tko su vam od velikih redateljskih imena najveći uzori?
Tu govorimo o jako puno ljudi. Ako govorimo o klasičnom Hollywoodu, Billy Wilder je, recimo, čovjek za kojeg mislim da je bio genije – volio bih znati pisati scenarije kakve je on pisao. Postoje ljudi za koje mislim da su veliki i nenadmašni poput Fellinija, Miloša Formana, Coppola u jednom svojem dijelu stvaralaštva. Kad bih trebao odabrati jednog režisera koji nisam, rekao bih Fellini.

Zbog njegove socijalne angažiranosti ili?
Ne, ne. To su nekakvi filmovi za kakve bih htio da sam ih znao napraviti.

Kako volite promjene, slijedi li možda nešto novo u Vašem životu? Neki neostvareni san koji želite realizirati nakon filmskoga posla?
Ne znam odgovoriti na to pitanje jer velik broj stvari koji mi se dogodio se dogodio donekle slučajno. Nisam imao baš jasne planove da ću napraviti ovo ili ono. Sjećam se da sam u jednom trenutku rekao sam sebi da si dajem pet godina da se uspijem afirmirati u svijetu filma. I ako ne uspijem u tih pet godina, da zbog odgovornosti prema sebi samome, obitelji itd., moram se prestati zanositi kulama u zraku, nego se jednostavno vratiti novinarstvu u kojem funkcioniram. Tako da je to nekako bilo planski. Međutim, ostale stvari bile su u priličnoj mjeri takve da sam plivao onako kako rijeka nosi – neka kombinacija između spleta okolnosti i onoga što sam zapravo poduzimao sam. I činjenica da sam radio ovu seriju je za mene potpuno nova. Teško mi je reći što bih promijenio. U ovom trenutku se jako dobro osjećam u svojoj koži, ne bih ništa mijenjao, sve što se događa samnom meni je jako dobro. Ali iskustvo uči da me rijeka često odvede negdje i onda se meni to dopadne i ja nastavim u tom smjeru.

Slike: Jutarnji, Tportal, HRT

5 komentara za “Igor Mirković: Glazba je bila način naše identifikacije

  • Svetislav Meandzija says:

    Oh, užasa! Danas svatko sebi može umisliti da je režiser. A gledajući seriju, svatko si je danas u Hrvatskoj umislio da je glumac.
    Igore.. mene bi bilo sramota potpisati se ispod ove serije. Dno dna.. A tek dijalozi.. hahahahahahahaha. Zar u Hrvatskoj nema nikoga tko je u stanju preraditi dijaloge?

  • Srki says:

    Potpisujem prethodni komentar.
    NIje problem u lovi, ni u par netocnosti, iako bi sigurno bilo jednostavno provjeriti kad se pojavio koji album.
    Problem je u losem scenariju i losoj glumi.
    Istina je, doduse, da cijela hrvatska kinematografija i TV pati od toga.
    Ukinite Akademiju, i saljite djecu u Srbiju. Tamo su bolji i reziseri i glumci.

  • Damir Vadas says:

    >I tada je Lepa Brena imala više slušatelja nego, recimo, grupa Film.
    Ja ne znam nikoga oko mene koji bi ovo potvrdio.
    Narodna glazna i sve ono sto je predstavljala Brena nije nikada u Zagrebu bilo zanimljivo ikome iz nase generacije.

  • Damir Vadas says:

    da jos malo obajsnim…ako se serija bavi zagrebom i zivotom u tom gradu tada, onda je posve nebitno sto je oko sapca, banja luci ili u sumadiji lepa brena imala pune stadione.
    Serija en prica o tome tako da to sada usporedjivati je potpuno promaseno.
    A zna se tko je slusao Film ili Prljavce!

  • ronert bizma says:

    pih!

Leave a Reply

Your email address will not be published.