Guiliano Ricci: Cilj mi je prikupiti svjedočanstva o svijetu kojemu je već presuđeno da nestane

Piše: Valetina Nedeljko, Giuseppe Armenio

Giuliano Ricci mladi je talijanski redatelj koji je diplomirao na DAMS-u u Bolonji i potom na filmskoj akademiji u Milanu, gdje je studij završio cjelovečernjim filmom La Piccola A. Osim toga, s dokumentarcem Non c’è più una majorette a Villalba sudjelovao je na više od 40 festivala po čitavom svijetu te osvojio brojne nagrade (Bellaria Film Festival, Semaines du Cinéma Méditerranéen à Lunel, Salina DOC fest…).

Čovjek na mjesecu tj. L’uomo sulla luna pokupio je brojne pohvale posjetitelja na festivalu Kino Otok – Isola Cinema. Spomenuti je dokumentarac svojevrsno antropološko istraživanje talijanske kulture, mitova o smrti, snovima i crnog humora obavijenog oko “žena s groblja”. Dobro promišljenom montažom i miješanjem priče iz perspektive “crnih žena” s četiri talijanska karnevala Ricci je dobio vrlo zanimljivu i urnebesnu filmsku tvorevinu. Film je prvi put bio prikazan na testnoj projekciji kao iznenađenje, prije samoga festivala na Manziolijevu trgu, a lokalna je publika bila više nego zadovoljna odabirom organizatora. Intervju je napravljen nakon njegova trećeg prikazivanja u Art kinu Odeon uz pomoć kolege Giuseppea Armenia, koji mi je pomogao razbiti matricu talijansko-engleskog govora, a s Riccijem smo ponajviše razgovarali o njegovu filmu prikazanom na festivalu.

ricci3

Giuliano Ricci, photo by: Leonardo Roverato

Zašto ime L’uomo sulla luna / Čovjek na mjesecu?

Moderna vremena započela su slijetanjem čovjeka na Mjesec i u tim godina u Italiji započinju “ekonomski boom” i globalizacija koja je polagano uništavala nasljedne tradicije društva Sardinije. U šezdesetim godinama ta je kultura gotovo izumrla, no “bake” sa Sardinije, koje su glavni likovi filma, održale su sjećanje i običaje toga vremena živima sve do danas.

Ti si iz Milana, no odabrao si temu koja je podosta geografski udaljena od tebe, temu koja se tiče Sardinije. Možeš li objasniti kako si se odlučio za istraživanje i snimanje filma o tradicionalnoj zajednici Sardinije?

Ja nisam autor koji voli puno govoriti o svojemu okruženju, draže mi je suočiti se sa svijetom udaljenim od sebe. Cilj mi je bio prikupiti svjedočanstva o svijetu kojemu je već presuđeno da nestane. Sardiniju sam odabrao baš zbog njezina zatvorenog društva koje živi u unutrašnjosti okruženoj obalom rasprodanom privatnim kompanijama.

L-UOMO-SULLA-LUNA-di-Giuliano-Ricci

L’uomo sulla luna – G.Ricci, 2013

Ženski su likovi glavni motiv filma. Zašto samo žene i kako si uopće našao ove osebujne protagonistice filma?

Drugo značenje imena filma Čovjek na mjesecu zapravo je udaljenost muškaraca od njihovih sela. Muškarci su na tom području uglavnom pastiri na brdima. Žene su stoga bile te koje su držale obitelj na okupu te odgajale djecu. Društvo u tim zatvorenim selima Sardinije vrlo je matrijarhalno i izrazito okrutno. Oko za oko, zub za zub, s mnogim krvnim obračunima između obitelji iza kojih je uvijek stajao lik žene.

Žene iz dokumentarca na neki su način odabrale nas. Napravili smo intervjue s mnogim ženama kako bi našli one koje odgovaraju konceptu dokumentarca i one su jednostavno odstupale od većine. Glavni nam je i prvi zadatak bio da u selu Orune zadobimo poštovanje i povjerenje ljudi koji tamo žive. Točnije, jedan od članova naše ekipe imao je zadatak da razgovara s tamošnjim ljudima te da s njima stvori veze i kontakte.

Kako si ih naveo da govore o tim temama? Je li bilo poteškoća s time?

U ovome dijelu Sardinije zvanom Barbagia postoji specifičan realitet potpuno drukčiji od čitave Italije. Komunikacija je s ljudima teška i nejasna jer ljudi ponekad više govore koristeći negacije, tišine i stanke u govoru. Kad se govori o smrti i ubijenim ljudima, uvijek se zna da je to samo vrh ledenog brijega. Žene u filmu čuvarice su tajni o krvnim zavadama i zato je i bilo teško s njima razgovarati o tim stvarima.

Pokušavao sam se uplesti u njihov život tako da se što manje uplićem. Htio sam uhvatiti njihovu istinu bez ikakvih filtera i prepreka. Zapravo, zato smo na setu i bili samo tehničar zvuka i ja. Rezultat svega toga bio je da su, i kad su “glumile”, bile zapravo vrlo spontane i otvorene za razgovor s obzirom na okolnosti.

l-uomo-sulla-luna-2014-03

L’uomo sulla luna – G.Ricci, 2013.

Koja je uloga karnevala u filmu?

Scene karnevala u filmu imale su cilj prikazati i naglasiti posljednje preostale simbole tradicionalnog društva u Barbagiji. One nisu snimljene u selu Oruni, nego u okolici. Ti karnevali prikazali su paganske rituale s puno značenja relevantne za ovaj film i ne bi ih bilo moguće organizirati u mjestu gdje žene žive. Jedan je od tih rituala onaj u kojem lutke s velikim penisima polijevaju mlijeko, on je metafora za majku koja je izgubila sina jer je ubijen ili je otkrio svoju seksualnost.

Smrt je sveprisutna u filmu. Možete li objasniti vezu između te zajednice i smrti?

Prikazani karnevali povezani su sa smrću. Stare žene iz filma noću imaju snove o mrtvim muškarcima, a danju vide njihove prikaze. Njihove priče o smrti pune su ironije, a ne tuge. Bitan dio njihova dana jest njihov odlazak na groblje, gdje razgovaraju o mrtvim muškarcima.

ricci2

Giuliano Ricci, photo by: Leonardo Roverato

Koliko ti je trebalo da snimiš ovaj film?

Film je nezavisno produciran pa su samo snimanje i kasnija montaža potrajali podosta. Na filmu smo radili u slobodno vrijeme s obzirom na to da smo paralelno bili uključeni u neke druge projekte. Svaki od nas proveo je triput po dva tjedna na putu, a kasnije smo se još vratili kako bismo snimili karneval.

Možeš li nam nešto reći o ljudima koji su zajedno s tobom radili na filmu te o opremi koju ste koristili?

Na čitavom projektu sudjelovalo je samo deset ljudi, a koristili smo samo kameru 5D I Panasonic. Osim što sam bio redatelj, radio sam i na montaži uz pomoć nekih kolega koji su nadgledali montažu iz vanjske perspektive.

Leave a Reply

Your email address will not be published.