Glumac za kojeg trebate znati: Ozren Grabarić

Piše: Izabela Laura

Mislim da je umjetnost izuzetno jaka i itekako korisna. Ona je jedino što se ne ruši. U najgorim krizama ona se održava jer govori iskreno. To je taj korektivni faktor koji nas može usmjeriti na neki pravi put.

 

Ozren Grabarić tridesetdvogodišnji je Gavellin glumac koji strastveno voli svoj posao i on mu vraški dobro ide. Do sada je osvojio brojne nagrade i ostvario velike uloge: prošle godine zaigrao je i u teatru Ulysses u glavnoj ulozi, a i ove godine surađuje s njima na velikom međunarodnom projektu ‘Odiseju’, čija se premijera održava upravo danas. S Antigonom Jeana Anouilha otvara i sljedeću kazališnu sezonu u Gavelli, a u devetom mjesecu gledat ćemo ga gledati i u novoj seriji. Što reći, Ozren Grabarić čovjek je koji zna gdje ide i kamo želi doći. Ako još niste čuli za njega, ovo je pravo vrijeme da upoznate najboljega hrvatskog mladog glumca.

Za početak, možete li nam ukratko reći tko je to Ozren Grabarić?

O, to ne znam ni ja. Postoje razne verzije i razni autori. Teško mi je definirati mene samog. To je neko glumačko i životno pitanje. Baš se u predstavi Peer Gynt koju ja jako volim bavimo pitanjem ‘tko sam ja’. I on u tom komadu prolazi životni put, od rođenja do smrti, u kojem igra razne uloge: biznismena, pjesnika, proroka. Mislim da i mi isto tako prolazimo kroz život, igramo razne uloge, bivajući drugačiji. Ozren je onaj koji traži samoga sebe.

Kada ste prošle godine dobili treći put Gavellinu nagradu za najboljeg glumca u premijernoj predstavi, u ovom slučaju radilo se o čak tri predstave – Tartuffe, Leda i Ženidba – žiri je za vas rekao da imate ‘vrhunsku moć transformacije i jedinstvenu glumu’. Kakva je to gluma Ozrena Grabarića? Kako biste okarakterizirali svoj način glume?

Uf, sve teže i teže.. što će tek biti na kraju.. (smije se). Jako mi je teško analizirati sebe na takav način i davati zaključke. Moj način ovisi o suradnji svih koji su na predstavi, ali najviše o tekstu. Volim dobar predložak, pogotovo klasike jer mislim da su to puno kompleksniji tekstovi, kao primjerice Ibsenov Peer Gynt, zatim Čehov, Shakespeare. To je neka polazišna točka, a onda puštam da me tekst mijenja. Pristupam mu jako otvoreno, iskreno; dopuštam da sve o čemu se piše, sve što postoji u životu, postoji u meni. I ljubavnik i ubojica i tiranin. Samo je upitno do kojih granica i u kojim mogućnostima će se to zaista i realizirati. To što nešto od toga nisam realizirao ne znači da ne postoji u meni. I ako se ulogama pristupa na taj način, čovjek može sve oko sebe lakše razumjeti, imati veći prag tolerancije prema drugim ljudima koji možda u nekom njegovom sadašnjem sustavu gledanja svijeta i etičkom sustavu i nisu najprikladniji. Ovako mogu razumjeti.

Znači vaša umjetnost je više umjetnost proživljavanja nego umjetnost predstavljanja?

To su sve teme koje se bave glumačkim procesom o kojem ja jako puno razmišljam. Proizlazi li on iz proživljavanja, iz tehnike, iz glumačke svijesti; kako posvojiti tekst da te rečenice postanu moje, da ih ja zastupam cijelim svojim tijelom? O tome se razvilo puno teorija i to je jedan od razloga zašto često surađujem kao umjetnički asistent na ADU jer mislim da je Akademija polazišna točka svakoga od nas koji se onda formiramo i odlazimo u život, u kazalište.

Na filmu ste, između ostalog, igrali u Majci asfalta, Snivaj zlato moje, Koku i duhovima, no vi ste u prvom redu kazališni glumac. U nekoliko navrata rekli ste da je ‘gluma gluma’, no što je to što kazalište vama pruža, a film ne?

Zašto sam više kazališni glumac možda je više pitanje okolnosti. Mislim da je gluma gluma i veselim se filmu. Film je izuzetno uzbudljiv medij i širi se puno brže od kazališta, ali kazalište ima tu jednu komponentu koju film nikada neće moći osvojiti, a to je da je ono umjetnost trenutka. To je živa umjetnost koja ovisi isključivo o zajedništvu publike i glumaca. Na film publika nikako ne utječe, a kazalište postoji kao interakcija – iako ne doslovna – preko energije koja postoji, ako se netko smije, ili plače, ili samo sluša. To je osjećaj koji u filmu nije moguć na taj način.

Zato mislim da je dobro kazalište puno bolje od svih ostalih umjetnosti. Ali dobro kazalište užasno je teško napraviti jer ono uključuje sve ostale umjetnosti u sebi, a to je izuzetno teško pomiriti. U životu sam gledao puno dobrih predstava, puno loših, ali onih izuzetnih samo tri ili četiri. Te predstave i nakon deset godina žive u meni i služe kao referentna točka na koju se uvijek vraćam.

Dopuštam da sve o čemu se piše, sve što postoji u životu, postoji u meni. I ljubavnik i ubojica i tiranin.Samo je upitno do kojih granica i u kojim mogućnostima će se to zaista i realizirati.To što nešto od toga nisam realizirao ne znači da ne postoji u meni.

Možete li nam navesti neke od tih izvrsnih predstava?

Jedna predstava je od Roberta Lepagea, kanadskog redatelja, koji je došao ovdje na prvi Festival svjetskog kazališta s Trilogijom zmajeva. Zatim Majstor i Margarita Théâtrea de Complicitéa koji vodi Simon McBurney, koja je isto bila fantastična, i koju sam gledao baš nedavno u Beču. Također, Galeb mađarskog redatelja Arpada Schillinga koji je rađen bez scenografije, bez ičega. I zato je kazalište užasno nepredvidivo. Može potrošiti jako puno novaca i da ne ispadne ništa dobro, a netko može ne potrošiti ništa i napraviti fenomenalnu predstavu.

Ono ima dozu misterija u sebi, ali se bavi životom svaki put pokušavajući stvoriti situaciju pred nekim tko gleda. Mislim da je to osnovna ljudska potreba da si pričamo priče.

Surađivali ste s Matanićem, Hitrecom, Kušanom, Tardozzijem, a u kazalištu s brojnim stranim redateljima poput Aleksandra Popovskog, Tomaža Pandura, Marca Sciaccaluge, zatim našim Borisom Svrtanom, a na početku svoje karijere i s Reljom Bašićem . Radili ste i u teatru Ulysses gdje vam je Lenka Udovički povjerila glavnu ulogu u prošlogodišnjoj premijernoj predstavi Zadrživi uspon Artura Uija Bertolta Brechta. Tko je na vas ostavio najveći dojam, kako na filmu tako i u kazalištu?

Od svakog s kim sam radio mogao sam uzeti i naučiti nešto. Ali najviše sam radio s Aleksandrom Popovskim, s kojim i sad radim Antigonu Jeana Anouilha, a upravo smo došli i s probe Odiseja, što radimo na Brijunima, skupa s Beogradom, Novim Sadom, Mariborom, Skopjem i Gavellom.

S njim smo radili i Harmsa, na Riječkim ljetnim noćima, te San Ivanjske noći i Peera Gynta u Gavelli. I upravo mi je Peer Gynt posebno drag jer je to jedna kompleksna predstava koja sadrži jako puna života u sebi. U tom komadu još ima priča i priča, ali ne možemo postaviti sve, inače bi predstava trajala osam sati, a mi nemamo publiku koja bi to izdržala. Iako je njemački redatelj Peter Stein, recimo, radio Fausta koji je trajao, mislim, dvanaest sati. I predstava koja je najviše utjecala na mene trajala je šest sati. Zbog tog trajanja čovjek dobije jedan novi, jači realitet. Mi danas živimo u vremenu brzih formi. Ali kratke forme se brzo i zaborave, jer se ne uspije u toliko malo vremena iznijeti jedna tema, vizija svijeta da bi drugome to nešto počelo značiti . Mi samo konzumiramo i odbacujemo i samo da nam je novo, novo, novo. Takvo je vrijeme, ali ima ljudi koji se odupiru tomu, a meni su takvi ljudi zanimljivi.

S kim imate želju ostvariti suradnju u budućnosti, ali i u kakvoj, odnosno kojoj ulozi biste se htjeli vidjeti, u oba medija, filmu i teatru?

Glumac uvijek sanja velike uloge. Meni su ljudi kao Cyranno, Don Quijote preuzbudljivi ljudi. Zaluđeni tim izmaštanim svijetom u kojem žive, koji se bore za svoje ciljeve do kraja, koji nose velike ideje, a kojih danas nažalost, nema. Političari, svi kiksnu negdje.

Koliko često osobno idete u kazalište, a koliko u kino?

Obožavam i kino i kazalište. Baš sam sad gledao Rakanu u Ja tata, a nedavno sam bio u Beču dva puta i gledao Cate Blanchet na pozornici koja je bila fenomenalna. U kazalište ipak češće odlazim jer sam tamo aktivniji, pa me stalno zovu da pogledam nešto.

Ali jedva čekam sad Batmanov nastavak i Bondove jer sam lud za time, a pogotovo na velikom platnu i u Imaxu. Gledao sam sad Prometeja i mogu reći da je to fenomenalno napravljen film, mada se priča mogla još malo produbiti. Kritika je bila nešto nesklona, ali se film bavi jednom super temom: otkud smo i tko smo, tim nekim počecima što je vrlo zanimljivo, a tehnologija s kojom je sniman je vrhunska.

Zašto je kazalište ‘izgubilo’na popularnosti, pogotovo mlađe publike koja će, generalno gledano, otići radije u kino nego na kazališnu predstavu?

To je zapravo jedan cijeli sustav koji ne podupire kazalište. Nije to samo stvar novca jer, kao što sam rekao, fenomenalne se predstave mogu napraviti s malo novca. Prvenstveno je to stvar parametara. U svemu što radite morate imate parametre. Nagrade hrvatskog glumišta trebale bi biti pokazatelj kamo bi kazalište trebalo ići, kao i kritika, struka, nagrada sa strane. I na temelju toga odrediti, gdje je to kamo želimo da kazalište ide i što sad mi svi moramo napraviti da bismo pogurnuli kazalište u tom smjeru.

Nedostaje javna rasprava o tome što je glumački proces, kako se tim poslom treba baviti. Tu treba uključiti i ADU i redatelje koji dolaze. Jer kako je moguće da u posljednjih dvadesetak godina nije buknulo niti jedno središte, kazališno vrelo kao što je bio &TD u svoje zlatno doba kad su Šerbedžija i Vidović igrali, kao što je bila Gavella kad se osnovala, kao što je Exit bio. ZKM je isto u svoje doba imao fenomenalne predstave. Kao klinac gledao sam Knjigu o džungli. I sjećam se da je meni to kao klincu bilo vizualno primamljivo. Zaboravili smo pristupati našem poslu na jedan kvalitetniji i iskreniji način. Nije pitanje boljih ili lošijih predstava. Mislim da ljudi koji razumiju i vole kazalište praštaju loše predstave jer znaju da je to jako teško za napraviti, ali ono što ne praštaju, i ne bi trebali praštati, jest kada se ljudi površno bave teatrom, kad se ne bave iskreno poslom za koji su plaćeni. Tu imamo i problem institucija koje ne funkcioniraju. Svi prihvaćamo kompromise. To je to, nema velikih ljudi. Nema Don Quijotea, zanesenjaka koji nešto poremete.

I Kreont i Antigona su isto ljudi koji ne prihvaćaju kompromise. I zato moramo inzistirati na njima, umjetnost mora govoriti o njima.

Ako netko dođe na čelo ministarstva kulture, nema prihvaćanja kompromisa. Mi želimo nekoga tko će poginuti, tko će reći ‘Evo vam moja karijera i moj život i neka sve ide u tom smjeru.’ Pa makar u krivo. Te institucije bi trebale stvoriti mainstream. Ako on ne valja, ništa što se radi off ne štima. To jedino funkcionira kao odgovor na mainstream. Jedno utječe na drugo i tako se kazalište razvija. Mi to nemamo. Svatko ima neko svoje mišljenje kako bi taj mainstream trebao izgledati, ali sva su ta mišljenja zatrovana osobnim interesima, a ne objektivnim i stručnim gledanjem stvari. Treba samo pogledati stvari. Da se maknemo od onoga sviđa mi se, ne sviđa i da razmišljamo par koraka dublje od te prve impresije pa kažemo, npr. „Gle kako ovaj glumac zanimljivo radi, gledam ga u zadnjih deset uloga i gledajući njegov opus ja govorim o njemu“ ili „Vidi kako je zanimljiv ovaj redatelj. Ali ja znam što bi bilo potrebno da bude bolji. Idem popričati s njim“. Tako treba gledati stvari, ali mi smo još na onoj prvoj stepenici – što mi se sviđa uzimam, a što ne, odbacujem. A ljudima se treba baviti. I oni koji ti se apriori ne sviđaju, ulaganjem u njih, mogu postati bolji, oni koji će ti svidjeti.

Gluma je za mene djelovala terapeutski. I mislim da je to najljepša profesija iako se zapravo čovjek puno bori, pogotovo ako to strastveno voli, a ja sam takav. Ponekad se volimo, ponekad se mrzimo, ponekad bi otišao negdje drugdje. Sve je to jedan ljubavni odnos.

Teoretičar filma Vuk Radić jedan je članak naslovio pitanjem ‘Možemo li prestati snimati filmove koje gleda tisuću ljudi?’. Što mislite zašto hrvatske filmove gleda toliko mali broj ljudi?

Zanimljivo pitanje. Zarobili smo se tematski. Mi snimamo 6-7, možda malo više filmova godišnje, a ne 70 . Ne mogu svi biti ruralni, depra, egzistencijalne tragedije, rat. Ne može biti samo to. To nije normalno, nije zdravo za film, za publiku. Tko će to gledati, ma daj, idem gledat Prometeja! Mi se na neki način isto borimo s tim u kazalištu, ali tamo imamo prednost da uzmemo klasik za predložak, a to je fenomenalno napisan tekst.

Svi ti filmovi bave se nekom teškom dramom, ali ja jako dugo nisam čitao dobro raspisan scenarij. Možda film ne trpi monologe, a možda ih i trpi, tj. sigurno trpi dobro raspisan dijalog. To Englezi rade briljantno.

Ili, prva scena Inglorious Basterds, 20 minuta – fenomenalno, ali fenomenalna je samo zato. Naravno, jer su glumci to fenomenalno odigrali, i redatelj kadrirao. Ali čini mi se da je to prvenstveno izuzetno dobro napisano. There Will Be Blood, zadnja scena. Tu se glumac ima sa čime baviti, a ne da mora nadomjestiti sve ono što u scenariju fali.

Koka i duhove je gledalo 80 000 ljudi. Naravno da ću ići gledati Koka i duhove, jer je to dio našeg djetinjstva, ali i zato jer je zabavno. E sad, i Prometej je zabavan, ali se bavi važnim pitanjima.

Tarantino je izmjestio cijelu povijest. Ubio je Hitlera u kinu. Bio mi je dobar i Grlićev film Neka ostane među nama. Light je. Mislim, ja sam prvi koji ne voli film samo na razini zabave jer brzo zaboravim takve filmove, ali Diktator od Sache Barona Cohena – brutalan film – na kraju ima jedan takav monolog… On se kao šali, ali govori ono što oni rade baš sada.

Nama nedostaje tih light filmova, ali u kojima bi onda kroz jednu scenu trebala procuriti dubina. Svugdje je to tako. Ja, ako pričam, moram biti zanimljiv da bih držao tvoju koncentraciju, a ista je stvar s kazalištem i pogotovo filmom koji barata s najviše sredstava za to.

Vi ste završili ADU. Judita Franković, recimo, nije je upisala, a danas je ipak uspješna glumica. Koliko akademsko obrazovanje znači za današnjeg glumca?

Znači jako puno. Ljudi kao Judita – a ima ih još, recimo, Ivana Krizmanić koja radi više u kazalištu – ljudi su kojima je jako teško i koje ja izuzetno cijenim, jer nisu imali tu ulaznicu za svijet kazališta i filma, ali su bez nje ipak ušli. I trude se na način koji je izuzetno zdrav, a to je stvar konkurencije. Također je užasno važan i glumački proces, a mislim da i Akademija sve više i više inzistira na njemu. Da glumac kad izađe s Akademije nakon pet godina ima svijest o alatu s kojim će se služiti do kraja svog života. Onda može svjesno manipulirati tim alatom, biti iz uloge u ulogu drugačiji. Najvažnije je održati vlastitu organiku jer je to kanal s kojima se dolazi do one banalnosti ‘uvjerljiv mi je’, ‘istinit mi je’, ‘dobar mi je’.

Kakav je danas, po vašem mišljenju, tretman glumaca u Hrvatskoj? Što se od današnjeg glumca traži i očekuje i što se vrednuje, a koliko glumci daju?

Ovisi o kojim glumcima pričamo. Ima ih svakakvih, a tu je i problem institucija jer unutar jedne kuće imaju na plaći puno glumaca koji rade, koji su izvrsni, ali i onih koji su isto tako talentirani, ali su se uspavali jer im plaća daje sigurnost i nema više tog motora koji ih pokreće da se svaki put trude biti najbolji, kao i onih kojima uopće nije mjesto u kazalištu. To je problem kojim bi se trebali baviti ravnatelji ili oni koji vode tu kulturu. Ministarstvo također. Puno je glumaca nezadovoljno, ima nas previše u ansamblima, ne mogu svi doći na red, pa se tu zna nakupiti puno frustracija s kojima se ljudi ne znaju nositi. A publika dolazi gledati predstavu i nije im jasno što se događa na sceni jer sve to utječe na kazalište. To je osjetljiv medij: ako jedna komponenta šteka, onda padne cijela stvar.

Kažem, sustav je taj koji se treba brinuti da glumci budu u poziciji da moraju dati sve od sebe jer im je to presudno za vlastitu egzistenciju. Jer drugačija je pozicija glumca koji nije na plaći i koji ne zna hoće li platiti račune, i onog tko je. Ja znam da ću bar to moći.

Ali nisam siguran da je dobar put odluka ministarstva da se ukine mogućnost da glumac koji radi u kazalištu može raditi i na filmu. To je besmisleno jer ne rade svi glumci na svim projektima, i sad da netko tko ne radi ni na jednom projektu sjedi dva mjeseca doma, a mogao je snimati nešto.

I oni koji su najbolji, trebaju imati najbolje plaće, biti najtraženiji. Ako se tako postavimo, onda, će biti, ‘Gle kako je on dobar glumac i dobro živi, idem i ja biti dobar glumac i dobro živjeti’. Danas je to sve izjednačeno, a takvi glumci postoje. I to je jedan od parametara. Kod nas je taj prostor zamućen i sve se svede na sviđa mi se ili ne sviđa mi se. Dobar glumac može napraviti nešto što mi se ne sviđa, ali to mu ne oduzima titulu dobrog glumca.

Gimnaziju ste završili u Barceloni. S predstavama ste putovali mnogo: po hrvatskim gradovima poput Pule, Rijeke, Slavonskog Broda, Zadra, ali i Beograda, Ljubljane, Rima, a s Kaligulom ste čak posjetili i Kolumbiju. Imate li ambicije otići raditi vani ?

Nemam ambiciju otići raditi vani, mada bih volio vidjeti što se i kako se sve radi tamo. Meni je sad ovo što radim na Brijunima vani, u smislu produkcije Odiseja jer te ljude gledam prvi put, jer imaju drugačiji pristup tome i razmišljaju drugačije. Oduševljen sam time. Glumci bi se po meni i ovdje trebali više miješati jer bi to i nama samima bilo interesantno.

Je li Diderot bio u pravu kad je rekao da je glumac osoba bez karaktera i upravo da zbog toga s lakoćom navlači druge karaktere i oponaša ih?

Razumijem to njegovo na sljedeći način: ne da je glumac privatno bez karaktera, ali da bi, kad dođe na scenu, sav rad trebao počinjati iz jedne neutralne točke gdje on zapravo pokušava svoje tijelo, svoj glas staviti u optimalnu poziciju za scenski nastup. Da ne bude pogrbljen, sa spuštenom glavom ili da mu je glas nazalniji. Za krenuti u novo lice treba biti najotvoreniji i najoptimalniji što se tiče glasa i tijela. To je početak.

Jer, ako čovjek počne iz svoje privatne pozicije gdje već ima neki karakter, ne može otići nigdje. Karakteri iz te pozicije bit će vrlo slični, gotovo isti. I to je ono gdje se slažem da ne treba imati karakter. Osobno, ja imam stav, mislim, imam sve. Mislim, svi imamo sve u sebi; za Richarda III, za Hamleta, za Artura Uija. Samo imamo predrasude o tome kako Hamlet izgleda. Ja nemam pojma. I u tom smislu sam otvoren, počinjem.

Zarobili smo se tematski. Mi snimamo 6-7, možda malo više filmova godišnje, a ne 70. Ne mogu svi biti ruralni, depra, egzistencijalne tragedije, rat. Ne može biti samo to. To nije normalno, nije zdravo za film, za publiku.

Pitanje pronalaska jezgre koje se postavlja u Peer Gyntu bez sumnje je pitanje svakog čovjeka. No pitanje pronalaska tog jedinstvenog središta čovjekove biti kod glumca otežano je upravo zbog toga jer on neprestano u sebe prima živote drugih, ‘robuje mnogim oltarima’ i ne može si dopustiti da ga ikoji karakter trajno zarobi i odredi, kao što to piše Šerbedžija u svojoj autobiografiji. Koliko zapravo sve te razne ‘duše’ utječu na glumca i ima li u tom pergintovskom luku dio koji se više ne može listati?

Sve što radim utječe na mene. Kao što sve zgode našeg djetinjstva i sada utječu i usmjeravaju nas. Tako i uloge. Kao da čita neku knjigu, kad primi neki lik u sebe, glumac može otvoriti neki novi pogled na svijet. Zato je umjetnost, paralelno s obrazovanjem, i važna, da otvara nove poglede. Kulturu i obrazovanje treba pojačati na najjače jer će tada naši problemi, oni ekonomski, klimatski, gospodarski… biti lakše riješivi.

Edukacija i kultura odvrnute su na najmanje, većina bez diplome radi posao. Zašto bih ja odlučivao kako se vodi gospodarska politika ako ja nemam pojma o gospodarstvu? To su sve pitanja koja umjetnost otvara i sve to utječe na nas. Na naš pogled na svijet, na način na koji čitamo novine, iste knjige koje smo čitali kao klinci. Obogaćuje nas. Proživljavamo više života. Zato ne volim nikakve kategorizacije, da sam ja ovakav i ovakav i to je to. Ja sam Hrvat, katolik i hetereoseksualac. Što to uopće znači? Što čovjek ima od toga? Ili od uvjerenja poput, ‘Ja ću sljedećih 70 godina živjeti tako’. A što ako se dogodi suprotno? Zato je potrebna kultura.

Gluma je takva umjetnost u kojoj su glumčevo tijelo i um njegov instrument te se neprestano mora sam sa sobom poigravati i preispitivati, kopati po sebi ne bi li došao do onoga što određena uloga za nj traži. Ingmar Bergman je u svom filmu Persona glumu prikazao kao zaista najegocentričniju od svih profesija. Mislite li vi da zaista i jest?

Sigurno je vrlo egocentrična, možda i je najegocentričnija, ali politika je postala jako egocentrična profesija. Oni su nam oduzeli su pravo da gluma bude jedina, ona the egocentrična profesija, istjerali su nas s medijskog prostora. Mi trebamo biti na naslovnicima, a ne oni. Oni trebaju raditi svoj posao, a mi ne trebamo znati za njih. Neka se prati rade li dobro, ne da se piše što je tko rekao. I to nije stvar taštine, već zdravlja čitatelja. Gdje su naši književnici, intelektualci, što se njih pita, nekog našeg Ferića, Jergovića.. Gdje su? Nema ih.

Gluma jest egocentrična, ali bez partnera na sceni nema ništa. Glumac mora znati dijeliti s partnerom, ali i publikom. Ja, da mogu stati pred 500 ljudi, moram imati izuzetnu taštinu i imam je, ponekad je ona pozitivna, ponekad je negativna; s negativnom se borim, a pozitivnu puštam, ali dramsku situaciju gradim s partnerom koji me zna slušati i gledati, a da sve to onda gleda još jedan naš partner – publika.

Rekli ste da ste zapravo na inicijativu roditelja koji su otkrili vašu ‘sklonost ničemu’ započeli s radom na dramskoj umjetnosti. Kako se ta sklonost razvijala i što danas za vas znači gluma?

Bio sam užasno zatvoreno dijete pa me mama dala u dramsku grupu na Ribnjaku kod fenomenalne gospođe Ksenije Rožman, s kojom se i danas čujem i razgovaram o umjetnosti. Na Ribnjaku sam bio kratko, ali su se tamo posadile neke sjemenke glume. Zatim sam otišao u Barcelonu gdje se ta introvertiranost još više razvila, s obzirom da su se tamo govorila dva jezika, katalonski i španjolski koje ja nisam govorio. Imao sam osjećaj da sam došao u neku babilonsku kulu. Nisam ništa razumio. A čovjek koji svaki dan sjedi u razredu osam sati na predavanjima koja ne razumije može jedino ući u unutrašnji svijet jer s vanjskim ne može komunicirati.

Španjolci imaju jako dobar odnos prema kulturi i fenomenalan sustav obrazovanja koji nije tako jak kao naš, ali ima nešto jače nego mi. Tu kad sam učio povijest morao sam sve datume učiti i stvorio otpor prema tom predmetu. U Barceloni sam kod svog profesora povijesti vidio teatar. On je bio glumac. Znao je da, ako nas želi zainteresirati, nešto mora raditi. Počeo je pričati priče, glumio, zamahnjivao rukom kad bi govorio o nekoj borbi i slično. I pitanja su bila drugačija. Dobio sam pitanje ‘srednji vijek’ i da pišem sve što znam o srednjem vijeku. Nema ono ‘koje je boje čarapa imala Lolita kad je sjela u krilo Humbertu Humbertu’. Taj princip vodi do sustava panike i funkcioniranja poput robota, a mi nismo roboti, mi funkcioniramo na nekom drugom nivou.

Kad je taj unutrašnji svijet došao nekog do svog kraja, morao je krenuti u nekom drugom smjeru. Prvo sam bio na Filozofskom fakultetu, na španjolskom i engleskom, jer sam htio biti prevoditelj, a onda sam upisao Akademiju.

ADU me otvorila, tamo sam pronašao sebe. Gluma je za mene djelovala terapeutski. I mislim da je to najljepša profesija iako se zapravo čovjek puno bori, pogotovo ako to strastveno voli, a ja sam takav. Ponekad se volimo, ponekad se mrzimo, ponekad bi otišao negdje drugdje, sve je to jedan ljubavni odnos. Čini me bogatijim.

Pripremate još jedan komad s makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim, istoimenu preradbu starogrčke tragedije, Antigonu Jeana Anouliha . Kako teku pripreme?

Pripreme teku super. To je izvrstan komad i ima fenomenalnih tema, a na nama je sad da to upriličimo najinteresantnije što se može. Ali mislim da takve tekstove, kao što je i Leda, treba samo pustiti da se čuju.

Spremate li neku filmsku ili televizijsku suradnju?

Sad sam snimio ovu seriju, imamo sad zadnji dan snimanja, nadam se da će mi javiti (smije se), Počivajte u miru, koja će ići u devetom mjesecu na televiziji. Seriju su radili redatelji Kristijan Milić i Goran Rukavina, a Judita Franković je u glavnoj ulozi. Imam malu ulogu, igram njenog dečka i političara. Snimio sam i jedan pilot humoristične serije za koji ćemo vidjeti hoće li proći, koji bi onda radili u osmom, devetom mjesecu. Nadam se i novom nastavku Koka i duhova.

Volim snimati, pogotovo s mladim ljudima. I mislim da je filmski odsjek na ADU jako pruduktivan, ima val novih ljudi koji će doći i najaviti jedan novi stil poput Davida Kapca, Alda Tardozzija. Bilo bi super kad bi im televizije uspjele naći novac i riskirati malo jer su previše ziheraške, a trebaju dati šanse mladim ljudima, i to paralelno, da sa svih strana i sa svih televizija počnu osvajati prostor svojim projektima. Očekujemo da će se i s kazalištem nešto tako početi događati. Nadam se da nova ministrica neće pokleknuti, da će napraviti neke radikalne pokrete.

Zaboravili smo pristupati našem poslu na jedan kvalitetniji i iskreniji način. Nije pitanje boljih ili  lošijih predstava. Ja mislim da ljudi koju razumiju i vole kazalište praštaju loše predstave jer znaju da je to jako teško za napraviti, ali ono što ne praštaju, i ne bi trebali praštati, jest kada se ljudi površno bave teatrom, kad se ne bave iskreno poslom za koji su plaćeni.

U nekoliko predstava poput Sna Ivanjske noći i Peera Gynta pokazali ste publici i zavidnu glasovnu sposobnost. Naši čitatelji na YouTubeu mogu pronaći klipić pod nazivom „Sam svoj“ u kojem izvodite izvadak iz Peera Gynta. Imate li ambicija da i izvan teatra učinite nešto na tom polju?

Dobar glas treba izvježbati! Mjuzikl bih jako htio raditi. Obožavam glazbu i uvijek sam maštao da pjevam navečer u nekim barovima. A oni koji se time bave na tome mnogo rade i onda to zvuči jako dobro. Ali ako može Rade, mogu i ja! Zanimljivo je vidjeti kako se ti sitni glasovni nedostaci nadomještaju s glumačke strane. Osim toga, ako netko pristupa glumačkom načinu života na pravi način, otkriva da je čovjek sposoban za mnoge stvari, samo si treba moći dopustiti. Može naučiti jezik, upravljati brodom, jahati, mačevati se, plesati, pjevati.. može sve.

Rekli ste da je Peer Gynt Henrika Ibsena bio važa najteža uloga. Stojite li još iza toga nakon uloge Brechtova Uija u teatru Ulysses?

Jest. Peer Gynt je zaista predstava koja iscrpljuje emotivno, Arturo Ui više možda fizički. Bilo ih je izuzetno zadovoljstvo raditi i nisam imao poteškoća, ali Peer Gynt je priča od života do smrti, dok je Arturo Ui samo jedan segment života. Kod uloga tako velikih negativaca veći je odmak od lika, a kod Uija je bilo i gegova koji su iskakali iz te emotivne dramske napetosti.

Peer Gynt se susreće sa smrću, sa starošću, što su sve izuzetno emotivne situacije. Sve je probao, sve je potrošio, a njegova ljubav mu na kraju kaže ‘Ti si uvijek bio tu sa mnom, ja te čekam, koliko god treba.’ To su jedne takve teme koje te iznutra rasturaju. Ajde ti budi takav pa čekaj do kraja života. Nađi sebe.

Oscar Wilde napisao je da je sva umjetnost poprilično beskorisna. Slažete li se s tom tvrdnjom? Kakva je uloga umjetnosti u današnjem konzumerskom društvu i koliko bi, recimo, ona trebala služiti, po vašem mišljenju, nekoj drugoj svrsi osim sebe same, kao u Brechtovom angažiranom teatru? S težištem na ono što se danas događa i nudi u svijetu filma i kazališne umjetnosti.

Mislim da je umjetnost izuzetno jaka i itekako korisna. Ona je jedino što se ne ruši. U najgorim krizama ona se održava jer govori iskreno. To je taj korektivni faktor koji nas može usmjeriti na neki pravi put, ili – kao što Shakespeare kaže – ogledalo svijeta.

Jer ako to nemamo, ako ne želimo pogledati u to ogledalo, bez toga nema ničeg, nema promišljanja. Čovjek gleda kao da ima naočnjak, kao da vidi samo ono ispred njega. Da, kriza je. Da, ljudi nemaju novaca da odu u kazalište, da odu u Imax. Neka dvoje ljudi ode u kino i to je 100 kuna. Kupi kokice i piće, 150. Nije mala lova u našim uvjetima. Zato je važno što nudimo. I nisam za oblik samo zabave, ako se njome nema ništa za reći, ako je to samo zato da zaboravimo da je svijet ružan. Ja ne mislim da je svijet ružan, mislim da je unatoč svemu svijet lijep.

Ako čovjek čita klasičnu literaturu, u svakoj knjizi može naći nešto što je važno za danas. Stvari koje su pisane prije sto ili tisuću godina važne su i danas. Čehovljev Ujak Vanja govori o ekologiji. Danas imamo taj problem. Kaže, ako ih ja posadim, te šume će rasti, dvjesto godina poslije mene ljudi će živjeti okruženi zelenilom. Ja već sada imam neko zadovoljstvo da sam doprinio da taj mehanizam ide na bolje. Za mene su to velike ideje, velike misli. Kako ih doživljavamo? Imamo li sposobnost? Publiku? To je pitanje obrazovanja. Hoćemo li skupiti masu kvalitetnih gledatelja ili će oni ići gledati samo zabavu koja je samo to. Iako se najbolje komedije i bave životom. Tartuffe je recimo izrazito aktualan. Ne može biti aktualniji! Sjećam se jedne predstave na kojoj se publika ustala usred izvedbe i zapljeskala nakon Tartuffove rečenice: Zlo je zlo kad za njega se sazna. Poslije sam razmišljao koliko ih je ta rečenica potaknula, zaboljela i nasmijala. A to nam je i konačan cilj – da dopremo do publike.

13 komentara za “Glumac za kojeg trebate znati: Ozren Grabarić

  • Matea Rebrović says:

    Wow, odličan i iscrpan intervju. Dobro čovjek priča.
    Ali,koliko god se misli da ljudi ne posjećuju dovoljno kazališta..pa naša su uvijek rasprodana. Obožavam kazalište, no istina, idem puno manje nego u kino.

  • Izabela says:

    iscrpan jest!:) čovjek se stvarno potrudio odgovoriti na sva pitanja,tako da sam jako zadovoljna:) nadam se da će i ostali čitatelji biti, hvala ti:)
    istina to što veliš za kazalište, dogodilo mi se masu puta da nisam mogla dobiti kartu, za idiota sam morala mjesec dana ranije kupiti.
    a što se samog sadržaja tiče,mene je zapravo jako nadahnuo, otvoreno je govorio o problemima o kojima se treba govoriti i koje treba početi rješavati jer se riješiti mogu.
    a da ne govorim koliko je strastveno govorio o svom poslu, i to nakon četverosatne probe.

  • Ivana says:

    Ovaj intervju samo potvrđuje kako je čovjek genijalan i na pozornici i izvan nje. Milina ga je i vidjet i slušati. Nadam se da će uskoro stvarno postati glumac za kojeg će svi znati.

  • Vesna M. says:

    Matea, ako su naša kazališta rasprodana zašto je onda jedna pregenijalna pedstava kao Peer Gynt proljetos imala posljednju izvedbu u Gavelli i gasi se, više se neće izvoditi? :(

  • Marin says:

    Mogu samo reći da mi je Ozren otkriće. Fascinantan glumac .Gledao sam  –  ja sam Peer , Peer Gynt i ostao sam fasciniran njegovom glumom. Čak sam i suzu pustio.Čestitke glumcu. On živi heroje,ubojice pod električnim sjajem…

  • Izabela says:

    meni je njegova uloga u ledi možda najdraža, a peer mi je fenomenalna predstava cijela, dok sam s odisejem razočarana, u svakom pogledu

  • hanibal says:

    gledao sam ga prvi put u Odiseju… fascinanatan je…opet mi je probudio strast za kazalištem koje mi je iščezlo vremenom…

  • Julie says:

    Odličan intervju! Bravo Izabela! 😉 A za Ozrena, što reći, čovjek je super. Vidi se da voli svoj posao i uživa u njemu. Užitak ga je gledati u svakoj predstavi!!!

  • Anonymous says:

    Ozrene, volim te!!!;)

  • anonimus says:

    sjajan glumac

  • j matkovic says:

    j sjajan GLUMAC

  • j MATKOVIC says:

    Oscar Wilde napisao je da je sva umjetnost poprilično beskorisna. Slažete li se s tom tvrdnjom? Kakva je uloga umjetnosti u današnjem konzumerskom društvu i koliko bi, recimo, ona trebala služiti, po vašem mišljenju, nekoj drugoj svrsi osim sebe same, kao u Brechtovom angažiranom teatru? S težištem na ono što se danas događa i nudi u svijetu filma i kazališne umjetnosti. odlicno pitanje!!!

  • zauzeto budala says:

    tipu je dobar prometej – dakle očito se može biti dobar glumac i bez bez da budeš intelektualac. ipak on samo izgovara tuđe tekstove, ne svoje.. Slična situacija je i s mlađim kaz. redateljima – popun nekakve holivudizacije – imamo sve više raznih video i zvučnih efekata a sve manje zadiranja u bit.

Leave a Reply

Your email address will not be published.