Damir Markovina

Piše: Deni Zgonjanin

Osobno su me oduvijek fascinirale sapunice, tj. ne same sapunice već više odnos ljudi spram njih, ovisnost o njima bolje rečeno… Bile one meksičke, španjolske ili turske, efekt je isti, stotine tisuća ljudi svakog dana prati 3 ili više sapunice na programima, među kojima se nalaze i hrvatske. Iako mnogi prigovaraju istima, čak i oni moraju priznati da napraviti nešto takvo nije lako, pogotovo kad se radi prvi put. Zaintrigiran tim pionirskim projektima u Hrvatskoj, poput Ville Marie i Balkan Inc., potražio sam čovjeka koji je sudjelovao u oba da mi prenese svoja iskustva i prosvijetli me. Damir Markovina se odazvao na moj upit, pa smo osim o sapunicama, popričali i o njegovom novom projekt, gdje je glumio superjunaka Lavandermana…

 

Sudjelovao si u dva pionirska projekta na televiziji, prvoj sapunici Villi Mariji i prvoj kriminalističkoj seriji domaće proizvodnje, Balkan Inc… Kako si dobio ulogu u Villi Mariji?

Ono što mi je bilo super kod snimanja Ville Marije je to što je to bila prva javna velika audicija koja je uopće postojala u našem televizijskom mediju. Prije tog sam snimao Olujne tišine i neke druge slične projekte i to je uvijek bilo po principu, ono, netko ti priđe i kaže slušaj, mi bismo voljeli da ti radiš s nama ili imamo ulogu za tebe…  S Villom Marijom je prvi put bilo pošteno i fer. Nazvala me agentica i rekla, gle, imamo audiciju, mislim da bi bio ok za tu ulogu, konkuriraš s još desetak ljudi, dođi, poslat ćemo ti tekst. Bila je opasnost kod Ville da ostanem zapamćen samo po jednom liku, ali je na drugoj strani bila nešto jako novo, nova ideja, svježa, zapadna ideja… Prvi put se televiziji pristupilo kao nekom biznisu, nečem što može donositi neki prihod i biti gledano. Ponudili su mi nakon audicije glavnu ulogu u tome i dugo sam se mislio trebam li prihvatiti ili ne, zato jer si budućnost nisam baš tako zamišljao. Ali kad sam odvagnuo dobre i loše stvari, između toga da ne radim ništa ili da probam to raditi i napraviti nešto od toga, prevagnulo je ovo drugo. Sad, koliko sam bio u pravu, a koliko ne, još uvijek ne znam… Ali činjenica je da mi je to bilo neko fenomenalno iskustvo.

Sve što znam o životu odabrao je Đelo Hadžiselimović, a sve što znam o televiziji i kamerama imam zahvaliti Villi Mariji i jednom vrlo napornom iskustvu osmomjesečnog snimanja. To je jako težak posao, moraš stalno učiti tekstove i vrlo brzo ih procesuirati i pamtiti, napraviti nešto s njima, pratiti liniju lika koliko god je to moguće. Zanimljivo je, ali je jako teško. Međutim, ako to možeš, onda neke druge sofisticiranije radove radiš lakše i precizmije. To je moje malo glumačko mišljenje… Jedino postoji opasnost da, kada snimaš vrlo brzo, kad snimaš sapunicu, napraviš sebi 4, 5 ili 6 ladica s nekakvim gotovim rješenjima za taj lik, to napraviš u prvih mjesec dana, onda samo vadiš po potrebi, nadograđuješ kako se on ponaša i to, nema vremena za neko suptilno psihologiziranje. Opasnost je kad završiš taj projekt da ponovno počneš koristiti tih 5, 6 ladica koje su ti stalno tu. Tom Waits to zove happy places, prsti uvijek idu na happy places, jer su navikli tamo ići, e pa ne, onda uzmeš drugi instrument, tamo nema happy places. Moraš otpočetka…

Žarko Radić i ja smo stalno na snimanju Ville govorili da nam sad treba neki žestoki art, ono, kao goli, noževi, grčka tragedija (smije se)… Da se resetiraš. Sve u svemu, to je bilo jedno vojno iskustvo, po duljini trajanja i svemu. Mislim da je svakom glumcu korisno imati takvo iskustvo. Ono tjera do krajnjih granica tvoju osobnost, živce, podnošljivost. Ali to je dio posla. Ja, recimo, imam ogromno poštovanje prema ljudima koji snimaju sapunice sezonama. To je gadan posao, vrlo je fizički…

 

Koliko je trajalo snimanje uopće?

Villa Marija je jedan specifičan slučaj zato jer onda nije postojao know how, pa se nije moralo raditi ASAP. Snimali smo do ljeta jedno 5-6 mjeseci, onda smo imali ljetnu pauzu od mjesec dana pa smo onda još dosnimavali dva mjeseca, znači oko 8 mjeseci ukupno. Na setu sam bio svaki dan u tjednu, eventualno sam ponekad imao jedan slobodan dan. 12 sati na dan se snima, sa sat vremena pauze za ručak… Nakon toga imaš još i predstave, što je najljepše. Ksenija Pajić i ja dođemo u Gavellu, imamo Ribarske svađe, gledamo se, kao, što si mi ti pak sad? (smijeh) Maloprije si mi bila nešto drugo, zašto si sad tako obučena?

 

Znači vidjeli smo te u dvije sapunice i Balkan Incu…

Jako mi je žao Balkan Inca, mislim da je to bio bolji projekt nego što je na kraju ispao, ne znam zašto. Kad sam čitao scenarij, činilo se kao jedna jako dobra kriminalistička serija. Na kraju, ne znam je li zbog termina ili zato što je dosta čudno režirana. Mislim da je to bio kvalitetan projekt, to je bio pokušaj da se napravi neka ozbiljna urbana serija. Mislim da toga danas jako nedostaje. Nakon nas su Dobre Namjere uspjele u tome. To je serija po priči dosta slična Balkanu i ona je dokazala da ljudi hoće gledati nešto takvo ako se kvalitetno napravi.

Balkan je, recimo, imao previše rukavaca priča, tako da ti nisi znao tko tu kome šta zašto gdje… Je li se to moglo drugačije režirati – ne znam. Ali mi je Balkan bio odlično iskustvo zato jer ti tu svo iskustvo stečeno na sapunicima dođe do izražaja na najbolji mogući način. Znaš, ono nešto se događa, svi su u panici, a ti si miran, ti si već bio tamo, prošao si već Vijetnam (smije se ). Zanimljivo je da sam u cijelom Balkanu ima samo 10 dana snimanja, što je užasno malo u odnosu na sapuničke termine. Mislim da je to pravac u kojem bi televizijska produkcija trebala ići, znači snimati nekakave ozbiljne, zanimljive priče. U tom formatu 12-14 epizoda, ono što je Mamutica donedavno radila. Ali Mamutica je tek 2., 3. u nizu projekt što je započeo Balkan Inc u Hrvatskoj. Mislim da je kod nas još veliki problem što producenti premalo vremena posvećuju pripremi. Nekim probama sa samim glumcima prije snimanja. Obično dođemo 7 dana prije, vidiš kostime, uzmu ti mjere, nešto malo sitno razgovaraš, a onda ovo drugo rješavamo u hodu kad snimanje krene. Sad kad sam bio u prvim redovima s Lavandermanom izbliza sam gledao kako producenti rade i onda skužiš da to sve jako puno košta. Iznajmiti prostor, dovesti ljude, urediti halu, mislim da u konačnici daje bolji rezultat. Ako potrošiš jedno 10-15 dana intenzivnog rada s ekipom da svatko zna što igra, bolje će procesuirati scenu, bolje će to odraditi. Mislim da tu jednu ključnu fazu na Balkanu nismo imali, a da nam je trebala..

 

Možeš nam malo predstaviti svoj posljednji film Lavanderman?

Lavanderman je prvi hrvatski otočni superheroj o kojem smo mi snimili film po stripu Zajebani Lavanderman Tonija Favera i Vanče Rebca. Film je rađen u vrlo specifičnoj formi mockumentaryja, lažnog dokumentarca koji se sastoji od dokumentarnog dijela, igranog animiranog i rekonstrukcije stvarnih događaja te komentara slavnih osoba koji su imali priliku upoznati Lavandermana i sudjelovati u njegovim pothvatima.. To je vrlo kolažan film i do sada smo imali stvarno sjajne reakcije na njega, toliko smo imali aplauza nakon svake projekcije, vrlo je mediteranski film. Odlučili smo zato da ćemo distribuciju raditi prvo po obali, po svim dalmatinskim i priobalnim većim gradovima koji imaju kino.


 

Nosiš ljubičasti kostim, imaš brkove, voziš bijelu Vespu…

I privatno vozim bijelu Vespu (smijeh)…

 

Pustili su te par dana da u kostimu hodaš po Jelsi?

Da, kako je to kung fu produkcija i gerilsko snimanje onda nije da baš imaš prikolicu sa strane. Imali smo probe da vidimo kako će to izgledati. Onda me Zvone (Zvonimir Rumboldt– redatelj)natjerao da se u kostimu šećem po Jelsi… Lavanderman je u Jelsi vrlo popularan lik i manje više svi znaju tko je on, tako da nakon jedno tri-četiri dana mog prešetavanja je doslovno žena u dućanu  rekla „O, šjor Lavanderman, kakav ćete kruh?“ (smijeh). Onda je Zvone odmah rekao da možemo početi sa snimanjem. Kako nismo mogli zaposliti statiste koji bi glumili da je to što Lavanderman šeće Jelse posve normalno, morali smo ljude priviknuti na njegovu prisutnost da se ne okreću za njim kad prolazi. Iako su turisti dolazi svako malo slikati pa smo par tih kadrova i ostavili. U traileru se mogu vidjeti intervjui s pravim turistima kojima smo prije toga objasnili priču pa su nam onda oni davali svoj komentar na Lavandermana. Kako ga doživljavaju, bi li voljeli da je Lavanderman i u njihovoj zemlji. S time smo dobili jednu malo internacionalnu priču o njemu. Ono što je genijalno je što računaš na intuitivnu kreativnost svakog ponaosob. Meni su daleko najbolji komentari lokalnih ljudi na Jelsi koji ga zaista tretiraju kao realnu osobu. Npr. u filmu se pojavljuje šef Inine benzinske postaje u Jelsi koji najnormalnije priča kako je on svaki dan tu, da napuni pun tanker goriva. Onda opet dođe sutra, di on potroši to gorivo, ja ne znam… Jako vridan čovik…ali je to sve čovjek izmislio na licu mjesta, nije napisano u scenariju. Imali smo 30-ak takvih izjava i onda smo u film stavili najboljih 7-8 kao nekakva svjedočanstva ljudi, susjeda…

 

Negdje sam pročitao da je Brešan prvotno htio snimiti film o Lavandermanu?

Da..To je istina. On čak sudjeluje u filmu. Izjavio je u filmu kako je htio snimiti film o Lavandermanu, ali je to propustio zato jer se odlučio za Kako je počeo rat na mom otoku. Bilo je zabavno, pojavljuju se imena poput Marijana Bana, Fashion Gurua čak, ipak nisu mogli takav kostim ostaviti bez opaske najvećeg hrvatskog stručnjaka za stil. Onda Davor Gobac, Prlja… Prlja iz Leta 3 čak igra Lavandermana u animiranim djelovima, što je strašno smiješno. Recimo da je njegovo pojavljivanje strašno upečatljivo.

Anja Alavanja isto…

Anja igra sama sebe, novinarku, i napravila je divan posao. Trebao nam je netko tko je po struci televizijski novinar, netko tko jako dobro izgleda. Jer je dio Lavandermanove životne priče i karizme to da je on osoba koja je zarobljena u 80-ima, ’84. je postao Lavanderman i otad ne stari, ne mijenja se…  Pa ne mijenja ni životne nazore, nema ni zašto. A jedna od njegovih značajki je da je i galeb. Tako da nam je bilo jako bitno da je voditeljica jako zgodna, što smo jednoglasno zaključili da Anja ispunjava sve uvjete. Super se snašla pred kamerom zato jer joj nije bilo lako u jednim dosta niskim produkcijskim uvjetima koje smo mi uspjeli isposlovati… Imam samo riječi hvale za nju.

 

Koliko je trajalo snimanje?

Sami jelšanski dio je trajao jedno 7 dana, onda smo snimali još par dana u Rijeci. Još par dana što smo hvatali ljude po Zagrebu i Splitu za razno razne izjave. Još su Zvone i ekipa imali par dana pred snimanja na Hvaru da uhvate festival lavande, lavandu u cvatu koja nam je bila potrebna za neke kadrove u filmu. Sve zajedno negdje oko 15-20 dana. Onda je dosta dugo trajala montaža zato jer je film zahtijevao dosta veliku post-produkciju. Na kraju traje 73 minute, a sniman je u HD-u.

 

Rađen je po stripu, čitaš li ti stripove inače?

Da… Odrastao sam na Alanu Fordu, kao i svi ljudi koje ja cijenim (smijeh). Uopće me ne zanimaju ljudi koji ne čitaju Alan Forda. Otkrivam da s njima nemam zajednički jezik u startu… Nije isti humor. Svaki kusur koji je ostao od kruha mlijeka što me mater poslala kupiti neminovno je završio na trafici sa stripovima. To se čak i kralo s trafike u nekim boljim vremenima (smijeh) kad smo malo hrabrosti skupili… Tek sam poslije skužio da ih mater plaća nakon što ih ja ukradem, dođe do tete na trafici (smijeh)… Stripovi su dio kulturnog identiteta moje generacije, kao video igrice današnje…

 

Kakvo mišljenje imaš o hrvatskoj kinematografiji općenito?

Nenad Polimac je imao divan članak u Jutarnjem u kojem je napisao kako je hrvatska kinematografija jedina regionalna kinematografija koja ne snima filmove kakve bi ljudi htjeli gledati, tj. uopće ne pokušava snimiti. To je jako loše. Zato mislim da je film Nevija Marasovića dobar primjer kako se može napraviti film koji bi bio zanimljiv. Mislim, ipak je riječ o prvom hrvatskom SF-u. Tko ne bi to želio pogledati? I još ga je snimio svojim sredstvima, solo, što je herojski pothvat, čovjek zaslužuje spomenik… Mi smo to radili s Lavandermanom, filmom koji je manjeg obima nego Nevijev i skužiš koliko je to užasno teško. Zato mislim da je Nevijev film bio najvažniji film na prošlogodišnjoj Puli.

Koji su ti planovi za budućnost?

Igram u puno predstava, neke nove neke stare… Napisao sam scenarij za jedan kratki igrani film koji smo Zvone i ja predali na HAVC, pa sad čekamo da vidimo što će biti.

 

Kako se zove?

Romcom kao romantična komedija…

 

Osim toga?

Onak… Jedan standardni život umjetnika koji živi i radi u Zagrebu…

 

Jedan komentar za “Damir Markovina

  • Deckard says:

    Sve je to lijepo, ali Balkan nije prva domaća krimi serija, čast pripada seriji kratkog trajanja (svega 4 epizode) Dosije, iz 1986, gdje je Kruno Šarić igrao inspektora Danila. Odlična serija, zaboravljena. A to što Balkan nije uspio, netko bi trebao biti iskren i priznati da je bila nabildana s klišejima koje više ni mala djeca ne puše.

Leave a Reply

Your email address will not be published.