B.A.K.A. kolektiv: Nove nade nezavisnog filma i više od toga

Piše: Terezija Bjelajac

Ove srijede imala sam u ugodnom društvu priliku popričati sa članom riječko-sisačkog B.A.K.A. kolektiva (Balkanische Anti Kunst Aktion), čije projekte vežu uz pojam filmsko-glazbenog undergrounda. Djeluju putem eksperimentalnih filmova te noise/alt rock/punk rifova svoga benda ‘###’. B.A.K.A. kolektiv zaživljava od 2013. pod redateljskim palicama Matije Tomića i Gorana Nježića, mog sugovornika, kome pripada i posao bendovskih bubnjeva, te pod gitarama i basovima Svena Sorića i Jurice Zrnca. Do sada su pohvaljeni diljem redaka portala i novina, a oduševili su i DORF, Festival dokumentarnog rock filma. Menlakolične naracije, tmurna atmosfera, ugodna hladnoća i distopija detalja odlikuju njihove filmove i videospotove – Mulj, Anti-Arbeit Mulj live at Medika, Džaba ti Amarillo, Brali smo cvijeće u Pyongjangu, Iako se ne zna tko ti je otac, ti si ipak jedna sjajna jegulja i novopridošli Uzeli smo im najbolje od života, u sklopu EPa ‘Ovolo’, kojem je premijera bila jučer.

1

Gdje god da potražim bilo kakvu informaciju u vezi s vama, ona ide neodvojivo uz pojam ‘eksperimentalnog’. S obzirom na vrijeme vašeg djelovanja i atribute koji su pripisani vašim projektima, kao i ugođaj koji stvarate filmovima i glazbom, misliš li da je taj ‘eksperiment’ uspio?

Vjerojatno je, s time da bih ja to prije nazvao nezavisnim filmom. Sam neki eksperimentalni pristup dolazi kroz nedostatak sredstava i kad nemaš tehničku ili financijsku mogućnost nešto izvesti, pristupiš toj ideji u svojoj glavi na drugi način i to obično ispadne nešto što bi neki nazvali ‘eksperimentalnim’. S time da smatram tu podjelu bezveznom. Dijelim stvari više-manje na ono što mi je dobro i ono što mi nije dobro, bez obzira je li to ekperimentalno, ili je drama, ili nešto treće. To što mi radimo, ima eksperimentalnog koliko i klasično narativnog; ima naraciju, nekakav tok. To nije samo nešto što bi se moglo naći u nekoj galeriji, već nešto što se pušta u kinu.

U okviru vašeg stila rušite sve školske konvencije kinematografije. Film Mulj teškog je tona, sporog ritma, melankoličnog autorovog komentara ide sukladno uz sam naziv projekta. Koji mulj vi to opisujete? Iz kojeg se to mulja vaš kolektiv uzdignuo ili je tek u procesu, ili je pak to vaša nekovencionalna muza od koje ne želite pobjeći?

Na audio izdanju Mulja, EPa benda ‘###’, ima jedna pjesma koja se zove Na obalama Kupe rasli smo i padali u mulj. To se veže na indirektan način na djelovanja nas u Sisku, na tom području otkud svi bježe. Gdje god da smo otišli mi bismo se uvijek vraćali u taj grad i sav neki kreativni output smo ostvarivali u samom Sisku. Otuda možda taj neki pristup mulju, koji zvuči teško, odvratno i ružno.

Avangardni postupci rizični su pod svjetlima modernog svijeta. Motiv destrukcije također je prisutan u tim postupcima. Jesu li ti postupci svojevrsna kritika ili samo forma kreacije?

Nema kod nas nikakve kritike. Mi ne kritiziramo niti se bavimo pitanjima, mi ne dajemo odgovore. Sve što mi radimo je impulzivno, bez nekakvog direktnog značaja te poprima oblik tek nakon što je nastalo.

2. srpnja izašao vam je novi EP ‘Olovo’. Očekujemo li nove konvencije; je li eksplicitni komentar izraženiji u novim kreacijama pored Uzeli smo im najbolje od života (Publika je već odavno pokojna, Tristo naopakih križeva)?

Mi se osobno uvijek nadamo da to ide na neku novu razinu, ali ne bih opet rekao da to ima neki značaj ili neku poruku. Uvijek je novo kod nas to što svaki put kad nešto snimamo, vrijeme se smanjuje. Za jedan projekt trebalo je tjedan dana da se ostvari, sljedeći je bio pet dana, Mulj tri dana i sad ovaj zadnji jedan dan. Pa možda baš ne rastemo u tome smislu prema većem, dužem, boljem,  već prema kraćem, jasnijem, impulzivnijem. Spot za prvu pjesmu EPa ‘Olovo’ bio je ostvaren od troje ljudi, Valentina Hodalja, Miroslava Režića i mene. Sniman je u jednom danu i smatram da to jedan od iskrenijih izričaja koje smo uspjeli napraviti. Bilo je jako impulzivno, bez puno razmišljanja, raspravljanja, filozofiranja.

1ryan

Smatraš li da to što vas cijene u komentarima, raspravama i slično nosi ta činjenica da izbjegavate sebe gurati u prvi plan, već je ideja ta koja je dominantna?

Meni je to jako drago, iskreno malo čudno s obzirom da se ipak zna što “prolazi” a što ne, ali jako mi je drago da neki određeni ljudi i sajtovi misle dobro o nama. Ne mogu biti objektivan u tome. Svjestan sam da je ono što radim surovo; imam osjećaj kao da sjekirom na panju montiram filmove. Često je jako neorganizirano, ali znam da je iskreno. Nemam nekakvu viziju guranja nas ili sebe u prvi plan jer osnovna potreba tu jest da se nešto stvori i da se nešto radi. Makar ono što mi radili bila najgluplja stvar na svijetu, ako smo zadovoljni time bit ćemo i sretni, a to je na kraju dana i najbitnije.

Čula sam i za ideju dugometražnog filma. Je li ta ideja u procesu i o čemu se tu radi?

Ideja će se ostvariti definitivno. Mi je praktički mijenjamo iz dana u dan. Kod nas ne postoji strah da se nešto neće dogoditi, jer kad kažemo da ćemo nešto napraviti, napravit ćemo. S time da se sad dogodilo nešto što ne volimo, a to je da se puno više priča o tom filmu, nego što se radi i sada smo stali s time. On će se dogoditi, i dogodit će se uskoro nekad, i to bez puno priče, momentalno.

Hoće li motivacija uvijek biti u sisačkoj prašini ili misliš da će, kad vrijeme dođe, doći do posegnuća za novom inspiracijom?

Ovo što sad trenutno radimo u Sisku, ne znači nužno da smo vezani za njega. Sisak kao takva inspiracija i to sivilo i to neko beznađe, nešto je što mi ne možemo izbrisati iz srca. Gdje god da odemo, taj grad ide s nama. Tako da, naravno, sve što ćemo raditi širit će se i ići ćemo na razna mjesta i raditi s raznim ljudima, ali ovo što smo radili u Sisku i sam Sisak isplivat će negdje po putu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.