Autocestom prema vrhu: Matt Reeves

Piše: Sven Mikulec

Nešto više od godine dana prošlo je otkako smo popričali s kultnim redateljem Noći vještica i The Thinga, a 13 mjeseci koji su uslijedili nakon intervjua obilježeni su našim brojnim, mahom neuspješnim pokušajima da ‘ulovimo za rukav’ nekog iz inozemstva, da za našu malu ali upornu stranicu podijeli s nama neka svoja razmišljanja. Dobra volja i preuranjeni božićni poklon FAK-ovog prijatelja Borisa, ‘oca’ sve priznatije nezavisne stranice Cinephilia & Beyond, spojili su me s još jednim vrlo zanimljivim sugovornikom, sve traženijim holivudskim asom Mattom Reevesom.

Krajem devedesetih njegov ponajbolji prijatelj J. J. Abrams i on napravili su Felicity, nekoliko godina kasnije pozornost svijeta na sebe je privukao intrigantnim Cloverfieldom, da bi nas prije dvije godine počastio kritički vrlo hvaljenom američkom verzijom odličnog švedskog hororca Let the Right One In.

Iako je ovih dana u velikoj gužvi oko najavljenog novog Planeta majmuna koji bi trebao režirati, uspio nas je ugurati u svoj natrpani raspored i u kratkom razgovoru tijekom njegove vožnje autocestom pokazati se pričljivom i pristupačnom osobom. Međutim, ionako znam što vas sve najviše zanima pa da vam odmah odgovorim i uštedim skrolanje – nisam ga pitao zašto se Felicity ošišala…

Počeo sam snimati filmove kad sam imao osam godina i jednostavno sam znao da je to ono čime se želim baviti.

Znam da je klišej i da su te vjerojatno pitali nebrojeno puta, ali zbog čega si postao filmaš? Kada si znao da je baš to ono čemu se želiš posvetiti?

Znaš, kad sam bio klinac dobio sam 8mm kameru. Imao sam osam godina. Zapravo, bio sam u zabavnom parku s djedom i bakom, doputovali smo iz New Yorka. Gledali smo dupine u Marine Landu, i vidio sam neke turiste, japanske turiste s 8mm kamerom kako snimaju dupine. I tada, s 8 godina, nekako sam odjednom shvatio da turisti ustvari mogu odnijeti te dupine kući i kad god ih se zažele jednostavno pustiti doma na zidu. To mi se činilo kao najbolja stvar koju sam ikad vidio. I moji su mi djed i baka rekli da imaju jednu staru kameru na navijanje koja je nekoć pripadala mom ocu. Poslali su mi je poštom, s 8 sam godina počeo snimati filmove i to je postao moj način pronalaženja prijatelja, jer sam bio vrlo sramežljiv. Razgovarao bih s ljudima i rekao, hej, hoćeš snimiti film sa mnom. I to je bilo to! Da budem iskren s tobom, počeo sam snimati filmove kad sam imao osam godina i jednostavno sam znao da je to ono čime se želim baviti.

Koji su ti redateljski uzori oblikovali tvoj stil i viziju? Kojeg bi redatelja izdvojio kao svog najvećeg uzora i inspiraciju?

Mislim da sam po prvi puta zaista primjetio redatelja iza kamere bilo dok sam gledao Martina Scorsesea. Definitivno moj heroj dok sam bio klinac. Pogledao sam Raging Bull s roditeljima i pitali su me što mislim o filmu. Imao sam otprilike 14 godina i rekao sam im, pa, ovo je najbolje režirani film koji sam ikad pogledao. Kao da sam imao uopće pojam što to zapravo znači. Ali ustvari, ono što je nevjerojatno je to što i dan-danas mislim da je to jedan od najbolje režiranih filmova koje sam ikad vidio. On je zbilja imao ogromnog utjecaja na mene i bio je moj heroj, i to zato što sam vjerovao da Scorsese zna kako izraziti nešto što nikad prije nisam vidio na filmu. Scorsese ima taj neki način da svoje osjećaje i raspoloženje izrazi kroz rad s kamerom i kroz glumački performans, i to me, kako da kažem, baš uzbuđivalo. Dakle, on je bio moj veliki uzor jer sam mislio, Bože, ovo je nešto dosad neviđeno, taj način korištenja kamere i pričanja priča. Njegove bih filmovi opisao vrlo strastvenima. Druga važna stvar u vezi s njima jest da puno snage crpe iz perspektive pripovjedanja. To je, sada to shvaćam, jedna od najvažnijih stvari kod Scorsesea. Mislim da su njegovi filmovi u početku utjecali na mene i uzbuđivali me jednostavno zato što je toliko talentiran, ali ono što sam s vremenom počinjao shvaćati je koliko je velik utjecaj na njega ustvari imao Alfred Hitchcock. Hitchcockove sam filmove otkrio nakon Scorsesejevih i onda postao opsjednut njima, i ostao opčinjen do današnjeg dana. Dakle, rekao bih da mi je najveća inspiracija i uzor u mlađim danima bio Scorsese, kojeg još uvijek smatram jednim od svojih heroja. A onda sam kroz Hitchcocka otkrio čitav niz drugih stvari. Kad sam otišao u filmsku školu, upoznao sam se s radom i vizijom drugih redatelja. Fascinirao me Federico Fellini, a uvijek sam volio i Coppolu.

U retrospektivi, filmovi koji su me oduševljavali dok sam bio mlad bili su filmovi koje su snimili američki pripovjedači na koje je debelo utjecao europski film, a taj je ukus ostao dio mene i danas. Volim i strane filmove, također – Wong Kar Wai, Krzysztof Kieslowski… Mislim da su me posebno impresionirali filmaši koji su se pokušavali izraziti kroz posebnu perspektivu pripovjedanja.

Drago mi je da si spomenuo filmsku školu. Paul Thomas Anderson jednom je rekao da je ‘filmska škola potpuna prevara jer su sve informacije nadohvat ruke svakome tko ih želi’. Koliko je filmska škola ustvari bila važna za tebe?

Zanimljivo. Znaš, razumijem što želiš reći i to je potpuna istina. Najbolji način da naučiš kako snimati filmove jest da ih gledaš i da ih snimaš. Kad sam bio klinac mogli smo snimati 8mm filmove, a sada je lakše no ikad – možete ih snimati mobitelom, editirati na svom računalu. Pristup potrebnoj tehnologiji svakom je filmašu i vizualnom pripovjedaču ispred nosa, nadohvat ruke. Znači, baš to moraš napraviti ako želiš naučiti kako postati redatelj.

Slikar svoj zanat uči slikajući, ali i gledanjem radova Rembrandta i drugih velikih slikara – filmaši bi istu stvar trebali raditi i s filmovima.

Ono zbog čega mi se filmska škola pokazala važnom jest prilika da snimam veće filmove nego što bi si mogao sam priuštiti i da budem u zajednici s drugim studentima koji su bili jednako uzbuđeni i strastveni u vezi s filmovima kao i ja. I mnogo tih prijatelja i odnosa koje sam pronašao i oformio u filmskoj školi još uvijek imam i danas. Imao sam zadovoljstvo surađivati s dobrim prijateljem iz škole, Jamesom Grayjem, koji je režirao Two Lovers i The Yards, koji smo zajedno napisali. Nema ničeg uzbudljivijeg od mogućnosti da radite sa svojim prijateljima koji dijele vašu strast. Moj prijatelj Bryan Burk, također iz škole, sa mnom je napravio Cloverfield. J. J. Abrams i ja smo se upoznali na festivali 8mm filmova. Nismo išli zajedno u filmsku školu, ali smo zajedno snimili Cloverfield, ko-autori smo serije Felicity… Biti u društvu ljudi koji vole iste stvari kao i ti nije samo uzbudljivo, već i predstavlja izazov. Ako pogledaš na taj način, filmska je škola fantastična stvar i rekao bih da je velika prednost takve formalne škole, sigurno više onda nego danas, ta što omogućuje pristup filmovima do kojih bih inače vrlo teško došao. Danas, rekao bih, imate prekrasnu selekciju filmova na DVD-u i Blu-Rayju. Kad sam krenuo u filmsku školu bilo je DVD-a, ali bili su daleko od današnje ponude. Naprimjer, Roma, citta aperta, Memorias del subdesarrollo… Možda ih ne možete dobiti u najbližoj videoteci, ali svakako su neuspredivo dostupniji no prije.

Slikar svoj zanat uči slikajući, ali i gledanjem radova Rembrandta i drugih velikih slikara – filmaši bi istu stvar trebali raditi i s filmovima. Za mene, filmska je škola bila važna i zbog toga. Imali smo odlična predavanja gdje smo gledali brojne rijetke filmove, europske filmove… Djela do kojih inače ne bih mogao doći ni na koji drugi način.

Nekoć davno (dobro, ne baš toliko davno), radio si dosta na ‘Felicity’. Kako je bilo raditi za televiziju?

Da budem iskren, bilo je kao da sam se vratio u filmsku školu. Neke serije se rade tako da se snime sve epizode prije emitiranja. S našom serijom, morali smo se držati strogih rokova kako bi epizode mogle biti prikazane. Na taj je način iskustvo podsjećalo na filmsku školu jer smo pisali, snimati i editirali po cijele dane dok nismo završili s poslom. Mislim da smo snimili 22 sata programa prve godine.

Ono što mi se kao redatelju svidjelo bilo je to što smo pratili razvoj likova kroz duži period vremena. To je bilo zaista drugačije i po prirodi posla bilo je, recimo, mnogo bliže pisanju romana nego snimanju filma, gdje imaš dva sata da gledatelju predstaviš sve što bi trebao znati o likovima.

Ono što je, pak, bilo teže i što mi se nije odveć dopalo jest da je tempo bio toliko ubrzan da redateljima nisam mogao omogućiti onoliko vremena koliko bi oni možda željeli, za rad s glumcima, za postavljanje kadrova, za sve stvari zbog kojih je gušt biti redatelj. Reći ću, međutim, da je rad na Felicity bio iznimno važno iskustvo i trening za mene zato što sam se snimanju filmova vratio s mnogo više znanja o ekonomiziranju pripovjedanja, mnogo sposobniji sažeti i koncentrirati priče kako bi stale u taj okvir od dva sata.

Mislim da je većina remakeova loša zato što uglavnom ne nastaju iz strastvenih poriva.

 

Popričajmo malo o ‘Let Me In’. Vrlo si dobro upoznat s činjenicom kako su remakeovi percipirani među prosječnim filmoljupcima. Skepsa, sumnje, predrasude, itd. Sam si rekao u jednom intervjuu da je većina remakeova užasna. Kako to da si onda odlučio riskirati s ‘Let Me In’?

Pa, mislim da je većina remakeova loša zato što uglavnom ne nastaju iz strastvenih poriva. Postoji mnogo remakeova koje volim – The Thing Johna Carpentera, naprimjer, ili Sorcerer Williama Friedkina, koji je po mom mišljenju nevjerojatan remake francuskog The Wages of Fear.

Pristupili su mi s ponudom i priča mi se zaista svidjela, ali me ujedno i dosta podsjetila na moje djetinjstvo. Ustvari sam odbio ponudu jer, rekao sam im, to je prekrasan film. Nastavili su me proganjati, ja nisam uspijevao realizirati neke druge projekte, a u međuvremenu sam pročitao roman Johna Lindqvista – koji je ujedno i napisao scenarij za Let the Right One In – i zbilja me se dojmio i smatrao sam ga odličnom horror pričom. Bilo mi je jasno da se, više od svega, radi o vrlo osobnoj priči koja me jako podsjećala na moje vlastito djetinjstvo, probleme odrastanja, obitelj, razvod… Tako da sam odjednom počeo razmišljati da možda postoji način da ostanem vjeran originalnoj priči, ali je personaliziram, učinim svojom.

Na kraju sam poslao pismo Johnu Lindqvistu i rekao mu koliko mi se svidio njegov i Alfredsonov film, i kako me sad proganjaju da snimim remake i kako su mi podvojeni osjećaji u vezi s tim. Rekao sam mu da je ono što me privlači filmu činjenica da je to uvjerljivo najosobniji projekt kojim se trenutačno mogu baviti, iako se, jasno, radilo o njegovoj priči. Želio sam pronaći način da ostanem vjeran predlošku, ali priču u isto vrijeme smjestim u svijet u kojem sam ja odrastao. Otprilike smo istih godina, John i ja, i ispostavilo se da je on vrlo veliki fan Cloverfielda i da mu se jako sviđa ideja da nastane i američka verzija njegove priče. Zbilja želim da ti to napraviš, rekao mi je, pogotovo kad čujem kako pričaš o filmu na taj način, kao da je stvarno o tvom djetinjstvu. Tada sam odlučio krenuti dalje s projektom. Snimio sam film u namjeri da izrazim ono što sam mislio da je Lindqvist tako briljantno izrazio u romanu i Alfredsonovu filmu, servirajući priču o problemima odrastanja pod krinkom vampirske priče. Na taj sam način pristupio filmu i imao sam, moram priznati, vrlo veliki strah od toga kako će na kraju ispasti, ali sve u svemu, bilo je to jedno divno iskustvo.

Spielberg mi je rekao – daj im prostora, pitaj ih što bi oni napravili. Ispalo je da mi je dao odličan savjet.

Kako je bilo režirati Kodija i Chloe? Koja je razlika u pristupu njima, u odnosu na režiranje odraslih u Cloverfieldu?

Tako su nevjerojatno talentirani i oboje su mnogo mudriji nego što bi to njihove godine sugerirale. Način na koji sam ih volio režirati bio je sljedeći – ostavljao bih kameru uključenom i pričao bih s njima, nasmijavao ih, opuštao ih… Pokušavao sam naći način da kod njih izazovem reakciju. Ono što je super kod njih je to što su, kao mladi glumci, iznimno otvoreni na način na koji odrasli glumci uglavnom nisu.

Druga odlična stvar bili su savjeti koje sam dobio od Stevena Spielberga. Nakon Cloverfielda, on je počeo raditi s J.J.-jem i pitao sam J.J.-ja misli li da mu se mogu obratiti. Odgovorio mi je da je Steven uživao u Cloverfieldu, pa zašto ne, i onda ga je J.J. pitao i Steven je pristao. Razgovarali smo o režiranju djece i rekao mi je da bi bilo najbolje da u svakoj situaciji pitam njih što bi napravili. Znaš, rekao mi je, ti se pokušavaš sjetiti kako je bilo imati 11 ili 12 godina, ali oni imaju. Daj im više prostora, pitaj ih što bi oni učinili. Ispalo je da je to bio odličan savjet. Kao što sam rekao, vrlo sam zagrijan za perspektive pripovjedanja pa sam velik dio filma snimio baš iz njihovih perspektiva, i na kraju uspio uklopiti u cjelinu.

Je li tvoje blisko prijateljstvo s J.J.-jem Abramsom utjecalo na način na koji snimaš filmove?

Znaš, mislim da neću moći odgovoriti na to pitanje jer vjerujem da, kakav god je utjecaj on imao na mene ili ja na njega, on dolazi iz činjenice da smo prijatelji još otkad smo bili klinci i da obojica obožavamo filmove. Jedna od stvari koje bih uvijek radio dok sam bio u filmskoj školi bila je ta da sam mu uvijek pokazivao svoje filmove, a on bi mi slao svoje kratke priče i romane. Uvijek bismo dijelili svoje radove i on je bio osoba kojoj sam se uvijek obraćao kad god sam dobio kakvu novu ideju. Dakle, nema govora o tome da nismo utjecali jedan na drugoga, ali ne mogu biti precizniji od toga jer je to kao da tebe pitam kako je na tebe utjecao tvoj prijatelj s kojim se poznaješ otkad si imao 13 godina, koliko smo J.J. i ja imali kad smo se sprijateljili. Svakako volim raditi s njim i drago mi je što mi je prijatelj, a nadam se da ćemo i u budućnosti surađivati na nekim projektima.

J.J. i ja imamo ogromno povjerenje jedan u drugoga, a tako se dobro poznajemo da nam se čini da smo jedan drugome u glavi.

Na koji je način činjenica da imate svoju dugu povijest prijateljevanja pomogla na setu Cloverfielda?

On mi je prišao s idejom da snimim Cloverfield i prva mi je reakcija bila, čekaj malo, ja nikad nisam radio ništa s vizualnim efektima, zašto želiš baš mene? I rekao mi je, zato što koliko ti je važno da ono što snimiš izgleda autentično. Ne brini se oko vizualnih efekata, dodao je, brzo ćeš to savladati, vjeruj mi. Prije toga je radio s vizualnim efektima na Nemogućoj misiji. Rekao mi je da želi moju perspektivu jer je dio glavne ideje filma da se ono što prikazuje zaista događa. Kad sam na taj način pogledao Cloverfield – da trebam nešto tako bizarno i nenormalno učiniti da se čini realnim i stvarnim – osjetio sam uzbuđenje i iskustvo je bilo izvrsno. On i ja imamo ogromno povjerenje jedan u drugoga. Puno epizoda Felicity koje sam režirao napisao je baš on, radili bismo zajedno na priči, i činilo nam se kao da smo jedan drugome u glavi koliko se dobro poznajemo. Taj je film za mene bio odlično iskustvo jer sam uletio u nešto što nikad prije nisam radio i pokušao pronaći svoj način da to izvedem, a on mi je pružio punu podršku i veselilo ga je što sam prihvatio.

Mislim, on nije bio često na setu, jer su u to vrijeme počele pripreme za Star Trek, ali ogromna usluga koju mi je napravio u vezi s Cloverfieldom bila je prije svega ta što mi je uopće predložio da ga snimim, jer inače ne bih nikada pomislio da sam ja osoba za takav posao, a zatim i ta što mi je pružio podršku tako što me pustio da ga snimim na način na koji sam smatrao da treba biti snimljen. Rad na Cloverfieldu bio je toliko brz da sam imao osjećaj da ponovno radim TV seriju, i mislim da je i to bio dio razloga zbog čega me J.J. želio, jer smo na televiziji zajedno radili četiri godine.

Čitao sam neke analize Cloverfielda, mišljenja o čemu ustvari film govori, koje su ideje skrivene ispod površine. Na stranu s popularnom tezom da se film bavi anksioznošću društva nakon 11. rujna, naišao sam na jednu zanimljivu analizu koju je napisao jedan mladi hrvatski redatelj. U svojoj recenziji, on je izrazio svoje mišljenje da se u podtekstu filma zapravo nalazi ljubav, da je godzilasto čudovište ustvari predstavlja ljubomoru i ljubav koju osjeća glavni lik pod prijetnjom gubitka ljubavi svog života. Čak je ukazao i na to da se riječ ‘ljubav’ nalazi u samom naslovu filma.

To je odlično. Nema sumnje, film se definitivno bavi osjećajima koje smo svi doživjeli nakon 11. rujna i događajima poput toga koji na neki način pauziraju vrijeme i natjeraju vas da se pozabavite životnim pitanjima koja vas u normalnim, svakodnevnim okolnostima ne bi mučila. Mislim, nije baš da svaki dan razmišljamo o smrtnosti, ne razmišljamo ni o kojoj od stvari koje su izvan naše kontrole i koje su toliko veće od nas samih. Ali morao bih reći da mi se iznimno sviđa ‘čitanje’ filma tog mladog filmaša kojeg si spomenuo. Ne znam koliko smo otvoreno pričali o ljubavi dok smo razgovarali o filmu, ali nema dileme da se ona nalazi ispod površine – ideja prioriteta, povezanosti, onoga što nam je važno usred najveće krize, onoga što nam se događa u krizi, kako živimo u tom trenutku i pokušavamo ga preživjeti. Ako gledamo na taj način, film je apsolutno metafora za te stvari.

3 komentara za “Autocestom prema vrhu: Matt Reeves

  • Nobles says:

    svaka čast dečki, kapa dolje i samo tako nastavite!
    ps: sad mi je još više žao što se nikada nisam prijavio na vaš oglas za volontiranje 😀

  • Sick-o says:

    “Volim i strane filmove, također – Wong Kar Wai, Krzysztof Kieslowski”
    Krzysztof Kieslowski <3

  • Deni Zgonjanin says:

    @nobles – još ima vremena :) Javi se na fak.tvojfilm@gmail.com

Leave a Reply

Your email address will not be published.