Abel Ferrara

Piše: Jelena Djurdjic

Abel Ferrara jedan je od najznačajnih američkih nezavisnih filmskih autora. Postao je poznat po niskobudžetnim, šokantnim i brutalnim filmovima (smiješne odrednice ovako samo napisane), koji su brzo dobivali status kultnih (Ms. 45, Fear City), radeći istovremeno i par epizoda za tv-serije (Miami Vice i Crime Story). S početkom ’90-ih stižu i njegovi najpoznatiji filmovi – King of New York i Bad Lieutenant, nakon kojih dobiva i priznanje kritike i prelazi u mainstream čak (kratka suradnja s holivudskim studijima). Povratak nezavisnom filmu više je nego uspješan i Abel snima odlične Body Snatchers (nominirane za Zlatnog lava), Addiction (nominacija u Berlinu) i Funeral (nagrada u Veneciji, gdje kasnije nagrade osvaja i s New Rose Hotel i Mary). Malo uvod vuče na nekrolog, ali samo jer mislim da ima ljudi koji ne znaju o koliko bitnom redatelju je riječ, pa ako ne vjeruju subjektivnim utiscima – a čemu uostalom nagrade služe, nego za šire prepoznavanje.

Pričali smo mahom o novom filmu, 4:44 – Last Day on Earth, planovima, i stvarima njemu bitnim kao redatelju. Gospodin Ferrara jedan je nestvarno cool tip, i uživo i preko Skypea. A filmovi, ako su vam promakli, dođu kao neplanirani bonus na ovih 38 u hladu.

 

Najprije, hvala Vam što ste pristali na razgovor. Vjerojatno se ne sjećate, ali mi smo se upoznali na Vašoj radionici, u siječnju ove godine, kada ste bili na Kustendorfu. Vaš film 4:44 – Last day on Earth tamo je prikazan u okviru programske cjeline ’suvremene tendencije’. I tada nakon projekcije, i danas spremajući se za ovaj intervju, pokušavam i ne uspijevam pronaći odgovor, pa da Vas iskoristim, znate li Vi – je li bolje umrijeti sam, sam za sebe, ili zajedno, s ostatkom univerzuma? Je li to bila ideja, dati odgovor na to pitanje, ili bar jedna od ideja?

Ako imaš nekoga, ako si dovoljno sretan da budeš zaljubljen… mislim, svakako ćeš umrijeti sam, čovječe. Možeš ti koliko hoćeš obmotavati ruke oko nekoga na kraju jer tko zna šta se dešava nakon momenta smrti, znaš. Naš junak, on vjeruje u inkarnaciju, kao budist. Budisti vjeruju da je ljudsko tijelo kao školjka, ali tvoj duh ne umire, i živi i odlazi dalje. I o tome kako si živio ovisi tvoj sljedeći put. To je zbilja heavy stvar. Ali i Shanyn, i ona također vjeruje u život izvan i iznad ovog.

I was raised a Catholic and when you’re raised a Catholic they don’t teach you to think for yourself… You’re taught not to think too deeply about things.

 

Jedno od pitanja koje ste pokrenuli, a koje mi se jako dopalo je i – ako se netko odvikava od alkohola, droge, itd. a smak svijeta je za par sati – treba li se prepustiti?

Znaš, postoji trenutak u vezi kad on… znaš, ona se ne drogira. On nije sa ženom koja dijeli njegovu ovisnost, oni se ne mogu napušiti zajedno. I ako se on napuši, ako uzme nešto, on onda neće biti s njom, razumiješ? On ni fizički ni mentalno neće biti s njom, čak iako ona ne zna da je on nešto uzeo, to je nebitno. Kada on donese odluku da umre s drogom, kada izabere drogu prije nje, to je to, razumiješ? Ne može uzimati drogu a da i dalje ima vezu sa njom.

Kako ste glumce pripremili za ovakav film? Kako su tekle probe?

U Willemovu umu svaki dan može biti posljednji dan na zemlji. To nije tako neobično za ljude naših godina, mi smo, znaš, stariji i mi vidimo… Smrt je nama malo bliža. Doći će prirodno. S drugim ljudima, pa znaš, mislio sam da nigdje neću stići s pričom ’kraj je svijeta, posljednji dan na zemlji’ i to sranje. Meni je oduvijek više odgovaralo da im samo kažem ’ti ćeš umrijeti. Ne misli o tome da će cijeli svijet umrijeti. Samo misli o tome jako osobno. U 4:44h ti umireš’, i tako sam dobivao ono što tražim.

Prošle godine smo imali dva sjajna filma, Malicka i von Triera, s čini se istom, ili bliskom tematikom. Jeste li ih gledali? Je li bilo nekih scena, situacija, za koje ste pomislili ’trebao sam se toga sjetiti’?

A, pa, mislim, ne znam. Ja gledam filmove, dosta filmova, utječu na mene, ali ne tako specifično. Ti filmovi su dosta drugačiji. Mislim, manija je ista, isto dešavanje, što je interesantno jer ja nisam znao da oni snimaju takve filmove. Ali dešava se. Sjećam se kada smo snimali Addiction, što je film o vampirima, desila se ista stvar – pojavila su se istovremeno još dva-tri filma o vampirima. Ili, ja sam napravio King of NY, a braća Coen Miller’s Crossing. Zanimljivo je to. Postoji nešto tamo, uvijek. Mislim, ideja, koliko god ti misliš da potječe iz tebe, iznutra svakog od nas, ustvari je tu za tebe kako bi se povezao. Razumiješ?

The reviews were horrible, but we had never been reviewed before. So we thought it was great, just to see our names in the paper. We didn’t give a fuck what they said.

Kada smo Vas na Kustendorfu pitali o trenutnoj situaciji u američkom filmu, Vi ste rekli – dokle god voliš Georgea Clooneyja – sjajno je. Spomenuli ste Descendants i rekli kako niste uopće shvatili o čemu je tu riječ, što to gledate (umalo Vas nisam zagrlila tad). Ali kasnije taj filma uzima neke Oscare. Kako to? I zašto, bar se čini, nije više tako cool biti nezavisan u SAD-u?

Postoje izbori koje napraviš. Naši filmovi su u potpunosti zavisni od umjetničke slobode. Svrha, intencija naših filmova nije da osvoje Oscare ili zarade novac. Mislim, bilo bi lijepo (smije se). Mislim, ne želimo uplašiti naše investitore, ali to nije naš cilj. Svi investitori koje imamo shvaćaju da naši filmovi nemaju veze s ’prvim vikendom’, znaš. Naši filmovi su, nadam se, kao vino, čovječe – što su bolji, to kraće traju.

Kako ste ušli u film kao gledalac i kada ste odlučili postati filmski stvaralac? Ako se to zaista može odlučiti.

Rođen sam za to. Ne možeš to odlučiti. To postoji negdje i meni je suđeno to. Jesam li rođen talentiran, ili sam razvio talent… ne znam. Neki ljudi vole pripovjedati priče, znaš? Ja ne znam.

Dok režirate, što Vam je najvažnije na setu?

Srce grupe. Jedinstvo koje se osjeća, znaš na što mislim? Ideja da su svi, svi, posvećeni samom konceptu. Da svi potiskuju, žrtvuju svoj ego za grupu. To je stvar grupe, znaš? Pravljenje filma je suprotno od toga da budeš pjesnik ili pisac.

If you’re waiting for the answer to come from someone else, listen, that just ain’t the world that I’m coming from. I’m not saying there’s not a time in your life to be a follower. There’s a lot to learn by being a member of some group, or subscribing to some ideal, or philosophy. There’s a time to be taught. But then there’s a time to be.

Zašto nema više muzike u Vašim filmovima? Rekli ste da ste zajedno s Nickyjem St. Johnom planirali postati gitarist, pa neki kažu da je neobično da ne koristite više glazbu – ili je sve od slučaja do slučaja? Čak ste, čini mi se, i komponirali nešto pod pseudonimom ’70-ih…

Ima muzike u filmovima, ima. Moji muzičari, mislim Frances, on je, kako se to kaže, on je briljantan, briljantan gitarist. Iako ja ne pišem te pjesme koje su u filmovima, one se savršeno uklapaju. Ne bih ja mogao izvoditi ih. Znaš, svatko od nas ima poseban dar, svatko ima svoju stvar, a Frances je, koja je to riječ, on ne ide ustaljenim putem, nepredvidiv je, on zaobilazi… on je veoma, veoma poseban filmski gitarist.

Kada ste tijekom ’90-ih došli u Europu, rekli ste da shvaćate kako ipak ’postoji mjesto na svijetu gde je redatelj… poštovan. Ideja da Vam netko isjecka film je nezamisliva’. Jeste li tad odlučili da ostanete nezavisni? Ili nikada niste ni razmatrali da to promijenite?

Ne možete se promijeniti. Jednostavno ne možete. Nema promjene. Nije u našoj prirodi da se mijenjamo. Nema toga u našem odrastanju, nismo tako učeni. Redatelji koji su nas učili kako da napravimo film kroz školovanje su redatelji koji su nam dali direktive i postavili smjernice.

Kasnije ste i snimili par filmova u Italiji. Kakav je bio osjećaj raditi u studiju Cinecita,  a ne na ulicama NY-a? Je li Vam bilo bitno što je baš tu, recimo, Fellini radio što i Vi?

To je to. Ili kad snimate u New Yorku, onda snimate na istim ulicama na kojima snima Scorsese, ista stvar je i ovdje. Mislim, Cinecita je sveto mjesto. To je dom ne samo Fellinija, već cijelog filmskog sveta, svih pravih filmskih stvaralaca. Postoji razlog

 

zašto su ti filmovi baš  takvi kakvi jesu i to je razlog zbog kojeg smo bili presretni što smo dobili priliku da radimo tamo.

Imate običaj pisati uloge za konkretne glumce na umu, i koristite njihove (a čini se i Vaše) osobenosti u tom procesu. Do sada ste tri filma radili s Dafoeom, za 4:44 ste čak rekli kako čekate njegovu odluku da bi nastavili. Zašto on?

Willem, znaš, ja ne bih snimio ovaj film da nije bilo njega. On je učestvovao u financiranju, on je učestvovao u pisanju scenarija, kao da je cijela priča bila jedino za njega, s njim, odgovarajuća. Bio je u potpunosti involviran u pravljenje filma, u montiranje, u sve.

We don’t usually win things, but if you’re going to be in competition, you might as well win. I’ve been laughed out of Venice with my films.

 

Vaš sljedeći projekt će biti o Strauss-Kahnu, s Depardieuom (prejak izbor). Možete li nam reći nešto o tome? Jeste li uopće čuli za Strauss-Kahna prije skandala? Koji je ugao priče za Vas najvažniji?

Sve. Snimat ćemo film o čovjeku koji je u jednom trenutku vodio Svjetsku banku… On ti je ustvari ljevičar. Tip je bio čak i komunist neko vrijeme. I to je jedan od razloga zbog kojih je došao u nevolju. Dakle, tip koji nije ovisnik ni u kojem drugom smislu – on ne pije, ne drogira se, on ništa…osim kada je u pitanju seks. Kako to da moć i potreba čovjeka, koji želi postati predsjednik, tako lako prevedu na drugu, mračnu stranu. To se može svakome dogoditi, svakome tko ima moć, pogledaj samo – Anthony Weiner, Clinton, Kennedy… To je jako, jako teška stvar. I sam to znam – radim film, kontroliram milijune dolara…a za žene izgled nije bitan, čovječe. Henry Kissinger je rekao – moć je ultimativni afrodizijak. Znaš, moć, novac, sve to… i na tom nivou ćemo razmišljati. Stvarno sam sretan što snimam ovaj film. Hoćemo li snimiti dobar ili loš film, ostaje da se vidi, ali nije da ćemo se ubiti zbog toga.

Planirate li sudjelovanje na nekom festivalu s ovim filmom?

Ne, samo ću ga pustiti na ulicu.

Istina ili mit: tijekom ’90-ih, Vi ste bili najžedniji, slobodni, najbrutalniji, divlji, oslobođen tradicionalnih i moralnih stega kroničar njujorške podzemne mreže i skrivenih apetita?

Da, da, ma mi smo bili malo izvan granica tijekom devedesetih. Ali, hvala bogu, promijenili smo se. Prestao sam piti. To je bio veliki veliki korak u mom razvoju.

I još jedna stvar, jeste li znali, onda 1992. godine, kada ste snimali Bad Lieutenant, jeste li znali na setu, da je onoj osmominutnoj sceni (kada Harvey Keitel zaustavi par Jersey djevojaka koje su krenule u disko) suđeno da bude predmet toliko razgovora tijekom godina? Jeste li osjetili to?

Da, to je interesantno. Mi smo snimali taj film s tako malim budžetom i tijekom snimanja nisam, ustvari, znao ni što imamo snimljeno na traci, nisam imao pojma što imam snimljeno. Tako da nikad se ne zna, čovječe, nikad se ne zna.

8 komentara za “Abel Ferrara

  • Matea Rebrović says:

    Svaka čast na odrađenom intervjuu. Moram piznat, nisam upoznata s njegovim radom,no svejedno je bilo zanimljivo za pročitat.
    I za ubuduće,mislim da nema potrebe da se doslovno prevodi razgovorni stil. Ovo “znaš” u svakoj rečenici je naporno za čitat. Preoblikuj njegove rečenice u smislene cjeline,naravno,pri tome ne mjenjajuči ono što je rekao.To je kao da mi pišemo ono “mmmmmmm” ili “aaaaaa”. Nije kritika, samo prijedlog :)

  • Deni Zgonjanin says:

    Znaš, ne sviđa nam se tvoj prijedlog :)

  • vanja says:

    trebaju ostati rečenice kakve jesu, lakše se “pročita” autor (ne intervjua, nego onaj drugi, intervjuirani – po običaju, fali mi tu riječ)

    😀 moje skromno mišljenje

  • Gjuro says:

    OK je ostaviti kao začin tu i tamo, ali na toliko mjesta pomalo smeta. Tekst bi ipak trebalo prilagoditi pisanom jeziku (da je kojim slučajem bilo autorizacije, sam Ferrara bi vjerojatno izbacio većinu razgovornih poštapalica). Ali lako je nama srat kad je Jelena obavila sav posao. 😀 Svaka čast na trudu. Stvarno si se dobro pripremila. Šteta što su njegovi odgovori nekako… magloviti.

  • Jelena Djurdjic says:

    poenta je bila (mada toliko o poenti ako je moram objašnjavati) što intimnije i spontanije ga prikazati i to je moja odluka iza koje stojim. znam da bih volela da čujem uzrečice/poštapalice, i uopšte dinamiku govora bilo kog reditelja koji mi je bitan i msm da se iza ovakvog prevoda može uhvatiti koliko je opušten i koliko je zadržao taj govor ulice. sad ako je naporno jbg, meni nije.

    Gnjuro da su mu odgovori magloviti jesu, pogotovo ako nisi gledao filmove (takav je meni bio na Kustendorfu, jer nisam imala baš predznanje). Ali kad odgledaš nekako sve što govori je i ono što je snimio i sve ima smisla i dok ti on govori ‘you know man’ ti hvataš sebe kako mu odavde klimaš glavom 😀

  • Marin says:

    Intervju je dobar. I ne samo zbog toga što je “naš”, što ga je Jelena (:cerek:) uradila.

    No, pogledao sam par Ferrarinih filmova i, jebi ga, ne smatram ga isuviše kvalitetnim redateljem.

  • Anita says:

    Kralj New Yorka i Bad Liutenant su obavezno štivo za sve koji nisu još upoznati s Ferrarom! Navalite!

  • Deckard says:

    Pošto opet elegantno kasnim…prvo pohvale za odlično napravljen posao, uvijek je fora vidjeti poznata imena stavljena pod FAK-ovo povećalo :)

    Što se tiče Abela, tu se slažem s Marinom, on mi jednostavno nije posebno dobar redatelj koliko je napravljeno njegovo ime. Ili sam jednostavno gledao pogrešne filmove ili nisu ostavili neki dojam na mene. Njegova verzija Tjelokradica je najslabija, Fear City je generalno osrednji film koji idu pravo na dvd, a ostatak mi nema jačinu kakvi im pripisuju (iako dosta i kiksam s njegovim opusom, ako ćemo iskreno).

Leave a Reply

Your email address will not be published.