Zaboravljeni svijet ‘Bulevara sumraka’

Piše: Daimon Bell

Život je samo sjenka koja hoda,

Kukavni glumac što na pozornici

Sat-dva se šepuri i razbacuje,

A potom ga više nema

To je priča koju idiot priča,

Puna krika i bijesa,

A ne znači ništa.

Shakespeare, Macbeth

3

Bulevar sumraka zasigurno je najmračniji i meni osobno najdraži od svih Wilderovih filmova, film koji napada i ironizira holivudski svijet, hladnoću komercijalne filmske mašinerije koja bez milosti gnječi pojedince i njihove snove. Redefinirao je ne samo pojam ”femme fatale” već i cjelokupni noir žanr, a Gloriju Swanson, glumicu koja je utjelovila ekscentričnu divu nijemog filma Normu Desmond, učinio besmrtnom, stvorivši od nje novi filmski arhetip poremećene ekscentrične zvijezde zalutale između svijeta fikcije i realnosti. Dolaskom zvučnih filmova završili su dani nijemih božica i one su protjerane u prijevremeni egzil, zaboravljene i odbačene od svijeta koji ih je jednom idealizirao. Bulevar sumraka tako je priča upozorenja svima koji zalutaju u suncem okupane aleje palmi i raskošnih vila da budu na oprezu jer ulaze u zaboravljeni svijet u kojem su duboke sjene mnogo mračnije nego što se čini, a ostaci razlomljenih snova oštri su poput krhotina stakla .

I dok se pred gledateljem otvara prvi kadar, a kamera iz gornjeg rakursa spušta svoj pogled prema pločniku na kojem piše: ”Sunset Boulevard”- simbol bogatstva i slave kojima Joe Gillis privučen obećanjima o sjaju Hollywooda očajnički stremi, sam bijeli natpis djeluje zlokobno. Jezu raspiruje već uvodna glazba koja raspršuje iluziju o slici sretne budućnosti i priziva sablastan osjećaj nečega prijetećeg. Dok kamera juri bezumno unatrag i udaljava nas od svega poznatog, zvuk policijskih sirena miješa se s glasom nevidljivog mrtvog pripovjedača koji izjavljuje kako se u jednoj od vila na Sunset Boulevardu dogodio zločin. I tu počinje zaplet. Film kreće retrospektivno od kraja, a završetak paradoksalno omogućuje i početak priče.

5

Pripovjedač nas uvodi u život Joea Gillisa (William Holden), siromašnog pisca koji odlučuje postati slavan po svaku cijenu. Prilika mu se javlja nakon upoznavanja sa zaboravljenom i ostarjelom ekscentričnom zvijezdom nijemih filmova Normom Desmond, a ideja da može iskoristiti Norminu narcisoidnu opčinjenost vlastitom izblijedjelom slavom pruža mu se nakon što ga ona zamjenjuje za mrtvozornika koji je došao u vilu izmjeriti lijes za pogreb njezina majmuna. I u svijetu koji si je sama izgradila, gdje su pogrebi majmuna svakodnevica, a zvuk crkvenih orgulja ispunjava prijepodneva, Norma Desmond, nekoć božica srebrenog platna, i dalje se uzda u sjaj holivudskih svjetala za koja vjeruje da je nisu nikada prestala osvjetljavati. Svi kadrovi njezina lica ispunjeni su teatralnošću dive koja ni na trenutak ne napušta svoju izvedbu, uvijek u svojoj ulozi, uvijek spremna na svjetla reflektora. Jer kako i sama uvjereno tvrdi: ”I am big, it is the pictures that got small!” U njezinu svijetu kamere se nisu nikada prestale okretati.

Za Joea taj je svijet pak mračan, sablastan, zaboravljen; zapušteni eksterijeri, zarasli teniski tereni, prazni bazen kojim trčkaraju miševi, i teatralni pogreb majmunu na tratini ispred vile koji se vrši uz dostojanstveni ispraćaj u bijelom, za njega po mjeri izrađenom lijesu. Unatoč tragikomičnosti osjećaj potisnute jeze produbljuje nadrealnost tog prizora, te paralelne stvarnosti u kojoj je Norma i dalje najveća, najsjajnija zvijezda Hollywooda. Iza uvijek zatvorenih zavjesa, u dubokoj sjeni koju bacaju stolne svjetiljke ona sa cigaretom u ruci, okružena raskoši i sjajem svega onoga što novac može kupiti, sjedi i čeka na svoj veliki povratak.

???????????????????????????????

Ali vrijeme nema milosti ni za koga, a pomaknuta fantazija o slavi i očajničkoj želji pripadanja svijetu koji zaboravlja i odbacuje sve one koje ne može više iskoristiti ostaje samo to – fantazija okupana sjenama i tišinom. Holivudska mašinerija koja gnječi i potom ostavlja leševe gdje stigne nema milosti. Očaravajuće uznemirujuća, briljantna u apsolutno svakom trenutku, Norma/Gloria uzdiže svoj performans do melodramatičnog savršenstva posljednjim prizorom koji je i vrhunac ove nadrealne vizije kada prevlast iluzije nad stvarnošću postaje gotovo opipljiv, te postaje svjedočanstvo o sablasnom sumraku bogova koji su mislili da su nedodirljivi na svom pijedestalu, a neugodno su se iznenadili kada su bačeni među bijedne smrtnike. U svijetu gdje sve brzo gubi vrijednost Normina slava davno je nestala, a veliki povratak na filmski Olimp koji ju je tako okrutno izagnao samo je san.

U konačnici ona se zaista nema kome više obratiti, jer dolaskom novih zvijezda, davno nikome nije potrebna, stoga se okreće vlastitim utvarama obraćajući se redatelju koji nije prisutan: ”All right Mr DeMille, I’m ready for my close-up!” – i doslovno se primiče kameri gledajući ravno u objektiv, a njezina slika raste i postaje gotovo monstruozna. I kao što se Narcis utopio zaveden vlastitim odrazom u vodi, njezina narcisoidna iluzija o grandioznosti preobražava je u nedodirljivu zvijezdu u mutnom svijetu vlastite patološke projekcije, uronjenu negdje između sna i jave, očekivanja i realizacije, prihvaćanja i samozavaravanja. Zastrašujuće i očaravajuće Norma Desmond rasplinjuje se pred našim očima utopljena u mračne, tihe aleje Bulevara sumraka iz kojih više neće izići.

4

Sunset Boulevard, naslov filma ili istoimena ulica, u suštini nije ništa drugo doli sinonim za raspršene snove i zaboravljene živote, groteskni cirkus ispunjen bizarnim pogrebima mrtvim majmunima i ustajalim mirisom melankolije i čežnji, a Norma Desmond njegova je glavna atrakcija, ostarjela Salome koja pleše ples sedam velova. Ona i svi ti sablasni i vječno očuvani, balzamirani leševi zaboravljenih diva u glomaznim kućerinama u koje ih je vrijeme pokopalo kao u grobnice, gdje ne mogu ništa drugo nego nastaviti besmisleni ples niz svoja mramorna stepeništa, niz raskošne budoare i hodnike, i dvorane, i zarasle vrtove, i nekorištene teniske terene.

Gore-dolje plešu bježeći od svojih odraza u zrcalima. Gore-dolje izmičući kandžama vremena. Gore-dolje idu napudrani i nasmiješeni mrtvaci na Bulevaru sumraka.

Leave a Reply

Your email address will not be published.