“Vidimo se u kinu”

Piše: Sven Mikulec

Ako smo na kraju priče, svatko prema svojim sposobnostima, učinili nešto da barem malo usrećimo druge, i da barem malo usrećimo sebe, vjerujem da smo učinili najbolje što smo mogli. Učiniti druge manje sretnima je zločin. Učiniti sebe nesretnima je mjesto gdje se zločin rađa. Moramo pokušati dati svijetu malo radosti. To vrijedi bez obzira na naše probleme, naše zdravlje ili okolnosti. Moramo pokušati. Nisam to oduvijek znao i drago mi je da sam poživio dovoljno dugo da saznam.

Prošloga četvrtka, 4. travnja, svoje izmorene vjeđe zauvijek je sklopio najveći filmski kritičar zadnjih pola stoljeća.

Roger Joseph Ebert o filmovima je neumorno pisao još otkad ga je Chicago Sun-Times zbilja daleke 1966. godine primio u svoje redove. Tijekom desetljeća, svojim je tekstovima, pojačanim čestim pojavljivanjem na TV-u u sklopu nekoliko redovitih i rado gledanih emisija posvećenih filmu, stekao publiku, naklonost, mnogobrojne neistomišljenike, ali prije svega poštovanje filmofilske zajednice. 1975. godine postao je prvi filmski kritičar nagrađen Pulitzerom, a 2005. je, također kao prvi u svojoj branši, počašćen zvijezdom na holivudskoj Stazi slavnih. Koliko su umova i srca njegova piskaranja uspjela doseći vjerojatno najbolje pokazuje kolektivna ražalošćena reakcija svijeta na prošlotjednu vijest o njegovoj napokon izgubljenoj borbi s rakom.

Rođen u obitelji njemačko-nizozemsko-irskih korijena, svoju sklonost novinarstvu Ebert je počeo pokazivati još u srednjoj školi, izvještavajući o sportu za The News-Gazette u rodnom Illinoisu, ali i s velikom strašću pišući o znanstvenoj fantastici. Kao maturant, Ebert je postao glavnim urednikom školskih novina, a 1958., sa svega 16 godina, osvojio je prvu nagradu državnog natjecanja u vođenju radio emisija. Fakultet je upisao prije vremena, dok je još završavao srednju školu, te ubrzo postao i novinar-suradnik lokalnog lista. U jednom od svojih prvih osvrta, 1961. godine recenzirao je Slatki život, koji će godinama kasnije navoditi kao jedan od, ako ne i službeno svoj najdraži film ikada.

1975. godine postao je voditelj TV emisije o filmu pod naslovom Sneak Previews, a uskoro mu se pridružio i Gene Siskel, kolega kritičar s kojim će patentirati popularni izraz ‘oba palca gore’, koji ljudi danas masovno koriste ni ne znajući da ovu vrlo jednostavnu ali efektnu sintagmu duguju baš Ebertu. Partnerstvo ove dvojice kompatibilnih filmskih entuzijasta 1982. preraslo je u novu emisiju, At The Movies With Gene Siskel & Roger Ebert, da bi emisija još jednom promijenila mrežu četiri godine kasnije, stvorivši Siskel & Ebert & The Movies. Kako je Siskel preminuo 1999. godine, nakon godinu dana samostalnog vođenja emisije Ebertu se pridružio kolega kolumnist Chicago Sun-Timesa, Richard Roeper.

Uz to što je svake godine, još tamo od kraja šezdesetih, vodio računa o svom izboru najboljeg filma godine, neumorni je kritičar izdao petnaest knjiga o filmu. Uz sve to, u razdoblju od 1999. do danas redovito je nalazio dovoljno vremena, volje i motiva kompilirati svoj Filmski godišnjak, u kojem je tiskao sve svoje recenzije napisane unazad dvije i pol godine. Veliku je popularnost uživala i njegova web stranica, na kojoj je s velikom predanošću, usprkos svim problemima, uspijevao ’tiskati’ i po pet ili šest recenzija tjedno, i koja je svoje novo ruho svijetu predstavila upravo danas.

1992. godine Ebert je, unatoč vlastitim procjenama o tužnom i samotnjačkom ostatku života, u svojoj 51. godini oženio parničarku Charlie ‘Chaz’ Hammelsmith. Svoju Chaz, trenutačno potpredsjednicu tvrtke te glavnu i odgovornu osobu za njegov filmski festival Ebertfest, nazvao je „velikom činjenicom svoga života“ koja ga je „spasila od samotnjačke sudbine“ i koja „ispunjava njegov horizont“, što je romantična, ali i prilično hrabra stvar za reći o punašnoj supruzi.

2002. godine morao se suočiti s dijagnozom raka grla, koji mu je uskoro uspješno odstranjen. Četiri godine kasnije, međutim, omraženi se gost vratio, i Ebertu je odstranjen dobar dio čeljusti. Ovim je zahvatom izgubio sposobnost govora, ali Roger je ionako uvijek najbolje pričao svojim slovima. U prosincu prošle godine 70-godišnji kritičar hospitaliziran je zbog povrede kuka, a u utorak, dva dana prije onog posljednjeg, Ebert je informirao svoju publiku kako izgleda da je povreda ustvari treća runda sa starim poznanikom.

Spremali smo se otići kući na bolničku njegu, kad nas je pogledao, nasmiješio se i preminuo. Bez muke, bez boli, samo tihi, dostojanstveni prijelaz. (supruga Chaz)

S Ebertovim se procjenama često nisam slagao. Visoku je ocjenu, primjerice, dao Brzini 2, promašaju epskih proporcija koji si je zacementirao mjesto na stotinama lista najgorih nastavaka ikad snimljenih, akcijskoj abominaciji koja je na Rottenu od pozitivnih recenzija dobila samo – Rogerovu. Međutim, ono što me privuklo njemu ionako nije bio njegov filmski ukus. Njegovi tekstovi čitali su se čak i u onim situacijama kada me srce boljelo od zvjezdica koje je dodjeljivao meni dragim ili omraženim filmovima. Zračeći čistom ljubavlju prema filmu, Ebert nije prestajao demonstrirati neopisivu predanost i rijetko viđenu pozitivu, a njegovi su komentari – ponekad zajedljive riječi, ponekad slatkorječivi hvalospjevi, a više nego često duhoviti, fino sročeni, šarmantno nepretenciozni komentari – jedan od glavnih razloga što sam se i sam našao u ovim plićacima oceana filmske kritike kojim je toliko godina ova legenda plovila punim jedrima.

Ebertovo nasljeđe nisu samo knjige koje je tiskao, brojni video zapisi njegovih televizijskih emisija ili impozantni svesci recenzija, kolumni i komentara. Kao njegova ostavština prerano napuštenom svijetu prije svega ostaju njegov nepokolebljiv duh, kojim je iznimno teškoj bolesti parirao više od jednoga desetljeća, njegova ljubav prema svijetu filma koju se nitko, pa ni njegovi najveći oponenti, ne može usuditi osporiti, i, dakako, njegova pisana riječ – jednostavna, prirodna i iskrena – koja je dosad inspirirala milijune i na koju ni generacije koje slijede neće ostati imune.

Dva dana prije smrti, najavljujući malo sporiji tempo objavljivanja recenzija, napisao je svojim čitateljima:

So on this day of reflection I say again, thank you for going on this journey with me. I’ll see you at the movies.

Od svoga života i karijere napravio je više nego što je kao pisanju skloni klinac u Illinoisu uopće mogao sanjati. Na nama je da, nadahnuti njegovom pričom, barem pokušamo učiniti isto.

Leave a Reply

Your email address will not be published.