U birtiji “Na staroj slavi”

Piše: Sven Mikulec

Bila je to jedna obična proljetna večer. U neuglednoj kavani u centru grada, napunjenoj izlizanim barskim stolcima i obasjanoj jeftinim žaruljama koje, za ovu priču sasvim prigodno, prilično kratko gore, zidni sat otkucavao je jedanaest sati navečer. Negdje u pozadini džuboks je svirao melankolične zvukove Simona i Garfunkela. Za šankom je sjedila neobična ekipa – u tim zapuštenim, bradatim, škembastim propalicama srednjih godina samo bi izrazito vješto oko uspjelo prepoznati nekadašnje vodeće dječje zvijezde Hollywooda. Društvo za šankom kakvo se na prijelazu iz ’80-ih u ’90-e samo poželjeti moglo činili su Macaulay Culkin (Sam u kući), Ralph Macchio (Karate Kid), Jeff Cohen (Goonies) i Peter Billingsley (Božićna priča). Proćelavi barmen brisao je netom oprane čaše i svako malo gledao na sat, jedva čekajući ponoć da može zatvoriti lokal i ove zgubidane poslati na cestu. Dolaze ga maltretirati svaku večer sa svojim tužnim pričama, ali što se može, mušterije su ipak mušterije. „Još malo i morat ću ih zamoliti da mi preporuče kakvog dobrog psihijatra,“ pomislio je. „Barem su na tom području stručnjaci.“ Pokušao ih je tu i tamo razveseliti ponekom šalom, ali neutješni kvartet doživljavao ga je samo kad je ponestalo pive u čašama.

„Ralphie, pogle. Kaj nije to ovak išlo?“ pitao je šutljivog tamnog tipa s jednog kraja šanka, i zatim obrisao sa šanka malo prolivene pive onim „wax on, wax off“ potezima.

Macchio se prek’ kurca nasmije. „Heh, dobra,“ kaže i moguću psovku ispere s jezika novim gutljajem već ishlapljele pive. „Tu foru prvi put čujem.“

Barmen je povukao osmijeh lica i nastavio brisati čaše, usput promrmljavši nešto što je možda malo zvučalo kao „ma jebi si ti mater“.

Šanku je prišao neki momak s bejzbolskom šiltericom NY Yankeesa.

„Gospodine Culkin, gospodine Culkin“.

Macaulay se nezainteresirano okrene otprilike u smjeru iz kojeg je dolazio piskutavi glas oduševljenog mladca.

„Gospodine Culkin, možete li staviti onako ruke, samo jednom? O, molim vas, gospodine Culkin!“

Gospodin Culkin izvadio je cigaretu iz usta, vidljivo nezadovoljan nepozvanim gostom i ovakvim nepristojnim prekidom tihog samosažaljevanja.

„Kakve krvave ruke?“

„Pa onako… kao u filmu.“ Mladac stavi dlanove na lice i vrisne, kao mali Kevin McAllister kad je prvi put isprobao tatin aftershave.

„Rado, dečko moj…“, otpuhnuo je Culkin. „Ali ruke su, kao što vidiš, malo zauzete ovom ljepoticom ovdje.“ Pomilovao je bocu Tuborg Greena, i okrenuo se natrag prema šanku, izgubivši i ono malo interesa koji je imao za dosadnog pridošlicu.

„Gospodine Culkin,“ ovaj se, međutim, nije dao tako lako. „A da odemo ispred kafića pa da me pogodite ciglom u čelo, znate, kao što ste pogodili onog lopova, onako iz fore?“

Culkin je tresnuo čašom po šanku tolikom žestinom da je gunđajući barmen dobio još jednu priliku za brušenje svoje „wax on, wax off“ vještine. Culkinu je jednostavno prekipjelo.

„A zašto da odemo ispred, kad to možemo srediti i ovdje?“ Jeff Cohen tada skoči iz sjene i primi prijatelja za ruku.

„Nemoj, Culkine. Možeš najebati zbog takvih stvari. Brijem da je kažnjivo ciglom udarati fanove.“ Cohen je stajao između nekadašnjeg holivudskog plavog anđelčića i sada preplašenog mladca, leđima okrenut prema fanu koji je upravo ostao bez svog dječačkog idola. „Ali provjerit ću još.“

Billingsley je, sa zračkom nade u velikim, tužnim očima, pozvao dečka natrag.

„Dečko, dečko! Ako želiš, mogu ti se ja potpisati na kapu, ili nešto.“

Mali je izgledao malo zbunjeno.

„A koji si ti?“

Billingsley je čvrsto stisnuo usne dok su mu obrazi poprimali boju Vranca u kojem je tražio utjehu.

„Peter Billingsley.“

Mali se počeo meškoljiti.

Božićna priča?“

Jadničku je postajalo sve neugodnije.

Hoću zračnicu! Izbit ćeš si oko!“ pokušao je Billingsley podsjetiti na vrhunac svoje prerano ejakulirane karijere. „Ništa?“

„Žao mi je, gospodine.“

Zvijezda Božićne priče izgledao je jednako radosno kao i kad su ga natjerali da odjene onaj kostim rozoga zeca.

„Nisi jedini, dečko,“ tužno je dobacio za malim, koji je već otvarao izlazna vrata. „Nisi jedini.“

„Ajde, ajde. Ima i gorih stvari,“ pokušao je pozornost na sebe skrenuti uspješni odvjetnik Jeff Cohen. „Zamisli tek kak’ je meni bilo.“

Barmen je upravo obrisao svježu lokvu pive i zakolutao očima očitije no ikad. Nitko od ocvalih zvijezda, međutim, nije to uspio primijetiti od svojih propalih života koji su im igrali pred očima.

„Svaki jebeni dan. Daj otpleši truffle shuffle,“ dodao je imitirajući nekakav retardirani dječji glas.

„Svaki dan. Daj ga otpleši. Bez iznimke. Tetke. Stričevi. Suseda. Žena u pekari.“

Tužno je otpio još jedan gutljaj, i gotovo na rubu suza iscijedio iz sebe:

„Zgadila mi je pekaru.“

„Umoran sam od slušanja ovih sranja, dečki,“ odjednom se javio dotad samozatajan Macchio s drugog kraja šanka. Čekao je na nekakav odgovor, ali sve što je ispunilo tišinu ove depresivne proljetne večeri bio je već dobrano nacvrcani Billingsley, koji se podrignuo kao životinja. Da bi njegov govor bio još efektniji, Macchio je ustao sa stolca, usput malo zateturavši.

„Svaku večer isto sranje. Kako smo jadni, nemamo posla, tjeraju me da bacam cigle na ljude… Buu-huu. Prestanite žaliti same sebe! Zaboravite na te proklete filmove i nastavite sa svojim životima, bokte jebo, koliko jadni morate biti da vas proganjaju neki retardirani dječji filmovi otprije trideset godina?! Pređite preko toga konačno! Znate kako kažu, ako je moguće uloviti muhu sa štapićima za jelo, moguće je ostvariti i sve drugo. Pa tako valjda možete i vi prestati živjeti u prošlosti…“

Momci su svi od reda zurili u svoje čaše ili premještali boce iz ruke u ruku. Čitava scena izgledala je poput kakvog neformalnog sastanka nekakve neuspješne grupe za liječenje od depresije.

„Karate Kid,“ neugodan trenutak prekinuo je Billingsley.

„Ne zovi me tako, idiote,“ povisio je ton vidno uzrujani Macchio, dok su mu se oči ispunile suzama. „Ja imam svoje pravo ime!“

„Ne, budalo,“ nasmijao se Billingsley, „to je iz filma Karate Kid. Upravo si citirao svoj jebeni film.“

Macchio je izgledao šokirano. Stajao je nekoliko trenutaka tako s kamenim izrazom lica, a onda su mu oči potonule. Rezignirano se ponovno popeo na stolac, stavio oba lakta na šank, lice sakrio u ruke i počeo jecati.

„Možda se samo trebamo svi popeti na most i skočiti u smrt, da se riješimo sramote,“ ozbiljnim je glasom predložio Culkin. Cohen mu je odmah stavio ruku na rame.

„Nemoj to govoriti, nikad nemoj to govoriti! Gooniesi nikad ne govore…“

„Daj umukni, debeli.“

Cohen je ustuknuo, lagano zatresao glavom u znak neodobravanja i vratio se društvu svoje usamljene čaše Vranca.

Još jedna tipična večer u birtiji „Na staroj slavi“ bližila se kraju.

Nadam se, naravno, da ovi junaci naših djetinjstva i nosivi stupovi moga prijateljstva sa svijetom filma u ovome trenutku ne očajavaju zaista u nekoj prljavoj rupetini od kafića, tretirajući nezaliječene rane Tuborgom i utapajući više desetljeća stare komplekse jeftinim Vrancem. Prošlo je mnogo godina otkad su se njihova mlada, bezbrižna, nerazočarana lica smiješila s reklamnih postera s ulaza u kino-dvorane, a njihova sjećanja na tih nekoliko godina ugodnoga života na visokoj nozi već su sigurno dobrano ishlapila. Imaju li stvarno razloga biti ogorčeni, ili će vam, pak, s osmijehom na licu reći „da, rado ću te pogoditi ciglom/otplesati ti truffle shuffle, jer sam zadovoljan svojim uspjesima“? Gdje su danas klinci koji su nam obilježili djetinjstvo?

Nakon uspješnog Ujaka Bucka, nakon čega je uslijedila i sitna uloga u hvaljenim Jacobovima ljestvama uz Tima Robbinsa, tada 10-godišnji Macaulay Culkin osvojio je svijet svojom interpretacijom snalažljivog klinca kojeg roditelji slučajno ostave doma kad otputuju u Pariz. Njegova navlačenja s duetom nesposobnih lopova (Joe Pesci i Daniel Stern) osigurala su mu simpatije kritičara i publike diljem svijeta, i mnogi su u njemu vidjeli veliku glumačku nadu, iako su se takva očekivanja uskoro pokazala promašenima. Snimivši još i Moju djevojku, Dobrog sina i Richieja Richa, Culkin je jednostavno nestao sa scene, a svijetu je pokazao da je živ tek početkom dvijetisućitih. Svojoj filmografiji dodao je naslove poput Party Monster i Saved!, a koliko je gadno trebao bilo kakav posao govori nam i podatak da je pristao glumiti čak i u Sedlarovom Jeruzalemskom sindromu. Nekoć ogromna nada Hollywooda i najveća dječja zvijezda još od Shirley Temple ovih se dana pojavljuje u novinama, nažalost, jedino kad se diskutira o njegovom navodno vrlo bliskom odnosu s Michaelom Jacksonom ili kad tabloidi izvještavaju o nedavnom prekidu dugogodišnje veze s dječjom glumicom koja se uspjela prilagoditi i preživjeti u svijetu odraslih, Milom Kunis, zbog kojeg je doslovce i ostao sam u kući.

Jeff Cohen, pak, sa staze slavnih odlepršao je ubrzo nakon legendarne uloge u Gooniesima po kojoj ga i dalje pamtimo. Imidž debelog Chunka, koji mora izvoditi svoj slavni ples kako bi ga prijatelji pustili u kuću, Cohenu je toliko smetao da se ubrzo počeo baviti američkim nogometom, nakon čega je izgubio dosta sala po kojem je bio poznat i poprimio ovo mršavo, neprepoznatljivo obličje koje ima i danas. U Gooniesima je Chunk bio onaj bucmasti dečko koji je čitavo vrijeme lagao i izmišljao stvari, a kad je odrastao, čini se, nastavio je istim putem – danas je ovaj 37-godišnjak ugledni i uspješni odvjetnik koji, između ostalih, zastupa i svoje bivše kolege iz kultne družbe. Kako ne bi ispalo da se odrekao svoga filmskog uspjeha, spomenut ćemo da je svoje touchdownove na faksu proslavljao Chunkovima čuvenim plesom, a u izborima za studentskog predstavnika koristio je plakate sa slikama iz Gooniesa i velikim sloganom „glasajte za Chunka“.

Petera Billingsleyja rijetko će se tko sjetiti po imenu, vjerojatno mu ni lice nećete moći smjestiti u pravi film, ali tko bi vam to uopće mogao zamjeriti kad je ovaj, nekoć perspektivni mali glumac ohrabrivan i ponekom nagradom, s vremenom nestao s radara, tu i tamo se eventualno pojavljujući u sićušnim ulogicama u Iron Manu ili Prekidu. Međutim, 1983. godine Billingsley je ostvario ulogu zbog koje mu, po njegovim riječima, i dan-danas ljudi prilaze na cesti kako bi ga upozorili da će si izbiti oko zračnicom. Prije gotovo 30 godina snimio je toplu, obiteljsku Božićnu priču, koja je tijekom desetljeća polako pronašla svoj put do kućanstava diljem svijeta i stekla reputaciju jednog od najboljih blagdanskih filmova ikad. Njegov žuti Ralph, koji za Božić želi zračnicu i ništa više, ušao je tako u povijest kao jedan od pamtljivijih dječjih likova, ali na Billingsleyjevu žalost, to je uspjeh koji nikako nije uspio nadmašiti u godinama koje su uslijedile. Ako mu je ikakva utjeha – ovih je dana na glasu kao prilično uspješan producent.

Četvrti član ove nesretne škvadre zaboravljenih dječjih zvijezda žario je i palio tamo negdje sredinom osamdesetih, kad su ga prva tri nastavka Karate Kida učinila planetarno popularnim. Osim toga kultnog druženja s gospodinom Miyagijem, Ralph Macchio pojavio se u još svega nekoliko filmova vrijednih spomena: uz Joea Pescija i Marisu Tomei odigrao je manju ulogu u Mom rođaku Vinnieju, a daleke 1983., zajedno s Patrickom Swayzejem, Mattom Dillonom, C. Thomasom Howellom, Robom Loweom, Tomom Cruiseom i Emiliom Estevezom, pojavio se u drami Francisa Forda Coppole, The Outsiders. Gotovo svi njegovi kolege s toga projekta nastavili su svoj zvjezdani put, dok je Karate Kid jednostavno iščezao s lica Zemlje, samo da bi ovih dana pokušao pokazati da je „Elvis još uvijek u zgradi“ pojavljivanjem u humorističnom skeču Funny or Die produkcije ili Plesu sa zvijezdama, TV showu čija pozivnica u pravilu znači da vam je karijera u ozbiljnom kurcu.

 

Zvijezde ovih četiriju simpatičnih tipova sjale su prilično kratko i možda se zauvijek ugasile, ali dečki nemaju razloga očajavati. Koliko se ljudi uopće može pohvaliti ovakvim životopisima? Svoje uspomene na zvjezdana djetinjstva trebaju njegovati i biti ponosni na njih, a možda se njima i okoristiti, kao što smo vidjeli na primjeru Cohenove izborne kampanje. Još uvijek nije prekasno, dakle, da Culkin počne proizvoditi alarme i protuprovalna vrata marke „Sam u kući“, da se Billingsley baci u proizvodnju zaštitnih naočala pod sloganom „s ovima si sigurno nećete izbiti oko!“, ili da Macchio, primjerice, okuša poslovnu sreću s „Wax On, Wax Off“ salonom ljepote.

U svakom slučaju, čak da ove momke ubuduće zaista vidimo isključivo u reklamama, „Zvijezde pjevaju“ ili zagušljivim odvjetničkim kancelarijama, nama će oni i dalje ostati žive legende koje se na svoje karijere moraju osvrtati isključivo s ponosom. U zlatne knjige filmske kronike, uostalom, zaista se ne ulazi lako.

 

2 komentara za “U birtiji “Na staroj slavi”

  • Anonymous says:

    Jao, tko kod ovo potpisuje, ja sam se ukočila od smijeha, suze mi liju! Vidjela sam ovo jučer ili prekjučer ali ne stigoh propisno pročitati, sad me kolege (na poslu) gledaju, što gledaju, blenu u mene jesam li spala s kruške.Izvrsno! Hvala! 😀

  • vanja says:

    uh. to sam bila ja … :)zaboravih dodati, imao je macchio jedan lijepi, sasvim pristojno podcijenjeni filmić ali isto tamo daleke ’86 – “Crossroads”, Waltera Hilla.(Ah. Lako je meni sad dodavati kad se netko potrudio povaditi sve ove stvarčice i još onakvu priču za uvod složiti. 😀 Ovo mi miriše na Svena. No …)

Leave a Reply

Your email address will not be published.