Treći dan Opuzen Film Festivala: Opuzen živi vječno!

Piše: Jerko Vičić

2

Kulturna događanja poput filmskog festivala, uz promociju sedme umjetnosti i samog grada, pojačavaju i mističnost domaćeg mjesta. Svaki grad ima specifičan identitet, baziran ne samo na mentalitetu stanovnika već i karakteru svojih gradivnih elemenata. Ne, ovo nije tipična patetika, a uklapa se i u temu trećeg dana – vječnost jedne kulture. Vjenčanje u Besarabiji priča o tvrdoglavosti tradicije i narodnom ponosu, a Mosor živi vječno o splitskom stanju uma, kroz život jednog od najkarakterističnijih Splićana.

Svaki mali grad ima šarm, koji je potpuno karakterističan i neodoljiv. Smješten u dolini Neretve, između dva veća grada, Opuzen piše svoje kronike, i ne namjerava stati. Šetnja njegovim ulicama i privikavanje na smiren ritam gradskih udisaja samo djelomično otkriva tu tajanstvenost. U sinoćnjem razgovoru sa simpatičnom i vedrom bakicom, kao reprezentativnim stanovnikom, polako počinjem upijati ostatak mistike grada. Sjetite se i sami da u svakom posjetu nekom mjestu razgledavanje ulica i poznatih umjetničkih djela ne daje pravi uvid u njegovu prošlost i sadašnjost, i nerijetko ostavlja prazan dojam – sve dok ne popričaš s pokojim mještanima, i ne shvatiš što te zgrade, mora, rijeke, šume i parkovi doista znače.

Dan je treći, na polovici smo puta, a stagnaciji ni traga. Dapače, sve više gostiju pristiže, atmosfera je još vedrija i življa (a to stvarno nešto govori), i ako sam već nakon prvog dana izjavio da je Opuzen zakon, tom logikom ću se nakon kraja festivala poželjeti preseliti ovdje. Ovo govori čovjek koji živi u Trogiru (i Trogir je zakon!).

No red je za pregled programa, a govorit ćemo malo i o Splitu, mom drugom rodnom gradu (malo si ga egotripam, ne?).

Dan je prošao u znaku dokumentarnog filma. Tijekom dana u Likovnom salonu prikazani su sljedeći naslovi: Pisac – Bogumil Hrabal: I dogodilo se to, tako…, Janje u minuti, Tajna diplomacija, Bestežinsko vrijeme, mjesta, ljudi i priče iz Mezzana, Chaja i Mimi, Vatikan i Treći Reich, Od Echevarrie do Etxeberrie, te Tople rukavice.

Navečer, na Pjaci i Rivi prikazana su po dva dokumentarna (Mosor živi vječno i Doktor Lala) i dva dugometražna (Šuti i Vjenčanje u Besarabiji).

Kreativan tim iza Doktora Lale počastio nas je svojim prisustvom prije projekcije filma. Dokumentarac je to o Laszlo Baloghu, mađarskom Patch Adamsu koji je kao klaun nasmijao stotine tisuće bolesne djece, i time barem malo uljepšao njihove živote. Ako itko zaslužuje dokumentarac, to je onda ovaj čovjek, a ovo ne govorim tek tako, jer ću se na to nadovezat s analizom filma o Mosoru.

Šutina FAK-u već ima svoju nemilosrdnu recenziju. Što se mene tiče, film ne ostavlja dojam svrhovitosti, i ne nudi ništa novo po pitanju ovako mučne tematike. U džepu kaputa (drugi dan festivala), recimo, to odrađuje mnogo kvalitetnije.

Ostaju nam dva naslova o kojima ću reći nešto više.

Ambasador Rumunjske u RH Cosmin George Dinescu predstavio je film Vjenčanje u Besarabiji, redatelja Nap Toadera, koji slikovito i precizno prikazuje kulturu Moldavije, točnije, povijesne pokrajine Besarabije, razdvojene između slavenskih i romanskih utjecaja.Njen narod, skloniji Rumunjskoj, smatra velikom izdajom pripojavanje Sovjetskom Savezu 1940. godine, kada su se rumunjski vojnici povukli iz tih krajeva i prepustili ih Crvenoj Armiji. Danas se njeni krajevi nalaze na teritoriju Moldavije i Ukrajine, a fokus filma je vjenčanje između rumunjskog dirigenta i moldavijske pijanistice. Je li ljubav jača od narodne tvrdoglavosti i običaja?

Film počinje prikazom jednostavnog odnosa između mladoženje i mladenke, kojima povijesna boljka ne znači mnogo, i uz narodnu glazbenu pozadinu, uvodi nas u svijet i kulturu Moldavije. Upoznavanjem ostalih članova obitelji, sukob se polako nazire, ali ne izgleda prijeteće. Dinamika je zapravo usmjerena na letimično isticanje razlika, i ne stavlja težište na sukob, već konkretne, financijske probleme vjenčanog para, ali i jasno daje do znanja da je njihova ljubav stvarna. U zadnjih pola sata već se uvlači doza pribojavanja kako će stvar eskalirati u stilu one iz stripa Mjesec ratnika (Hermann i Van Hamme), no ne biva tako. Radi se prije svega o kulturološkom seciranju jednog naroda i približavanju njegove tradicije ostatku svijeta. Ljubavna priča nije besramno bačena u drugi plan, već se zgodno ističe kroz čitav film. Nađe se tu stoga ponešto i za romantike i sociologe.

Leon Rizmaul je relativno kul lik, član Hrvatskog društva filmskih kritičara. Da stanem tu? Lagani oksimoron, to s kul kritičarem, zato ugurah i riječ „relativno“. No da, Leon je i redatelj (budimo realni, kritika nije pravi posao, ne ako ne uključuje i putovanja na raznorazne festivale). Poznat po dokumetarcima Druga strana Wellesa i Goranov način, Leon svojoj filmografiji dodaje i uradak o Miloradu Bibiću, sudačkoj i novinarskoj legendi, dvometrašu i ljudini, poznatom široj javnosti kao Mosor. Svaka čast i Orsonu Wellesu i Goranu Ivaniševiću, no Mosor je posebna priča.

Kad živiš u Trogiru, iako imaš određeni mentalitet malog grada, Split ti je ispred nosa, i razlika je mala. Ipak, Splićanin nisam, ne poznajem baš sve njegove ulice i nemam splitsko stanje uma. Mosor je bio utjelovljenje tog stanja. Ne radi se tu samo o dišpetui tvrdoglavosti, impulzivnosti i koječemu sličnome, tu smo svi Dalmatinci (i ljudi općenito) koliko toliko slični. Nekad se to dalo definirati neizmjernim ponosom i obranom svoga, ali šta je od tog ostalo danas. Ako pitate splitskog glazbenika, frontmena Đubriva, Tonija Aničića – Koju, Split danas izjeda kompleks manje vrijednosti u svakom segmentu. To, nažalost, nije daleko od istine. Splitski duh, koji je stvaran igranjem na ulici i zdravom ćakulom i beštimom, danas potpada pod šugavi utjecaj „napretka“. Mosor nije volio taj „napredak“.

Milorad Bibić imao je svoje čvrste stavove, svoj intimni krug prijatelja i svoj đir. Nije dao na sebe, al je bio velikodušan prema svima. Kako je i u filmu rečeno: „bio je svoj, i svačiji.“ Ne radi se o čistom glorificiranju, niti je bitno slaže li se itko s njegovim svjetonazorom – meni se prvom želudac okreće kad vidim jednog Antu Tomića i Ivicu Ivaniševića kako obaspijevaju hvalospjevima svog pokojnog druga. Nemam pravo prosuđivati ičije prijateljstvo, niti imam poseban problem sa stavovima ove dvojice, jednostavno nemam dojam da su čiste, neiskvarene osobe. Milorad Bibić je pak, to bio.

Kad se samo sjetim emisije Mosorijada, u kojoj je gostovao Ivica Flesch, i mali milijun neuspjelih Mosorovih pokušaja da ne prasne u smijeh – video je još dostupan na youtubeu. Kako ne voljeti takvog čovjeka, na kojemu se vidi iskrenost, ma kakva god ona bila.

Rizmaul je snimio dokumentarni film koji naginje ka glorifikaciji, ali to u ovom slučaju nije loša stvar. Kada u istom filmu svjedočiš pozitvnim komentarima od jednog Dina Rađe, Zorana Graše, Aleksandra Stankovića i Ivice Flescha, te Tomića i ostalih drugara, jasno ti je da taj čovjek nije bio za baciti. Doktor Lala je definitivno zaslužio svoj dokumentarac, je li i Milorad Bibić? Ivica Ivanišević potaknuo je Leona na snimanje filma, a ovaj je Mosora poznavao jako kratko, i to netom prije njegove smrti, no dojmio ga se ka čovik. Možda se na krajuradi samo o prijateljskoj posveti i želji da Mosor doista živi vječno, kao i Hajduk, kao i Opuzen, kao i svi mi.

Flesch: Još uvik mislin da će Mosor izać iza kantuna i reć da je sve ovo velika zajebancija.

Leave a Reply

Your email address will not be published.