Tračerica: Nisi nitko dok se o tebi ne priča

Piše: Izabela Laura

Serija emitirana u 197 zemalja, koju je New York Magazine nazvao ” najboljom serijom ikada”, serija koja ima i svoj službeni dan u New Yorku – Gossip Girl, itiiga Tračerica, nastala je prema istoimenom romanesknom ciklusu Cecily Von Ziegesar, a na malim ekranima se počela prikazivati 2007. godine u realizaciji Josha Scwartza i Stephanie Savage.

Ovaj tekst fokusirat će se na analizu određenih segmenata u serijalu koji su se autorici ovog teksta, naime meni, učinili zanimljivim. Obuhvatit će to problem pripovjedača u Tračerici ili nikad do kraja riješeno pitanje tko je naša draga GG, strukturu serijala, odgovor na pitanje zašto toliko više volimo zločeste junake i utjecaj svega toga na seriju u cjelini. Jasno je da se radi o tekstu s puno spoileera, tako da vi koji još niste ušli u svijet očaravajuće GG, a želite ga prvo sami otkriti, lagano zaobiđite ovaj članak i prihvatite se posla: šest uzbudljivih sezona je pred vama!

 1

Who can she be?

Jedan od razloga koji Tračericu čini tako primamljivom i na neki način novom jest perspektiva iz koje nam se nudi uvid u svijet manhattanske elite, pripovjedačka instanca, Tračerica.

Svaka epizoda započinje prikazom gossipgirl.neta (internetski blog na kojem se pojavi svatko tko je imalo bitan, natuknice mogu slati svi, svi koji žele biti bitni ) i glasom Tračerice koji tokom cijele epizode prati i komentira zbivanja u radnji: ” Tračerica ovdje. Vaš jedini i pravi izvor u skandalozni život manhattanske elite. ” (Ovaj i svi ostali prijevodi u članku su moji.)

Nakon uvoda, slijedi sažetak zbivanja proteklih epizoda koji je bitan za sadržaj tekuće epizode, a zatim se u kadru prikazuje slika nekog od likova s naslovom poput onog ” Kraljica B i kralj N ponono vladaju ” na kojoj su Blair i Nate (13. epizoda, The Thin Line Between Chuck and Nate) . Zatim slijedi uvodna glazba popraćena sljedećim riječima Tračerice : ” A tko sam ja? To je tajna koju nikada neću reći. Znate da me volite, Tračerica.”

Tračerica je kao pripovjedač vrlo zamjetna u svojim komentarima: često se koristi sarkazmom i ironijom i nimalo ne štedi likove o kojima priča, primjerice:

”Serenin misteriozni muškarac nije više misterij. Njegovo ime je.. Ma koga briga! Sad kad su on i S završili, tako je završilo i njegovih petnaest minuta slave.”

GG je izuzetno zabavan vodič kroz zbivanja, no problem nastaje kada se uplete takozvani naratološki kod koji svakoj vrsti pripovjedača dozvoljava samo određen pristup informacijama koju posjeduju ostali likovi u radnji. Tračerica je, kako i sama kaže, jedna (ili jedan) od likova o kojima piše. Kao homodijegetičkom pripovjedaču stoga joj ne bi bilo dozvoljeno ulaziti u misli junaka, što ona pažljivo izbjegava riječima poput ”čini se da je maloj Jenny Humphrey”, odnosno biti prisutna u trenutku kada je neki lik sam, ili kad vodi privatni dijalog s još jednom osobom. (Osim ako likovi sami ne pošalju natuknicu, ali to se u seriji uvijek naglašava, a teško da bi Blair nakon pijane noći provedene s Chuckom Bassom htjela to obznaniti svijetu).

Ono što situaciju dodatno komplicira, ili je čini još zanimljivijom jest činjenica da se u seriji, za razliku od knjige, identitet Tračerice otkrije (Dan Humphrey) pa je pomnom analizom, u moguće utvrditi koliko su Shwartz –Savagge ostali vjerni kodu kojim su započeli seriju. No samo je jedan trenutak posljednje epizode Gossipa bio dovoljan da se cijela koncepcija Gossipa izvrne. Ali prije negoli otkrijem o čemu se radi, evo nekoliko primjera da se potvrde prijašnje teze.

5

U prvoj epizodi prve sezone Nate i Blair odlaze u njezinu sobu kako bi napokon spavali skupa i dan nam je prikaz njihovih radnji. Nadalje, također u pilotu serije, Serenina majka Lily dolazi kod Danovog i Jennynog oca Rufusa u galeriju u kojoj sami razgovaraju o svojoj prošlosti za koju ni Dan ne saznaje do devete epizode. U takve situacije uključuje se i scena iz sedme epizode u kojoj Blair i Chuck ulaze u seksualni odnos u njegovoj limuzini, također sami. Tračerica ne izvještava o tome na svome blogu do tek kasnije, a isto tako ne izvještava ni o maloprije spomenutom razgovoru Lily i Rufusa.

Kada se radi o scenama poput one u kojoj se Serena nalazi na kolodvoru kada stiže u New York postoji velika mogućnost da netko vidi njene radnje i čuje razgovor likova (Tračerica je vrlo raširena mreža, što se neprestano ističe tokom serije). Takve situacije imaju opravdanje da budu prikazane. No opet, Tračeričin glas bira situacije i događaje koje će komentirati i na kojima će se zadržati, i koje će prikazati na svome blogu. A u svakoj epizodi gledatelju je dan puno širi uvid u živote junaka. Neka instanca mora ući u sobu Jenny Humphrey kada se gleda u zrcalo noseći na sebi Blairinu haljinu, to je dio karakterizacije lika, jer u seriji nema unutarnjih monologa junaka niti psihonaracije koja bi pobliže opisala osjećanja i misli junaka. O likovima saznajemo kroz dijaloge, njihove postupke, kroz sliku, i komentar Tračerice.

Sada dolazimo do jednog, možebiti ključnog trenutka Gossipa. Radi se o sceni iz posljednje epizode Tračerice koja prikazuje dvije dosad neprikazane djevojke, glumice (u stvarnom životu) kako uvježbavaju scenarij prema knjizi Dana Humpreyja Inside. Jedna od tih djevojaka je Kristen Bell, glumica čiji je glas utjelovljivao glas Tračerice kroz seriju. Vježbanje teksta u sceni prekida zvuk pristigle poruke na mobitelu, odnosno natuknice o tome tko je zapravo Tračerica. Nakon toga kolegica (Rachel Bilson) pita Kristen ” Znači, Tračerica je stvarna? ”, a Kristen Bell se zatim okrene prema kameri i namigne.

Serija završava prikazom nove generacije srednjoškolaca na Upper East sideu i glasom Kristen Bell koji kaže: ”Možda ste se riješili Dana Humpreyja,ali mene se nikada nećete. Uvijek će biti netko izvana, tko će htjeti ući unutra.”

Dan Humphrey možda je pokrenuo sam blog kako bi ušao unutra, ali je Tračerica postala veća od njega. Zamisao da je Tračerica jedan od glavnih protagonista serije svakako je intrigantna i u gledatelju pobuđuje interes za njenim razotkrivanjem. No, kada se uzme u obzir koncept cijele serije, Tračerica više funkcionira kao jedna transcendentalna mreža koja prožima likove i njihove svijesti. Oni su upisani u nju kao likovi sa svojim radnjama i ne postoje izvan nje. Radi se o instanci koja je nadmoćna svim likovima, svjevrsna kombinacija pripovjedača iz knjige, gossipgirl.neta i sveznajućeg pripovjedača, odnosno pripovjedačice koja zna sve o svojim likovima. To može biti opravdanje svim gore navedenim marginalnim situacijama u seriji.

Tračerica je široko raširena mreža, medij koji prenosi informacije, koji izdvaja ono ili onoga o čemu vrijedi govoriti, onoga tko je bitan. A moto cijele serije jest: Nisi nitko dok o tebi ne pričaju. Tako funkcionira i svijet izvan Tračerice.

 4

Paralele i razlike

Televizijska teen serija Tračerica svoje glavne likove temelji na romanima, odnosno prvom romanu Cecily von Ziegesar, no već nakon pilot epizode linije radnje se vidno razdvajaju, iako su neki motivi preuzeti iz knjige i iskorišteni u kasnijim epizodama serije poput motiva nedjeljnog bruncha, koji tvori centar druge epizode.

Glavni likovi Serene, Blair, Natea, Dana i Jenny izravno su preneseni s papira na ekran. Međutim, lik Chucka (Charlesa) Bassa koji u romanima tvori sporedan lik, u seriji postaje jedan od glavnih protagonista.

Josh Schwartz i Stephanie Savage izvrsno su uočili potencijal lika koji je u reklami za Tračericu opisan epitetom ”opasan”. Chuck Bass u prvoj je knjizi vrlo jednostrano opisan, dok u seriji on tvori jedan izrazito kompleksan lik koji doživljava mnoge promjene kroz sezone. Također, Chuck Bass u seriji nije ni prilično toliko vulgaran u izražavanju kao što je istoimeni lik u knjizi.

Prijelomna epizoda koja će odrediti odnos snaga fabularnih linija u seriji koje pratimo, a i samu radnju jest Victor, Victrola, sedma epizoda prve sezone u kojoj se Chuck Bass i Blair Waldorf upuštaju u seksualni odnos. Prema Wikipediji, u romanima Cecily von Ziegesar do uspostavljanja veze Chucka i Blair ne dolazi. U seriji pak, počevši od navedene epizode započinje seksualna/ljubavna priča koja će, razvijajući se kroz prvu sezonu, od druge sezone pa do kraja serije postati najsnažnija fabularna linija u seriji.

Naime, cijela prva sezona obilježena je likom Serene van der Woodsen i svi drugi likovi uglavnom su opisani prema funkciji koju imaju u odnosu s njom. Postupci likova nevezani za samu Serenu u sporednom su planu. Od druge sezone, glavna fabularna linija postat će Chuckova i Blairina veza koja će narednih pet sezona ponavljati isti obrazac utopljen u različite okolnosti.

Nadalje, postoje brojne razlike između nekih likova i njihov radnji u knjizi i onih u seriji. Za početak treba spomenuti da većina likova (Nate, Serena, Blair, Chuck, Dan) u knjizi puši cigarete, dok u seriji niti jedan lik nije pušač.

Lik Jenny Humphrey u knjizi opisan je kao sramežljiv dok se za Jenny iz serije to nipošto ne bi moglo reći. Zatim Serenin brat Erik u knjizi je stariji od nje, jedan je od onih ljudi koje svi žele imati pokraj sebe, dok je u seriji Erik mlađi od Serene i na početku serije se nalazi u bolnici zbog pokušaja samoubojstva.

Također, roman Tračerica počinjena sa zabavom u čast Cyrusa Rosea, dečka Blairine majke, lika koji se u seriji ne pojavljuje u prvoj sezoni. Serenini roditelji nisu razvedeni, kao u seriji, a Chuck također ima oba roditelja i brata u knjizi dok mu je u seriji majka navodno mrtva, a on je jedinac. Također, Rufus Humphrey u knjizi je opisan kao urednik, a ne bivša rock zvijezda i voditelj galerije kao u seriji.

 LEIGHTON MEESTER und BLAKE LIVELY drehen an einem Brunnen in Paris

Struktura

Epizode Tračerice funkcioniraju svaka za sebe i unutar cjeline te imaju čvrstu dramsku strukturu koja se ponavlja (slabiji su dijelove treće sezone, i posljednje epizode šeste sezone). U središtu svake epizode nalazi se neki važan događaj, uglavnom zabava, poput zabave Poljubac na usne u prvoj epizodi, ili Blairinog rođendana u osmoj. Takve zabave uglavnom se odvijaju na sredini ili pred kraj epizode, a u njima uvijek dolazi do eskalacije nekog problema ili otkrivanja tajni junaka koje onda mijenjaju odnose. Sukobi se uglavnom događaju zbog neravnoteže u raspodjeli informacija među likovima (primjerice, narušeni odnos Serene i Dana na kraju prve sezone posljedica je Danove nedovoljne informiranosti, odnosno Serenine preopterećenosti informacijama. Serena ne želi Danu priznati da je ”ubila” čovjeka, pa potvrđuje njegove pretpostavke o vlastitoj nevjeri). No na kraju epizode uvijek dolazi do raspleta i uspostave informacijske ravnoteže (koja pak može biti povoljna ili ne za daljni razvoj lika).

Primjerice u devetoj epizodi koja je koncentrirana oko proslave Dana zahvalnosti, pratimo četiri linije radnje vezane uz: obitelj Waldorf, obitelj Humphrey, obitelj van der Woodsen i obitelj Archibald. U svim tim obiteljima, napetost će doći do svog vrhunca tokom samog svečanog ručka. Blair će se tokom ručka posvađati s majkom te će tu opet iskrsnuti problem njene bulimije, Nateov otac će završiti u bolnici zbog predoziranja lijekovima, a djeca obitelji Van der Woodsen i Humphrey će na zajedničkom ručku na neugodan način saznati o zajedničkoj prošlosti njihovih roditelja. Nakon same eskalacije problema, likovi dobivaju vrijeme za kontemplaciju i savjetovanje s drugim likovima. Na kraju epizode svi likovi dođu do informacija koje su potrebne kako bi se sukob razrješio: Blair iskreno razgovara s majkom, Nate isto čini s ocem u bolnici, kao i Lily van der Woodsen i Alison i Rufus Humphrey, prvo međusobno, a zatim i sa svojom djecom.

Naslovi epizoda serije izmjenjeni su naslovi poznatih filmova i knjiga, poput epizode Victor,Victrola (prema mjuziklu Victor, Victoria), Seventeen Candles (prema filmu Johna Hughesa Sixteen Candles), Roman Holiday (kao istoimeni film), The Blair Bitch Project (prema found footage hororu The Blair Witch Project), The Age of Dissonance (prema romanu Edith Wharton The Age of Innocence).

Kulturalne reference koje nosi naslovi epizoda nisu bez razloga, povezane su sa sadržajem pojedine epizode ali i s karakterizacijom likova. Posebno se to odnosi na lik Blair Waldorf, koja se često referira na filmove Audrey Hepburn, ali i na samu gracioznost i figuru te glumice (u seriji se tako često može čuti glazba iz Doručka kod Tiffanya, a i junakinja nerijetko sanja sebe kao Audrey u tom filmu). To je bitan aspekt karakterizacije lika jer će se u Blair kroz seriju neprestano boriti profinjena i disciplinirana Audrey Hepburn i mračna, zlobna spletkarošica koju u njoj budi lik Chucka Bassa. Također su bitne reference na Fitzgeraldove romane koje se pojavljuju kroz cijelu seriju, uključujući i posljednju epizodu gdje se izravno referira na Velikog Gatsbya, a u jednoj od sezona Serenin će lik čak raditi na snimanju filma The Beautiful and the Damned prema istoimenom Fitzeraldovom romanu.

Kroz seriju također pronalazimo i primjere analepsi, dakle inserata iz prošlosti likova (osim samih sažetaka koji se javljaju na početku epizoda) poput one u devetoj epizodi, kada se prikazuje Dan zahvalnosti tih istih likova prošle godine, te prolepse i to na početku druge epizode, kada se izmjenjuju kratki kadrovi događaja koji će se odviti u toj epizodi.

Bad News Blair

Sapunica u Velikoj jabuci

Iako su prvo što nam padne napamet kad čujemo riječ sapunica Meksikanci, ili u zadnje vrijeme sve poželjniji Turci, Gossip je, unatoč tome što je radnja smještena u urbanom NY-u i likovi ne nose velike slamnate šešire već nose kreacije ultrapoznatih dizajnera, upravo to, čistokrvna nikad-nema kraja-sapunica. Sapunica s izuzetno čvrstom dramskom strukturom i puno razrađenijim likovima od onih na koje smo navikli u tom žanru. No prvo, idemo vidjeti koje to elemente, prema strukturi sapunica Tanie Modleski, Gossip Girl preuzima.

Radnja se ne događa u malom gradu nego u velikom NY-u, ali obuhvaća život nekoliko obitelji povezanih time što su nemilosrdno bogati stanovnici Upper East Sidea, obitelji Archibald, Waldorf, Van der Woodsen, Bass i jednu koja tamo baš i ne pripada, obitelj srednjeg sloja iz Brooklyna, Humphreyjeve. Obitelji su sastavljene od nekoliko generacija (uglavnom se radi o dvije generacije, roditeljima i djeci, jedino u slučaju Van der Woodsenovih, pojavljuje se i treća generacija, lik S-ine bake Cecilie) i jedna je, kao što smo već naveli srednje klase, što sve odgovara modelu sapunica.

Glavninu prostora u Gossipu, kao i inače u sapunicama, dobivaju mlađi protagonisti, dok su stariji i djeca (kojih u Gossipu baš i nema), kao i crnci i druge manjine u drugom planu (tu treba spomenuti da lik Vanesse Abrams, jedan od najvažnijih u seriji, igra mulatkinja). Svi likovi (osim Chucka Bassa, jer on je, zna se, Chuck Bass) navodno rade i nešto drugo u životu osim što splektare; na početku serijala to je srednja škola, i tamo su navodno odlični učenici (jedino S malo kaska), ali najveći dio serije odlazi na njihovo raspravljanje o osobnim krizama i osvetama.

"Gossip Girl" Films At The Brooklyn Botanical Gardens!

Neke od najčešćih tema prema Kathryn Weibel u sapunicama su:

–          zla žena (nenadmašiva inkarnacija zlikovke je Georgina Sparks, koja svojim iznenadnim pojavljivanjem pred kraj prve sezone potresa uređene živote Upper East Sidera),

–          velika žrtva (odakle početi, Serena ne govori Danu istinu o svojoj prošlosti da ne bi uništila njihov odnos, njezina majka Lily neće ostati s Danovim ocem Rufusom da ne bi naškodila njenoj vezi s Danom, Chuck i Blair od treće sezone pa nadalje, ili je u pitanju Chuckov obračun s ocem, ili Blairino ”prvo moram biti Blair Waldorf, pa tek onda mogu biti djevojka Chucka Bassa” ),

–          osvajanje stare ljubavi (Serena i Dan od prekida na kraju prve sezone),

–          nevjenčana majka (Lily van der Woodsen, u ovom slučaju višestruko razvedena), ali i nevjenčani otac (Rufus Humphrey)

–          varke oko očinstva ili majčinstva (u Gossipu se Chuck pokušava odgonetnuti pravi identitet svoje majke, i to je jedna od rijetkih situacija koja nije sasvim jasno riješena),

–          karijera vs privatni život (opet Blair i Chuck, maločas navedeni primjer)

–          alkoholičar/ka (u Gossipu svi neprestano piju, ali posebno su to obilježja Serene na početku serijala i Chucka u kasnijim sezonama).

Kategorija zlikovca jedno je od važnijih mjesta na kojima se treba zadržati. No prije treba reći da niti jedan lik, osim možda Georgine Sparks i Chuckovog oca Barta Bassa, nije jednostrano prikazan, nema one za sapunicu karakteristične polarizacije dobri-loši. Svi likovi u Gossipu u sebi sadržavaju i pozitivne i negativne osobine, i tokom serije se razvijaju, mijenjaju i otkrivaju dijelove sebe za koje nisu znali ili ih nisu htjeli prihvatiti. Nisu svi podjednako uspjeli u tom razvoju, ali najbolji primjer je onaj Chucka Bassa, svakako najintrigantnijeg lika serijala koji se od razmaženog egocentrika bez imalo empatije za druge razvio u samouvjerenog čovjeka spremnog dati i primiti.

No, vratimo se mi zlikovcima. Kako su žene (o razlozima u nekom budućem članku) sačinjavale većinu publike sapunica, Tania Modleski objašnjava kako je razlog posebne zainteresiranosti za taj tip činjenica što zlikovke uspijevaju pretvoriti tradicionalno slabe ženske osobine u izvore vlastite snage. Popularnost zlikovki djelomično se može objasniti i Freudovom teorijom prisilnog ponavljanja koju je on vidio kao rezultat čovjekovog pokušaja da postane aktivni manipulator vlastite bespomoćnosti. Gledatelj se, naime, stalno vraća u istu priču kako bi se poistovjetio s likom te na taj način postigao kontrolu koja mu je zanijekana u stvarnom životu. Gledatelji/ice s jedne strane preziru zlikovke jer one predstavljaju njihovu negativnu sliku, ali istovremeno žele da uspiju. Iz tog neprestanog građenja i rušenja plota proizlazi užitak.

Seventeen Candles

Upravo taj privid beskonačnosti, jedno od temeljnih obilježja sapunica, u Gossipu se zbiva i na razini epizoda, ali i duljih vremenskih raspona nekih fabularnih linija, što se posebno odnosi na onu koja prati Chucka i Blair (ili Chuck lovi Blair, ili Blair lovi Chucka; kada se napokon ”pronađu”, i gledatelju se čini da može odahnuti, pojavi se neki novi problem zbog kojeg se opet razdvajaju, pa ponovno pronalaze i tako sve do same šeste sezone).

Sapunica je tako, možemo reći, antiprogresivna, i time je, kao ženski žanr, suprotna muškom filmskom narativu čija su obilježja puno radnje, malo dijaloga i sve se želi što hitrije razriješiti i privesti kraju. Sapunice su pune mini-klimaksa, kako tvrdi Tania Modleski, koji više kompliciraju negoli pojednostavljuju život.

Još je jedan segment na koji se, prije negoli dovedem ovu kratku analizu kraju, treba osvrnuti. To je naime, pojam sretnog završetka. Kao što je poznato, u sapunicama uglavnom dobri bivaju nagrađeni, a loši kažnjeni za svoje postupke, te cijelu priču zatvara vjenčanje važnijih protagonista s njihovim partnerima, s porukom they lived happily ever after. Ono na što ja želim skrenuti pažnju u Tračerici, koja također ima takvu vrstu” sretnog kraja”, jest kompozicija jedne od posljednjih scena. Naime, nakon što je prošlo pet godina otkad se završila drama s Tračericom i Chuckovim ocem, te su se Blair i Chuck napokon vjenčali, red je došao na drugi glavni par, Serenu i Dana. U toj sceni nalazi se S-ina majka s S –inim pravim ocem (naznačuje se da su tamo kao par), Danov otac s partnericom, Blairina majka sa suprugom, Georgina u paru s Chuckovim ujakom Jackom, Chuck i Blair te njihov sin, Jenny, Nate, Dhorota te naravno Dan i Serena čijem su vjenčanju svi navedeni došli prisustvovati. Kao što je vidljivo, od šesnaestero prisutnih njih dvanaestero je u paru s nekim. Upravo je ta koncepcija sretnog završetka kao onog u kojem protagonist mora biti u paru, jer kako bi inače mogao biti sretan, ono što me najviše smeta kod žanra. Dakako, gledatelj želi da njegov omiljeni par završi skupa, no poruka koju se šalje ovakvim scenama može imati i manje pozitivno značenje.

 13

Čini se kao da se takvom realizacijom kraja u sapunicama, a i u drugim žanrovima poput rom-coma, gledatelju suptilno nameće samo jedan model njegovog ”sretnog kraja”, onoga koji može postići samo ako je u paru. A samo jedan takav model ”sreće” može dovesti do brojnih frustracija gledatelja u stvarnom životu i poručiti sasvim krivu poruku. Jer zašto ne bismo i sami, ne iščekivajući nikakav forever, nego baš sada uživali to zadovoljstvo? S malo Gossipa dan će svakako biti malo zanimljiviji.

Jedan komentar za “Tračerica: Nisi nitko dok se o tebi ne priča

  • Matea Rebrović says:

    Wow, nisam nikad toliko razmišljala o Gossip 😀 iscrpna analiza serije, svaka čast. Pratila sam je od njenog početka do završetka i definitivno nije “najbolja serija ikada”, ali ima ono nešto zbog čega je jednostavno pratiš epizodu po epizodu. Nitko nije bljutavo dobar, niti odurno zao, možda je u tome stvar. Ova serija nudi pregršt dobrih likova- Blair i Chuck su definitivno nesvakidašnji TV likovi koji su mi na samom vrhu što se tiče ove serije. Serija ima svojih uspona i padova, a možda i sezonu previše. Georgina i sama glumačka izvedba tog lika je toliko zabavna – uživala sam u njenim dosjetkama 😀 Puno obrata, ne samo u radnji, nego i u likovima – na početku voliš jedne, onda ih poslije zamrziš i voliš one druge. Svašta nešto. Ova serija je zbilja ponudila jako puno. Scenu, glazbu i kostimografiju i da ne spominjem, jedna od najjačih serija što se toga tiče. Prava teen sapnica za mozak na pašu, nema šta :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.