The Mechanic vs. Faster

Piše: Marin Mihalj

The Mechanic vs. Faster ili poodmakla faza deklinacije akcijskog filma

Definirati akcijski film nije preteško: to je filmski žanr gdje su fabularna inventivnost i karakterizacija likova sveobuhvatno sekundarne, dok su frenetično kadrirane potjere, pucnjave i tuče primarni motiv.

Prapočetak akcijskog filma najčešće se pripisuje prvom filmu iz serijala Rambo. Teme koje će obraditi taj uradak postat će, desetljećima kasnije, dominantne polazne točke svakog sljedećeg akcijskog filma kojeg će filmski kritičari, u vječnoj potrebi surovog ogoljenja do srži, u većini slučajeva pokopati, a publika prigrliti. Eskapizam, par excellence.

John Rambo i njegova priča su, predmnijevam, u samom začetku imali poštene, poluumjetničke motive kritiziranja tadašnje postvijetnamske Amerike, države koja je u besmislenom i, od njihove vlade orkestriranom, ratu izgubila dobar postotak svoje baby boom generacije. Rambo je razočarani ratni veteran koji se vraća u svoju zemlju samo da bi vidio da je njegova borba, borba njegovih ratnih supatnika, bila omrznuta od strane onog postotka mlade generacije koji su se radije priklonili hippie pokretu i zanemarena od strane onih istih političara koji su ga poslali da se na tuđem tlu bori za slobodu SAD-a.

Konačni produkt je, iz današnje perspektive, djelomično dojmljiv, djelomično smiješan. Podtekstualnost First Blood je dvojaka. U jednom trenutku se čini kako film, vrlo uspješno, osuđuje američku politiku, a u drugom kako je nesuptilno i propagandno glorificira… Poltronstvo redatelja Teda Kotcheffa nije do kraja izraženo, ali njegovo zaziranje od čvrste i jasne pljuvačke u lice politici je izvjesno i simbolično. Tko zna kako bi se budućnost američkog akcijskog filma razvijala da je Kotcheff imao autorsku hrabrost, da je kroz medij filma izrekao sve što je možda mislio… No, Rambo je postao simbol nesavladivog duha američkih vojnika koji će, u scenariju sam protiv svih, pravednički srušiti policijsku postaju ili imaginarni totalitarni režim koji je potpuno oprečan slobodarskom, američkom.

Rambova trilogija (kasnije će postati kvadrologija) izbacila je u orbitu Slya Stallonea koji će godinama kasnije, uz Brucea Willisa, Arnolda Schwarzeneggera i(li) Steven Seagala, suvereno vladati svijetom akcijskog filma. I dok su iznutrice svakog sljedećeg projekta gorenavedenih glumaca visile sa sablja američkih i inih filmskih kritičara, godinama je akcijski film uživao povjerenje svjetske publike koja bi, u gotovo 90% slučajeva, svojim kupovanjem karte osigurala svaki sljedeći i besmisleniji bigger, better & faster nastavak. A onda je došao Quentin Tarantino – naoružan postmodernističkom citatnošću, inspiriran francuskim novim valom, spaghetti westernom i azijskom kinematografijom – i stvorio jedan sasvim drugi svijet, u usta svojih protagonista ubacio nezaboravne dijaloge i pokrenuo nezavisni američki film koji je bio jednako cool. Akcijski film više se nije mogao financijski nositi i s tim je nastupila rana faza deklinacije.

Skočimo u budućnost nekih petnaestak godina. Gorespomenuti junaci su metuzalemi. Jedan je pokušao oživiti karijeru novim nastavcima nekoć uspješnih serijala (i djelomično uspio, pritom), drugi se nakon karijere akcijskog junaka okušao kao dramski glumac (poprilično uspješna tranzicija) da bi se kasnije neuspješno vratio akcijskim korijenima, treći je postao guverner, a četvrti već godinama snima suludo smiješne (nenamjerno) akcijske filmove C produkcije.

Znate onu priču u nogometu o svakom sljedećem veznom igraču koji zna šutnuti loptu kao o novom Bobanu, u glazbi o svakom novom bendu s jedva primjetnim smislom za melodiju kao novim Beatlesima? Baš kao i u tim neutemeljenim pričama, i u svijetu filma smo dobili (ne)legitimne nasljednike. Svaki sljedeći film koji je koketirao s akcijom, iznjedrio je sljedećeg Stallonea. Schwarzeneggera. Willisa. Vin Diesel, Dwayne The Rock Johnson, Jason Statham samo su neki koji su probali hodati u prevelikim cipelama koje su im ostavili njihovi uzori. Potonja dva su u razmaku od nekoliko mjeseci predstavili svoje nove filmove. No, je li to – TO?

Prvi film kojim ću se pozabaviti je The Mechanic Simona Westa (redatelj kultnog Con Air). West je odlučio režirati film u čijem je originalu briljirao Charles Bronson, legendarni glumac još legendarnijeg ledenog izraza lica, pritom si postavivši veliki zadatak da, ako ne nadmaši, bar pokuša zadržati kvalitetu originala. Odmah ću vam reći, West nije uspio.

Zašto i kako je sve krenulo po zlu? Tu je uobičajeno pouzdani i šutljivi Statham, sparen s izuzetno talentiranim Benom Fosterom. Akcijske scene su spektakularno režirane, gomila leševa ispod njihovih nogu… Problem novijih  podžanrovskih celuloidnih ostvarenja jest scenarij. Korektnog redatelja ćete uvijek naći, ali korektan scenarij – ne. Dobar scenarist u Hollywoodu je kao jednorog – mitološka životinja za koje svi znaju, ali je nikada nisu vidjeli uživo.

Krenimo od tog nesretnog scenarija. Sve šablone koje toliko volimo su tu. Plaćeni ubojica je asocijalni paranoični samotnjak koji svoju seksualnu požudu upražnjava s prostitutkom jer se ne želi ni s kim emocionalno vezati. Scenarist nam, pak, jasno pokazuje da je mehaničaru stalo do prostitutke, ali taj dio filma, na našu žalost, ne ide nigdje. Do petnaeste minute saznajemo da je protagonist najbolji u svom poslu i da ima sasvim neobično običan hobi restauriranja oldtimera. Šablone se nastavljaju kad šef njegove organizacije saznaje da je netko izdajica. Da ne bih spoilao, preskočit ćemo taj dio i preći na lik njegovog novog pomoćnika kojemu mehaničar postaje mentor. On je, naravno, protuteža. On će svoje hitove odrađivati s puno više stila, ali i puno više nereda, eksplozija… što će izazvati frikciju među njima koja će se vjerojatno rješavati međusobnom borbom. Ali, tek trebaju dovršiti posao.

Ako se sjećate starijih filmova ovog žanra, pogotovo onih s kraja osamdesetih, vjerojatno ćete se sjetiti bar desetak legendarnih replika, ako ne i cijelih dijaloga između protagonista. Na stranu akcija, razbijene arkade i čeljusti, auta u plamenu – najveću draž takvim filmovima davao je tzv. banter između pozitivca i pozitivca (buddy cops) i pozitivca i negativca. Danas pogledate ovakav film i zključite: “U redu, nije mi bilo dosadno, nekoliko sekvenci je opravdalo postojanje ovog filma, ali što sam to ja upravo gledao?“… To pitanje ćete sigurno postaviti nakon što pogledate The Mechanic.

Druga zvjerka u ovom dvoboju je Tillman Jr.-ov uradak Faster. U najboljoj maniri recentne južnokorejske kinematografije, to je film potjere i osvete. Glavni junak, Driver (Johnson), u samom početku izlazi iz zatvora i redatelj nam uvodnim kadrovima Drivera jasno daje do znanja da je to čovjek od malo riječi s jednim ciljem – osvetom. Kroz seriju flashbackova, saznajemo strašnu i šokantnu istinu koja je Drivera doslovno natjerala na ovakav krvavi pohod. Da bi sve bilo zanimljivije, u priču su uključeni plaćeni ubojica Killer (Jackson-Cohen) koji će pokušati spriječiti Drivera u njegovom naumu, jedan policajac-narkoman (Thornton) i njegova partnerica Cicero (Gugino). Tillman Jr. se ne stidi recikliranja. Citira glazbene teme ne bi li dočarao svu kulerštinu pokvarenog policajca ili perfekcionizmu sklonog plaćenog ubojice (“Just Dropped In“ je već iskorištena u filmu braće Coen The Big Lebowski u genijalnom segmentu Gutterballs, “I Wanna Be Your Dog“ u kultnoj sceni Ritchievog prvijenca) i jako dobro upravlja s ono malo talenta što ima Johnson. Ne daje mu puno rečenica i koristi dobro smišljene close-up snimke jedinog izraza koje Driver treba imati – nepatvoreni bijes.

Dio filma koji je najviše zabrljan i zbog kojeg mu ne mogu dati najbolje ocjene jest sami kraj kada se Tillman Jr. odlučuje za jedan ziheraški pristup osjetljivoj temi religije i jedna scena koja, iako se radi o bezumnoj akcijskoj pucačini, nije smjela završiti u konačnom rezu.

Oba filma dijele iste boljke, i za oba filma mogu reći isto – kada su redatelji završili sa snimanjem, otišli na premijeru, sigurno su imali slične  zamjerke koje ja imam i sigurno bi, kad bi im se pružila prilika, iz drugog pokušaja napravili bolje filmove.

Kad gledati: dok čekate nove epizode serija koje pratite.

Kao što rekoh, eskapizam. Ali već skoro dva- deset godina mu nedostaje onaj par exce- llence.

8 komentara za “The Mechanic vs. Faster

  • Dragonrage says:

    “Prapočetak akcijskog filma najčešće se pripisuje prvom filmu iz serijala Rambo.”

    Ma od kad to??! Koliko ja znam iz povijesti filma, akcijski žanr je prisutan u svijetu filma od gotovo samog početka, samo se sa desteljećima i razvijem tehnike, novih montažnih i redateljskih tehnika razvijao.
    Šta se ovih naslova iz”dvoboja tiče”…Mehanica nisam gledo pa ga neču ni komentirati, ali faster je jedna od boljihnaslova koji je taj žanr ponudio unazad par godina. Zapravo, to čak i nije čistokrvni akcijski film, čak bi oni koji će to očekivati mogli ostati i razočarani jer je to više revenge triler drama sa izvrsnim twistom koja se zasniva na likovima (točnije, njih troje) i njihovim motivacijama kao pokretačem radnje. Rekli bi ameri “character driven movie”.
    Cijeli film ima tu retro 70s “Death Wish” meets “Good, Bad and Ugly” vibru. S tim da bi ja ovo nazvao “Good, Bad and Beautiful”.
    Sve u svemu, jednostavan film jednostavne premise, ali ono što ga čini zanimljivim je način na koji je ta priča ispričana. Također, i soundtrack je izvrstan, jako dobar izbor pjesama. A pohvale idu i na račun režije. Nema onog nepotrebnog i iritirajućeg, heretičnog divljanja kamerom, a opet, ritam je brz kad je to potrebno. Te na kraju pohvale i na Rockov račun. Lik je genijalan ovdje, opaki, nezaustavljivi ubojiti stroj kojemu je na pameti samo osveta koja je vidljiva u njegovom pogledu, mimici i govoru tjela. Sve u svemu, skoro pa genijalan predtavnik žanra novije generacije…

  • Crow's Place says:

    ”Definirati akcijski film nije preteško: to je filmski žanr gdje su fabularna inventivnost i karakterizacija likova sveobuhvatno sekundarne, dok su frenetično kadrirane potjere, pucnjave i tuče primarni motiv.”

    Pogrešno od slova do slova. Akcijski film je žanr koji je doživio strahovitu evoluciju, počevši od klasičnih obrazaca ”bliske” akcije kakva se mogla vidjeti u filmovima Charlesa Bronsona, do uvođenja pirotehnike kao jednog novijeg trademarka (izraženost se pojavljuje u 80-ima, već kad je referenca na First Blood) a žanr kao takav najveći stupanj evolucije doseže u 90-ima, kao možda i najkvalitetnije razdoblje jer se spajaju gotovo nespojivi elementi. Dobra gluma, dobra priče i kaskaderske vratolomije (hint primjera radi, Face/Off) što rezultira nekim od najvećih box office uspješnica (hint Speed).

    A što se tiče First Blood, nije redatelj Kotcheff taj koji nije imao hrabrosti, već je Stallone sam izmijenio scenarij radi straha da bi publika loše reagirala na scene gdje nemilice ubija sve redom (pročitati first draft da se vidi razlika) a Kassar i Vajna su ga podržali u tome. Također, filmu uopće nije bila namjera da kritizira američku politiku već da prikaže licemjerje koje vlada unutar njezinih granica. Točnije, to je trebala biti priča o ljudima koji se nisu mogli prilagoditi normalnom životu nakon rata (što je osnova romana First Blood). Millius je taj kojeg se može optužiti za glorificiranje Amerike kao takve.

    Sori, ali napisao sam par tekstova o akcijskom filmu i držim se jako dobrim poznavateljem građe o kojoj si pisao, ali ovo je jednostavno pre površno da bi se uopće moglo uzeti u obzir kao nešto vjerodostojnije, pa čak i činjenično točno.

  • Marin Mihalj says:

    Zahvaljujem na komentarima. :)

    Mi smo ipak amateri pa su sugestije stručnjaka svakako dobrodošle. 😉

  • Marin Mihalj says:

    S obzirom na to da je jutro pametnije od noći, da dodam par stvari…

    Kad sam napisao da je First Blood prapočetak akcijskog filma, mislio sam da je više kao neki začetnik modernog akcijskog filma. Nadam se da se s tim slažete?

    Što se tiče uvodne definicije akcijskog filma, nije najspretnija, ali, kao što je napisao Crow’s Palace, nije u potpunosti netočna.

    Da sam se više osvrnuo na početak i sredinu devedesetih, sasvim sigurno bih spomenuo neke vrhunske akcijske filmove koji su “spajali nespojivo”. S tim se u potpunosti slažem. Ali sam taj dio, nažalost, preskočio.

    Što se tiče Ramba, Stallonea i Kotcheffa, taj dio sam u potpunosti, čini se, zabrljao, ali samo zato što nisam nafilovan trivijama (a mislio sam da sam kralj trivija)… i drago mi je da postoje ljudi koji me svojim znanjem o akcijskom filmu debelo šišaju. 😀

    Opet ponavljam, drago mi je da nas čitaju ljudi koji voli i razumiju film, sasma sigurno ćemo se još više truditi i pokušati što “vjerodostojnije, pa čak i činjenično točno”.

    Pozz legendardnom Dragonrageu. 😀

  • Crow's Place says:

    Ma, sve 5 :-)

    Dragonrage i ja smo malo osjetljivi kad netko piše o akcijskom filmu (jerbo to ne rade mnogi) pa volimo da fakte budu koliko-toliko ispravne. Ako ti se čita…

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=26136635&postcount=1

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=26143113&postcount=5

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=26026396&postcount=1

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=26033203&postcount=8

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=26071784&postcount=22

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=29937877&postcount=1

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=29943964&postcount=14

    …a što se tiče trivijalnosti vezane uz Ramba–

    http://www.forum.hr/showthread.php?t=575395

    –ovdje su sve na jednom mjestu :-) Pozdrav od Deckarda (Crow’s Place je ime mog filmskog bloga)

  • Marin Mihalj says:

    O, pa to si ti… B-)

    Nema te nešto na efhaeru u zadnje vrijeme…

    Čitao sam to tvoje. Ne sve, očigledno, inače bih mi i ovaj osvrt bio bolji. 😀

  • Dragonrage says:

    Ooo hvala…prvi put mi netko tako laska hehe. Pozdrav i svim Fak-ovicima…

    Inače…samo da nadodam još…zapravo je na moderni akcijski film, i posebice na razvoj žanra u 80-ima uvelike utjecao Dirty Harry iz 71. jedan od prvih akcijskih filmova koji je otvoreno prikazivao nasilja i golotinju,ali i drugačiji pristup policijskoj priči i općenito prikazu gl. junaka. Naime, gl. junak ovdje nije bio policajac koji je radio sve “by the book”,već je to bio antijunak koji uzima zakon u svoje ruke, agres​ivan, nemoralan, ​beskompromisan, žilav, nepopustljiv i nemilosrdan policajac koji je težio zadovoljiti pravdu, ali pritom nije slijedio zakone već se držao one stare – “cilj opravdava sredstvo”, a jedini prijatelj mu je bio Magnum 44 kojim je čistio ulice od ološa bez imalo beda.
    Ima baš na DVD-u od Dirty Harry-a dokumentarac u kojem neki glumci, redatelji, scenaristi pričaju o utjecajima Harry-a i Clinta kao glumca na njihove karijere…između ostaloga i Arnold…čovjek koji je 80-ih bio ikona žanra…

    Evo kraći segment toga…

    http://www.youtube.com/watch?v=9qX8D5ky1oc

    A ovo je mislim cijeli dokumentarac (u dijelovima)…ili jedan od tih…

    http://www.youtube.com/watch?v=ZmReYkR_6io
    http://www.youtube.com/watch?v=rhTcfdno_Iw
    http://www.youtube.com/watch?v=FX3aP9IfC_Q
    http://www.youtube.com/watch?v=sfWEwYxjBcg
    http://www.youtube.com/watch?v=_kN6zopI42s

  • Deni Zgonjanin says:

    Odgledao sam oba filma i moram priznati da su me iznenadila… Očekivao sam teško sranje, a dobio iznadprosječna sranja.
    Faster me strašno podsjeća na stare vesterne, bio bi još bolji da Rockov lik ne liči na maloumnog bika koji trči za crvenom maramom i iritantnog Billyja Boba.
    The Mechanicu je prednost nastup nedovoljno korištenog Bena Fostera i za promjenu solidna gluma Stathama. Iznenadilo me što na kraju ne odvede kurvu sa sobom…
    Sve u svemu, nisu filmovi koje ćete pamtiti za 10 godina ali su pristojna zabava za subotu popodne… Nisu za nedjelju :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.