Splitski filmski festival: Međunarodni festival novog filma

Piše: Miro Frakić

U rujnu se u Splitu odvio najstariji, iako ne i najpoznatiji filmski festival u Hrvata – Festival novog filma, ili jednostavnije, Splitski filmski festival (STFF). On je jedinstven po svom nezavisnom karakteru za koju je prvenstveno zaslužan njegov tvorac Branko Karabatić, trudeći se odstupiti od ustoličenih tendencija i prevladavajuće generičke motivike u (holivudskoj i holivudiziranoj) kinematografiji, u selekciji dajući prednost ostvarenjima primarno eksperimentalne, radikalne i subverzivne prirode. U svom 18. izdanju STFF okvirno tematizira tri više-manje punoljetna načela: odgovornost, optimizam, toleranciju. O osam dana festivala (14.9. – 21.9.) prikazana su 34 dugometražna, od čega 9 u konkurenciji za glavnu nagradu, i 48 kratkometražnih filmova, kao i jedna miniserija, mnogi od njih i premijerno, ako ne već na području Europe, onda zasigurno u Hrvatskoj. Program je u svojih sedam sekcija ostao vjeran svojoj nezavisnoj premisi: Konkurencija dugomentražni i kratkometražni, Doks, Frame extended, Gender, Odrazi/Reflections, te Posebni program; a obilježili su ga pretežito socijalni, društveno angažirani, egzistencijalni, eksperimentalni kao i čisto umjetnički motivi.

00

Glavnu nagradu u kategoriji dugometražnih dobio je izvrstan film Joséa Luisa Valle, Radnici (Workers), dvosatna studiozna drama o dvoje ljudi na margini društva, pripadnicima radničke klase nevidljive i mnogoput od društva previđene, koji se na svoje načine bore protiv nepravde. Vrhunski spoj sva tri načela festivala koji dolaze do izražaja u filmu i njegovim dugim i dijalogom oskudnim scenama zaslužio je odobravanje žirija u sastavu Helmuta Groschupa, osnivača i direktora filmskog festivala u Innsbrucku, hrvatskoj publici dobro znanog Branka Schmidta i ukrajinskog filmskog producenta Dmytra Vityka. Među ostalim se naslovima u konkurenciji izdvajaju i film Mire Fornay, Môj pes Killer, teška drama o jednom danu u životu osamnaestogodišnjaka, grčki Dečko koji jede hranu za ptice (To agori troei to fagito tou pouliou) u režiji Ektorasa Lygizosa, egzistencijalna drama polaganog i nemilosrdnog tona, nepravedno na zlu glasu zbog scene u kojoj momak pojede i svoju proteinima vrijednu izlučevinu, te južnokorejski December, uradak Jeonghoona Parka koji nedorečenostima i isfragmentiranosti problematizira odnos subjekta i objekta u asimetričnim, unaprijed osuđenim ljubavnim pričama.

1

Kako to obično biva, među 43 kratkometražna ostvarenja u konkurenciji našlo se svega pomalo, od konvencionalno montiranih do potpunih eksperimentalija, skoro bez slike bez tona, od onih svakodnevnih do onih konceptualnih, od (pseudo)dokumentarističke do potpuno fikcionalne forme, sa svih strana svijeta, od loših i neinventivnih do izrazito osvježavajućih i originalnih filmova, što poznatijih, što opskurnijih. Žiri koje su činile tri žene, mlada Ana Opačić, austrijska tv-novinarka Eva Rottensteiner i ukrajinska glumica Polina Voinevych, odlučio je nagradu dodijeliti ukrajinskom  redatelju Myroslavu Slabosphitskiyju za Nuklearni otpad (Yaderny wydhody) o dnevnoj rutini dvoje radnika u černobilskom pogonu za preradu r bioaktivnog otpada. Bez scenarija a i bez rezerve, scene se sporo razvijaju od općeg prema pojedinačnom, što i filmu daje snažan osjećaj za humanost. Iz kratkometražnog se programa još mogu izdvojiti Razodjeni me (Ta av mig) švedskog redatelja Victora Lindgrena, odvažnoj drami o fizičkoj strani transseksualnosti, Priča za Modlinove (A Story for the Modlins) Sergia Oksmana, interesantan pseudodokumentarac o (ne)uspjesima i propasti jedne ekscentrične američke obitelji, korejske animirane Igre ljubavi (Yeon ae no ri) Joung Yumi, neobičan i koncentriran portret jedne heteroseksualne ljubavne veze, te jednostavni i štosni južnokorejski Safe Byounggon Moona o posebnoj semantičkoj vezi između sefa i sigurnosti koju on priskrbljuje.

2

Posebna nagrada festivala za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika pala je u ruke austrijskom avangardnom filmskom redatelju i teoretičaru Peteru Kubelki. Mada ga je vrlo lako smesti u njegovom govoru punom digresija, ovaj simpatični sijedi bradonja ima snažnu viziju o filmu, o čemu se uveliko govorilo u gotovo četverosatnom dokumentarcu Fragments of Kubelka Martine Kudláček, prikazanom u sklopu Posebnog programa. Na predavanjima je rado dijelio anegdote iz svog kako profesionalnog tako i privatnog života. Opijen fizičkim aspektom filmske vrpce i montažom, od filma se oprostio svojim Antiphonom (2012) poradi prevlasti digitalnog nad analognim medijem, tako da se može reći da je nagrada pristigla u pravi čas. Na STFF-u su najviše ljudi privukla tri hrvatska filma van konkurencije: Šuti Lukasa Nole, Visoka modna napetost Filipa Šovagovića i Oproštaj Dana Okija. Nažalost, iako se primjećuje stanoviti pomak od već notorno ratom opterećene hrvatske kinematografije, prikazani su filmovi, pak, izrazito opterećeni samim sobom – veća je važnost dana stiliziranju forme nego razvijanju sadržaja. Tome usprkos, svojim su se nastupima istaknuli najbolja debitantica prema Pulskom filmskom festivalu, Tihana Lazović u Šuti, te uvijek sposobni Goran Navojec u Šovagovićevom filmu. Od posebnog interesa publici bila je i miniserija Vrh jezera (Top of the Lake) redateljice Jane Campion, inače poznate po Oscarom ovjenčanom filmu Piano. Glavni lik detektivke koji utjelovljuje Elisabeth Moss (Mad Men) vraća se životom i sobom izmučena u svoj rodni kraj, Laketop, malograđansku novozelandsku sredinu, te biva upletena u istragu seksualnog zlostavljanja dvanaestogodišnje djevojčice. Serija dobro funkcionira kao studija zatvorene i patrijarhalne sredine i vizualno je privlačna, ali se radnja doima razvučenom te ponekad poseže za neinventivnim filmskim tropima.

3

Naposljetku, filmovi iz ostalih dijelova programa vrijedni spomena su dokumentarac Nime Sarvestani o afganistanskom ženskom zatvoru Nema burki iza rešetaka (No Burqas Behind Bars), Shirley – vizije stvarnosti (Shirley – Visions of Reality) Gustava Deutscha koja kroz trinaest oživljenih slika Edwarda Hoopera stvara melankoličnu i pomalo nejasnu priču o Amerikanki distanciranoj od svog života i društva sredine 20. stoljeća, te Wu Tsangovo u najmanju ruku zanimljivo niskobudžetno ostvarenje Wildness, u kojem personificiran bar govori o svojoj povijesti i ulozi koju je odigrao u životima latino-američkih useljenika i pripadajuće LGBTQ zajednice kao važno liberalno okupljalište kroz vrijeme. Sve u svemu, STFF se još jednu godinu zaredom dokazao kao pravi dragulj koji u Split donosi nešto više i nešto drugačije od dominantnih kinodistributera, filmove koji rijetko podilaze široj masi već konstantno propitkuju svoju formu a nerijetko i inteligenciju i angažman gledatelja. Uz sve pogotke i promašaje ovog festivala, njegova najveća vrijednost leži u širokoj paleti okusa koji pomažu razviti okusne pupoljke publike.

Leave a Reply

Your email address will not be published.