Split Film Festival 2012.

Piše: Antonija Bračulj

Ne znam je li stvar u tome što sam prvi put u životu bila akreditirana ili zato što sam se prvi put odvažila sjesti u kino dvoranu posve sama, ali ja sam posljednjih tjedan dana, koliko je trajao Split film festival, toliko intenzivno doživljavala filmske projekcije da sam imala osjećaj da tek upoznajem filmsku umjetnost i da zapravo ne znam puno toga o njoj. Kada bolje promislim, nije ni čudno što sam se tako osjećala jer je inače najstariji međunarodni festival novog filma upravo poznat po tome što publici nudi posve autentičan doživljaj i percepciju filma. Slijedeći glavni moto ”Resistance” (otpor), Split film festival oduprio se svim konvencijama i main stream kalupima te je (p)ostao intrigantan, bučan, hrabar, kontroverzan, uznemirujuć, divan.

Ove čak 17. godine, u sedam dana, publika je imala prilike vidjeti preko šezdeset nezavisnih filmova koji su se prikazivali u kultnom splitskom kinu ”Karaman” i kinoteci ”Zlatna Vrata”. Iako materijalno oslabljeli i medijski pretjerano ne eksponirani, organizatori s ponosom mogu zatvoriti još jednu etapu festivala jer su svakako uspjeli zadržati značajan standard i barem na trenutak osvježiti davno izgubljenu splitsku kulturnu scenu. U intimnoj atmosferi polupraznih kino dvorana, mogao se namirisati jedino filmski entuzijazam, a to je naposlijetku i jedino što nam je potrebno za ovakvu  manifestaciju.

Prikazivani filmovi dijelili su se u nekoliko zanimljivih kategorija.  Za početak, od uvijek prisutnih dugometražnih i kratkometražnih filmova, njih četrdeset i šest su bili u konkurenciji za glavnu nagradu. Secirani su britkim umjetničkim okom ovogodišnjih predstavnika žirija – za dugometražni film to su bili njemačka redateljica Ayse Polat, estonski semiotik Tristan Priimagi te Tanja Vrvilo, naša uvažena izvođačica, filmologinja i filmska kustosica; dok su za kratkometražni film članovi žirija bili njemačka medijska savjetnica Stefanie Goertz, Ana Hušman koja radi na Odsjeku za animirani film i nove medije u Zagrebu te Rasmus Merivoo, mladi filmaš iz Estonije. Zadnji dan festivala, kako to inače biva, objavljeni su pobjednici – u kategoriji dugometražnih filmova pobjedio je meksikanski film ”Posljednji Cristerosi” koji je smekšao sudce zbog prikazane uzaludne borbe i propale revolucije ali i epohalnih ljudskih ideala. Moram priznati da mene film nije pretjerano oduševio iako ne mogu osporiti da ima određene kvalitete kao što su sjajni kadrovi pejzaža, izuzetno uvjerljiva kostimografija, verbalni minimalizam i ugodna leoneovska vestern atmosfera. Za najbolji kratkometražni film odabran je ”Facing animals” koji ljude predstavlja kao antagoniste a životinje kao potlačene protagoniste te progovara o složenom i bizarnom odnosu između čovjeka i životinje.

Nakon klasične sekcije, ovogodišnje zdanje festivala nudilo je i novu tematsku kategoriju – kategoriju ”Otpora” u kojoj su se prikazivali osjetljivi i inspirativni filmovi društveno političke i socijalne problematike.  U kategoriji ”Odrazi” publika je već prvi dan imala priliku vidjeti film o kontroverznom redatelju Romanu Polanskom te intrigantni nizozemski dokumentarac ”Painful painting” koji prikazuje rad slikara Ronalda Ophuisa. On je inače poznat po tome što slika prizore seksualnog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja zbog čega njegovi umjetnički radovi odišu patnjom, nasiljem i dehumanizacijom. Tu su bile i kategorija ”Mediteran” te ”Retrospektiva” u kojoj je poznati hrvatski multimedijalni umjetnik Ivan Ladislav Galeta osobno predstavio svojih pet vrlo zanimljivih i autentičnih filmova.

Moja omiljena ovogodišnja filmska kategorija zvana ”Libido” progovarala je o izuzetno osjetljivim  temama koje bi se mogle svrstati pod tabue. Pet filmova, koji su se prikazivali u kasnim noćnim satima baš zbog prirode sadržaja, otvorili su teme o androginost, svijetu pornografije i pedofiliji. Švedski film ”She mail snails” donosi priču o Eliju koji je zarobljen između dva spola i koji stvara treći kako bi preživio. Film na vrlo dirljiv i emotivan način prenosi košmar spolno nesvrstanih. Potpuno neshvaćen, usamljen, nesretan i shrvan ali opet nekako samosvjestan i živ, Eli oblikuje svoju androginost na vrlo poetičan način te gledatelja nužno senzibilizira i tjera na razmišljanje svakog tko je ikada pomislio da je androgenost pomodnost, nešto vrijedno mržnje, gađenja ili bilo kakvog oblika diskriminacije. Filmovi ”Inside Lara Roxx” i ”There is no sexual rapport” vode nas u surovi svijet industrije za odrasle. Eksplicitan prikaz pornografije stvara potpuno groteskan doživljaj jer žene i muškarci iz spomenutih filmova, umjesto bogova užitka i tjelesnih strasti, postaju izmučene i izgubljene marionete vođene slatkorječivim srednjovječnim muškarcima. Ovi dokumentarci su samo glasno potvrdili da je svijet pornografije maligan, demoralizirajuć i izopačen te da u njemu libidalni protagonisti zaista malo znače. Zadnja dva filma iz spomenute kategorije – ”Agnus dei” i ”Outing” progovaraju o temi pedofilije. Agnus dei to čini iz perspektive djeteta koje je bilo zlostavljano od strane katoličkog svećenika dok Outing to čini iz perspektive mladog čovjeka koji je postao svjestan svoje pedofilije u ranoj dobi i koji je čitav svoj život podredio kontroliranju upravo tog dijela sebe kako ne bi naudio nekom djetetu zbog svojih instinktivnih nagona. Kao što sam već istaknula, ovaj dio festivala me se najviše dojmio  baš zato što me konfrontirao sa samom sobom proispitujući moje vlastite predrasude i kulturne limite.

Nakon intenzivnog pohađanja dotičnog festivala samo mi se po glavi javljalo pitanje gdje sam ja bila proteklih 16 godina koliko broji festival? Ako ne 16, gdje sam bila proteklih dvije, tri, zašto nisam ranije prepoznala važnost ove kulturne manifestacije, koliko sam samo sjajnih filmova propustila misleći da se najbolje od filma ipak nudi izvan tog slobodnoumnog festivala? Skrušeno priznajem da se osjećam filmski neodgojeno i da ću rapidno nastojati uhvatiti propušteno. A vama toplo preporučam da gledate kroz festivalske prozore jer su to prizori koje nećete uvijek imati priliku ponovno pogledati i koji će vas, sasvim sigurno, na ovaj ili onaj način oplemeniti.

2 komentara za “Split Film Festival 2012.

  • Jelena Djurdjic says:

    a kako je autorka praktično detektovala britkost oka Ayse Polat? odavno se nisam ovako zabavila kao sad čitajući ovaj članak 😀

  • Antonija says:

    Meni je, s druge strane, prezabavno čitati tvoje zabavne komentare 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.