Sly Stallone: Usponi i padovi jedne legende

Piše: Sven Mikulec

Lice koje bi u starijoj Kini vjerojatno utopili postalo je zaštitno lice Hollywooda.

Post nubila…

Rođenom u New Yorku na današnji dan prije 67 godina, prema Sylvesteru Stalloneu život nije bio osobito blag. Punim imenom Michael Sylvester Gardenzio Stallone, Sly je odrastao kao sin Franka, frizera rođenog u Italiji, i Jackie, bivše plesačice rusko-francuskih korijena, ujedno i promotorice ženskoga hrvanja. Zbog komplikacija koje mu je majka imala pri porodu, liječnici su morali koristiti kirurške škare, a neorpreznom intervencijom malom su Sylvesteru trajno oštetili živac i ostavili mu donju lijevu stranu lica paraliziranu. Kao da neobični geni (i činjenica da mu je stari otvorio salon ljepote!) nisu dovoljan povodm za zadirkivanje vršnjaka, Stallone je morao slušati i loše šale zbog pomalo tuđmanovskih usta i posljedične govorne mane. Još jedan udarac sretnom djetinjstvu vjerojatno je zadao i razvod roditelja – Sly je imao devet godina i s majkom se preselio u predgrađe Philadelphije.

Ondje je uskoro počeo pohađati srednju školu, gdje je otkrio dvije strasti – glumu i američki nogomet. Nakon mature, dvije je godine proveo na Američkom fakultetu u Ženevi. Po povratku u Sjedinjene Države, upisao je glumu na Sveučilištu u Miamiju, usput počevši i pisati. Stallone se zatim odlučio na rizik i napustio faks kako bi pošao u New York potražiti angažman. U tome je bio uspješan koliko, recimo, i Penny iz Teorije velikog praska. Do 27. godine Stallone je bio poznato lice svim casting agentima u gradu, ali uspjesi su se mogli nabrojati na prste i uskoro je zapao u ozbiljne financijske probleme.

When you’re scared, when you’re hanging on, when life is hurting you, then you’re going to see what you’re really made of.

Puno se tinte prolilo u vezi s njegovim soft porn angažmanom. 1970. godine, kad se izbačen iz stana našao na ulici i bio prisiljen tri tjedna spavati na jednom njujorškom autobusnom kolodvoru, iz očaja je prihvatio ulogu u filmu pod naslovom The Party at Kitty and Stud’s. Za svoje grimase i uzdisanje nagrađen je s 200 dolara za dva dana posla. „Mogao sam ili to ili opljačkati nekoga, jer sam u to vrijeme bio na rubu, na samome rubu“, kasnije se pravdao. Nekoliko godina kasnije, kad je Stallone postao poznato lice, film je izašao na DVD-u s promijenjenim naslovom – The Italian Stallion – kako bi iskoristio slavu koju je glumac stekao Rockyjem.

Nakon manjih uloga u filmovima poput Bananas Woodyja Allena, psihološkog trilera Klute ili The Prisoner of Second Avenue s Jackom Lemmonom, kao i pojavljivanja u TV serijama Police Story i Kojak, Stalloneu se posrećilo kada mu je ukazano dovoljno povjerenja za jednu od glavnih uloga u filmu The Lords of Flatbush 1974. godine. Novac koji je tada zaradio omogućio mu je da se preseli na zapad i bolju sreću potraži u L.A.-u.

 

… phoebus

U sjedištu Tvornice snova Stalloneu se konačno otvorilo. Dok je polako punio životopis malim ulogama u filmovima i na TV-u, nije prestajao pisati. Jedna od priča koja je tako nastala bila je ona o neuspješnom, slabo poznatom filadelfijskom boksaču koji neočekivano dobije priliku boriti se s boksačkim prvakom. Spretno miješajući sportske i životne priče Rockyja Marciana, Joea Fraziera i izvjesnog Chucka Wepnera, underdoga koji je s Alijem ostao stajati na nogama do 15. runde, Stalloneu je scenarij pisao 20 sati u komadu i nije morao moljakati agente da ga čitaju. Odmah je bilo jasno da se radi o dobitnoj priči.

Producenti su mu ubrzo ponudili 350.000 dolara za prava na scenarij, ali Stallone, koji je u tom trenutku na bankovnom računu imao stotinjak dolara i bio toliko očajan da je prodao svog psa jer ga nije mogao hraniti (kasnije ga navodno kupio nazad), ponudu je odbio i inzistirao na tome da mu dozvole da igra glavnu ulogu. Producenti su popustili pod uvjetom da ovaj na scenariju nastavi raditi besplatno. Produkcijska kuća United Artists pristala je filmu omogućiti budžet od dva milijuna dolara ako naslovnu ulogu odigraju Robert Redford, James Caan, Ryan O’Neill ili Burt Reynolds. Kad su shvatili da s tvrdoglavim Stalloneom nema pregovaranja, smanjili su budžet na milijun dolara i producente koji su otkrili Stallonea natjerali da potpišu ugovor kojim preuzimaju osobnu odgovornost ako film premaši dogovorena sredstva. Nakon 28 dana snimanja, sveukupno je potrošen 1,1 milijun, a da bi uspio biti završen, producenti su stavili kuće pod hipoteku. Vjera u Stallonea, međutim, svakako se isplatila.

When I was in junior high school, the teachers voted me the student most likely to end up in the electric chair.

Rocky je 1977. nagrađen s čak 10 oskarovskih nominacija, a u vitrine je pospremio kipiće za najbolju film, režiju (John G. Avildsen) i montažu. Nakon desetak godina bezuspješnoga bušenja, Stallone je konačno otkrio naftu.

Nakon redateljskog debija u Paradise Alley (1978.), iduće se godine odvažio režirati i nastavak Rockyja. Film je zaradio 200-tinjak milijuna dolara i potvrdio da priča o priprostom fajteru čudnoga naglaska ima još puno toga za ponuditi. 1981. godina donijela mu je dvije odlične uloge – u Bijegu u pobjedu Stallone se rame uz rame s Michaelom Caineom snalazio u nacističkom logoru, a u trileru Nighthawks je kao njujorški policajac naganjao terorista Rutgera Hauera. Ove su uloge pripremile teren za još jednu monumentalnu filmsku priču koja ga je obilježila – 1982. je svijet upoznao Johna Ramba.

First Blood je filmskom svijetu darovao vijetnamskog ratnog veterana kojeg na putu kući počnu maltretirati lokalni policajci neke beznačajne američke pripizdine. Rambova priča toliko je oduševila kritiku i publiku da je u posljednja tri desetljeća svjetlo dana ugledala i hrpa nastavaka – Rambo: First Blood Part II (1985.), Rambo III (1988.) i Rambo (2008.).

Ništa manje produktivan – naprotiv! – nije bio ni serijal o Rockyju. Nakon dvojke, uslijedili su Rocky III (1982.) i IV (1985.), pet godina kasnije i kritički osuđivani Rocky V, crna ovca serijala, da bi Stalloneu pošlo za rukom još jednom šarmirati svijet 2006. godine, šestim izdankom neuništive priče. Rocky Balboa morao se nositi s puno predrasuda i skepse, ali zaradio je odlične ocjene (a ni 130 milijuna dolara profita nije za zanemariti). Priča o ocvalom boksaču desetljećima udaljenom od svojih najboljih dana koji želi još jednom prirediti pošten šoou za publiku i sebi dokazati da još uvijek može, pogodila je onu sentimentalnu žicu u Slyevim fanovima jer je savršeno reflektirala priču o karijeri samoga glumca.

 

Karijera mimo Rockyja i Ramba

Slobodan prostor u rasporedu, kad nije snimao ni Rockyje ni Rambe, Stallone je popunio s povećim brojem solidnih filmova. Uz već spomenute Bijeg u pobjedu i Nighthawks, vrijedi se prisjetiti i zabavnog buddy filma osamdesetih, Tango i Cash (1989.), gdje mu je društvo pravila još jedna zvijezda tog desetljeća, Kurt Russell. Cliffhanger i Demolition Man (oba 1993.) pomogla su isprati gorak okus koji je u ustima gledatelja ostavio Stop! Or My Mom Will Shoot (1992.). The Specialist (1994.) se pokazao financijskim punim pogotkom, dok je Judge Dredd iduće godine jedva uspio završiti na pozitivnoj nuli nakon uloženih 100 milijuna.

1997. kritika je ponovno imala lijepe riječi za Stallone na račun njegove uloge u drami Cop Land, gdje je uz bok De Nira i Liotte pokazao da u svijetu filma nije uspio samo zbog upornosti i ‘dobre brade’. Od 20. stoljeća glumac se oprostio popljuvanim Get Carter (2000.), a do sljedećeg Rockyja Stalloneova se karijera svela na tek jedan interesantan naslov, malu ali hvaljenu ulogu u neo-noiru Shade (2003.).

Karijeru je uspio reanimirati tek u posljednje tri godine – ambiciozni, sentimentalni, old-school Plaćenici vratili su ga pod svjetla reflektora, a uspješan drugi nastavak (2012.) i najava trećega pokazali su nam da su izraubani starci umjetnih zuba i načetih zglobova još uvijek itekako sposobni napuniti kino dvoranu. Ove smo godine imali prilike vidjeti Bullet to the Head legendarnog Waltera Hilla, a željno očekujemo još jedno Stalloneovo druženje sa Schwarzeneggerom u akcijskom trileru Escape Plan.

Once in one’s life, for one mortal moment, one must make a grab for immortality; if not, one has not lived.

Roger Ebert još je nakon prvog Rockyja Stalloneu napisao hvalospjev, nazvavši ga novim Brandom, ali istini za volju, uz poneki bljesak (Rambo, Cop Land) ovaj nikad nije uspio opravdati takve nerealne usporedbe. Međutim, Sly se tijekom desetljeća pokazao ne samo odličnim akcijskim junakom, sposobnim redateljem ili scenaristom čije je pero ispisalo možda i najljepšu sportsku priču u filmskoj povijesti – on je dokazao i da se ne boji izazova, da ne prihvaća ‘ne’ kao odgovor, da nema zida dovoljno debelog da se kroz njega ne probije njegov legendarni „Yo, Adriaaaan“ uzvik. Stalloneova volja da se testira na potpuno stranim mu teritorijima (country-komedija Rhinestone, 1984., teška drama Over the Top, 1987.) pokazuje isti onaj duh koji je podcjenjivanog, malog Balbou doveo do svjetskog vrha, a njegova borba da i u sedmom desetljeću života dokaže da još uvijek nije za bingo i bridž sasvim lijepo reflektira njegov karakter i otkriva s kakvim smo čovjekom, glumcem i filmskom ikonom, ni krivi ni dužni, imali čast odrastati.

3 komentara za “Sly Stallone: Usponi i padovi jedne legende

  • Marko says:

    Svaka čast na tekstu, Sly je obilježio moje djetinjstvo i ovaj tekst stvarno dočarava njega kao glumca u pravom smislu. Well done :)

  • Ivica says:

    Mislim kako nije naveden jedan od najboljih filmova u kojima je sly glumio: F.I.S.T.
    Glumom u tom filmu nimalo ne zaostaje Za prvim Rockyjem ili Rambo: First blood.

  • Gjuro says:

    A tek “Cobra” u kojem mu se lik zove Marion. Eh, djetinjstvo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.